Autobiografija jednog Yogija

Autobiografija jednog yogija ( Poglavlje 1 - 10 )

Svami Yogananda
AUTOBIOGRAFIJA JEDNOG YOGIJA
Naslov originala:
Autobiography of a Yogi
by Paramhansa Yogananda
Copyright 1946, by Paramhansa Yogananda


Poglavlje 1.
Djetinjstvo i roditelji

Jedna od odlika indijske kulture odvajkada je bila traganje za najvišim istinama, kao i odnos između učenika i gurua,1 koji prati to traganje. Moje traganje dovelo me je do kristolikog mudraca, za sva vremena isklesanog savršenog života. On je bio jedan od najvećih učitelja koji su istinsko bogatstvo Indije. U svakoj generaciji oni su se pojavljivali kao bedemi koji štite zemlju od sudbine drevnog Egipta i Babilona. Najranije moje uspomene zaokupljene su anahronizmima jedne od prošlih inkarnacija - jasnim sjećanjima na svoj prošli život kada sam bio jogi2 okružen snjegovima Himalaja. Takav bljesak iz prošlosti omogućio mi je,nekom tajanstvenom povezanošću, pogled na moju budućnost. Još se sjećam poniženja u bespomoćnom, ranom djetinjstvu. Svjestan sam bio ogorčenja što slobodno ne mogu ni da hodam niti da se izražavam. Kada sam shvatio svoju tjelesnu nemoć u meni se uzburkalo more molitvi. Moj bogat osjećajni život mentalno se izražavao riječima brojnih jezika, pa sam se postepeno navikao da slušam slogove svog bengalskog naroda. Varljiv je opseg dječjeg uma, koga odrasli smatraju ograničenim samo na igračke i prstiće nogu!
Psihičko uzbuđenje i moje neposlušno tijelo izazivali su u meni mnogobrojne napade plakanja. Sjećam se kako je moja bol u porodici izazivala opće zaprepaštenje. Navaljuje i gomila sretnih uspomena, kao što su majčina milovanja, prvi pokušaji rečenica i teturavih koraka. Takvi rani uspjesi, koji se obično zaboravljaju, ipak predstavljaju osnovu samopouzdanja. Nije jedinstven slučaj da uspomene dosežu tako daleko u prošlost.
Mnogobrojni jogiji su uspjeli da ostanu neprekidno svjesni čak i prilikom dramatičnih prijelaza iz “života” u “smrt” i obrnuto. Kada bi bili isključivo tijelo, onda bi gubitak tijela predstavljao kraj našeg identiteta. No ako su proroci tisućljećima govorili istinu, onda smo u suštini duša, bestjelesna i svuda prisutna. Premda neobična, pojava jasnih uspomena iz djetinjstva nije rijetka pojava. Putujući, slušao sam u raznim zemljama o vrlo ranim sjećanjima na djetinjstvo mnogih istinoljubivih ljudi.
Rođen sam 5. januara 1893. godine u Gorakhpuru, koji se nalazi blizu Himalaja u sjeveroistočnoj Indiji Tamo sam proveo prvih sedam godina svog života. Bilo nas je osmoro djece; četiri dječaka i četiri djevojčice. 

1 Duhovni učitelj, “neko koga treba poštovati”.
2 Onaj koji vježba jogu, “jedinstvo”, drevnu indijsku nauku meditacije o Bogu.

Ja po imenu Mukunda Lal Goš3 bio sam četvrto dijete i drugi od sinova. Otac i majka su mi poticali iz bengalske kaste kšatrija4. Oboje su bili blagoslovljeni svetom prirodom. Njihova dostojanstvena i mirna ljubav nikada se nije izražavala na frivolan način. Oko tog središta savršenog roditeljskog sklada okretalo se osam mladih života.
Otac, Bhagabati Čaran Goš je bio vrlo ozbiljan, ljubazan, a ponekad i strog. Iako smo ga voljeli nježno, ipak smo se držali na određenoj poštovanjem uslovljenoj distanci. Kao izvrstan matematičar i logičar, uglavnom se rukovodio intelektom. Majka je zato bila kraljica srca i učila nas je samo svojom ljubavlju. Nakon njene smrti, otac je pokazivao nešto malo više svoje do tada skrivene nježnosti. Tada sam zapažao da se njegov pogled često preobražava u majčin pogled.
Kao djeca, uz majku, rano smo sklopili prijateljstvo sa svetim spisima. Majka je promišljeno nalazila u Mahabharati i Ramajani5 odgovarajuće priče koje su ispunjavale zahtjeve discipline. U takvim prilikama uz podučavanje je zajedno išlo i kažnjavanje.
U znak poštovanja prema ocu, svako popodne prilikom njegovog povratka kući, majka bi nas lijepo i pažljivo oblačila da bismo mu iskazali dobrodošlicu. On je bio na položaju potpredsjednika u jednom od velikih indijskih poduzeća, na željeznici Bengal - Nagpur. Njegov posao je zahtijevao putovanja, pa smo tijekom mog djetinjstva živjeli u raznim gradovima. Majka je bila širokogrudna prema našim potrebama, a i otac je bio dobrostivo raspoložen, međutim njegovo poštovanje reda i zakona protezalo se i na kućni budžet. Jednom je majka, hraneći siromahe, tijekom dvije nedjelje potrošila više od očevog mjesečnog prihoda.
Otac joj je rekao: “Sve što od tebe tražim je da svoju milostinju daješ u razumnim granicama.” Za majku je taj odmjereni ukor bio bolan, pa je, ne rekavši nam ništa o tom neslaganju, naručila kočiju da se vrati svojoj kući.
“Zbogom! Vraćam se svojoj majci.” Bio je to njen ultimatum! Zaprepašteni, počeli smo da plačemo. U taj čas, srećom je naišao ujak i posavjetovao oca, bez sumnje drevnim savjetom; na što je on izustio nekoliko pomirljivih primjedbi, nakon kojih je majka radosno otkazala kočiju. Jedini nesporazum, koji sam opazio kod mojih roditelja, na taj način se okončao. Međutim, sjećam se jednog specifičnog razgovora.
Majka je rekla: “Molim te, daj mi deset rupija za nesretnu ženu koja je upravo ušla u našu kuću.” Otac je odgovorio: “Zašto odmah deset, jedna je dovoljna.” Kad su mi iznenada umrli otac, djeda i baka, prvi put sam doživio siromaštvo. Prije polaska u školu, doručkovao bih samo jednu bananu, a škola je bila udaljena deset milja. Kasnije, na univerzitetu, bio sam u takvoj oskudici da sam se obratio bogatom sucu za mjesečnu pomoć od jedne rupije. On je odbio, uz primjedbu da je i jedna rupija veliki novac.”
Majčino srce, slijedeći brzo logiku, mu odvrati: “Kad se s takvom gorčinom sjećaš toga kako ti je uskraćena ta jedna rupija, želiš li onda da ova žena osjeti bol zato što joj nisi dao deset rupija, koji su joj hitno potrebni?”
Otac je odvratio: “Uvjerila si me”. Onda je pokretom pobijeđenog muža otvorio svoj novčanik i rekao:
“Evo novčanice od deset rupija. Daj joj uz moje dobre želje.”
Otac je imao sklonost da svaki nov prijedlog dočeka sa “ne”. Njegov stav prema toj ženi, koja je tako brzo osvojila majku, bio je zapravo samo poštovanje načela “dobrog rasuđivanja”. Uočio sam da je uvijek u svojim sudovima bio razuman, staložen i nepristran. Ako bih svoje mnogobrojne zahtjeve mogao da potkrijepim
dobrim razlozima (bar jednim ili dva), uvijek bi mi omogućavao da postignem željeni cilj - bilo da se radilo o prazničnom izletu ili o novom motociklu.
Od nas djece, tražio je strogu disciplinu, a njegov stav prema samome sebi bio je spartanski. Na primjer, nikada nije odlazio u kazalište, već je tražio razonodu u duhovnim vježbama i čitanju Bhagavad gite.6 Izbjegavajući svaki luksuz, nosio je iznošen par cipela sve dok ne bi postale sasvim neupotrebljive. Ulaskom automobila u opću upotrebu, njegovi sinovi su ih kupovali, a on se za svoju svakodnevnu vožnju zadovoljavao tramvajem. Nije ga zanimalo gomilanje novca radi stjecanja moći. Jednom prilikom, kada se osnivala Gradska banka Kalkute, odbio je da postane njen dioničar, ne mareći da se time okoristi. Samo je u slobodnom vremenu želio da izvrši svoju građansku dužnost.
Nekoliko godina poslije penzioniranja, došao je u Indiju knjigovođa iz Engleske da pregleda knjige na Željeznici Bengal-Nagpur. Bio je zaprepašten kada je otkrio da nikada nije zahtijevao da mu se plati prekovremeni rad.                     
 Izjavio je u poduzeću, da je “obavljao posao za trojicu ljudi, pa mu dugujemo nadoknadu od 125.000 rupija (41.000 dolara).” Moj otac je za to tako malo mario, da je zaboravio o tome da obavijesti svoju porodicu.
Mnogo godina kasnije o tome ga je pitao moj najmlađi brat Bišnu, kada je na računu u banci vidio veliki ulog.                
 Ime sam promijenio u Jogananda, kada sam 1914. ušao u drevni red sanjasija. Moj guru mi je 1935. dodijelio religiozno ime Paramhanse.

4 Druga po redu kasta, ratnika i vladara.
5 U ovim knjigama sabrano je sve blago indijske povijesti, mitologije i filozofije.
6 Ova plemenita pjesma na sanskrtu dio je epa Mahabharata, koji predstavlja indijsku Bibliju.

Otac je odgovorio: “Zašto se oduševljavati materijalnim dobitkom? Kome je cilj duhovna uravnoteženost, ne raduje se kad dobija, niti je potišten kada gubi. On zna da je na svijet došao bez novčića, da će i otići bez i jedne jedine rupije.”
Na samom početku svog bračnog života, moji roditelji su postali učenici velikog učitelja Lahirija Mahasaje iz Benaresa. To druženje je učvrstilo očevu, po prirodi asketsku ćud. Majka je jednom priznala mojoj najstarijoj sestri Romi nešto neobično značajno: “Tvoj otac i ja spavamo kao muž i žena samo jedanput godišnje u svrhu rađanja djece.”
Prvi put je otac sreo Lahirija Mahasaju posredstvom službenika na željeznici po imenu Abinaša Babu. U Gorakpuru, Abhinaša Babu me je podučavao pričajući mi priče o raznim indijskim svecima. Uvijek je završavao iskazujući poštovanje vrhunskim vrlinama svog gurua.
Jednog ljetnog popodneva, Abhinaš i ja sjedili smo u mom dvorištu, kada mi je postavio pitanje koje je u meni probudilo radoznalost: “Jesi li ikada čuo pod kakvim je neobičnim okolnostima tvoj otac postao učenik Lahirija Mahasaje?” Dao sam mu znak da nisam i nasmiješio sam se očekujući da čujem.
“Prije mnogo godina, još se tada nisi ni rodio, zamolio sam službenika kojem sam bio podređen – tvog oca - da mi odobri nedjelju dana odsustva kako bih mogao da posjetim svog učitelja u Benaresu. Tvoj otac je ismijao tu moju namjeru.
Pitao me je: “Zar hoćeš da postaneš vjerski fanatik, ako želiš da napreduješ posveti se svom kancelarijskom poslu.” Kada sam se žalostan vraćao s posla kući, na šumskom putu sam sreo tvog oca u zatvorenoj nosiljci. Otpustio je sluge i “prijevozno” sredstvo i krenuo pješice sa mnom. U želji da me utješi, počeo je da veliča prednosti borbe za svjetovni uspjeh. Slušao sam ga nezainteresirano. Moje srce je ponavljalo; “Lahiri Mahasajo, ne mogu da živim ako te ne vidim.” Put nas je doveo do ivice tihog polja, gdje su kasni sunčevi zraci pozlaćivali talasanje visoke divlje trave. Zastali smo diveći se tome. Onda se u tom polju, na udaljenosti od samo nekoliko jardi, iznenada pojavio lik mog gurua!
Čuli smo njegove riječi: “Bhagabati, suviše si strog prema svom službeniku!” Bili smo zaprepašteni, njegov glas je odjekivao u našim ušima. Nestao je podjednako tajanstveno, kao što se i pojavio. Pao sam na koljena kličući:
“Lahiri Mahasaja! Lahiri Mahasaja!” Tvoj otac je, zbog zaprepaštenja, ostao ukočen nekoliko trenutaka. Došavši sebi, rekao je: “Ne samo da tebi, Abinašu, dajem odsustvo, nego i sebi ga dajem i sutra krećem za Benares. Moram upoznati tog velikog Lahiria Mahasaju, koji se može materijalizirati po svojoj volji, da bi te mogao podržati. Povest ću svoju ženu i zamolit ću tvog učitelja da nas oboje uvede na svoj duhovni put. Hoćeš li nas odvesti k njemu?“
Rekoh mu, “Naravno da hoću”. Čudesan odgovor na moju molitvu, potom povoljan i brz preokret situacije, ispunili su me radošću.
Sljedeće večeri sjeo sam s tvojim roditeljima na vlak za Benares. Stigavši sutradan u Benares iznajmili smo kola s konjem, njima smo prevalili veliku udaljenost, a potom nastavismo uskim ulicama pješice do usamljenog doma mog gurua. Po ulasku u njegov salon poklonili smo se pred učiteljem, koji je sjedio u svom uobičajenom lotos položaju. Upro je svoje prodorne oči u tvog oca, namignuo mu i prozborio: “Bhagabati, suviše si strog prema svom službeniku!” To su bile iste riječi koje je izrekao prije dva dana u polju. Zatim je dodao: “Radujem se što si dozvolio Abhinašu da me posjeti i što ste ga ti i tvoja žena dopratili.”
Na radost tvojih roditelja, uveo ih je u spiritualnu praksu krija joge.7 Od onog dana kada nam se ukazala ona vizija, tvoj otac i ja, poput drugova učenika, postali smo prisni prijatelji i to smo ostali sve do danas. Lahiri Mahasaja se posebno zanimao za tvoje rođenje. Tvoj život će svakako biti čvrsto povezan s njegovim, jer učiteljev blagoslov nikada ne zakaže.
Lahiri Mahasaja je napustio ovaj svijet ubrzo nakon što sam ja u njega ušao. U svim gradovima gdje je otac po službenoj dužnosti bio premješten, njegova slika u kitnjastom okviru, ukrašavala je naš porodični oltar.
Mnoga jutra i večeri zaticala su majku i mene kako meditiramo pred tim improviziranim svetištem, stavljajući na njega cvijeće umočeno u mirisnu sandalovu pastu. Tamjanom, smirnom i zajedničkom predanošću obožavali smo božanstvo koje je našlo potpun izraz u Lahiriju Mahasaji. Neobično snažno je utjecala njegova slika na moj život. Dok sam rastao, misao o učitelju rasla je sa mnom. U meditaciji sam često viđao kako njegova slika izlazi iz svog malog okvira, pa poprimajući živi lik sjeda pokraj mene. Kada bih pokušao da dodirnem stopala njegovog sjajnog tijela, izmijenio bi se i opet postajao slika. Preobražajem djetinjstva u dječaštvo, promatrao sam kako se Lahiri Mahasaja preobražava u mom duhu, pa se iz male slike u kolijevci okvira pretvara u živu prosvjetljujuću prisutnost. U trenucima iskušenja i zbunjenosti često sam mu se obraćao, u sebi nalazio njegovu
utjehu i prepuštao se njegovom vodstvu.

7 Joga tehnika kojom se smiruje čulna buka. To omogućava da se bolje poistovjetimo sa kozmičkom sviješću (vidi poglavlje 26).

U početku sam tugovao što više tjelesno nije živ, ali kada sam počeo da otkrivam njegovu tajanstvenu sveprisutnost, prestao sam da tugujem. Svojim učenicima, koji su žarko željeli da ga vide, pisao je često ovako;
“Zašto dolazite da biste vidjeli moje meso i kosti kad sam uvijek u vidokrugu vašeg duhovnog vida (kutastha)?”
U svojoj osmoj godini bio sam blagoslovljen čudesnim iscjeljenjem posredstvom fotografije Lahirija Mahasaje. Taj doživljaj je probudio moju ljubav. Dok sam bio na našem porodičnom imanju u Ičapuru (Bengal), obolio sam od azijske kolere. Ljekari više nisu mogli da mi pomognu. Luda od bola, pored moje postelje, majka
je pokazivala iznad moje glave na sliku Lahirija Mahasaje, govoreći mi: “Pokloni mu se u mislima!” Znala je da sam previše slab da bih makar podigao ruku u znak pozdrava.
Govorila je: “Pokažeš li svoju predanost i zbilja, u sebi klekneš pred njim, bit ćeš spašen!” Zureći u sliku ugledao sam zasljepljujuće svjetlo koje je obavijalo moje tijelo i čitavu prostoriju. Istog časa iščezli su mučnina i ostali simptomi; bio sam ponovo zdrav. Osjetio sam odmah dovoljno snage da se poklonim i dodirnem majčina stopala, pokazujući joj time koliko cijenim njenu beskrajnu vjeru u gurua. Ona je pritiskivala svoju glavu na malu sliku.
Izustila je: “O, sveprisutni učitelju, hvala ti što je tvoja svjetlost izliječila mog sina!” Shvatio sam da je i ona bila svjedok zasljepljujućeg svjetla koje me je trenutno izliječilo od kobne bolesti. Ta slika je jedna od najdragocjenijih koje imam. Sam Lahiri Mahasaja je dao ocu, pa u sebi nosi svete vibracije. Ta slika je nastala na čudan način. Priču o njenom nastanku čuo sam od Kalija Kumara Roja koji je kao i otac bio učenik Lahirija Mahasaje. Izgleda učitelj nije volio da se fotografira. Usprkos njegovom negodovanju, jednom su ga slikali sa učenicima, među kojima je bio i Kali Kumar Roj. Fotograf se zaprepastio kada je na sredini ploče, gdje je trebao da se nađe učiteljev lik, mjesto bilo prazno, dok su se likovi ostalih učenika jasno ocrtavali. O toj pojavi se naširoko raspravljalo.
Učenik po imenu Gangua Dhar Babu, koji je bio stručnjak za fotografiranje, hvalio se da njemu lik neće moći da iščezne. Slijedećeg jutra, dok je guru sjedio u lotos položaju na klupi s naslonom, došao je sa svojom fotografskom opremom. Uz sve mjere opreza, u aparat je stavio 12 ploča, ali je na svim pločama ugledao samo klupu s naslonom bez učitelja. Povrijeđenog ponosa, očiju punih suza, Dhur Babu je potražio svog gurua. Nakon nekoliko sati, Lahiri Mahasaja je prekinuo svoju plemenitu šutnju svojim komentarom: “Ja sam duh. Može li tvoja kamera da uhvati svuda prisutnog nevidljivog?”
Učenik se složio: “Vidim da ne može, ali, sveti gospodine, čeznem za slikom vašeg tjelesnog hrama, jer samo tamo moj ograničeni vid potpuno može da vidi vaš duh.”
“Dođi sutra, rado ću ti pozirati ujutro.”
Tada je fotograf ponovo napravio snimak, na kome sveti lik nije bio tajanstveno sakriven, već se na ploči jasno ocrtavao. Ta fotografija je reproducirana i u ovoj knjizi. Savršeno čiste crte lica Lahiria Mahasaje su tako univerzalne, da je teško utvrditi kojoj rasi pripada. U zagonetnom osmijehu, otkriva se radost sjedinjenosti s Bogom. Upola otvorene oči pokazuju samo formalni interes za prolazni vanjski svijet i ukazuju na uronjenost u unutrašnje blaženstvo. Ne mareći za bijedna zemaljska iskušenja, u svakom trenutku je bio sasvim budan i spreman da sasluša probleme svakog tragaoca za istinom koji bi od njega zatražio blagoslov.
Ubrzo nakon što me je izliječila moć guruove slike, ugledao sam u svom duhu nešto što je na mene jako utjecalo. Jednog jutra, sjedeći na postelji, uspavao sam se i usnuo. Jedna silovita misao obuzela mi je duh: “Što se krije u tami iza spuštenih kapaka?” Odmah sam svojim unutrašnjim okom ugledao snažan bljesak svjetla. Na velikom sjajnom ekranu iza mog čela, pokazali su se božanski likovi svetaca, kao na minijaturnom filmu, kako sjede meditirajući u pećinama.
Upitao sam glasno: “Tko ste vi?”
“Mi smo jogiji sa Himalaja.” Teško je opisati taj nebeski odgovor. Srce mi je zaigralo od radosti.
“Oh, želim i ja da dođem na Himalaje i postanem kao vi!” Iščezla je vizija, ali srebrnasti zraci su se u sve većim krugovima širili beskonačno.
“Kakav je ovo čudesan sjaj?”
“Ja sam Išvara8, ja sam svjetlost.” Glas je bio poput tihog mrmorenja grmljavine.
“Želio bih da budem jedno s tobom!” Pri postupnom povlačenju božanske ekstaze, uspio sam da sačuvam u trajno naslijeđe nadahnuće da tražim Boga. “On je vječna, uvijek nova radost!” Poslije dana ushićenja, još sam se dugo toga sjećao.
Još jedna uspomena je na mene ostavila naročit utisak koji traje do današnjeg dana. Ja i moja starija sestra Uma sjedili smo jednog ranog jutra u našoj bašti u Gorakpuru ispod drveta nim.

8 Bog kao vladar univerzuma. Ime potječe od sanskrtskog korijena iš, vladati. Indijski sveti spisi sadrže 108 imena za Boga u svakom od njegova tri aspekta: Brahma - Višnu - Šiva (Stvaralac - Održavatelj - Razoritelj). Svako ime ima svoju specifičnu nijansu.

U trenucima kad bih uspio da skrenem pogled s papagaja koji su jeli zrelo obližnje margosa voće, pomagala mi je da čitam iz moje bengalske početnice. Uma mi se požalila na čir koji je imala na nozi i donijela je kutiju s lijekom. Namazao sam
malo te masti na svoju nadlakticu.
Pitala me je, “Zašto stavljaš lijek na zdravu ruku?”
“Draga sestro, osjećam da će mi sutra ovdje izaći čir, pa ispitujem ovaj lijek na mjestu gdje će se on pojaviti.”
“Uh, ti mali lažove!”
“Ne nazivaj me lažovom dok ne vidiš što će se sutra desiti.” Bio sam ogorčen na nju, a ona, pošto moje riječi nisu uopće ostavljale nikakav utisak, ponovo me je zadirkivala. U mom glasu zazvučala je nepokolebljiva odluka, dok sam joj lagano odgovarao:
“Kažem ti da ću snagom svoje volje stvoriti ovdje, baš na ovom mjestu, prilično velik čir, a tvoj će postati duplo veći nego što je sad!”
Jutro me je zateklo s oteklim čirom na naznačenom mjestu, a dimenzije Uminog čira su se udvostručile.
Sestra je odjurila majci, uzviknuvši: “Mukunda je postao čarobnjak!” Majka me je tada opomenula da nikada ne koristim snagu riječi da bih nanosio zlo. Uvijek sam imao na umu njen savjet i slijedio ga.
Moj čir je uklonjen kirurškim putem, a od kirurgovog zahvata ostao mi je ožiljak koji i danas nosim, kao podsjetnik na moći koje dolaze od čiste ljudske riječi.
Naizgled bezazlene riječi s dubokom koncentracijom upućene Umi, sadržavale su dovoljno skrivene snage da eksplodiraju poput bombi i izazovu određene, mada štetne efekte. Kasnije sam shvatio da eksplozivna vibrirajuća moć govora može mudro da se usmjeri na uklanjanje poteškoća u životu, i da se tako ne ostavljaju ožiljci niti izazivaju prijekori.9
Naša porodica se preselila u Lahore (Pandžab). Tamo sam nabavio sliku božanske majke u obliku boginje Kali.10 Dobila je počasno mjesto u malom neformalnom svetilištu na balkonu naše kuće. Nesumnjivo sam se uvjerio da su sve, na tom svetom mjestu izražene, moje molbe bile uslišene. Jednog dana, stojeći sa Umom, promatrao sam dva dječaka kako puštaju zmajeve iznad krovova preko puta naše uske ulice.
Uma me je razigrano gurnula, rekavši: “Zašto si tako miran?”
“Baš sam razmišljao o tome kako je predivno što mi božanska majka sve daje što zatražim od nje.”
Ona mi se podrugljivo nasmijala i rekla: ”Možda će ti dati i ova dva zmaja?”
Odgovorio sam joj: “Zašto da ne?” Počeo sam u sebi da se molim da mi ih dâ.
U Indiji se utakmice igraju sa zmajevima čiji su konopi namazani lijepkom i mljevenim staklom. Svaki igrač nastoji da presiječe konop svog protivnika. Oslobođeni zmaj onda lebdi iznad krovova i veoma je zabavno hvatati ga. Međutim, pošto smo ja i Uma bili na pokrivenom balkonu, izgledalo je nemoguće da nam zmaj padne pravo u ruke, jer bi mu se konac sigurno zakačio za krov.
Na suprotnoj strani ulice igrači su započeli takmičenje. Jedan konop je bio presječen, a zmaj se istog trena uputio u mom smjeru. Zahvaljujući povjetarcu, on se iznenada zaustavio i lebdio neko vrijeme u mjestu, pa mu se konop zapetljao oko kaktusa na krovu kuće preko ulice. Napravila se savršena petlja tako da sam lako mogao da uhvatim konac. Pružio sam ga Umi. “To se dogodilo slučajno, a ne zbog tvoje molitve. Ako ti dođe i drugi zmaj, onda ću ti vjerovati.” Crne oči moje sestre izražavale su veće čuđenje, nego njene riječi. Nastavio sam sa žarkom molitvom. Drugi igrač je naglo povukao konac i izgubio svog zmaja. On se usmjerio prema meni poigravajući na vjetru. Moj pomoćnik kaktus, opet je vezao konac u obliku petlje, kako bih mogao da ga uhvatim. Umi sam predao i drugi trofej.
“Zaista te čuje božanska majka! To mi je sve tajanstveno i opasno!” Sestra je odjurila poput preplašene srne.
Moglo bi da se pomisli da je ta situacija sasvim beznačajna, za molbu da intervenira božanska majka.
Ali poklonici svih vremena, kada su se u svom djetinjem duhu približili majci, svjedočili su da je uvijek bila spremna da se poigra sa njima.
U Božjim očima ništa nije ni veliko ni malo. Zar bi nebo moglo da nosi kraljevske konstrukcije Vege i Artura, da nije savršena konstrukcija sićušnog atoma? Bog ne pravi razliku između važnog i nevažnog, jer, kad bi nedostajala samo jedna čioda, čitav svemir bi se srušio.

9 Beskrajna moć zvuka potiče od stvaralačke riječi aum, vibrirajuće kozmičke sile, koja je u osnovi atomske energije. Svaka riječ koja se izusti pri dubokoj spoznaji i usredotočenosti, može da se materijalizira.
10 Kali je simbol Boga u svom aspektu vječne majke prirode.



Poglavlje 2.

Majčina smrt i mistična amajlija

Najveća majčina želja je bila da se moj stariji brat oženi. Govorila je, “Kad ugledam lice Anantine žene,naći ću raj na zemlji.” Slušao sam često kako majka na taj način snažno izražava uobičajenu indijsku želju za produžavanjem porodice.
Imao sam oko jedanaest godina kada se Ananta vjerio. U to vrijeme majka je bila u Kalkuti i nadgledala je pripreme za vjenčanje. Otac i ja bili smo sami u našoj kući u Bareiliju u Sjevernoj Indiji, gdje je otac bio premješten pošto je proveo dvije godine u Lahoreu.
Već sam prisustvovao sjajnim obredima vjenčanja, kada su se udavale moje dvije starije sestre, Roma i Uma. Međutim, planovi za najstarijeg sina Anantu, bacali su u sjenku  sve prethodne obrede. Majka je primala brojne goste, koji su iz svojih udaljenih domova svakodnevno stizati u Kalkutu. Smještala ih je u udobnu, tek kupljenu kuću u ulici Amherst br. 50. Sve je bilo spremno, kolači za proslavu, svečana nosiljka za brata kojom će ga nositi do nevjestine kuće, nizovi raznobojnih svjetiljki, ogromni slonovi i kamile od kartona; engleski, škotski i indijski orkestar, profesionalni zabavljači, svećenici za obavljanje drevnih rituala.
Dobro raspoloženi otac i ja, namjeravali smo da na vrijeme stignemo na ceremoniju i pridružimo se porodici. Međutim, neposredno pred taj dan imao sam zloslutnu viziju. Dogodilo se to oko ponoći u Bareiliju.
Dok sam spavao pored oca na verandi našeg bungalova, probudilo me je čudnovato lepršanje mreže za zaštitu od komaraca iznad postelje. Pomjerile su se tanke zavjese i ugledao sam voljeni majčin lik.
Prišaptala je: “Probudi oca! Pođite prvim vlakom ujutro u četiri. Ako želite da me vidite požurite u Kalkutu.” Priviđenje je onda iščezlo.
Moj jecaj: “Oče, oče, majka umire”, probudio je oca. Prenio sam mu tu kobnu vijest.
Otac je, po svom običaju, poricao takvu vijest riječima: “Ne obaziri se na tu svoju halucinaciju, majka ti je dobrog zdravlja. Ako dobijemo neku lošu vijest o njoj, krenut ćemo sutra.”
Uplašen, bolno sam izustio: “Nikada sebi nećeš oprostiti što nisi pošao odmah, a ni ja ti neću oprostiti.”
Svanulo je melankolično jutro s jasnim telegramom: “Majka je teško bolesna. Vjenčanje je odloženo. Dođite odmah.”
Zbunjeni, otac i ja pođosmo odmah. Na putu, u mjestu gdje smo presjedali, presreo nas je jedan od mojih ujaka. Povećavajući se teleskopski vlak je tutnjao prema nama. Unutrašnje uzbuđenje me je nagnalo da donesem odluku da se bacim na šine. S osjećajem da sam izgubio majku, nisam mogao da podnesem ovaj, do kostiju ogoljen svijet. Majku sam volio kao najdražeg prijatelja na ovom svijetu. Njene blage oči su me tješile i pružale utočište u svim sitnim tragedijama mog djetinjstva.
Zastao sam da postavim ujaku posljednje pitanje: “Da li je još živa?” Teško mi je bilo da povjerujem u njegov odgovor: “Naravno da je živa!”
U Kalkuti, kada smo ušli u našu kuću, suočili smo se s nepojmljivom tajnom smrti. Postao sam gotovo beživotan. Mnoge su godine prošle dok se s tim nisam pomirio. Jurišajući na sama nebeska vrata, prizvao sam napokon božansku majku. Jedino njene riječi su iscijelile moje zagnojene rane.
“U nježnostima mnogobrojnih majki, ja sam te čuvala iz života u život! Pogledaj, u mom pogledu su dva crna izgubljena oka koja tražiš!”
Nakon obreda kremacije naše voljene, ja i otac smo se vratili u Bareili. Svakog jutra, išao sam rano na spomen - hodočašće pod veliko šeoli drvo, koje je bacalo sjenku preko glatke zlatno-zelene livade ispred našeg bungalova. U tim poetičnim trenucima, zamišljao sam kako se predano prosipaju bijeli cvjetovi po travnatom oltaru. Često sam, miješajući suze s rosom, primjećivao kako se zorom javlja neobično nadzemaljsko svjetlo. Tada bi me obuzimala intenzivna bolna žudnja za Bogom. Osjećao sam kako me jako privlače Himalaje.
Jedan moj brat od ujaka se nedavno vratio sa putovanja po svetim brdima. S žudnjom sam upijao njegove priče o visokim planinskim boravištima jogija i svamija.11
Jednog dana sam predložio Dvarka Prasadu, mlađem sinu našeg stanodavca u Bariliju, da pobjegnemo na Himalaje, ali on nije za to imao razumijevanje. Otkrio je moje namjere mom starijem bratu, koji je upravo došao da posjeti oca.

11 Svami na sanskrtu znači “gospodar, učitelj, onaj ko je ostvario svoje Jastvo (sva)”. U indijskom redu svamija to znači “časni, poštovani”.

 Umjesto da s blagim osmjehom prihvati taj moj, tada neizvodljivi plan, Ananta me stalno ismijavao.
Međutim, njegove riječi; “Gdje ti je narančasta odora? Bez nje ne možeš postati svami!”, uzbuđivale su me na neobjašnjiv način. Pružale su mi jasnu sliku kako u toj monaškoj odori lutam Indijom. Možda su probudile sjećanja iz nekog prošlog života? U svakom slučaju, shvatio sam s kakvom ću lakoćom nositi odoru drevnog monaškog reda.
Jednog jutra, razgovarajući sa Dvarakom, osjetio sam kako me obuzima ljubav prema Bogu poput snježne lavine. Drug je slušao samo djelomično bujicu riječi koje sam izgovorio, ali ja sam svim srcem slušao samog sebe.
Tog dana sam pobjegao u Naini Tal u podnožju Himalaja. Ananta je odlučno krenuo da me traži.
Našavši me, morao sam s tugom da se vratim u Bareili. Jedino mi je zorom bilo dozvoljeno uobičajeno hodočašće do šeoli drveta. Srce mi je krvarilo zbog gubljena obje majke, jedne ljudske i jedne božanske.
Praznina koju je majka ostavila u porodičnom tkivu nije se mogla ispuniti. Tijekom 40 preostalih godina svog života, otac se nije ponovo oženio. U svom malom stadu preuzevši ulogu oca i majke, postao nam je znatno bliži, pristupačniji. Smireno i uviđajno rješavao je naše porodične probleme. Nakon vremena provedenog u kancelariji, poput pustinjaka povlačio se vedro u svoju sobu da vježba krija jogu. Nakon majčine smrti, kasnije sam dugo pokušavao da zaposlim englesku njegovateljicu da se brine za sitnice koje bi mu život učinile udobnijim, ali on bi samo odmahnuo glavom.
Govorio bi: “Služenje meni završilo se smrću tvoje majke, neću da prihvatim služenje nijedne druge žene”. Oči su mu bile odsutne, do kraja života ispunjene predanošću.
Četrnaest mjeseci poslije majčine smrti, saznao sam da mi je ostavila važnu poruku. Ananta je bio pokraj njene postelje i zabilježio je njene riječi. Premda ga je zamolila da mi ih prenese nakon godinu dana, moj brat je to odlagao. Ubrzo je trebao da ode u Kalkutu i da se oženi djevojkom koju mu je majka odabrala12, pa me je jedne večeri pozvao.
Glasom koji je odavao pomirenost sa sudbinom, rekao mi je: “Mukunda, dosad sam oklijevao da ti prenesem ovu neobičnu poruku, jer sam se bojao da ne raspirim tvoju želju da napustiš kuću. Međutim, bez obzira na to ti izgaraš božanskim žarom. Nedavno, kad sam te uhvatio na putu za Himalaje, donio sam konačnu odluku. Više ne smiješ odlagati ispunjenje svog svečanog obećanja”. Pružio mi je kutijicu s majčinom porukom.
Poruka je glasila: “Neka ove riječi budu posljednji blagoslov mom voljenom sinu Mukundi. Došao je čas kad moram da ispričam nekoliko neobičnih događaja, koji su se desili nakon tvog rođenja. Za stazu, koju ti je sudbina namijenila, prvi put sam čula dok si još bio djetence na mojim rukama. Tada sam te odnijela svom guruu u Benaresu. Gotovo sakrivena gomilom učenika, jedva sam mogla i vidjeti Lahirija Mahasaju koji je sjedio u dubokoj meditaciji. Dok sam te milovala, molila sam se da te veliki guru primijeti i podari ti svoj blagoslov.
Pošto je moja unutrašnja pobožna molitva postala sve intenzivnija, on je otvorio oči i pokretom mi dao znak da mu se približim. Napravili su mi prolaz i ja sam se poklonila njegovim svetim stopalima. Lahiri Mahasaja te je stavio na svoje krilo, stavio ti ruku na čelo kao što se to radi prilikom duhovnog krštenja i rekao:
“Majčice, tvoj sin će biti jogi. Poput duhovnog motora odnijet će mnoge duše u kraljevstvo božje.”
Srce mi je zadrhtalo od radosti kada sam čula da je sveznajući guru uslišio moju unutrašnju molbu.
Neposredno pred tvoje rođenje, rekao mi je da ćeš i ti slijediti njegov put.
Kasnije smo tvoja sestra Roma i ja znale da vidiš veliko svjetlo dok smo te promatrale iz susjedne sobe kako ležiš na postelji. Dok si govorio da ćeš poći na Himalaje da tražiš božansko, tvoj glas je odzvanjao željeznom odlučnošću.
Tih dana, sine moj, saznala sam da tvoj put leži daleko od svjetovne pohlepe za počastima. To mi je potvrdio još jednom najneobičniji događaj u mom životu - događaj koji me prisiljava da ti pošaljem ovu poruku na samrtnoj postelji. To je bio razgovor s jednim mudracem iz Pandžaba. Dok je tamo živjela naša porodica, jednog jutra u sobu je ušao sluga i rekao:
“Gospodarice, ovdje je jedan čudan sadhu13. Uporno zahtijeva da vidi Mukundinu majku”.
Te jednostavne riječi na mene su ostavile dubok utisak. Odmah sam se uputila da pozdravim posjetioca.
Poklonivši se njegovim svetim stopalima, odmah sam osjetila da je preda mnom zbilja božji čovjek.
Rekao je: “Majko, veliki učitelji žele da znaš da još dugo nećeš živjeti na zemlji.14 Tvoja slijedeća bolest će biti posljednja.”

12 Po indijskom običaju, djeci roditelji biraju bračnog druga. Indijski brakovi, zasnovani na religiji, u većini slučajeva su sretni. Indijska djeca od najranijeg djetinjstva slušaju priče o idealnim parovima, kao što su Rama i Sita, Nala i Damajanti.

13 Sadhu je pustinjak, netko tko poštuje sadhanu, ili sprovodi duhovnu disciplinu. Sadhui lutalice su jedna karakteristika indijskog načina života. Nisu članovi nekog formalnog reda, kao što je, na primjer, red svamija, već iskazuju odanost određenim vođama koje poštuju.

Nastupilo je šutnja, tijekom kojeg nisam osjećala nikakvo nespokojstvo, već samo duboki mir. Potom mi se obratio ponovo:
“Dobit ćeš jednu srebrnu amajliju koju treba da čuvaš. Neću ti je dati danas, već da bi se pokazala istinitost mojih riječi ona će se materijalizirati sutra u tvojim rukama dok budeš meditirala. Na samrtnoj postelji treba da upoznaš s ovim svog najstarijeg sina Anantu i da mu predaš amajliju da je čuva godinu dana, a zatim da je preda tvom sinu Mukundi. On će shvatiti značenje amajlije, koja mu dolazi od velikih učitelja. Treba da je dobije u vrijeme kada otprilike bude spreman da se odrekne svjetovnih ciljeva i da počne životno traganje za Bogom.
 Nakon nekoliko godina, kad amajlija bude ispunila svoju svrhu, ona će nestati. Ako je bude čuvao i na najskrovitijem mjestu, ona će se vratiti odakle je došla.”15
Svecu sam ponudila milostinju16 i poklonila mu se s velikim poštovanjem. Ne primivši dar, otišao je blagosiljajući me. Slijedeće večeri, dok sam meditirala, materijalizirala se u mojim rukama srebrna amajlija, baš kao što je to sadhu obećao. Najavila mi se hladnim dodirom svoje glatke površine. Čuvala sam je ljubomorno više od dvije godine, a sada je ostavljam Ananti na čuvanje. Ne tuguj za mnom jer će me moj veliki guru staviti u naručje beskonačnog. Zbogom dijete moje, štitit će te kozmička majka.”
Kad sam dobio amajliju, iznenada me je obasjao plamen prosvjetljenja. Probudile su se mnoge uspavane uspomene. Okrugla starinska amajlija je bila ispisana sanskrtskim slovima. Shvatio sam da mi dolazi od učitelja iz prošlih života, koji me nevidljivom rukom vode. Imala je još jedno značenje, međutim srce amajlije se ne smije ogoliti do kraja.
Kako je amajlija nestala usred vrlo nesretnih okolnosti mog života, a njen nestanak najavio dolazak mog gurua, ne može se opisati u ovom poglavlju.
Međutim, kao dječak osujećen da odem na Himalaje, svakodnevno sam putovao na krilima svoje amajlije.

14 Kada sam iz ove poruke shvatio da je majka znala da će živjeti kratko, shvatio sam zašto je tako uporno žurila sa Anantinom ženidbom. Imala je prirodnu majčinsku želju da prisustvuje obredima vjenčanja, ali je umrla prije njegovog vjenčanja. Umrla je 26. IV 1904. godine, u svojoj 36. godini.

15 Priroda predmeta proizvedenih astralnim putem, kao i razlozi njihovog nestanka, objašnjeni su u 42. poglavlju. Na amajliji je bila ugravirana mantra, ili riječi za sveta pjevanja. Moć zvuka i ljudskog glasa (vaća) nigdje nije tako duboko izražena kao u Indiji. Vibracija aum, koja odjekuje univerzumom (biblijska “riječ”, ili “glas voda”), ima tri manifestacije ili gune: stvaranje, održavanje i razaranje (Taitrija - upanišad 1:8). Svaki put kad se izusti riječ, stavlja se u pokret jedan od tri kvaliteta zvuka aum. To je zakon na kome se zasnivaju zapovijedi svih svetih spisa, da se mora govoriti istina. Sanskrtska mantra na amajliji je posjedovala, kad se pravilno izgovara, duhovno poticajnu moć vibracije. Sanskrtska abeceda je idealna, a sastoji se od 52 slova, od kojih se svako izgovara na utvrđen i nepromjenljiv način.  George Bernard Shaw je napisao mudar i, naravno, duhovit esej o fonetskoj neadekvatnosti engleske abecede, koja je zasnovana na latinskom, u kojoj 26 slova bezuspješno nastoje da ponesu teret zvuka. Sa svojom uobičajenom neobazrivošću (Ako bi uvođenje engleske abecede u engleskom jeziku izazvalo građanski rat, … to bi mi bilo krivo.”), gospodin Shaw predlaže usvajanje nove abecede od 42 znaka za slova (vidi njegov predgovor Wilsonovom čudesnom rođenju jezika). Takva abeceda bi se približila fonetskoj savršenosti sanskrta, u kome 52 slova sprječavaju pogrešno izgovaranje.

16 Uobičajeni izraz poštovanja prema sadhuima.


Poglavlje 3.
Svetac sa dva tijela

”Oče, ako obećam da ću se svojevoljno vratiti kući, mogu li otići da vidim Benares?“
Rijetko me je otac sprječavao da putujem, jer sam za to gajio veliku ljubav. Čak i kao malom dječaku, dozvoljavao mi je da idem na hodočašće u mnoga mjesta. Obično bi me pratio jedan ili nekoliko njegovih prijatelja. Putovali bismo udobnom prvom klasom, za koju bi nam otac nabavljao karte. Njegovo zaposlenje na željeznici zadovoljavalo je sve potrebe nomada u porodici.
Otac mi je obećao da će razmisliti o mojoj molbi. Sljedećeg dana me je pozvao i pružio povratnu kartu od Barilija do Benaresa, nekoliko novčanica i dva pisma.
Rekao je: “Želim da ponudim jedan posao svom prijatelju iz Benaresa, Kedaru Nathu Babi. Na žalost, izgubio sam njegovu adresu, ali vjerujem da ćeš mu dostaviti pismo posredstvom našeg zajedničkog prijatelja svamija Pranabanande. Svami je postigao uzvišeno duhovno stanje, pa vjerujem da će ti njegovo društvo biti od koristi. Ovim drugim pismom želim da te predstavim.“
Namignuo je dobacivši mi: “Pazi, više nema bježanja od kuće!”
Sa svim žarom dvanaestogodišnjaka krenuo sam (mada vrijeme nije uspjelo da umanji uživanje u novim pejzažima i nepoznatim ulicama). Stigavši u Benares, uputio sam se odmah svamiju. Ulazna vrata njegovog boravišta su bila otvorena. Našao sam put do njegove sobe smještene na drugom katu, koja je bila duga poput hodnika. Na malo uzdignutom podijumu ugledao sam prilično krupnog čovjeka odjevenog samo tkaninom oko bedara. Sjedio je u položaju lotosa. Glava i lice, bez ikakvih bora, bili su mu glatko izbrijani. Oko ustiju poigravao mu je blaženi smiješak. Kako bi odagnao moju sumnju da mu smetam, pozdravio me je poput starog prijatelja.
“Blagoslovljen  da si, dragi moj!” Na djetinjim glasom srdačno izrečenu dobrodošlicu, kleknuo sam i dodirnuo mu stopala.
Pitao sam: “Jeste li vi svami Pranabananda?”
Klimnuo mi je glavom i pitao: “Jesi li ti Bhagabatijev sin?” To je izgovorio prije nego što sam stigao da izvadim očevo pismo. Zapanjen, pružio sam mu poruku koja je trebalo da me predstavi, a sada je izgledala suvišna.
Iznenadio me opet svojim vidovitim riječima: “Naravno da ću ti pomoći da nađeš Kedara Natha Babu.“
Bacio je kratak pogled na pismo i srdačno izrekao nekoliko primjedbi na račun mog oca.
“Znaš, ja ti uživam u dvije penzije. Jednu sam dobio po preporuci tvog oca, kod koga sam nekada radio na željeznici; a drugu od mog nebeskog oca za koga sam savjesno obavljao svoje zemaljske dužnosti.”
Ta primjedba mi je izgledala vrlo nejasna, pa sam pitao: “Gospodine, kakvu to penziju primate od oca nebeskog? Da li vam spušta novac u krilo?”
Svetac se nasmijao: “Mislim na penziju neizmjernog mira, na nagradu za tolike godine duboke meditacije. Više ne žudim za novcem. Imam više nego što mi treba za svojih nekoliko materijalnih potreba.
Kasnije ćeš razumjeti značenje te druge penzije.“
Završivši naglo razgovor, svetac se iznenada ukočio poput dostojanstvene sfinge. Prvo su mu svjetlucale oči, kao da promatra nešto zanimljivo, a zatim su izgubile sjaj. Našao sam se u neprilici zbog njegovih škrtih riječi, jer mi još nije ni saopćio kako ću naći očevog prijatelja. Malo uznemireno, osvrnuh se po praznoj prostoriji, u kojoj smo bili samo nas dvojica. Lutajući pogled zaustavio mi se na njegovim sandalama koje su ležale ispred podija.
Izustio je: “Ne brini se, mali gospodine17, čovjek koga želiš da vidiš bit će ovdje za pola sata.” Jogi je pročitao moje misli, što u takvom trenutku i nije bio neki naročiti podvig. Onda je opet zapao u neizmjernu tišinu. Zapazio sam na satu da je prošlo čitavih 30 minuta.
Tada se on uspravio i rekao: “Mislim da se Kedar Nath Babu približava vratima.” Tada sam zaprepašten, ne razumjevši ništa, čuo da se netko penje uz stepenice, dok su mi se u glavi rojile zbrkane misli.
Pitao sam se: “Kako je moguće da je ovamo pozvan očev prijatelj bez posredovanja glasnika? Otkako sam došao svami nije razgovarao ni sa kim drugim osim sa mnom.”
Nepristojno sam napustio sobu i krenuo stepenicama. Na pola puta, sreo sam mršavog čovjeka svijetle kože, srednje visine. Izgledalo mi je kao da je u žurbi.
S primjetnim uzbuđenjem u svom glasu, obratio sam mu se: “Jeste li vi Kadar Nath Babu?”

17 Čoto mahasaja, izraz je kojim su mi se obraćali neki indijski sveci, što u prijevodu znači “mali gospodine”.

Odgovorio mi je uz ljubazan osmijeh: “Jesam, a jesi li ti Bhagabatijev sin, koji me ovdje čeka?”
Zbunjen i neraspoložen zbog njegove neobjašnjive prisutnosti, pitao sam: “Gospodine, kako ste došli ovamo?”
“Danas se sve događalo nekako tajanstveno! Prije nepunih pola sata, upravo poslije kupanja u Gangi, pristupio mi je Pranabananda. Nemam pojma kako je znao da sam u to vrijeme bio tamo? Rekao mi je:
“Bhagabatijev sin te čeka, hoćeš li sa mnom tamo?” Pristao sam radosno. Dok smo hodali ruku pod ruku, svami je bio brži od mene u svojim drvenim sandalama, premda sam ja imao ove čvrste cipele. Iznenada je zastao i upitao me: “Koliko će ti trebati vremena da stigneš do mog stana?” Rekao sam mu, oko pola sata. Zagonetno me pogledao i rekao: ”Ja moram još nešto da obavim, stoga te ostavljam. Pridruži nam se u mojoj kući, gdje ćemo te Bhagabatijev sin i ja čekati.” Prije nego što sam stigao da protestiram, okrenuo se i nestao u gomili, a ja sam se uputio ovamo što sam brže mogao.”
Ovo objašnjenje samo je povećalo moju zgranutost, pa sam ga pitao koliko dugo poznaje svamija?
“Prošle godine smo se sreli nekoliko puta, međutim, u zadnje vrijeme se nismo viđali. Veoma sam se obradovao kad sam ga danas ugledao na kupalištu.”
“Jeste li ga sreli u vidu vizije, ili ste ga zbilja vidjeli, dodirivali mu ruku ili ste čuli zvuk njegovih koraka? Ne mogu da vjerujem svojim ušima, silazim li to ja s uma?”
On se na to naljutio i prasnuo: “Ne znam na što ciljaš, ja ne lažem, zar ne razumiješ da je samo svami mogao da me obavijesti da me ti ovdje čekaš?”
“Znaš li da tog čovjeka, svamija Pranabanandu, nisam ispuštao iz vida od kad sam došao ovdje pred sat vremena?” Ponovio sam mu čitav razgovor, koji sam vodio sa svamijem.
On je na to razrogačio oči. “Živimo li mi zbilja ovdje u materijalnom svijetu, ili sanjamo? Nisam očekivao da ću u ovom životu biti svjedok takvog čuda! Mislio sam da je svami običan čovjek, a sada vidim da se on može materijalizirati još u jednom tijelu i djelovati kroz njega!“
Ušli smo zajedno u svečevu sobu. Kedar Nath Babu mi je pokazao na sandale ispred podijuma.
Prošaputao je: “Pogledaj, baš ove sandale je nosio na kupalištu, a na sebi je imao samo platno oko bedara, upravo kao sada.” Dok mu se posjetilac klanjao, svetac mi se obratio smiješeći se.
“Zašto se svemu ovome toliko čudiš? Suptilno jedinstvo pojavnog svijeta, pravom jogiju nije skriveno. U svakom trenutku mogu da vidim svoje učenike u Kalkuti i da razgovaram s njima. Tako mogu po volji da se transcendiraju sve prepreke grube materije.”
Da bi poticao duhovni zanos u mom mladom srcu, svami je vjerojatno ljubazno nastojao da mi otkrije nešto o moćima svog astralnog radija i televizije.18 Međutim, umjesto oduševljenja, bio sam ispunjen osjećanjem strahopoštovanja. S obzirom da mi je bilo suđeno da traganje za Bogom započnem uz pomoć vodstva jednog
drugog gurua, Šri Juktešvara, koga sam kasnije sreo, nisam imao nimalo sklonosti da prihvatim Pranabanandu za svog učitelja. Sumnjičavo sam na njega bacao pogled, pitajući se da li je preda mnom on sam, ili njegov dvojnik.
Nadahnutim riječima o svom guruu i pogledom koji budi dušu, nastojao je da rasprši moj nemir.
“Lahiri Mahasaja, kao samo božanstvo u ljudskom obliku, bio je najveći jogi koga sam ikada sreo.”
Pomislio sam, ako učenik može svojom voljom da materijalizira još jedno tijelo, kakva su tek čuda mogla da se očekuju od njegovog učitelja.
“Reći ću ti koliko je neprocjenljiva vrijednost pomoći koju guru može da pruži. Obično sam sa jednim svojim drugom meditirao po osam sati svake noći. Tijekom dana morali smo da radimo na željeznici. Bilo mi je teško da obavljam činovničke dužnosti, jer sam želio sve svoje vrijeme da posvetim Bogu. Istrajao sam da tako meditiram osam godina. Postigao sam čudesne rezultate. Duh mi je bio prosvijetljen izvanrednim duhovnim opažanjima, međutim između mene i beskonačnog uvijek se nalazio tanak veo. Uvidio sam da ne mogu ostvariti konačno i neopozivo sjedinjenje usprkos svoje nadljudske upornosti. Jedne večeri sam otišao kod Lahirija Mahasaje i zamolio ga za božanski razgovor. Cijele noći sam mu dosađivao. Rekao sam mu: “Moj anđeoski guru, tako je velika moja duševna patnja da ne mogu više da podnesem život ako se ne sretnem licem u lice sa uzvišenim ljubljenim?”
Odgovorio mi je: “Što ja tu mogu? Moraš da meditiraš dublje.”

18 Fizika je, na svoj način, potvrdila istinitost zakona koje su otkrili jogiji. Na primjer, 26. novembra 1934. demonstrirano je na Rimskom Kraljevskom univerzitetu da ljudi posjeduju moć televizije. Profesor neurofiziologije, Dr. Đuzepe Kaligaris, pritiskao je
određene točke na tijelu ispitivane osobe, a ona je u svom odgovoru na to detaljno opisivala osobe i predmete iza zida. Dr. Kaligaris je dokazao da se poticanjem određenih područja na koži doživljavaju supersenzorni utisci. Da bi ispitivanoj osobi omogućio da vidi iza zida, pritiskao je petnaestak minuta točku koja se nalazi desno od toraksa. Dr. Kaligaris je izjavio da stimulacijom nekih drugih točaka
na tijelu mogu da se vide ljudi i predmeti na bilo kojoj udaljenosti, bez obzira da su ranije viđeni ili nisu.

Nastavio sam: “Tebi se obraćam, Bože moj i učitelju! Pred sobom te vidim u fizičkom tijelu. Blagoslovi me19 da te vidim i u tvom beskonačnom obliku.”
Lahiri Mahasaja je blago ispružio ruku i izustio: “Idi sada i meditiraj. Za tebe sam se založio kod Brahme.”20
Vratio sam se kući duhovno sasvim okrijepljen. Te noći sam u meditaciji postigao krajnji cilj svog života.
Sada bez prestanka uživam u duhovnoj penziji. Blaženi stvoritelj od tog dana više nikada nije bio sakriven od mojih očiju zavjesom privida.”
Pranabanandino lice se kupalo u božanskom svjetlu. Srce mi je obuzeo mir iz jednog drugog svijeta, nestao je svaki strah. Svetac mi je povjerio još nešto: “Poslije nekoliko mjeseci vratio sam se Lahiriju Mahasaji, s namjerom da mu se zahvalim za njegov beskonačno veliki dar, ali sam mu izložio jedan drugi problem: “Božanski guru, više ne mogu da radim svoj posao u kancelariji. Molim vas da me oslobodite toga, jer me Brahma stalno drži u stanju božanske opijenosti.”
Rekao mi je: “Podnesi komisiji molbu za penziju.”
“Kakav razlog da navedem za tako ranu penziju?”
Sljedećeg dana podnio sam zahtjev. Ljekar me je pitao koji su razlozi za moj preuranjeni zahtjev: “Kaži što osjećaš?”
“Tijekom posla, u kičmi21 me hvata neki nepodnošljivi osjećaj. Prožima mi čitavo tijelo, pa sam potpuno nesposoban za izvršavanje svojih dužnosti.”22
Bez ikakvog daljeg ispitivanja ljekar me je preporučio za penziju, koju sam ubrzo i dobio. Znam da je božanska volja Lahirija Mahasaje djelovala na ljekara i službenike željeznice, uključujući i tvog oca. Automatski su poslušali duhovni nalog velikog gurua i pružili mi slobodu za neprekidni zajednički život sa ljubljenim.”
Nakon tog neobičnog otkrića, svami Pranabananda se povukao u jednu od svojih dugih šutnji. Na polasku, dodirnuo sam mu s poštovanjem stopala, a on me blagoslovio riječima:
“Tvoj život će ići putem odricanja i joge. Vidjet ću te kasnije, zajedno s tvojim ocem.” Oba proročanstva su se obistinila.
Kedar Nath Baba je pošao sa mnom, dok sam izlazio u mrak. Na ulici sam mu dao pismo, a on ga je pročitao pri svjetlu ulične svjetiljke. Kazao je: “Tvoj otac mi predlaže da pređem u kancelariju njegove željezničke ispostave u Kalkuti. Prijatno je očekivati makar jednu od penzija u kojima uživa Pranabananda. Ali to nije moguće! Ne mogu da napustim Benares. Za mene, nažalost, još nisu dva tijela23.

19 Duhovna borba kroz koju je prošao Pranabananda sa Lahirijem Mahasajom podsjeća na Jakovljevo hrvanje s anđelom: “Ali on odgovori: Neću te pustiti dok me ne blagosloviš… Ovom mjestu Jakov nadjenu ime Panuel, jer reče - vidjeh boga licem u lice, i u životu ostah”.
20 Bog u svom aspektu stvoritelja; primarni uzrok svemira. Kada je 1857. u časopisu Atlantic Monthly objavljena Emersonova pjesma Brahma, zaprepastila je većinu čitalaca. Emerson se na to smijao. Rekao je: “Recite im neka umjesto “Brahma” stave “Jahve”, pa neće više biti u nedoumici. Korijen riječi Brahma je glagol brh, što znači “širiti se”. On prenosi vedski pojam božanske moći da raste spontano ili se naglo rasprsne u stvaralačko djelovanje. Svemir se poput paukove mreže razvija (vikurute) iz njegovog bića. Kao imanentni i transcendentalni princip, Brahman se u upanišadama naziva “niti” (sutra); sjedinjujućom suštinom koja se provlači kroz
čitav život i “unutrašnjim besmrtnim vladarom” (anaryamy amrta). U pojedincu se izraz Brahme ili duha naziva atman, duša. Smisao Veda je da ostvare svjesno sjedinjavanje atmana s Brahmanom.
21 Prvi doživljaj duha u dubokoj meditaciji je na oltaru kičme, a potom u mozgu. Meditant je preplavljen bujicom blaženstva, ali nauči brzo kako da upravlja njenim vanjskim manifestacijama.
22 U vrijeme kada smo se sreli, Pranabananda je zaista bio prosvijetljen učitelj. To što mi je ispričao o svojim posljednjim radnim danima, dogodilo se prije mnogo godina. Tada još nije bio učvršćen u nirvikalpa samadhiju. U tom postojanom savršenom stanju svijesti, jogi bez ikakvih teškoća obavlja svoje svjetovne dužnosti.
23 Sposobnost pojavljivanja u više od jednog tijela naziva se sidhi (jogijska izuzetna moć, koja se spominje u Patanđalijevim Joga sutrama. Kod velikog broja svetaca zapažena je pojava dva boravišta. U suvremenom svijetu, primjer toga je slučaj kršćanke Tereze Neuman iz Konereutha. U priči o Terezi Neuman, A.P. Šimberg opisuje kako se ona nekoliko puta pojavila pred ljudima kojima je
bila potrebna njena pomoć i razgovarala sa njima.
Opisujući događaje iz života Pranabanande i drugih velikih majstora koje sam poznavao, nadam se da ću kod čitaoca pobuditi istovjetno divljenje kakvo sam ja osjećao prema tim ljudima. Duboke i tajanstvene stvari nije lako objasniti riječima, ali nije lako ni zbuniti onoga tko traži istinu. Grčki filozof Heraklit je rekao: “Tko mari za zlatom, mora ga i iskopati. U protivnom mora se zadovoljiti slamom.”

 Poglavlje 4.
Osujećen bijeg u Himalaje

Moja posljednja upustva Amaru Miteru, mom drugu iz gimnazije koji je namjeravao da me prati na Himalaje, glasila su: ”Napusti razred s bilo kakvim beznačajnim izgovorom i pozovi kočiju. Zaustavi se u ulici gdje nitko iz moje kuće ne može da te vidi.”
Sljedećeg dana smo planirali bjekstvo. Neophodna je bila predostrožnost, jer je moj brat Ananta neprekidno bdio nada mnom. Odlučio je da osujeti sve moje namjere da pobjegnem, za koje je smatrao da mi se neprekidno vrzmaju po glavi. Nadao sam se da ću usred himalajskog snijega naći učitelja, čije mi se lice često
javljalo u vizijama, jer je amajlija tiho djelovala u meni kao duhovni kvasac.
Porodica je sada živjela u Kalkuti, gdje je otac bio trajno premješten. U skladu s patrijarhalnim indijskim običajem, Ananta je doveo svoju nevjestu da sa nama živi u našoj kući, koja se sada nalazila na Gurpar putu broj 4. Tamo sam svakodnevno meditirao u maloj sobici u potkrovlju, i pripremao svoj duh za traganje za Bogom. Jutro kada smo planirali bjekstvo osvanulo je s nepovoljnim znakom, jer je padala kiša. Kada sam čuo kotače Amarove kočije, brzo sam u ponjavu svezao jedne sandale, dva platna za zavijanje bedara, brojanicu, sliku Lahirija Mahasaje i primjerak Bhagavad gite. Kroz prozor, s trećeg kata, bacio sam zavežljaj i sjurio se niz stepenice. Pred vratima sam naletio na svog ujaka koji je kupovao ribu.
Sumnjičavo me pogledao i zapitao: “Čemu tolika žurba?”
Nasmiješio sam mu se neodređeno i skrenuo u uličicu, uzeo svoj zavežljaj i pridružio se Amaru s konspirativnim oprezom. Odvezli smo se u trgovački centar Čandni Čovk. Mjesecima smo štedjeli novac od užine da bi kupili englesku odjeću. Znajući oštroumno uživljavanje mog brata u ulogu detektiva, nadali smo se da ćemo ga nadmudriti ako nosimo englesku odjeću. Na putu do željezničke stanice zaustavili smo se da bi primili mog bratanca Đotina Goša, koga sam zvao Đatindra. On je tek bio preobraćen i čeznuo je da nađe gurua na Himalajama. Obukao je odijelo koje smo mu pripremili. Nadajući se da smo se dobro kamuflirali, srca su nam zakucala u dubokom ushićenju.
Bile su nam još potrebne platnene cipele, pa sam odveo svoje drugove do prodavaonice koja je imala izložene cipele s gumenim đonom.
Na tom svetom izletu se ne smiju nositi predmeti od kože koji su napravljeni od ubijenih životinja.
Zastao sam na ulici da sa Bhagavad gite uklonim kožni omot, a sa svog, u Engleskoj proizvedenog šešira za zaštitu od sunca, kožne trake.
Na stanici smo kupili karte24 za Burdvan, gdje smo imali namjeru da presjednemo za Hardvar, koji se nalazi u podnožju Himalaja. Čim se vlak počeo udaljavati, kao da bježi poput nas, izrazio sam neka svoja slavna očekivanja. Rekao sam: “Pomislite samo, učitelji će nas inicirati, pa ćemo iskusiti trans kozmičke svijesti.
Tijelo će nam biti ispunjeno takvim magnetizmom, da će nam himalajske divlje životinje prilaziti poput pitomih.
Tigrovi će izgledati kao kućne mačke, koje očekuju da ih pomilujemo.”
Amar se oduševljeno nasmiješio na tu moju izjavu, koja je oslikavala budućnost za koju sam, metafizički i doslovno, smatrao da je očaravajuća.
Tišinu je prekinuo Đatindra: “Najbolje će biti da podijelimo novac na tri dijela, jer ako svako od nas u Burdvanu sam kupi kartu, nitko neće posumnjati da zajedno bježimo od kuće.”
Ne sumnjajući ništa, složio sam se. U sumrak se vlak zaustavio u Burdvanu. Dok smo Amar i ja sjedili na peronu, Đatindra je ušao da kupi sebi kartu. Nakon 15 minuta čekanja, počeli smo da se raspitujemo za njega, ali uzalud. U očajničkom strahu, na sve strane smo ga pozivali uzvikujući njegovo ime. Međutim, on je nestao u mraku, izgubio se u nepoznatoj okolini te male stanice. Zanijemio sam od tog šoka, bio sam jako iznerviran. Bog je dozvolio tako deprimirajući doživljaj, kojim se raspršila romantika mog brižljivo isplaniranog bijega, koji je trebalo da me dovede do njega. Zaplakao sam kao dijete: “Amare, moramo da se vratimo kući, iznenadni Đatindrin izdajnički nestanak nije dobar predznak. Naše putovanje je osuđeno na neuspjeh.”
“Da li je to tvoja ljubav prema gospodu, zar ne možeš da podneseš to malo iskušavanje preko svog druga izdajnika?” To Amaravo zapažanje da nas Bog provjerava, smirilo je moje srce. Osvježili smo se poznatim burdvanskim slatkišima, po imenu sitabhogam (hrana za boginju) i motićurom (kuglica slatkog bisera). Za nekoliko sati, krenuli smo za Hardvar. Sutradan, kada smo presjedali u Mogul Seraiju, raspravljali smo o važnom životnom pitanju.
“Amare, ubrzo će željeznički službenici početi da nas saslušavaju. Ne treba podcjenjivati dovitljivost mog brata. Bez obzira na ishod, nećemo govoriti neistinu.”

24 Za taj izlet karte nismo mogli da dobijemo od mog oca.

“Od tebe tražim samo da šutiš. Dok ja budem odgovarao nemoj da se smiješ, niti ceriš.” U tom momentu obratio mi se evropski službenik iz stanice. Odmah sam shvatio što je u pitanju, uočivši njegovo mahanje telegramom.
“Bježite li od kuće zbog svađe?”
“Ne!” Radovalo me što mi je njegov izbor riječi omogućio nedvosmisleni odgovor. Znao sam savršeno dobro da za moje nekonvencionalno ponašanje, nije bila kriva ni ljutnja, ni svađalačko raspoloženje, već “božanska melankolija”.
Službenik se zatim obratio Amaru. Uslijedio je duhovit dvoboj riječima, za vrijeme kojeg sam stoički nastojao da ostanem ozbiljan, kao što mi je moj prijatelj savjetovao.
Čovjek je upitao autoritativnim glasom: “Gdje je treći dječak? Hajde, kaži istinu!”
“Vidim, gospodine, da nosite naočale, zar ne vidite da smo samo dvojica?” Drsko se nasmijao,nastavljajući: “Nisam čarobnjak, ne mogu da vam prizovem trećeg dječaka.”
Očigledno zbunjen ovom drskošću, službenik je potražio novo polje za napad.
“Kako se zoveš?”
“Ja se zovem Tomas, sin sam engleskinje i indijca koji se preobratio na kršćanstvo.”
“Kako se zove tvoj prijatelj?”
“Ja ga zovem Tompson.”
Tog trena samo što nisam prasnuo u smijeh. Bez ustručavanja, uputio sam se prema vlaku, koji je kao nekim proviđenjem bio spreman za polazak. Amar me slijedio uz pratnju službenika, koji nas je svojom lakovjernom predusretljivošću smjestio u kupe za Evropljane. Očigledno mu je bilo neprijatno da dva poluengleska dječaka putuju sa urođenicima. Kada je učtivo izašao, bacio sam se na sjedište ne mogavši da zadržim navalu smijeha. Uslijed zadovoljstva što je nadmudrio iskusnog evropskog službenika, Amarovo lice je blistalo.
Uspio sam da na peronu pročitam telegram mog brata, koji glasio: “Tri bengalska dječaka su pobjegla od kuće u engleskim odijelima. Uputili su se prema Hardvaru preko Mogul Seraija. Molim da ih zadržite do mog dolaska. Za tu uslugu slijedi bogata nagrada.”
“Amare, zar ti nisam rekao da kod kuće ne ostavljaš označen red vožnje. Vjerojatno ga je moj brat našao.” Prijatelj mi je priznao svoj propust. Ubrzo smo se zaustavili u Bareiliju, gdje nas je čekao Dvarka Prasad sa Anantinim telegramom. Moj stariji brat Dvarka, učinio je sve što je u njegovoj moći da nas zadrži. Uspio sam da ga uvjerim da se nismo olako odlučili na ovo bjekstvo. Odbio je, kao i prošli put, moj poziv da nam se pridruži.
Te noći, dok je vlak stajao na jednoj od stanica, neki službenik je opet probudio Amara radi ispitivanja.
I on je pao kao žrtva združenog šarma Tomasa i Tomsona. U zoru nas je vlak pobjedonosno dovezao u Hardvar.
Dostojanstvene planine su nas iz daljine pozdravljale i pozivale. Iz stanice smo se žurno uputili u gradsku gužvu, koja nam je pružala sigurnost. Opet smo obukli svoju nacionalnu nošnju, pošto je Ananta objelodanio naše prerušavanje u evropsku odjeću. Imao sam osjećaj da će nas uhvatiti.
Smatrajući da je najbolje odmah da otputujemo iz Hardvara, kupili smo dvije karte za Rišikeš, koji se nalazi na sjeveru, a koga su od davnina pohodila posvećena stopala mnogih učitelja. Ušao sam u vlak, dok se Amar još vukao po peronu. Iznenada ga je zaustavio nagli uzvik policajca. Ubrzo potom, taj policajac koji je u zao čas tuda naišao, odveo nas je u policijsku stanicu i oduzeo nam novac. Uljudno nam je objasnio da treba da nas zadrži dok ne dođe moj stariji brat, jer mu je to dužnost. Saznavši da je naš cilj bio da odemo na Himalaje, policajac nam je ispričao neobičnu priču.
“Vidim da ste obojica ludi za svetim ljudima! Većeg božjeg čovjeka sigurno nećete sresti od onog koga sam vidio jučer. Moj drug, policajac, i ja, prvi put smo ga sreli prije pet dana, dok smo pored rijeke Gange patrolirali tražeći jednog ubojicu. Bilo nam je naređeno da ga uhvatimo živog ili mrtvog. Bilo je poznato da se prerušava u sadhua, kako bi pljačkao hodočasnike. Iznenada smo pred sobom ugledali sadhua koji je nalikovao opisu zločinca. Nije se obazirao na nas kada smo mu naredili da stane. Potrčali smo da ga uhvatimo. Sustigavši ga, zamahnuo sam sabljom i pogodio ga u desnu ruku, koja se gotovo odvojila od njegovog tijela. Bez jauka i, ne pogledavši strašnu ranu, nastavio je brzo da hoda. Kad smo ga zaustavili, rekao je: “Ja nisam ubojica koga tražite”. Uvidjevši da sam ranio božanskog mudraca, bio sam veoma posramljen. Bacio sam mu se pred noge moleći ga da mi oprosti, i ponudio mu svoj turban da njime zaustavi krv koja je jako tekla.
“Razumljiva mi je tvoja greška, sine moj.” Gledajući me ljubazno, izjavio je svetac. “Nastavi svojim putem, nemoj sebi ni za što da prebacuješ. O meni se brine ljubljena majka.” Gurnuo je uz ranu ruku koja se klatila. Ona se prilijepila na neobjašnjiv način, a krv je prestala da teče.
“Dođite za tri dana pod ovo drvo i vidjet ćete me potpuno zdravog. Poslije toga više nećete osjećati grižnju savjesti.”

Jučer smo s nestrpljenjem otišli na označeno mjesto. Sadhu se nalazio tamo i dozvolio nam je da pregledamo njegovu ruku. Na njoj nije bilo nikakvog ožiljka niti bilo kakvih tragova od rane.
Rekao je: “Krenuo sam preko Rišikeša u samoću Himalaja.” Na odlasku nas je blagoslovio. Osjećam da je njegova svetost uzvisila i moj život.”
Završio je kličući pobožno, jer ga je očigledno događaj duboko potresao. Svečanim pokretom pružio nam je isječak iz novina u kome je pisalo o tom čudesnom događaju. Kao i u većini senzacionalističkih novina, reporter je pretjerao u svojoj verziji opisa događaja. Iz njegovog opisa stekao se utisak da je sadhuu gotovo bila odrubljena glava.
Amar i ja smo zažalili što nismo sreli velikog jogija, koji je oprostio svom goniocu slično kao što je Krist oprostio svom. Premda materijalno osiromašena u posljednja dva stoljeća, Indija posjeduje neiscrpnu zalihu božanskog blaga. Na svom putu se čak i obični svjetovni ljudi, poput policajca, mogu sresti s spiritualnim “divovima”.
Zahvalili smo se policajcu što nam je tom svojom pričom prekratio dosadu. Vjerojatno je htio da napomene kako je imao više sreće od nas, jer je sreo prosvijetljenog čovjeka a da nije ništa poduzeo, dok se naše ozbiljno traganje završilo u policijskoj stanici.
Bili smo zarobljeni tako blizu Himalaja, a ipak jako daleko. Istakao sam Amaru da osjećam kako sam dvostruko primoran da tražim slobodu. Nasmijao sam se i ohrabrio ga riječima: “Pobjeći ćemo kad nam se pruži prilika. Možemo i pješice do Rišikeša.”
Međutim, moj drug je postao pesimista čim nam je oduzeta zaliha novca, na koju smo pouzdano mogli da se oslonimo. Rekao je: “Krenemo li pješice kroz džunglu, nećemo završiti u gradu svetaca, već u želucu nekog tigra!”
Poslije tri dana stigli su Ananta i Amarov brat. Amar je ljubazno pozdravio svog rođaka s očiglednim olakšanjem. Ja sam bio nepomirljiv, pa je Ananta od mene samo mogao da čuje ogorčeno prebacivanje.
“Razumijem kao se osjećaš“, rekao je blago moj brat. Od tebe samo tražim da pođeš sa mnom do Benaresa i posjetiš jednog mudraca, a zatim da se vratiš našem zabrinutom ocu. Onda možeš da nastaviš svoje traganje za učiteljem.”
Amar se tada umiješao, tvrdeći kako više nema namjeru da sa mnom ide na Himalaje. Uživao je u toplini porodičnog gnijezda. Međutim, ja sam znao da nikada neću odustati od traganja za svojim guruom.
Svi smo se popeli na vlak i uputili u Benares. Tamo sam dobio neobičan i trenutan odgovor na jednu od mojih molitvi.
Ananta je imao dobro promišljen plan. Prije nego što je stigao na Himalaje, zaustavio se u Benaresu, da bi zamolio čovjeka, koji je važio za autoritet u poznavanju svetih spisa, da porazgovara sa mnom. Pandit, a i njegov sin, obećali su mu da će pokušati da me odvrate od mog nauma da postanem sanjasin.25
Ananta me odveo njihovoj kući. Panditov sin, mlad nametljiv čovjek, pozdravio me u dvorištu i započeo sa mnom dugačku filozofsku raspravu. Izjavio je da je vidovit, da poznaje moju budućnost, pa mi preporučuje da ne postanem monah, i: “Stalno će te pratiti nevolje. Budeš li ustrajao u napuštanju svojih uobičajenih dužnosti,
nećeš pronaći Boga. Bez svjetovnih iskustava nećeš moći da odradiš svoju prošlu karmu.”26
Kao odgovor na njegove riječi, navirale su mi besmrtne Krišnine riječi: “Čak i najgrešnijeg, ako me potpuno obožava srcem, treba smatrati pravednikom, jer se time priklonio pravoj strani i meni vratio, zato što poštuje istinu iznad svega. Ubrzo će i on postati uzvišen i duhovan, otkrit će svoj put i ostvariti vječni mir!
Sigurno znaj da nijedan tko me obožava, nikada neće propasti…”27
Silovite riječi mladog čovjeka donekle su pokolebale moje samopouzdanje. U sebi sam se svim žarom svog srca molio Bogu: “Molim te, oslobodi me zbunjenosti i ovdje mi odgovori odmah, želiš li da se odreknem svjetovnog života, ili ne!”
Primijetio sam da neki sadhu stoji pred panditovim vratima. Očigledno je čuo moj razgovor sa samozvanim vidovnjakom, jer me pozvao k sebi. U njegovim očima sam zapazio strujanje silne snage. Rekao mi je: “Ne slušaj tu neznalicu. U odgovoru na tvoju molitvu, gospod mi je rekao da te uvjerim da je u ovom životu tvoj jedini put, put odricanja.”
Zaprepašten tom odlučnom porukom, ispunjen zahvalnošću, nasmijao sam se sav sretan.
Na to moja “neznalica” iz dvorišta reče: “Ostavi tog čovjeka”, dok je moj sveti vodič, blagoslovivši me podizanjem ruke, polako otišao.

25 Doslovno “onaj koji je odbacio”, od sanskrtskog korijena as, “baciti”.
26 Rezultati nekih prošlih djela iz ovog ili prošlih života. Od sanskrtske riječi kr, “činiti”.
27 Bhagavad gita IX, 30-31. Krišna je najveći indijski prorok. Njegov voljeni učenik Arđuna bio je princ iz Pandava plemena, koje je vladalo sjevernim dijelom Indije, u okolini današnjeg Delhija. Smatra se da je Krišna živio 3100 godina prije Krista.

Sjedokosi pandit je onda na to ljupko primjetio, “Taj sadhu je podjednako lud kao i ti. Namrgođeni, otac i sin su zurili u mene. “Čuo sam da je i on ostavio svoju kuću radi nekakvog nejasnog traganja za Bogom.”
Okrenuo sam im leđa, rekavši Ananti da ne želim više da raspravljam sa našim domaćinima. Obeshrabren, odmah se složio sa mnom da krenemo, pa smo ubrzo sjeli na vlak za Kalkutu.
Na putu kući, radoznalo sam pitao Anantu; “Gospodine detektive, kako si otkrio da sam pobjegao sa dva druga?” On se vragolasto nasmiješio: “Otkrio sam u školi da je Amar otišao iz razreda i nije se više vratio.
Slijedećeg dana sam otišao u njegovu kuću i tamo sam našao označen red vožnje. Njegov otac je upravo odlazio kočijom. Čuo sam kako je, uzdišući, rekao kočijašu: “Danas moj sin s nama neće u školu. Nestao je bez traga.”
Kočijaš je na to odgovorio: “Od jednog svog druga sam čuo da se vaš sin sa još dvojicom evropski odjevenih dječaka popeo u vlak na stanici Hovrah. Poklonili su mu svoje kožne cipele.” Na taj način sam imao tri podatka; vozni red, tri dječaka, i englesku odjeću.”
Taj njegov izvještaj slušao sam s pomiješanim osjećanjem radosti i ljutnje. Naša velikodušnost prema kočijašu nije baš bila primjerena!
“Odmah sam, naravno, poslao telegrame svim šefovima stanica koje su bile obilježene u redu vožnje.
Označio je Bareili, pa sam odmah tamo poslao telegram tvom prijatelju Dvarki. Raspitavši se malo u susjedstvu, saznao sam da jedne noći nije bilo ni bratanca Đatindre i da se slijedećeg dana pojavio u evropskom odijelu.
Potražio sam ga i pozvao na ručak. Sasvim razoružan mojom ljubaznošću, prihvatio je to. Nakon kraćeg hodanja, iznenada smo skrenuli u policijsku stanicu, gdje su nas odmah opkolila nekoliko policajca, koje sam ranije već odabrao zbog njihovog divljeg izgleda. Pred njihovim prijetećim pogledima, Đatindra je odmah sve priznao i objasnio svoje zagonetno ponašanje.
“Na Himalaje sam pošao s uzvišenim raspoloženjem, nadahnut mislima na susrete sa velikim učiteljima.
Međutim čim je Mukunda rekao da će tijekom našeg zanosa u himalajskim pećinama tigrovi biti kao začarani i sjediti oko nas kao pitome mačke, zaledio sam se od straha, a čelo mi se oznojilo. Pitao sam se što će biti ako moć našeg spiritualnog zanosa ne izmijeni divlju ćud tigrova, hoće li onda oni biti umiljati kao kućne mačke?
Već sam u svom duhu vidio sebe kako prisilno boravim u tigrovom želucu, gdje sam prispio u dijelovima, dio po dio.”
Nestao je moj bijes zbog Đatindrinog bjekstva, bio je zamijenjen smijehom. Ovo duhovito objašnjenje imalo je vrijednost sve moje strepnje. Priznajem da sam osjetio malo zadovoljstvo, jer ni Đatindra nije izbjegao susret s policijom.
“Ananta, ti si pravi pas tragač.”28 Veselost mog pogleda pokazivala je da mu nisam ništa prebacivao.
“Đatindri ću reći da sam sretan što nije izdajnik, nego samo netko tko je želio da sačuva svoju kožu.”
U Kalkuti, kod kuće, otac me je dirljivo zamolio da obuzdam svoju želju za putovanjima dok ne završim barem srednju školu. U mom odsustvu, s ljubavlju je tražio neko rješenje. Mislio je da ga je našao u svetom panditu, svamiju Kebalanandi29, koga je pozvao da dolazi redovno kod nas.
Saopćio mi je povjerljivo: “Taj mudrac bit će tvoj učitelj sanskrta.”
Otac se nadao da će pouke obrazovanog filozofa zadovoljiti moje religiozne težnje, međutim, stvari su uzele drugačiji tijek. Moj novi učitelj mi nije nudio suhoparno intelektualno znanje, već je raspirivao moju težnju za Bogom. Otac nije znao da je on bio jedan o naprednih učenika Lahirija Mahasaje. Učitelj, kome nije bilo ravnog, imao je tisuće učenika. Privlačio ih je svojim božanskim magnetizmom. Kasnije sam saznao da je Lahiri Mahasaja često govorio o Kebalanandi, kao o ršiju ili prosvijetljenom mudracu.
Lijepo lice mog učitelja obavijali su bogati uvojci. Tamne oči su mu bile jasne i otvorene kao kod djeteta.
Svaki pokret njegovog vitkog tijela bio je smiren i precizan. Bio je čvrsto utvrđen u beskonačnoj svijesti, uvijek blag i ljubazan. Mnoge sretne sate proveli smo u dubokoj krija meditaciji.
Kebalananda je bio priznati autoritet u području šastri, ili svetih knjiga. Svojom bogatom erudicijom zaslužio je ime “Šastri Mahasaja”. Međutim, moje napredovanje u sanskrtu nije bilo vrijedno spomena. Svaku priliku sam koristio da izbjegnem dosadnu gramatiku, a započinjao sam razgovore o jogi i Lahiriju Mahasaji.
Jednog dana mi je učitelj ugodio ispričavši mi nešto iz svog života uz velikog učitelja.
“Izuzetnu sreću sam imao da provedem punih deset godina uz Lahirija Mahasaju. Svake večeri je njegova kuća u Benaresu bila cilj mog hodočašća. Guru je uvijek bio tamo, u malom salonu na prvom katu.

28 Uvijek sam mu se obraćao sa Ananta-da. Da je sufiks poštovanja, kojim se u indijskim porodicama mlađa braća obraćaju starijem bratu.
29 U vrijeme naših susreta Kebalananda još nije pristupio redu svamija, pa su ga svi svali “Šastri Mahasaja”. Da čitaoce ne bih zbunio brojnim “Mahasajama” (Lahiri Mahasaja, Bhaduri Mahasaja iz VII poglavlja, majstor Mahasaja iz IX poglavlja), svog učitelja sanskrta ću nazivati njegovim monaškim imenom.
“Mahasaja” je religiozna titula kojom se izražava poštovanje, a znači “veliki povratak” (maha, velik; i saja, okretanje ka unutra, odlazak na odmor).

Dok je sjedio na drvenoj stolici bez naslona, učenici bi se oko njega sakupili u polukrugu. Oči su mu uvijek bile poluotvorene i sijale su božanskom radošću, kao da kroz neki teleskop promatraju vječno blaženstvo. Rijetko je govorio dugo. Ponekad bi usmjeravao pogled na učenika, kome je bila potrebna pomoć. Tada bi ga obasjale riječi iscjeljenja kao svjetlosna lavina.
Kada bi me učitelj pogledao, obuzimao bi me neopisiv mir. Njegov miris bi me prožeo poput mirisa božanskog lotosovog cvijeta. Danima ne bismo izmijenili ni jednu riječ, doživljaj boravka kraj njega mijenjao bi čitavo moje biće. Ako bi se na stazi moje koncentracije pojavila nevidljiva prepreka, meditirao bih kraj njegovih stopala. Tada bih s lakoćom ulazio u najsuptilnija stanja svijesti, što mi nije uspijevalo u prisutnosti učitelja koji nisu bili tako veliki. Učitelj je bio živi božji hram, čija su vrata bila otvorena svim njegovim učenicima.
Ključ je bila predanost.
Lahiri Mahasaja nije bio knjiški tumač svetih spisa. Bez napora je iznosio znanje iz “božje biblioteke”. Navirale su iz njegovog sveznanja bujice riječi i vatrometi misli. Posjedovao je ključ za duboku spoznaju filozofske nauke koja je prije mnogo vjekova izložena u Vedama. Na molbu da mi objasni različita stanja svijesti o kojima govore drevni tekstovi, prihvaćao bi se toga smiješeći se.
“Proći ću sada kroz ta stanja i usput ću ti reći što zapažam.” Bio je sušta suprotnost učiteljima koji svete spise uče napamet, a zatim izlažu apstrakcije koje nisu proživjeli.
Na riječima škrt, guru bi često govorio učeniku koji je sjedio pored njega: “Molim te, objašnjavaj nam svete spise onako kako ti padne na pamet. Tako su zapisana mnogobrojna zapažanja Lahirija Mahasaje, uz obimne komentare raznih učenika. Učitelj nikada nije savjetovao da se slijepo vjeruje. Imao je običaj da kaže: “Riječi su samo ljudske, uvjeri se u božju prisutnost, radosno komunicirajući s njim u meditaciji.”
Bez obzira na vrstu učenikovog problema, guru je uvijek za njihovo rješavanje savjetovao krija jogu.
“Jogijska tehnika će djelovati i kada ja ne budem u ovom tijelu da vas vodim. Ona ne može da se zapakira, stavi na policu i zaboravi, kao što je slučaj sa nadahnućima teorije. Neprekidno idi svojim putem do oslobođenja - moć krije je u vježbi.”
Kebalananda je zaključio svojom ozbiljnom izjavom: “Smatram da je krija najdjelotvornije sredstvo spasenja vlastitim trudom, koje je ikada izmišljeno u traganju za beskonačnim. Njenom primjenom, svemogući
Bog skriven u svim ljudima, utjelovio se vidljivo u Lahiriju Mahasaji i nekolicini njegovih učenika.”
Jednog dana, ne mareći za sanskrtske tekstove koji su bili pred nama na stolu, ispričao mi je o čudu, sličnom Kristovom, kome je sam prisustvovao.
“Ramu, slijepi učenik, je u meni probudio sažaljenje, jer za njega nije bilo svjetla, premda je služio vjerno našeg učitelja u kome je božanstvo blistalo punim sjajem. Jednog jutra sam ga potražio da s njim porazgovaram.
Međutim, on je satima sjedio strpljivo, i hladio gurua lepezom od palminog lišća. Kada je izašao iz sobe, pošao sam za njim.
Pitao sam ga: “Ramu, koliko dugo si slijep?”
“Od rođenja, gospodine, nikada mi oči nije blagoslovio sunčev zrak.”
“Naš svemoćni guru ti sigurno može pomoći, zamoli ga za to”. Slijedećeg dana, oklijevajući, Ramu je pristupio Lahiriju Mahasaji. Stidio se da usred duhovnog izobilja moli još i za tjelesno zdravlje.
“Učitelju, u vama je onaj koji osvjetljava čitav svemir. Molim vas da njegovo svjetlo dovedete u moje oči, da bih mogao da ugledam slabi sjaj sunca.”
“Ramu, netko te je nagovorio da to tražiš, pa si me doveo u tešku situaciju, jer ja ne posjedujem iscijeliteljske moći.”
“Beskonačni u vama sigurno to može, gospodine.”
“To je nešto drugo, Bog je bez granica. On pali zvijezde i tjelesne ćelije, pa sigurno može i tvojim očima pokloniti sposobnost da progledaju.”
Učitelj je dotakao Ramuovo čelo, baš između obrva30 i rekao: “Koncetriraj se na ovu točku sedam dana, i često pjevaj ime proroka Rame, pa će i tebi zasijati sunčev sjaj.”
Poslije sedam dana tako se i desilo. Ramu je po prvi put vidio lijepo lice prirode. Nepogriješivo je sveznajući uputio učenika da ponavlja Ramino31 ime, kojeg je obožavao više od svih drugih svetaca. Predanošću je bila obrađena zemlja Ramuove vjere, na kojoj je niklo moćno guruovo sjeme iscjeljenja.” Kebalananda je zašutio na tren, a onda je još jednom odao počast svom učitelju.

30 Sjedište jednog jedinog duhovnog oka. U momentu smrti svijest se obično povlači u to sveto mjesto, čime se objašnjava okretanje očiju naviše kod onih koji su umrli.
31 Centralna sveta ličnost sanskrtskog epa Ramajana.

U svojim čudima, Lahiri Mahasaja se očigledno nikada nije prepuštao principu ega32, pa da sam sebe smatra pokretačkom silom. Savršeno predan pravoj sili iscjeljenja, omogućio joj je da kroz njega slobodno djeluje.
Brojna tijela koja je izliječio, na kraju su morala da hrane vatru. Međutim, tiho buđenje koje je u nama on izazvao sa svojim Kristu sličnim učenicima, vječna su čuda.
Nikada nisam postao poznavalac sanskrta, jer me je moj učitelj učio božanskoj sintaksi.
32 Princip ega, ahamkara, (doslovno znači “ja činim”) osnovni je uzrok dualizma i prividne odvojenosti čovjeka od njegovog tvorca.
Ahamkara ljude odvodi u ropstvo maye (ropstvo kozmičke obmane), u kome se subjekt (ego) pojavljuje lažno kao objekt – stvorenje uobražava da je stvoritelj. (Vidi bilješke uz V poglavlje).
“Nijedno svoje djelo ne izvršavam sam od sebe!”, tako kaže onaj tko, uzdržan u svom duhu, poznaje suštinu svih stvari. I ako u životu, djeluje, gleda, sluša, dodiruje, miriše i jezikom svojim kuša, jede, diše i kreće se, ipak u svakom momentu, kad govori i kada sluša, kad jede i kada prima, kad otvara svoje oči i zatvara ih, uvjeren je: “Samo je to igra čula u ovom čulnom svijetu!” (Bhagavad Gita V, 8-9).




Poglavlje 5.

Mirisni svetac

“Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.”33
Tada nisam znao tu mudrost, koja bi me utješila. Kad god bih odlazio od kuće, svuda bih tražio lice svog gurua kojeg mi je namijenila sudbina. Međutim, putovi nam se nisu ukrstili sve dok nisam završio srednju školu. Prošle su dvije godine od mog bjekstva na Himalaje sa Amarom, i velikog dana kada je u moj život ušao Juktešvar. U međuvremenu, sreo sam veliki broj svetaca: “Sveca koji miriše”, Tigar-svamija, Nagendru Natha Bhadurija, Majstora Mahasaju i čuvenog Bengalskog naučnika Đagadisa Čandru Bosea.
Moj susret sa “mirisnim svecem”, bio je popraćen sa dva događaja, jednim skladnim i jednim smiješnim.
“Bog je jednostavan, sve ostalo je složeno. Ne tražite apsolutne vrijednosti u svijetu relativne prirode.”
Nježno sam primao te filozofske istine dok sam šuteći stajao u hramu pred slikom boginje Kali.34 Okrenuvši se, suočio sam se sa visokim čovjekom, čija je odjeća ukazivala na putujućeg sadhua.
Nasmiješio sam mu se zahvalno: “Vi ste zaista prodrli u moje zbunjene misli. Zbrka dobrih i zlih aspekata prirode zbunjivala je i mudrije glave od moje!”
“Malo ih je koji su riješili tu tajnu! Dobro i zlo predstavljaju izazovnu zagonetku koju život postavlja svakoj generaciji, kao sfinga35. Danas, kao nekada u doba Tebe, većina ljudi ne pokušava da je riješi, pa stoga plaćaju svojim životom. Tu i tamo uzdiže se poneka usamljena figura koja sve nadvisuje i ne priznaje poraz, a iza dualnosti maje36 prepoznaje jedinstvenu nedjeljivu istinu.”
“Gospodine, govorite vrlo uvjerljivo!”
“Dugo sam iskreno vježbao samopromatranje, izrazito bolan pristup mudrosti. Bespoštedno samoispitivanje i neumorno promatranje vlastitih misli, čovjeku može da uzdrma i same temelje. To je ono što pretvara u prah i najsnažniji ego. Takva samoanaliza matematičkom nepogrešivošću stvara vidovnjake. Staza samo-isticanja i težnja za priznanjima rađaju samoljublje i uvjerenje da se ima pravo na vlastiti način tumačenja Boga i svemira.”
“Pred takvom arogantnom originalnošću istina se, bez sumnje, ponizno povlači.” Uživao sam u razgovoru.
Sadhu je nastavio: “Nije moguće nikome da shvati nijednu vječnu istinu, dok se ne oslobodi vlastitih želja i zahtjeva. Zatrpavan “šljakom” vjekovima, ljudski duh je prepun bezbrojnih odvratnih varki iz ovog svijeta.
U trenutku kada se po prvi put čovjek suoči sa svojim unutrašnjim neprijateljima, sve bitke na bojnim poljima svijeta postaju blijede i beznačajne. Nema smrtnih neprijatelja koji mogu da se savladaju jakom vojskom. Ti sveprisutni vojnici primitivne požude, naoružani suptilnim otrovnim oružjem, ne mirujući nikada, napadaju čak i u snu i žele sve da nas pobiju. Lakouman je onaj ko sahrani svoje ideale i preda se općoj sudbini. Ne možemo smatrati da je drugačiji od nemoćnih, glupih i vrijednih prezira.”
“Poštovani gospodine, zar nemate samilosti prema zabludjelim masama?”
Mudrac je šutio neko vrijeme, zatim je indirektno odgovorio: “Nije uvijek lako voljeti nevidljivog Boga, koji je izvor svih vrlina, i vidljivog čovjeka koji je očigledno bez i jedne vrline! Međutim promišljenost odgovara labirintu. Ubrzo unutrašnje istraživanje pokazuje jedinstvo svih ljudskih umova, naime, duboku srodnost sebičnih motiva.

33 Propovjednik 3,1
34 Kali, vječni princip u prirodi. Tradicionalno se predstavlja ženom sa četiri ruke, koja stoji iznad pogrbljenog lika boga Šive ili beskonačnosti - zato što djelovanje prirode ili pojavnog svijeta izvire iz duha. Četiri ruke predstavljaju simbole četiri glavna svojstva; dva stvaralačka i dva rušilačka, suštinsku dualnost materije i kreacije.
35 Fantastično biće iz grčke mitologije. Obično ga predstavljaju s glavom žene, tijelom lava ili psa, i sa krilima. To stvorenje je svim prolaznicima u drevnom grčkom gradu Tebi postavljalo zagonetku. One koji nisu znali da je riješe, proždiralo ih je.
36 Kozmička iluzija, doslovno se prevodi kao “mjera”. Maya je čarobna moć kreacije, koja omogućuje prividna ograničenja i podjele u nemjerljivom i nedjeljivom. “Čarolija” nestvarnosti prožima i atomsku “materiju”, što je otkrila i moderna nauka. Smrtnim čovjekom vlada maya, princip relativnosti, inverzije, suprotnosti. Kada su govorili o Sotoni (na hebrejskom doslovno znači “protivnik”), biblijski proroci su mislili na mayu. Sotona ili maya jest kozmički čarobnjak, koji stvara mnogostruke oblike, da bi sakrio jednu jedinu bezobličnu Istinu. U božjem planu, ili igri (lila), jedina funkcija Sotone, ili maye, je da nastoji da skrene ljude od duha ka materiji, od stvarnog ka nestvarnom.
Ovako Krist opisuje opsjenarsku silu, ili veo koji sakriva vječnu istinu: “On bijaše ubojica ljudi od početka i, nije čvrsto stajao u istini, jer je lažov i otac laži” (Ivan 8, 44). Budući da je ugrađena u pojavne svjetove, maya je u tom smislu bez početka, već je vječni, prolazni tijek, kao antiteza božanskoj nepromjenljivosti. “…jer je đavao grešnik od početka. Zato se sin božji pojavio da uništi đavolska djela” (Ivanova posl. I, 3, 8), tj. jedini put za izlazak iz maye jest manifestacija Kristove svijesti u čovjekovom vlastitom biću.

 Barem u jednom smislu otkriva se pobratimstvo ljudi. Nakon tog poražavajućeg otkrića, slijedi užasavajuća poniznost, koja sazrijeva u samilost prema onima koji su još slijepi za iscjeljujuće duševne moći koje očekuju da budu istražene.”
“Gospodine, jesu li sveci iz svih vremena to osjećali prema jadima ovog sveta?”
“Samo površni ljudi, svladani uskogrudnom vlastitom patnjom, prestaju da suosjećaju s patnjama drugih.” Strogo sadhuovo lice se nasmiješilo. “Tko vježba poput oštrog skalpela samokritiku, svoje suosjećanje će produbiti prema svima, samilost će mu postati univerzalna i oslobodit će se zaglušujućih zahtijeva vlastitog ega.
Na takvom tlu cvjeta ljubav prema Bogu. Čovjek se konačno obraća Tvorcu, ako ne iz drugog razloga, onda da bi se sa zebnjom upitao: “Zašto, gospode, zašto?” Posramljujući udarci bola, dovest će na kraju do prisutnosti beskonačnog, koje bi trebalo privlačiti i samom svojom ljepotom.”
U hramu boginje Kali u Kalkuti, gdje sam došao da vidim njegovu čudesnu veličanstvenost, razgovarao sam sa mudracem. Odmahnuvši rukom, odbacio je nakićeno hramsko dostojanstvo.
“Cigle i žbuka ne pjevaju glasom koji može da se čuje, samo se ljudskoj pjesmi postojanja otvara naše srce.” Otišli smo do prijatnog sunca na ulazu hrama. Gomile hodočasnika neprekidno su ulazile i izlazile.
Mudrac me pogledao zamišljeno. “Mlad si. I Indija je mlada zemlja. Drevni ršiji37 su položili neuništive temelje duhovnog života. Ovoj zemlji i danas su njihove izreke dovoljne, jer su još uvijek moderne i dorasle izazovima materijalizma. Njihove preporuke o disciplini i danas oblikuju Indiju. Milenijumima - više nego što zbunjeni naučnici mogu i da izračunaju - sumnjičavo vrijeme potvrđuje vrijednost Veda. Neka one budu tvoje nasljedstvo.”
Pri opraštanju od govorljivog sadhua, vidovito mi je predskazao: “Danas, kad odeš odavde, doživjet ćeš nešto neobično.”
Napustivši hram, lutao sam okolo bez cilja. Skrenuvši iza ugla, sreo sam starog poznanika, jednog od onih koji tijekom svojih razgovora ne mare za vrijeme i obuhvaćaju vječnost.
Obećao je da će me odmah pustiti ako mu ispričam što se dogodilo tijekom proteklih godina otkako se nismo vidjeli.
Rekoh mu da moram odmah poći dalje, ali me on uhvatio za ruku i silom mi izvukao nekoliko informacija. U mašti sam ga uspoređivao s gladnim vukom, jer što sam mu više govorio, sve gladnije je gutao novosti. Molio sam u sebi boginju Kali da nešto smisli ne bih li se elegantno izvukao, i on me je iznenada ostavio. Odahnuo sam i požurio dvostruko brže, da ne bih ponovo upao u grozničavo brbljanje. Kada sam za sobom čuo korake, požurio sam još brže, ne usuđujući se da se okrenem. Međutim, mladić me sustigao jednim skokom i potapšao me zadovoljno po ramenu.
“Zaboravio sam da ti kažem za Gandha Babu, koji svojom prisutnošću krasi onu kuću.” Pokazao mi je kuću udaljenu nekoliko jardi. “Idi svakako do njega. Zanimljivo je, možda ćeš doživjeti nešto neobično? Zbogom!”
Tada me zaista ostavio.
U duhu mi se javilo slično, riječima izrečeno proročanstvo sadhua. S velikim interesom uđoh u kuću, u kojoj me uvedoše u prostrani salon. Po orijentalnom običaju, mnoštvo ljudi je sjedilo na debelom narančastom tepihu. Do ušiju mi je dopro šapat ispunjen strahopoštovanjem.
“Vidiš li tamo, na leopardovoj koži, Gandhu Babu? Svakom cvijetu koji ne miriše on može da podari prirodni miris. Može da oživi uveli cvijet i kožu svakog čovjeka da prožme prijatnim mirisom.” Pogledao sam direktno u sveca. Njegov brz pogled sreo se sa mojim. Bio je debeo, s bradom, imao je tamnu kožu i krupne sjajne oči.
“Sine, radujem se što te vidim, reci što želiš? Da li bi volio malo mirisa?”
Odgovorih mu: “Što će mi?” Smatrao sam njegovo pitanje djetinjastim.
“Da bi iskusio čudo, da možeš da uživaš u svakom mirisu koji poželiš.”
“Dakle, upregli ste Boga da biste stvarali mirise.”
“Što da ne, on ionako stvara mirise?”
“Jest, tako je, ali on oblikuje nježne latice da se upotrebe i bace. Možete li da materijalizirate cvijeće?”
“Mogu, međutim obično, dragi moj prijatelju, proizvodim mirise.”
”Morat će da se zatvore tvornice mirisa.”
“Dozvolit ću im da nastave svoju proizvodnju. Ja imam cilj da pokažem božju moć.”
“Da li je to potrebno, gospodine? Zar on i onako, svuda i u svemu, ne čini čuda?”
“Da, međutim i mi treba da pokažemo malo od njegove beskonačne stvaralačke raznolikosti.”
“Za koliko vremena ste savladali to umijeće?”
“Za dvanaest godina.”

37 Ršiji, doslovno “vidovnjaci”, koji su u drevnim vremenima napisali Vede.

“Da biste proizvodili mirise astralnim sredstvima! Poštovani sveče, čini mi se da ste protraćili dvanaest godina na mirise koji kod cvjećara mogu da se kupe za nekoliko rupija.”
“Ti mirisi nestaju zajedno sa cvijećem.”
“Mirisi nestaju sa smrću. Zašto bih želio nešto što prija samo mom tijelu?”
“Dopadaš mi se, gospodine filozofe. Pruži desnu ruku!”
Izveo je pokret pružanja blagoslova. Bio sam udaljen od Gandhe Babe samo nekoliko stopa. Niko drugi nije mi bio dovoljno blizu da bi mogao da me dodirne. Pružio sam ruku, koju jogi nije mogao ni da dodirne.
“Koji miris želiš?”
“Ružin.”
“Neka tako bude.” Na moje veliko iznenađenje, iz sredine mog dlana počeo je da se širi očaravajući miris ruže. Smiješeći se, uzeh iz vaze koja se nalazila u blizini, veliki beli cvijet bez prirodnog mirisa.
“Može li ovaj cvijet da zamiriše kao jasmin?”
“Neka tako bude.”
Iz njegovih latica odmah je počeo da se osjeća  miris jasmina. Zahvalio sam se čudotvorcu i sjeo pored jednog od njegovih učenika, koji mi je rekao da je pravo ime sveca Višudhananda, i da je od nekog učitelja na Tibetu naučio mnoge čudesne jogijske tajne. Učenik me je uvjeravao da je tibetanski jogi imao više od 1000 godina.
“Na ovaj jednostavan verbalan način, kome si prisustvovao, Svami Višudhananda ne izvodi uvijek svoje mirisne podvige. Postupak mu zavisi od temperamenta onoga kome je namijenjen. On je čudesan, a među svojim sljedbenicima ima mnogo pripadnika inteligencije iz Kalkute.” O svom učitelju učenik je govorio s vidljivim ponosom.
U sebi sam donio odluku da im se neću priključiti. Ovaj bukvalno “čudesan” guru, nije odgovarao mojoj prirodi. Zahvalio sam se učtivo Gandhi Babi i otišao. Na povratku kući, razmišljao sam o tri različita susreta. Na ulazu me je srela moja sestra Uma.
“O, vidi kicoša, kakav si to parfem stavio?” Pružio sam joj bez riječi dlan da ga pomiriše.
“O, kako privlačan i neobično snažan miris ruže!”
Misleći da je sve to skupa neobično, bez riječi sam joj stavio pod nos astralnim putem namirisan cvijet.
“Joj, što volim jasmin.” Uzela je cvijet i zbunjeno mirisala jasmin iz cvijeta za koga je znala da je bez mirisa. Njene reakcije su raspršile moju sumnju da me je Višudhananda možda doveo u stanje autosugestije u kome sam samo ja mogao da opažam taj miris.
Od jednog prijatelja sam kasnije slušao da “mirisni svetac” posjeduje moć koju bi željeli da posjeduju milijuni gladnih u ovom svijetu.
“Bio sam pozvan sa stotinjak drugih gostiju u Babinu kuću u Burdvanu. Bio je to svečani prijem, budući da je on jogi na glasu, koji ni iz čega može da stvara. Ja sam ga s osmijehom zamolio da nam materijalizira nekoliko mandarina, za koje nije bila sezona. Na pladnjevima od bananinog lišća posluženi lućiji38 su se odmah naduli. Pokazalo se da se u svakom od tih okruglih omotača nalazi oljuštena mandarina. Strepeći, zagrizao sam svoju i bila je sasvim ukusna.”
Kada sam poslije mnogo godina ostvario unutrašnju spoznaju, shvatio sam kako je Gandha Baba materijalizirao predmete. Nažalost, metoda je izvan dohvata gomile gladnih u svijetu.
Razni čulni nadražaji na koje ljudi reagiraju - dodira, vida, okusa, sluha i mirisa - proizvode se raznim vibracijama elektrona i protona. Vibracijama upravljaju biotroni (prana) - suptilne životne sile ili energije koje su finije od atomskih, a koje se mogu smatrati nosiocima inteligencije, jer sadrže pet čulnih ideja supstanci.
S određenim joga vježbama, uskladivši se sa silom prane, Gandha Baba je mogao da navede biotrone da preslože svoju vibracijsku strukturu i opredmete željeni rezultat. Svi njegovi mirisi, voće i ostala čuda predstavljali su istinske manifestacije vibracija ovog svijeta, a ne hipnozom izazvane unutrašnje percepcije.
Ljekari koriste hipnozu kao neku vrstu psihičkog kloroforma kod onih za koje bi anestezija mogla biti opasna. Ako se često primjenjuju, stanja hipnoze su štetna, jer se javljaju negativni psihološki efekti koji vremenom poremete moždane ćelije. Hipnoza predstavlja ulazak u sferu svijesti drugog čovjeka. Tako nastale prolazne pojave nemaju ništa zajedničko sa čudima39 koja izvode božanski ljudi. Probuđeni u Bogu, pravi sveci

38 Okrugli pljosnati indijski hljeb.
39 U ovoj knjizi koristim riječ “čudo” u njenom opće prihvaćenom smislu. To je neobičan i naizgled neobjašnjiv događaj. Međutim, u stvarnosti, u našem precizno uređenom univerzumu svaki događaj je usaglašen sa zakonima, pa tako može i da se objasni. Zapravo, ni za što se ne može reći da je “čudo”, osim u nekom najdubljem smislu u kome je sve čudesno. Svatko od nas je zatvoren u složenom i
organiziranom tijelu i postavljen na zemlju koja se kreće u zvjezdanom prostoru. Ima li nečega običnijeg i čudesnijeg?

iz ovog svijeta snova izazivaju promjene svojom vlastitom voljom, koja je usklađena sa voljom stvaralačkog svemirskog sanjača.
Čuda poput onih koje je prikazivao “mirisni svetac” jesu spektakularna, međutim sa duhovne točke gledišta beskorisna su. S obzirom da je isključivi cilj da zabave, ona su stramputice na putu ozbiljnog traganja za Bogom.
Učitelji osuđuju nametljivo prikazivanje božanskih moći. Perzijski mistik Abu Said je ismijavao fakire koji su bili ponosni na svoje čudesne moći nad vodom, zrakom i prostorom.
Rugajući im se, isticao je nježno: “U vodi se i žaba dobro osjeća. Vrana i lešinar lete zrakom, đavao je istovremeno na istoku i zapadu. Pravi čovjek je pravedan u svemu i prema svakome, živi među ljudima i mirno obavlja svoj posao, ali ni za tren, nikada ne zaboravlja velikog Boga.” Jednom drugom prilikom veliki perzijski učitelj je ovako izrazio svoje poglede na religiozni život. “Odbaci ono što ti je u glavi (sebične želje i ambicije), velikodušno dijeli ono što ti je u ruci, i nikad nemoj da ustukneš pred udarcima sudbine!”
Ni mudrac u Kalinom hramu, niti jogi koji je učio na Tibetu, nisu zadovoljili moju čežnju za guruom.
Mom srcu nije bio potreban kućni učitelj da bi znalo kome će da se pokloni, ali je zato glasnije klicalo “bravo” kad je poticaj za to došao iznutra. Kada sam konačno sreo svog učitelja, on me isključivo svojim primjerom učio istinskoj ljudskoj veličini.
Nijedan događaj, ma koliko rijedak ili neobičan, nije suprotan zakonima, niti je izvan njih. Takozvane čudesne moći Krista, Lahirija Mahasaje i ostalih velikih proroka, prirodna su posljedica dubokog razumijevanja suptilnih zakona koji djeluju u unutrašnjem svemiru svijesti.
Veliki proroci poput Krista, Lahirija Mahasaje, obično su činili velika čuda. Dok žive na zemlji ti učitelji moraju da izvršavaju velike i teške duhovne zadatke. Izgleda da se dio tih zadataka sastoji u tome da na čudesan način pomažu ljudima u nevolji. Kod neizlječivih bolesti i neriješenih ljudskih problema, potrebna je pomoć božanske riječi. Kada je velikan iz Kafarnauma zamolio Krista da izlijeći sina na samrti, Isus je odgovorio jetkim humorom: “Ako ne vidite čudesne znakove, nipošto nećete vjerovati”.
Međutim, dodao je: ”Idi, tvoj sin je živ!” - Ivan 4, 46-54.


Poglavlje 6.
Tigar- swami

Jedan od mojih školskih drugova, po imenu Čandija, pozvao me je da posjetimo Tigar svamija, čiju je adresu on pronašao. Žarko sam želio da vidim tog sveca, koji je prije nego što je postao monah hvatao tigrove i borio se s njima golim rukama. Oduševljavali su me takvi podvizi.
Slijedećeg dana, kad je svanulo hladno zimsko jutro, radosno smo krenuli. Nakon dužeg uzaludnog traženja dospjeli smo do prve kuće u jednom predgrađu Kalkute, Bovanipuru. Na vratima su bile dvije željezne alke, kojima sam snažno pokucao o vrata. Usprkos buci koju smo napravili, sluga se lagano približavao s ironičnim smiješkom iz čega se moglo zaključiti da bučni posjetioci ne mogu da naruše mir u svečevoj kući.
Osjećajući njegov šutljivi prijekor, bili smo zahvalni što nas je pozvao u salon. Tamo smo toliko dugo čekali da smo počeli da se prepuštamo zlim slutnjama. U Indiji važi nepisan zakon da tragalac za istinom neophodno mora da bude strpljiv. Učitelj može namjerno da pusti učenika da čeka radi provjere želi li on stvarno da ga sretne. Takvu psihologiju lukavo primjenjuju ljekari i zubari na Zapadu.
Sluga nas je konačno pozvao i mi smo ušli u spavaću sobu gdje je čuveni svami Sohong40 sjedio na krevetu. Ugledavši njegovo veliko tijelo zanijemili smo i ostali razrogačenih očiju. Nikada ranije nismo vidjeli tako velik grudni koš i bicepse poput nogometne lopte. Svamijevo divlje lice ipak je počivalo smireno na snažnom vratu, a ukrašeno vodopadom uvojaka, bradom i brkovima. U crnim očima, blistale su osobine tigra i kvalitete golubice. Nije bio odjeven, samo je oko mišićavog struka obavio tigrovu kožu.
Povrativši moć govora, pozdravili smo monaha izrazivši svoje divljenje njegovoj hrabrosti u areni s krvožednim zvijerima.
“Molimo vas, hoćete li da nam ispričate kako je moguće golim rukama pobijediti kraljevske bengalce, najkrvoločnije od svih zvijeri iz džungle?”
“Boriti se sa tigrovima za mene je, dragi moji, prava sitnica. Mogao bih to i sada, ako bi to bilo potrebno.”
Nasmijao se poput djeteta. “Vi gledate na tigrove kao na divlje zvijeri, a ja ih poznajem kao mačiće.”
“I mi bismo, svamiđi, mogli da ugradimo u svoju podsvijest misao da su tigrovi kućne mačkice, ali kako da postignemo da oni u to povjeruju?”
“Naravno, potrebna je i snaga. Od djeteta koje zamišlja da je tigar kućna mačka, ne može se očekivati da ga pobijedi. Snažne ruke meni su dovoljno oružje.”
Svami nas je zamolio da pođemo s njim u predvorje, gdje je udario rukom o zid, uslijed čega se razbila jedna cigla i pala na pod. Kroz rupu u zidu, koji je izgledao kao da je izgubio zub, nebo je hrabro provirilo u sobu. Ustuknuo sam, iznenađen. Tko može iz čvrstog zida da izbaci ožbukanu ciglu, sigurno da i tigru može da izbije zube.
“Priličan broj ljudi ima tjelesnu snagu kao ja, ali nedostaju im hladnokrvnost i samopouzdanje. Tko je samo tjelesno čvrst, ali ne i duhovno, može da se onesvijesti samo od pogleda na divlje zvijeri koje se slobodno kreću po džungli. U džungli, svojoj prirodnoj sredini gdje izražava svoju krvožednost, tigar je sasvim drugačiji od opijumom smirene životinje u cirkusu!
Mnogi ljudi sa herkulovskom snagom, pred kraljevskim bengalcem bi postali sasvim bespomoćni. Tigar tako dovodi u stanje straha, u kome se čovjek čini samom sebi bespomoćan poput kućne mačke. Tko je tjelesno snažan i beskrajno odlučan, može da okrene situaciju i uvjeri tigra da je on bespomoćan. Koliko puta sam baš to učinio!”
Bio sam spreman da povjerujem da ovaj div može pretvoriti tigra u mačku. Izgledalo mi je da je raspoložen da nas podučava. S punim poštovanjem smo ga Čandi i ja slušali.
”Duh je taj koji zamahuje mišicama. Snaga udarca čekićem zavisi od uložene energije. Snaga tjelesnog instrumenta zavisi od čovjekove volje i hrabrosti da napadne. Duh doslovno stvara i održava tijelo. Uslijed pritiska instikta naslijeđenih iz prošlih života, ljudska svijest biva postepeno prožeta snagom ili slabostima. One se izražavaju u vidu navika, koje se, sa svoje strane, izražavaju kao poželjno ili nepoželjno tijelo. Izvanjska krhkost potiče od duha. U jednom “circulusu vitiosusu”, tijelo vezano navikama zavodi duh i kvari mu račune. Ako gospodar dozvoli da mu sluga naređuje, onda sluga postaje autokrata. Slično, duh biva zarobljen ako se podvrgava diktatu tijela.”
Na našu molbu, neobični svami je pristao da nam ispriča nešto iz svog života.

40 Sohong mu je bilo monaško ime. Narod ga je zvao Tigar swami.

“Imao sam oduvijek želju da se borim sa tigrovima. Volja mi je bila snažna, ali tijelo slabo.” Izgledalo mi je nevjerojatno da je taj čovjek, s leđima poput Atlasa, ikada bio slab.
“Sa neobuzdanom upornošću mislio sam samo na zdravlje i snagu i tako sam prevladao svoje nedostatke. Iz mnogo razloga sam veličao snagu duha, koja po mom mišljenju zbilja jedino pokorava kraljevske bengalce.”
“Poštovani svamiđi, mislite li da ću se ja ikada boriti sa tigrovima?” Takva neobična misao javila mi se prvi i posljednji put u životu.
Svami se nasmijao i rekao: “Hoćeš. Ima mnogo vrsta tigrova. Neki od njih lutaju džunglama ljudskih želja. Od udaranja zvijeri po glavi dok se ne onesvijeste nema nikakve duhovne koristi. Bolje je divlje zvijeri pobjeđivati u sebi.”
“Gospodine, možemo li da čujemo kako ste od ukrotitelja divljih zvijeri postali ukrotitelj divljih strasti?”
Tigar-svami je zapao u duboku šutnju. Njegov odlutali pogled prizivao mu je vizije iz prošlih dana.
Primijetio sam izvjesnu duševnu borbu prilikom donošenja odluke da udovolji mojoj molbi. Na kraju se nasmiješio pristavši da nam priča. “Na vrhuncu moje slave, bio sam opijen ponosom. Odlučio sam ne samo da se borim sa tigrovima, već i da izvodim s njima kojekakve majstorije. Cilj mi je bio da prisilim divlje zvijeri da se ponašaju kao da su pitome. Počeo sam i da nastupam javno sa zadovoljavajućim uspjehom. Jedne večeri u moju sobu je ušao jako zamišljen otac i rekao:
“Sine, primio sam upozorenje. Najradije bih te sačuvao od budućih neizbježnih nevolja koje kotači uzroka i posljedica izazivaju, meljući sve pred sobom.”
“Oče, zar si fatalista? Zar da dozvolim praznovjerju da mi pomuti bistru vodu uspjeha?”
“Sine, nisam fatalista, ali vjerujem u pravedan zakon zaslužene kazne, kao što je zapisano u svetim spisima. Porodica džungle je jako ogorčena na tebe, to bi moglo da ti se osveti.”
“Iznenađuješ me, oče, dobro znaš kakvi su tigrovi. Lijepi su, ali bez milosti. Tko zna, možda će moji udarci unijeti malo uviđavnosti i u njihove tvrde glave? Ja sam učitelj u školi džungle, a tigrove učim lijepom ponašanju. Molim te da me smatraš ukrotiteljem tigrova, a ne njihovim ubojicom. Kako moja dobra djela mogu da imaju loše posljedice? Molim te, ne nameći mi nikakav zahtjev da promijenim svoj način života.
Shvaćajući tu dilemu, Čandi i ja smo se pretvorili u uho. U Indiji se dijete olako ne suprotstavlja roditeljskim željama. Svami zvani Tigar je nastavio:
“Otac je stoički primio moje objašnjenje, a zatim mi je otkrio ovo, s ozbiljnim izrazom na licu:
Sine, prisilio si me da ti prenesem zlokobno proročanstvo koje je izrekao jedan svetac. Dok sam sjedio na verandi u svojoj svakodnevnoj meditaciji, on mi je pristupio i rekao: Dragi prijatelju, dolazim ti s porukom za tvog ratobornog sina. Treba prestati sa svojim divljačkim djelima, inače će u sljedećoj borbi s tigrom zadobiti teške rane, zbog kojih će šest mjeseci lebdjeti između života i smrti. Onda će se odreći svog prethodnog načina života i postat će monah.
Ta priča nije ostavila utisak na mene. Smatrao sam da je otac postao lakovjerna žrtva nekog zavedenog fanatika.”
Svami je to priznao uz nestrpljiv pokret, kao da odmahuje na neku glupost. Neko vrijeme je šutio smrknut, kao da je zaboravio da smo mi prisutni. Iznenada je nastavio priču prigušenim glasom.
“Ubrzo nakon očevog upozorenja, posjetio sam glavni grad Behara. Radoznala gomila me je, kao po običaju, pratila ulicama. Čuo sam šapat oko sebe: To je čovjek koji se borio sa tigrovima. Jesu li mu to noge, ili debla drveta? Pogledaj mu lice, mora da je inkarnacija samog kralja tigrova.”
Znate li da seoski derani imaju ulogu najnovijeg izdanja novina, a kakvom tek brzinom cirkuliraju od kuće do kuće novinski izvještaji žena? Za nekoliko sati čitav grad je brujao od uzbuđenja zbog moje prisutnosti.
Uvečer, dok sam se odmarao, začuo sam bat konjskih kopita u galopu. Zaustavili su se pred kućom u kojoj sam odsjeo. Iznenadivši me, ušlo je nekoliko visokih policijskih oficira sa turbanima. Pitao sam se hoće li me pozvati na odgovornost zbog nečega o čemu nemam pojma, ali oni su se uljudno poklonili i prenijeli mi poruku:
“Poštovani gospodine, vladar Behara nas je poslao da vam izrazimo dobrodošlicu. Raduje se što može sutra ujutro da vas pozove u svoju palaču.”
Na trenutak sam razmišljao o tom pozivu, iz neobjašnjivih razloga žaleći puno što su mi prekinuli odmor. Molećivi izraz policajca koji mi je prenosio poruku me je ganuo, pa sam pristao. Slijedećeg jutra sam se zapanjio ugledavši kraljeve sluge. Ispratili su me od vrata do veličanstvene kočije s upregnuta četiri konja. Jedan je držao iznad moje glave ukrašen suncobran da me zaštiti od sunca. Uživao sam u prijatnoj vožnji kroz grad i šumovita predgrađa. Na vratima palače dočekao me je sam vladar, da mi zaželi dobrodošlicu. Ponudio mi je svoje zlatom izvezeno sjedište, a sam je sjeo na običnu stolicu.
Sasvim zaprepašten, mislio sam u sebi: “Sva ta uljudnost sigurno će me puno koštati.” Nakon nekoliko usputnih primjedbi, vladareve namjere su izašle na vidjelo.
“Cijeli moj grad bruji od glasina da se vi golim rukama borite sa divljim tigrovima. Je li to točno?”
“Sasvim točno.”
“Teško mi je da povjerujem u to, jer ste bengalac iz Kalkute koji je odrastao na bijeloj riži kao gradski stanovnik. Molim vas, budite iskreni. Jeste li se do sada borili sa slabim, opijumom opijenim životinjama?” Glas mu je zvučao sarkastično, a govor obojen provincijskim naglaskom. Nisam odgovorio na njegovo uvredljivo pitanje.
“Izazivam vas da se borite protiv mog skoro ulovljenog tigra, Rađe-Beguma41. Ako uspijete da mu se suprostavite i vežete ga lancem, a iz njegovog kaveza izađete svjesni, kraljevski bengalac bit će vaš. Dobit ćete i nekoliko tisuća rupija, a i druge brojne poklone. Ako odbijete da se s njim borite, razglasit ću po cijeloj državi da ste varalica.”
Njegove drske riječi pogađale su me kao topovska paljba. Bijesno mu objavih svoj pristanak. Vladar, koji je od uzbuđenja ustao sa stolice, utonuo je u nju smiješeći se sadistički. To me je podsjećalo na rimske imperatore, koji su uživali u tome da bacaju kršćane u arenu sa divljim zvijerima. On je rekao:
“Borba će se održati za sedam dana. Žao mi je što vam ne mogu dozvoliti da vidite tigra.”
Možda se bojao da ću ga hipnotizirati, ili mu tajno dati opijum. Napustio sam palaču, bez kraljevskog suncobrana i divne kočije. Slijedeće nedjelje sistematski sam spremao duh i tijelo za nailazeće iskušenje. Od svog sluge sam čuo fantastične priče. Strašno svečevo proročanstvo se nekako pročulo i postajalo je sve strašnije i strašnije. Neki seljaci su smatrali da se u tigru utjelovio zao duh koga su prokleli bogovi, pa noću poprima razne demonske oblike, dok je danju zvijer sa prugama. Poslat mi je taj demon-tigar da me ponizi.
Po drugoj, mnogo maštovitijoj verziji, uslišene su molitve životinja upućene tigrovskom nebu, pa je uobličen Rađa Begum. On je otjelovljenje koje mene treba da kazni kao drskog dvonošca koji vrijeđa cijelu tigrovsku rasu. Mene, čovjeka bez krzna i očnjaka, koji se usuđujem da izazivam kandžama naoružanog i mišićavog tigra! Snaga koncentrirane žuči svih poniženih tigrova bila je dovoljna da pokrene skrivene zakone i prouzrokuje pad obijesnog krotitelja.
Sluga me je zatim obavijestio da je vladar u svojstvu organizatora borbe, osobno nadgledao podizanje nadstrešnice za tisuću gledaoca. U sredini, u željeznom kavezu, nalazio se Rađa Begum, okružen sigurnosnim prostorom. Neprekidno je rikao, a od njegove rike ledila se krv. Malo su ga hranili, kako bi mu potakli apetit za ubijanje. Vjerojatno je vladar očekivao da ću mu ja biti obrok za nagradu.
Odazivajući se na pozive bubnjeva, gomile ljudi iz grada i predgrađa kupovali su ulaznice s nestrpljenjem očekujući najavljivan jedinstveni okršaj. Na dan borbe, stotine ljudi nije moglo da uđe, jer nije bilo dovoljno sjedišta. Neki su se uvukli kroz otvore šatora, a neki su se ugurali u prostor ispod galerija.”
Kako se priča svamija zvani Tigar bližila vrhuncu, tako je raslo i moje uzbuđenje. Čandi je šutio kao začaran.
“Izašao sam na pozornicu usred prodorne rike Rađe Beguma, i uzbuđene i donekle preplašene gomile.
Odjeven sam bio samo tkaninom oko pojasa. Otvorio sam rezu na vratima sigurnosnog prostora i mirno je zatvorio za sobom. Nanjušivši krv, tigar je skočio na prečke kaveza tako snažno da je zagrmjelo i krvožedno mi izrazio dobrodošlicu. Publika je zašutjela u smrtnom strahu. Pred pobiješnjelom zvijeri izgledao sam kao krotko janje. Za tren sam se našao u kavezu. Čim sam zalupio vrata, Rađa Begum se bacio na mene. Odmah mi je beznadežno razderao desnu šaku. Ljudska krv, najveći mamac za tigra, šiknula je u jakim mlazovima. Izgledalo je da će se ispuniti svečevo proročanstvo. Brzo sam se pribrao od šoka izazvanog prvom povredom koju sam ikada zadobio. Sakrivši krvave prste ispod platna oko struka, zamahnuo sam lijevom rukom i zadao udarac od koga pucaju kosti. Zvijer se otkotrljala, okrenula u dnu kaveza i, očevidno potresena grčevima, skočila naprijed. Moji na
daleko čuveni udarci šakom, pljuštali su kao kiša po njegovoj glavi.
Međutim, ukus krvi je na Rađu Beguma djelovao poput prvog gutljaja vina na pijancu koji je dugo apstinirao. Uz zaglušujuću riku napadi zvijeri postali su još bješnji. Zbog neodgovarajuće obrane samo jednom rukom, bio sam još ranjiviji na napade kandži i očnjaka, ali sam dijelio udarce od kojih se vrtjelo u glavi. Obojica krvavi, borili smo se na život i smrt. Kavez se pretvorio u carstvo zlih duhova, a krv je prskala na sve strane, dok su se iz tigrovog grla čuli krici samrtnog hropca.
Iz publike se čuo uzvik; “Dajte pušku, ubijte tigra!”
Toliko smo se brzo kretali da je stražar promašio. Sakupio sam svu snagu volje, divljački zaurlao i zadao mu posljednji razoran udarac, od koga je pao i ostao mirno da leži.”
Dobacio sam mu: “Kao domaća mačka.”

41 “Princ Princeza” - ime označava da zvijer posjeduje dvostruku krvoločnost tigra i tigrice.

Svami se srdačno nasmijao i nastavio svoju uzbudljivu priču.
“Tigar je bio pobijeđen. Njegov kraljevski ponos je još više bio povrijeđen, kad sam krvavim rukama odvažno otvorio njegove čeljusti i gurnuo glavu između njih. Potražio sam lanac, vezao mu jedan kraj oko vrata, a drugi za prečku kaveza, a onda se pobjedonosno uputio prema vratima.
Međutim taj otjelovljeni vrag je bio žilav, žilavost mu je bila vrijedna pretpostavljenom demonskom porijeklu. Nevjerojatnim trzajem je prekinuo lanac i skočio mi na leđa. Tresnuo sam snažno na pod s ramenom u njegovim čeljustima. Slijedećeg trenutka već sam ga prikliještio pod sobom, od nemilosrdnih udaraca podmukla
životinja je izgubila svijest. Ovoga puta sam ga vezao pažljivije.
Izašao sam iz kaveza polako i odmah se našao u novom metežu, ovoga puta prijatnom. Klicanje gomile kao da je odjekivalo iz jednog grla. Mada teško ranjen, uspio sam ipak da ispunim tri uslova za pobjedu.
Pobijedio sam tigra, vezao ga lancem i napustio kavez bez ičije pomoći. Osim toga, toliko sam povrijedio i uplašio zvijer, da je propustila priliku da posegne za mojom glavom dok joj je bila u čeljustima.
Kada su mi očistili i previli rane, častili su me i ovjenčali vijencima cvijeća. Čitav grad je bio praznično raspoložen. Svuda su se čule beskrajne rasprave o mojoj pobjedi nad jednim od najkrvoločnijih tigrova. Kao što mi je obećano, poklonjen mi je Rađa Begum, ali mu se uopće nisam radovao. Duhovna promjena je nastupila u mom srcu i činilo mi se da sam, izlazeći iz kaveza, zatvorio vrata svojim svjetovnim ambicijama.
Uslijedilo je teško i mučno razdoblje. Šest mjeseci sam ležao na pragu smrti od trovanja krvi. Čim sam se toliko oporavio da sam mogao da napustim Behar, vratio sam se u svoj rodni grad. Danas znam da je moj učitelj bio sveti čovjek koji me je mudro upozorio, što sam ponizno priznao ocu. O, kada bih ga samo mogao pronaći! Moja čežnja je bila iskrena, jer je jednog dana svetac stigao nenajavljen.
Izjavio je mirno i samouvjereno: “Dosta je bilo kroćenja tigrova. Pođi sa mnom i ja ću te naučiti kako da ukrotiš zvijeri neznanja koje lutaju po džungli ljudskog uma. Navikao si na publiku, pa neka ti ona sada bude jato anđela koje ćeš zabavljati svojim jogijskim umijećima.”
Moj sveti guru me je poveo duhovnim putem. Otvorio je zahrđala vrata moje duše koja su se teško pokretala, jer dugo nisu bila upotrebljavana. Ruku pod ruku, krenuli smo na Himalaje, da bih tamo počeo da učim.”
Čandi i ja smo se poklonili svamijevim stopalima, izrazom poštovanja starim koliko i svi sveti spisi42 Indije. Bili smo bogato nagrađeni za dugotrajno iskušavanje u hladnom salonu.

42 Indijci smatraju da su sveti spisi veoma stari. Tekstovi, sveta otkrivenja ršijima ili vidovnjacima, smatraju se “vječnim istinama” (nitjatva). U Rig vedi se kaže (III, 39, 2) da su nam himne došle iz “drevnih vremena”, odjevene novim jezikom.
Dalja istraživanja će osvijetliti drevnu civilizaciju iz doline Inda. U mjestima Mohenđo-Daro i Harapa iskopano je nekoliko velikih gradova, što dokazuje postojanje visoke kulture koja mora da je na indijskom tlu imala dugu povijest u vremenu o kome možemo samo nejasno da nagađamo.
Ako je teorija o izuzetno velikoj starosti civilizacije na ovoj planeti točna, može  se objasniti zašto je najstariji svjetski jezik, sanskrt, ujedno i najsavršeniji. “Ma koliko star bio, sanskrt je čudesne strukture”, kaže Viliem Džons, osnivač Azijskog društva.
Savršeniji od grčkog, bogatiji od latinskog, a rafiniraniji od oba ta jezika.”






Poglavlje 7.

Lebdeći svetac



Moj prijatelj, Upendra Mohun Čavdhuru, rekao mi je nadajući se da će me impresionirati: “Na jednom skupu, sinoć sam vidio jogija kako lebdi nekoliko stopa iznad zemlje.”

Nasmijavši se oduševljeno, pitao sam ga: “Možda mogu da pogodim kako se zove. Nije li to Bhaduri Mahasaja sa gornjeg kružnog puta?”

Upendra mi je dao znak da jest, pomalo snužden zato što to za mene nije bila novost. Znajući moju radoznalost za svece, mojim prijateljima je bilo drago da me mogu uputiti na neki novi trag.

“Jogi živi nedaleko od moje kuće, pa ga često posjećujem.”

Tim riječima sam živo zainteresirao Upendru, pa sam nastavio da mu se povjeravam: “Vidio sam kako izvodi čudesne podvige. Stručnjak je za razne vrste pranajama43 koje se spominju u Patanđalijevoj44 osmerostrukoj jogi. Jednom je preda mnom takvom silinom izvodio bhastrika pranajamu, da se u sobi podigla oluja. Onda je smirio svoje gromoglasno disanje i ostao nepokretan u uzvišenom stanju nadsvijesti.45 Mir koji je nastupio poslije te oluje nikada neću zaboraviti.”

Upendra je rekao glasom punim nevjerice: “Čuo sam da taj svetac nikada ne izlazi iz svoje kuće.”

“To je točno. Posljednjih dvadeset godina je proveo u kući. Od tog pravila koje je sebi sam nametnuo, odstupa donekle samo u danima naših svetih svečanosti, kad izlazi do pločnika pred svojom kućom. Tamo se sakupljaju prosjaci, jer je poznat po mekom srcu.”

“Kako mu uspijeva da ostane u zraku usprkos zakonu gravitacije?”

“Poslije određenih vježbi pranajame, jogijevo tijelo gubi svoju tjelesnu strukturu, pa može da levitira ili skakuće okolo kao žaba. Čak i sveci koji formalno ne vježbaju jogu,46 viđeni su kako levitiraju tijekom stanja intenzivne predanosti Bogu.”

“Želio bih da saznam više o tom mudracu. Odlaziš li na njegove večernje sastanke?” Upendrine oči su se zacaklile od radoznalosti.

“Da, često odlazim tamo. Njegova duhovitost i mudrost su vrlo zabavni. Ponekad se toliko smijem da ometam svečanu atmosferu njegovih skupova. Svetac se zbog toga ne ljuti, ali njegovi učenici bi me, najradije proburazili pogledom kad bi mogli.”

Tog dana, vraćajući se kući, prošao sam pored kuće Bhadurija Mahasaje i odlučio da ga posjetim, jer on nije bio nedostupan javnosti. U prizemlju je stanovao jedan jedini njegov učenik i starao se o njegovom miru.

Brinuo se da se poštuju pravila kuće, pa mi je postavio pitanje da li imam zakazan sastanak. U tom času se pojavio njegov guru i spasio me da ne budem izbačen.
“Pusti Mukundu, neka dođe kad god zaželi.” Mudračeve oči su sijale. “Ne pridržavam se pravila odvojenog života zbog vlastite udobnosti, nego zbog udobnosti drugih. Svjetovni ljudi teško podnose otvorene riječi koje razbijaju njihove iluzije. Sveci ne samo što su rijetki, nego su i nezgodni. Čak i kada pišu, često znaju dovesti ljude u nezgodan položaj!”
Slijedio sam Bhadurija Mahasaju kroz njegove spartanski jednostavne odaje iz kojih je rijetko izlazio.
Učitelji često ne mare za šaroliku panoramu svijeta, koju vidimo iz pravog ugla tek kada pripada prošlosti.
Svečevi suvremenici nisu samo oni koji žive u ograničenoj sadašnjosti.

43 Metode kontrole životne sile (prana) regulacijom disanja. Bhastrika (“mijeh”) pranajama, na primjer, smiruje duh.
44 Istaknuti drevni tumač joge.
45 Profesor Džul-Boiz sa Sorbone je izjavio 1928. godine da su francuski psiholozi priznali postojanje nadsvijesti, koja je po svom sjaju “upravo suprotna podsvjesnom umu kako ga je shvaćao Frojd, a obuhvaća sposobnosti koje čovjeka zaista čine čovjekom, a ne nekom vrstom više životinje.” Francuski naučnik je objasnio da se buđenje viših stanja svijesti ne smije brkati sa hipnozom. U filozofiji je odavno poznato postojanje nadsvjesnog uma (to je zapravo duša o kojoj govori Emerson), ali je tek nedavno naučno priznato.
U “Nad-duši” Emerson piše: “Čovjek je fasada hrama u kome žive sva mudrost i svako dobro. Ono što obično zovemo čovjekom, čovjek koji jede, pije, sadi, broji, tj. onakav kakvog ga vidimo, ne predstavlja sebe onakvog kakav jest, nego onakvog kakav nije. Nije on taj kog poštujemo. Duša je ta pred kojom padamo na koljena, a on bi, kad bi joj dopustio da dođe do izražaja u svim njenim djelima, bio njen organ. …S jedne strane, otvoreni smo dubinama duhovne prirode, svim božjim atributima.”
46 Među mnogim kršćanskim svecima, koji su viđeni kako levitiraju, spomenimo sv. Agnezu od Moltepunčiana (1317), sv. Katarinu Sijensku (1380), sv. Terezu Avilsku (1582) i sv. Josipa od Kupertina (1663). Nakon levitacije, kada bi se spustila na zemlju, plašt sv. Agneze je često bio pokriven manom sličnom snijegu. Sv. Josip, čija čuda su potvrdili mnogi očevici, u ovom svijetu je pokazivao rastresenost, koja je zapravo bila božanska pribranost. Svetac nije mogao da obavlja nikakve zemaljske dužnosti iz jednostavnog razloga što nije mogao duže vrijeme da ostane na zemlji. Često mu je bilo dovoljno da vidi neki sveti kip, pa da se uzdigne u zrak.
Sv. Tereza Avilska, kao uzvišena duša, smatrala je da joj levitacija samo smeta. Opterećena velikim dužnostima u organizaciji, uzalud je pokušavala da spriječi svoje “uzvišene” doživljaje. Pisala je: “Uzaludan je svaki oprez kada gospod hoće drugačije.” Tijelo sv. Tereze, koje je sahranjeno u španjolskoj crkvi u Albi, nije se raspalo ni tijekom četiri vijeka, a iz njega se osjeća miris cvijeća. Na tom mjestu dogodila su se mnoga čuda.

“Maharši,47 vi ste prvi jogi za koga znam da neprestano boravi u kući.”
“Bog svoje svece sadi na neobičnom tlu, kako ne bismo pomislili da ga možemo svesti na neko pravilo!”
Smjestio je svoje titrajuće tijelo u položaj lotosa. Premda u sedamdesetim godinama, nije pokazivao nikakve neugodne znake starenja ili sjedilačkog života. Čvrst i prav, u svakom pogledu je bio idealan. Imao je lice ršija kakvo se opisuje u drevnim tekstovima. Plemenite glave, bujne brade, sjedio je uvijek uspravno, sa
spokojnim pogledom usmjerenim na sveprisutnost. Uronili smo u meditativno stanje. Nakon jednog sata pozvao me blagim glasom.
”Ti često uranjaš u tišinu, međutim, jesi li razvio istinsko opažanje Boga?” Podsjećao me je da je ljubav prema Bogu važnija od meditacije. Rekao je: “Nemojte da brkate tehniku sa ciljem!” Ponudio mi je mango. S dobroćudnim humorom, koji se blagonaklono isticao u njegovoj ozbiljnoj prirodi, rekao je: “Ljudi obično više vole đala jogu (sjedinjavanje sa hranom), nego dhjana jogu (sjedinjenje s Bogom).” Nasmijao sam se grohotom njegovoj šali.
Svetac me je pogledao s ljubavlju i rekao: “Kakav smijeh!” Uvijek mu je lice bilo ozbiljno, ali je uvijek na njemu titrao jedva vidljiv ushićeni osmijeh.
Mudrac mi je pokazao nekoliko debelih omota na stolu, rekavši: “Ova pisma dolaze iz daleke Amerike.
Dopisujem se s nekoliko tamošnjih društava, koja se interesiraju za jogu. Oni ponovo otkrivaju Indiju, ovoga puta s preciznijim osjećajem za smjer nego što ga je imao Kolumbo. Radujem se što mogu da im pomažem. Znanje joge i dnevno svjetlo besplatni su za sve koji žele da ih prime.
Ono što su ršiji smatrali od suštinske važnosti za ljudsko spasenje ne treba da se razvodnjava kako bi se prihvatilo na Zapadu. Po duši isti iako su po vanjskom iskustvu različiti, ni Istok ni Zapad neće procvjetati ako ne uvedu neki vid jogijske discipline.”
Svetac me prodorno pogledao svojim mirnim očima. Nisam shvaćao da njegove riječi skrivaju proročanski putokaz. Tek sada, dok ovo pišem, shvaćam potpuno njegove usputne primjedbe o tome kako ću jednog dana indijska učenja prenijeti u Ameriku.
“Maharši, želio bih da napišete knjigu o jogi, da bi svi ljudi mogli od nje da imaju koristi.”
“Ja podučavam učenike. Oni i njihovi učenici će biti žive knjige otporne na prirodno propadanje i neprirodna tumačenja kritičara.”
S jogijem sam ostao dok uvečer nije došao novi učenik. Bhaduri Mahasaja je započeo jedan od svojih neponovljivih govora. Poput blage bujice odnosio bi mentalni otpad svojih slušaoca, a njih same uzdizao prema Bogu. Svoje jasne parabole izražavao je savršenim bengalskim jezikom. Te večeri je tumačio razna filozofska pitanja povezana s životom srednjovjekovne rađputske princeze Mirabai, koja je napustila život na dvoru da bi potražila društvo svetaca.48 Ona je ispjevala mnoge pjesme pune entuzijazma, koje su u Indiji i danas omiljene.
Navodim prijevod jedne od njih:

“Kad bi Bog mogao da se spozna svakodnevnim kupanjem, rado bih bila kit iz morskih dubina. Kad bi se spoznavao jedenjem korijenja i plodova, poprimila bih oblik koze. Kad bi mi se otkrio nizom brojanica, molitve bih izgovarala na mamutskim perlama. Kad bi klanjanje kipovima skidalo s njega veo, ponizno bih poštovala kremenu planinu. Kad bi se Gospod mogao usisati s mlijekom, znala bi ga mnoga djeca i telad. Ako bi dolazio kad napustiš žene, ne bi li tisuće njih postali eunusi? Ali Mirabai zna da se gospod može naći.
Potrebna je samo ljubav.”

Nekoliko učenika stavili su rupije u Bhadurijeve papuče koje su ležale pored njega na podu, dok je on sjedio u joga položaju. Tako, s poštovanjem stavljen poklon koji je uobičajen u Indiji, pokazuje kako učenik sva svoja materijalna dobra polaže pred guruova stopala. Zahvalni prijatelji samo su prerušeni Gospod, koji se brine za svoje.
Jedan učenik, žestoko zureći u mudračev očinski lik, izjavio je: “Učitelju, vi ste čudesan čovjek. Odrekli ste se bogatstva i udobnosti da biste tražili Boga i učili nas mudrosti.” Poznato je da se Bhaduri Mahasaja još u mladosti odrekao velikog porodičnog bogatstva, da bi svoj život mogao da posveti jogi. S blagim prijekorom na

47 “Veliki mudrac”, ili “veliki vidovnjak”.
48 Veliki sanjasin Sanatana Gosvami je odbio da primi Mirabai jer je bila žensko. Kad je čuo njen odgovor, ponizno se poklonio njenim stopalima.
Mirabai mu je poručila: “Recite učitelju da nisam znala da u svemiru osim Boga ima još muškaraca. Zar pred njim nismo svi žene? (Shvaćanje gospoda, kakvo nalazimo u svetim spisima, po kome je on jedini pozitivni, kreativni princip, a njegova kreacija nije ništa drugo nego pasivna maja).
Samo je Bog život. Sva njegova stvorenja na kraju moraju zaželjeti da se s njim sjedine. Pošto se svako ljudsko biće postupno uči “ženskim” vrlinama poniznosti, nesebičnosti, odanosti i bezuvjetne ljubavi, sve je bliže srcu onoga koji vječno ljubi. “Jer, svatko tko se uzvisi biće ponižen, a tko se ponizi bit će uzvišen” - Luka, 14, 11.

licu, svetac je rekao: “Slučaj je sasvim obrnut. Ostavio sam nekoliko bijednih rupija, nekoliko sitnih uživanja, a dobio sam kozmičko carstvo beskrajnog blaženstva. Kako je moguće da sam pritom išta sebi uskratio? Poznajem radost dijeljenja bogatstva. Da li je to žrtva? Kratkovidi svijet je zapravo onaj koji se odriče, jer neusporedivi
božanski posjed zamjenjuje za šaku bijednih zemaljskih igračaka.”49
Zakikotao sam se nad tim paradoksalnim pogledom na odricanje - pogledom koji svakom svetom prosjaku stavlja na glavu Krezovu kapu, dok sve uobražene miljunere pretvara u nesvjesne mučenike.
Posljednje učiteljeve riječi su predstavljale praktičan izraz njegove vjere: “Božanski poredak se brine za našu budućnost mudrije i bolje od svakog osiguravajućeg društva. Svijet je pun preplašenih vjernika i izvanjske sigurnosti. Gorke su im misli poput ožiljaka na čelima. Međutim, onaj koji nam je, kad smo prvi put udahnuli dao zrak i mlijeko, zna i to kako da nas iz dana u dan održava u životu.”
Stekao sam naviku da poslije nastave svakodnevno vršim hodočašće do svečevih vrata. Šuteći mi je pomogao da razvijem božansko opažanje. Međutim, jednog dana se preselio iz našeg susjedstva daleko u ulicu Ram Mohan Roj. Tamo mu je jedan njegov učenik izgradio novu kuću, koja je postala poznata pod imenom Nagendra Math.50
Mada me to u mom pripovijedanju prenosi mnogo godina unaprijed, navest ću ovdje posljednje riječi koje mi je uputio Bhaduri Mahasaja. Prije nego što sam krenuo na Zapad, potražio sam ga, ponizno kleknuo pred njim i zamolio ga za blagoslov.
“Sine, idi u Ameriku. Neka dostojanstvo drevne Indije bude tvoj štit. Pobjeda ti je zapisana na čelu.
Tamo daleko, plemeniti ljudi će te lijepo dočekati.”

49 “Ti tvrdiš: Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i gol. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i  sakriješ svoju sramotnu golotinju, zatim pomasti da pomažeš svoje oči da bi vidio.” - Otkrivenje, 3, 17-18.
50 Svečevo puno ime je glasilo Nagendranath Bhaduri. Math je monaški obrazovni centar. Šankara, koji je davno reorganizirao red svamija, osnovao je četiri Matha, u Misoreu na jugu, u Puriju na istoku, u Dvarki na zapadu i u Badarinathu na Himalajima. Srngeri math u Misoreu i danas uživa veliki ugled. Njegov poglavar, nasljednik loze Šankara, duhovni je autoritet sličan autoritetu svetog oca u
Rimu. U Šankarina četiri matha, koja su velikodušno izdržavali ljudi kojima je na srcu ležalo javno dobro, besplatno su se podučavali sanskrtska gramatika, logika i filozofija vedante. Izvanrednu studiju svake faze drevnog obrazovanja nalazimo u djelu S. K. Venkatesvara “Indijska kultura kroz vjekove” (I tom, strana 336).
Smjestivši svoje mathe u četiri ugla Indije, Šankara je želio da objedini veliku zemlju. Drevni običaj hodočašća u sveta mjesta i svetišta ne samo da povezuje prošlost i sadašnjost, nego oplođuje i nacionalni duh Indije. Sveta hodočašća, koja su uobičajena pojava u Indijskom životu, koristima putovanja dodaju i obrazovni element. Ciljevi tih hodočašća su i danas poštovana mjesta navedena u drevnim puranama. Danas, kao i u prošlosti, pobožni Hindus besplatno prima hranu i prenoćište u prihvatilištima koja pored hodočasničkih putova izgrađuju i održavaju javni dobročinitelji.



Poglavlje 8.
Veliki indijski znanstvenik Jagadis Chandra Bose

Čuo sam jednom provokativnu izjavu: “Bežični izumi Đagadisa Čandre Bosea pojavili su se prije Markonijevih otkrića”.
Znajući to, približio sam se na trgu grupi profesora koji su vodili naučnu raspravu. Ako je rasni ponos bio moj motiv da im se pridružim, onda mi je žao. Ne mogu poreći da me živo zanimaju svi dokazi o tome kako Indija može da igra vodeću ulogu i u fizici, a ne samo u metafizici.
Pitao sam: “Gospodine, kako to mislite?”
Profesor mi je spremno odgovorio: “Bose je prvi otkrio bežičnu vezu, kao i instrument koji pokazuje slamanje električnih valova; međutim, taj indijski naučnik to nije komercijalno iskoristio. Nakon toga, ubrzo je okrenuo svoju pažnju sa neorganskog na organski svijet. U području fiziologije bilja, njegova revolucionarna otkrića nadilaze čak i njegove visoke izume u fizici.”
Nakon što sam se učtivo zahvalio svom mentoru, on je dodao: “Taj veliki naučnik je jedan od mojih kolega na koledžu Presidency”.
Slijedećeg dana sam posjetio tog mudraca u njegovoj kući, nedaleko od moje na Gurpur putu. S udaljenosti uvjetovanoj poštovanjem, još odavno sam mu se divio. Bio je to lijep krupan muškarac pedesetih godina, bujne kose, visokog čela i s odsutnim pogledom poput sanjara. Njegov precizan glas je otkrivao dugogodišnje navike znanstvenika.
“Nedavno sam se vratio iz posjete naučnim društvima na Zapadu. Članovi tih društava su pokazali veliki interes za osjetljive instrumente koje sam izumio, a koji pokazuju nedjeljivo jedinstvo života.51 Boseova sprava za uvećavanje povećava deset milijuna puta52. Mikroskop povećava samo nekoliko tisuća puta, pa ipak je biologiji pružio životni poticaj. Boseova sprava otvara neslućene vidike.
“Gospodine, impersonalnim rukama nauke ste mnogo učinili za ubrzanje zagrljaja Istoka i Zapada.“
“Studirao sam u Kembridžu. Zapadnjačka metoda da se svaka teorija uvijek savjesno provjerava, dostojna je divljenja. Kod mene je taj empirijski postupak išao ruku pod ruku sa darom za introspekciju, koji je moje istočnjačko naslijeđe. Ta dva metoda su mi omogućila da ispitam tišine prirodnih područja, koje su dugo bile nedostupne.
Tabele sa bilješkama o mojoj spravi za povećavanje dokazuju i najvećim skepticima da biljke imaju osjetljiv nervni sistem i različit osjećajni život. Ljubav, mržnja, radost, strah, uživanje, bol, uzbuđenje, obamrlost i bezbrojne druge reakcije na odgovarajuće nadražaje urođene su biljkama kao i životinjama.”
“Profesore, prije vas jedinstveni puls života se smatrao pukom pjesničkom maštom. Jednom sam upoznao sveca koji nikada nije htio da bere cvijeće. Govorio je: zar da ružinom stablu otmem ponosnu ljepotu? Zar divljački da opustošim njeno dostojanstvo? Vaša otkrića doslovno potvrđuju njegove suosjećajne riječi.”
“Pjesnici su prisni znalci istine, dok joj se naučnici neprestano samo približavaju. Jednog dana navrati u moj laboratorij da vidiš očevidan dokaz toga.”
Zahvalio sam mu se, prihvatio poziv i oprostio se od njega. Kasnije sam saznao da je naučnik napustio koledž Presidency i da namjerava otvoriti istraživački centar u Kalkuti. Prilikom otvaranja njegovog instituta, prisustvovao sam svečanosti. Prostorijama zgrade šetalo je stotine ljudi. Bio sam opčinjen znanjem i duhovnom simbolikom novog doma nauke. Glavna vrata istraživačkog centra načinjena su od vjekovima stare relikvije iz udaljenog svetišta. Iza jezera sa lotosima53, ženska figura sa bakljom simbol je indijskog poštovanja žene kao besmrtne lučonoše. Mali hram u vrtu posvećen je noumenu, s one strane fenomena. Ideja božanske bestjelesnosti izražena je odsustvom bilo kakve slike za oltar.
Prilikom tog velikog događaja, Boseov govor se mogao samo iskazati ustima jednog nadahnutog drevnog ršija.
“Danas posvećujem ovaj institut ne samo kao laboratorij, nego kao hram.”
Svečane, ispunjene poštovanjem, njegove riječi su obavijale slušaoce poput nekog nevidljivog ogrtača.
“Tijekom svojih istraživanja stigao sam u granično područje fizike i fiziologije, a da toga nisam bio ni svjestan. Otkrio sam, na svoje zaprepaštenje, da granice nestaju i da se između područja živog i neživog javljaju

51 Sva nauka je ili transcendentalna ili prolazna. Botanika se sada zasniva na pravilnoj teoriji - Brahmini avatari ubrzo će biti udžbenici prirodne povijesti. (Emerson)
 52 Pažljivim istraživanjem, Bose je na zadovoljstvo raznih naučnih tijela dokazao da je životni mehanizam biljke istovjetan sa životnim mehanizmom životinje. …Godine 1917. dobio je plemićku titulu za svoje zasluge. Encyklopedia Britanica 14.
53 Lotosov cvijet je drevni indijski simbol božanstva. Latice koje se šire simboliziraju širenje duše. Rast te čiste ljepote iz mulja u kome je rođena predstavlja ohrabrujuće duhovno obećanje.

dodirne točke. Počeo sam da opažam neorgansku materiju kao sve drugo, samo ne kao inertnu. Vibrirala je pod utjecajem mnogobrojnih različitih sila. Izgledalo je da ta univerzalna reakcija postavlja pod isti zakon metale, biljke i životinje. Svi su oni u suštini pokazivali isti oblik pojave umora i depresije, uz mogućnost oporavka i poticaja, kao i trajni gubitak svakog osjećanja, do koga dolazi prilikom smrti.
Pred tim zapanjujućim uopćavanjem ispunjen poštovanjem, obavio sam eksperimentima ostvarene rezultate svojih istraživanja pred Kraljevskim društvom. Međutim, fiziolozi koji su bili prisutni, savjetovali su me da se ograničim samo na područje fizike gdje mi je uspjeh već osiguran, i da ne zalazim u njihovo područje.
Nehotice sam zašao u područje nepoznatog kastinskog sistema i povrijedio njihova pravila. Radilo se o nesvjesnoj teološkoj predrasudi koja brka neznanje sa vjerom. Zaboravlja se često da nam je onaj, koji nas je obavio tom tajnom stvaranja koja se stalno mijenja i razvija, usadio i želju da istražujemo i razumijemo. U dugim godinama punim nerazumijevanja, spoznao sam da je život čovjeka posvećenog nauci neizbježno ispunjen neprekidnom borbom. On radosno mora žrtvovati svoj život,  ravnodušno primati uspjeh i neuspjeh, dobitak i gubitak.
Glavna svjetska zdravstvena udruženja su prihvatila moje teorije i rezultate, i priznala važnost indijskog doprinosa nauci. Može li išta ograničeno da zadovolji indijski um? Živom neprekinutom tradicijom i životnom snagom pomlađivanja, naša zemlja je uvijek umjela da se prilagodi promjenama. Uvijek je bilo Indijaca koji su, odbacivši neposredno privlačnu nagradu trenutka, težili ostvarenju najviših životnih ideala, ne samo pasivnim odricanjem nego i aktivnom borbom. Slabići, koji su odbijali da se upuste u borbu, nisu stekli ništa, pa nisu imali čega ni da se odreknu. Samo oni koji su se borili i pobijedili, mogu plodovima svojih iskustava da obogate svijet.
Ispitivanja o reagiranju materije koja su već obavljena u laboratoriju, neočekivana otkrića o reakcijama biljaka, otvorila su u  fizici, fiziologiji, medicini, pa čak i psihologiji, nova područja za istraživanje. Do sada nerješivi problemi dovedeni su u sferu eksperimentalnih ispitivanja.
Veliki uspjeh ne može da se postigne bez velike preciznosti, zbog toga sam načinio nacrte za velik broj supersenzitivnih instrumenata i aparata koji su vam izloženi na ulazu. Oni govore o drukčijem nastojanju da se iz obmane privida prodre u nevidljivu stvarnost, o istrajnosti i promišljenosti koji su neophodni za nadilaženje ljudskih ograničenosti. Svi znanstvenici obdareni stvaralaštvom znaju da je um pravi laboratorij, gdje se iza iluzija otkrivaju zakoni istine.
Na ovim predavanjima neće biti pukog ponavljanja materije. Objavljivat će se nova otkrića koja su ovdje po prvi put dokazana. Redovnim izdavanjem radova Instituta, Indija će dati svoj doprinos čitavom svijetu, postat će javno dobro, jer nikada ništa nećemo patentirati. Duh naše nacionalne kulture zahtjeva da ne zlouporabimo nauku time što bismo se njome poslužili samo za svoju osobnu korist.
Želja mi je da prostor ovog Instituta bude dostupan, koliko god je to moguće, suradnicima iz svih zemalja. Time nastojim da nastavim tradiciju svoje zemlje, koja je još prije 25 stoljeća pozivala znanstvenike iz svih dijelova svijeta u svoje drevne univerzitete u Nalandi i Taksili.
Mada nauka nije ni istočna ni zapadna, nego univerzalna i internacionalna, Indija je ipak naročito opremljena za velike doprinose u tom području.54 Indijska vatrena mašta koja može da uspostavi novi red u naizgled kontradiktornom skupu činjenica, zauzdana je navikom koncentracije. Ta unutrašnja disciplina omogućuje da se sa beskrajnim strpljenjem usmjeri duh na traženje istine.”
Pri tim posljednjim znanstvenikovim riječima suze su mi navrle na oči. Zar strpljenje zbilja nije sinonim za Indiju, koja zbunjuje vrijeme isto kao i povjesničare? Ubrzo poslije otvaranja, opet sam posjetio istraživački centar.
Sjetivši se svog obećanja, veliki botaničar me je poveo u svoj tihi laboratorij.
”Priključit ću spravu za uvećavanje na ovaj aparat. Povećanje je ogromno. Kada bi se puzanje puža povećavalo u istom omjeru, izgledalo bi da to stvorenje juri brzinom ekspresnog vlaka.”

54 Stari Indijci su odlično poznavali atomsku strukturu materije. Jedan od šest sistema indijske filozofije je vaišešika, od sanskrtske riječi visešas, “individualnost, posebnost”. Najpoznatiji tumač vaišešike, Aulukja, koji je rođen prije otprilike 2800 godina, nazvan je Kanada, “žderač atoma”. U članku časopisa East-Vest iz aprila 1934. ovako se naučno prezentira vaišešika: “Ako se suvremena “atomska teorija” smatra novim napretkom nauke, “žderač atoma”, Kanada ju je odavno protumačio. U raspravama vaišešike spomenimo naučna tumačenja o 1) kretanju igala prema magnetima, 2) cirkulaciji vode u biljkama, 3) akaši ili eteru inertnom i bez strukture, kao osnovi za prenošenje suptilnih sila, 4) sunčevoj vatri kao izvoru svih ostalih oblika toplote, 5) toploti kao uzroku molekularnih promjena, 6) zakonu gravitacije izazvanom suštinskim svojstvom atoma zemlje, svojstvom koje im daje moć privlačenja, 7) kinetičkoj prirodi svake energije, a to znači da se uzročno-posljedična veza uvijek zasniva na trošenju energije i preraspodjeli kretanja, 8) univerzalnom raspadanju putem dezintegracije atoma, 9) zračenju toplotnih i svjetlosnih zraka, beskonačno sićušnih čestica koje se nepojmljivom brzinom kreću u svim smjerovima (suvremena teorija o “kozmičkim zracima”) i 10) relativnosti vremena i prostora. Vaišešika porijeklo svijeta pripisuje atomima, koji su po svojoj prirodi vječni, to jest njihovim osnovnim osobinama. Smatralo se da se vibrirajući ti atomi neprestano kreću.
…Nedavno otkriće da je atom minijaturni solarni sistem, drevnim filozofima vaišešike ne bi bilo ništa novo, jer su oni i vrijeme svodili na krajnji matematički pojam, opisujući najmanju vremensku jedinicu kao vrijeme potrebno da atom pređe jedinicu vlastitog prostora.”

Pogledao sam nestrpljivo na ekran, na kome se vidjela uvećana biljna paprat. Jasno se moglo zapaziti sićušno kretanje života. Pred mojim opčinjenim očima biljka je polako rasla. Naučnik je dodirnuo vrh paprati malim metalnim štapićem. Pantomima koja se do maločas odvijala na ekranu time je zaustavljena, ali čim se štapić povukao, nastavila je svoj rječiti ritam.
Bose je primijetio: “Vidio si kako i neznatno izvanjsko djelovanje može da šteti osjetljivom tkivu. Evo, sada ću ti dati kloroform, a zatim sredstvo protiv njega.” Kloroform je zaustavio svaki rast, a protusredstvo ga je opet potaklo. Pokreti evolucije koje sam vidio na ekranu, držali su me u napetijem stanju nego što bi učinio neki film. Moj vodič, sada poput nekog negativca, ubode paprat oštrim instrumentom. Bol se očitovala u grčevitom komešanju. Kada je djelomično žiletom prerezao biljku, sjenka se žestoko uzbudila, a onda se konačno umirila pri nastupu smrti.
“Omamivši kloroformom veliko staro drvo, presadio sam ga s uspjehom. Takvi šumski carevi, kad ih presadimo obično brzo umiru.” Đagadis se smijao sav sretan dok je pričao o tim spasilačkim poduhvatima.
Mali osjetljivi aparati su dokazali grafikonima da drveće posjeduje cirkulatorni sistem. Kretanje biljnog soka odgovara krvnom pritisku u tijelima životinja. Podizanje soka ne može da se objasni mehaničkim principima, kao što je, na primjer, kapilarnost, kao što se to obično tvrdi. Aparati su pokazali da je ta pojava zapravo aktivnost živih ćelija. Peristaltični valovi izlaze iz cilindrične cijevi koja se proteže cijelim deblom i služi kao srce. Što je naše zapažanje bolje, više pada u oči da su svi oblici u mnogostrukoj prirodi povezani jedinstvenim planom.”
Veliki naučnik mi je pokazao još jedan svoj izum uz pomoć eksperimenta: “U metalima životna sila reagira na nadražaje povoljno ili nepovoljno. Različite reakcije bit će zabilježene mastilom.”
S punom pažnjom sam promatrao grafikon koji je bilježio karakteristične valove atomske strukture. Kada je profesor primijenio kloroform, zaustavile su se vibracijama izazvane bilješke. Kada je metal počeo da se vraća u normalno stanje ponovo su se nastavile bilješke. Kad je moj vodič primijenio otrovnu kemikaliju, život u komadićima lima počeo je da se gasi, igla je počela da ispisuje dramatičnu poruku smrti. Naučnik je rekao: “Boseovi instrumenti su pokazali da se metali kao što je čelik, koji se primjenjuje za škare i mašine, zamaraju i ponovo su efikasni samo ako se s vremena na vrijeme odmore. Životni impuls metala se ozbiljno
oštećuje, ili se čak i gasi, ako se primjenjuju električna struja ili veliki pritisak.”
U sobi sam vidio bezbrojne izume, rječite dokaze neumorne inventivnosti.
“Gospodine, žalosno je da se širom upotrebom vaših čudesnih mehanizama ne ubrza razvoj poljoprivrede. Krajnje je vrijeme za to. Zar ne bi bilo moguće da se neki od njih upotrebe za brze laboratorijske pokuse koji bi pokazali djelovanje različitih vrsta gnojiva na rast bilja?”
“U pravu si. Buduće generacije će naći široku primjenu Boseovih instrumenata. Znanstvenik rijetko dobiva priznanje od svojih suvremenika. Dovoljna mu je radost stvaralačkog služenja.”
Izrazivši bezgraničnu zahvalnost neumornom mudracu, oprostio sam se od njega. Pitao sam se može li da se iscrpi zapanjujuća plodnost njegovog genija? Nije se iscrpla godinama. Izgradivši složeni instrument “rezonantni kardiograf”, Bose se posvetio istraživanju bezbrojnih biljaka Indije. Tako je otkriven neslućeno velik broj korisnih lijekova. “Rezonantni kardiogram” sa nepogrešivom točnošću bilježi stote dijelove sekunde. Beskrajno male titraje u strukturi biljaka, životinja i ljudi bilježi tonski. Veliki botaničar je predvidio da će opća upotreba njegovog instrumenta dovesti do vivisekcije biljaka umjesto životinja.
Istakao je: “Bilješke o djelovanju nekog lijeka koji se istovremeno daje biljci i životinji, pokazuju zapanjujuću sličnost. Sve što postoji u čovjeku može  se naslutiti i u biljci. Eksperimenti na biljkama doprinijet će smanjenju patnje životinja i ljudi.”55
Pjesnik Rabindranath Tagore, Boseov prijatelj i vatreni pristalica njegovih naučnih ideja, ove stihove je posvetio naučniku-idealisti:

O, pustinjače, pravim riječima iz sveg glasa
usklikni te drevne himne što ih zovu Sama56:
“Ustaj! Probudi se!”
Pozovi sve što se poznavanjem šastri hvale,
neka se odreknu jalovog cjepidlačenja.
Pozovi lude hvalisavce neka izađu pred lice prirode
ove široke zemlje, i naučnike,
svoje drugove, neka se svi skupe oko žrtvene vatre.
Da bi se Indija naša sebi vratila.

55 Ta pionirska otkrića na biljkama, mnogo godina kasnije, otkrili su i neki drugi naučnici. 1938. New York Times je ovako sažeo radove iz tog područja, koji su objavljeni na univerzitetu Kolumbija: Tokom posljednjih nekoliko godina otkriveno je da se, u tijeku prijenosa poruke preko živaca između mozga i ostalih dijelova tijela, stvaraju sićušni električni impulsi. Oni su mjereni osjetljivim galvanometrima, a suvremenim metodama povećani više milijuna puta. Zbog velike brzine putovanja impulsa duž nervnih vlakana u živim bićima (u životinjama i čovjeku), do danas nije bila pronađena zadovoljavajuća metoda za njihovo proučavanje. Doktori K. S.
Kole i H. R. Kertis izvještavaju da su duguljaste ćelije slatkovodne biljke nitele, koja se često koristi u akvarijumima za uzgajanje zlatnih ribica, zapravo identične sa ćelijama nervnih vlakana. Otkrili su da produžena vlakna nitele šire električne valove koji su u svakom pogledu (osim po brzini) slični valovima nervnih vlakana kod životinja i ljudi. Ti električni nervni impulsi su u biljci mnogo sporiji nego kod životinja. Suradnici univerziteta smatraju da je to otkriće sredstvo za uspješno fotografiranje električnih impulsa u nervima.”
56 Sama veda je jedna od četiri Vede, koje obuhvaćaju više od sto kanonskih knjiga. Ostale su Rg veda, Jađur veda i Atharva veda. U ogromnoj indijskoj literaturi Vede (korijen vid, znači znati) su jedini tekstovi koji se ne pripisuju određenom autoru. U Rg vedi (X. 90. 9) se kaže da su božanskog porijekla. Vede su otkrivenja putem zvuka, koja su ršji “čuli direktno” (šruti). Po svojoj suštini one su književnost za pjevanje i recitiranje, stoga tisućama godina nisu zapisivane, nego su ih brahmani usmeno prenosili s koljena na koljeno.
Ti svećenici su imali vrlo uvježbano pamćenje. To što su se Vede pamtile, ne znači da pismo nije bilo poznato. Naučnici priznaju da je brahmi pismo, koje je srodno sanskrtu, bilo savršeno (“otkrio ga je Brahma”). Za pisanje se koristio ručno izrađeni papir od specijalne vrste obrađenog drveta. Aleksandrov admiral Nearh (IV vijek prije Krista), izvještavao je da Indijci pišu na “finoj gustoj tkanini”. Nedavno otkrivanje pečata u dolini reke Ind, navelo je neke naučnike na napuste teoriju da je Indija svoje pismo “posudila” iz semitskih izvora.
Međutim, Vede nisu povjerene pisanoj riječi, jer vremenom i papir i kamen propadaju. Vede su toliko dugo preživjele jer su ršiji shvatili nadmoć duha nad materijom. Kada se radi o podesnom sredstvu za prenošenje, ima li ičega prikladnijeg od “pločica srca”.
Kineski naučnik T-sing koji je živio u Indiji u XVII vijeku kaže: “Četiri Vede koje sadrže 100.000 dvostrukih stihova, prenosile su se usmeno, a da nisu zapisivane na papirima ili listovima od biljki. Svaka generacija ima umne brahmane koji mogu da recitiraju tih 100.000 dvostrukih stihova.
Poštujući određeni osobni red (anupurva) kojim slijede riječi u Vedama i fonološka pravila za kombinaciju zvukova (samdhi) i odnose slova, a i provjeravajući točnost zapamćenog teksta određenim matematičkim postupcima, brahmani su na jedinstven način sačuvali izvornu čistoću Veda. Svaki slog vedske riječi (akšara) ima svoje značenje i djelovanje. Pedeset slova sanskrtske abecede svojim
vibracijama usklađena su sa pedeset “latica” ili zraka u “lotosima” okultnih cerebrospinalnih centara.
Jedan od šest sistema hihduističke filozofije je mimamsa, istraživanje semantike. Posebno se odnosi na pravilno tumačenje vedskih tekstova, međutim pravila mimamse sadrže vrijedne savjete čak i za suvremene filologe i psihologe. Kao što je pokazao Lahiri Mahasaja, naučnici bez uvida u duhovno, ne razumiju Vede. Tako Rg veda (X - 71. 5) govori o istinskom i površnom naučniku; “Jedan je uspostavio prijateljstvo s govorom, govor drugog niti cvjeta, niti donosi plodove.” Učenik koji je Vede naučio napamet, ali ih ne razumije, uspoređuje se sa papagajem, sa drvenim stupom koji nosi samo mali dio težine velike dvorane i teglećom stokom koja ne zna kakvo blago nosi na svojim leđima.




 Poglavlje 9.
Blaženi poklonik i njegova kozmička ljubavna priča

Ušao sam u učiteljevu sobu s velikim strahopoštovanjem. Rekao je: “Mali gospodine, sjedi, molim te.
Upravo razgovaram sa svojom božanskom majkom.”
Učiteljev anđeoski izgled me je gotovo zaslijepio. Sa svilenom bradom i velikim sjajnim očima, činio mi se kao da je utjelovljenje čistoće. Po uzdignutoj bradi i sklopljenim rukama znao sam da ga je moja posjeta uznemirila usred njegove pobožne aktivnosti. Jednostavnost njegovog pozdrava u meni je izazvala najsnažnije osjećanje koje sam ikada doživio. Gorčinu zbog smrti majke smatrao sam mjerilom za sve patnje. Međutim, sada me je obuzela neopisiva duševna muka zbog svijesti da sam odvojen od moje božanske majke.
Svetac je zabrinuto suosjećao sa mnom. Rekao je: “Smiri se, mali gospodine!”
Prepušten nekoj vrsti oceanskog očajanja, uhvatio sam ga za stopala kao da je jedini splav koji može da me spasi.
“Molim vas za vašu preporuku, gospodine, zamolite božansku majku da u njenim očima steknem milost!”
Sveto obećanje preporuke ne daje se olako, pa je učitelj bio prisiljen na šutnju. Nimalo nisam sumnjao da učitelj Mahasaja razgovara sa univerzalnom majkom. Osjećao sam se poniženo kad sam shvatio da su mi oči slijepe za nju, a da je svetac u ovom trenutku promatra. Ne obazirući se na njegove blage proteste, obuhvatio sam mu stopala i preklinjao ga da milostivo posreduje.
Uz spori suosjećajni osmijeh, majstor se predao i rekao: “Prenijet ću ljubljenoj tvoju molbu.” Kolika je velika snaga bila sadržana u tih nekoliko riječi, kojima mi je duša spašena iz olujnog izgnanstva!
Rekao sam mu: “Gospodine, ne zaboravite svoje obećanje! Uskoro ću se vratiti da čujem njenu poruku.”
Sada je u mom glasu odzvanjalo radosno očekivanje, a samo nekoliko trenutaka prije toga gušio sam se žalostan i jecajući.
Dok sam se spuštao dugačkim stepenicama, obuzele su me uspomene. U ovoj kući u Kalkuti, Amherst br. 50, sada boravi učitelj Mahasaja, u njoj sam živio, a i majka je tu umrla. Moje ljudsko srce se tu slomilo od tuge za majkom, a duh mi je bio razapet na križ zbog odsustva božanske majke. O, posvećeni zidovi, vi ste nijemi svjedoci mojih teških rana i konačnog ozdravljenja!
Vratio sam se kući nestrpljivim korakom. Tražeći samoću u svom malom potkrovlju, meditirao sam do deset uvečer. U toj tamnoj indijskoj noći iznenada me je obasjala čudesna vizija. Okružena nadzemaljskim sjajem, ispred mene je stajala božanska majka. Njeno blago nasmiješeno lice bilo je sama ljepota.
Rekla mi je: “Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti!“ Nestala je uz odzvanjanje nebeskih zvukova.
Slijedećeg jutra, čim se sunce popelo do pristojne visine, požurio sam u drugu posjetu Mahasaji. Penjući se stepeništem kroz tu kuću gorkih uspomena, stigao sam do četvrtog kata, gdje se nalazila njegova soba.
Kvaka na zatvorenim vratima bila je zamotana platnom, nesumnjivo da bi pokazala da svetac želi mir. Dok sam neodlučno stajao na podestu, vrata su se otvorila i učitelj mi je zaželio dobrodošlicu. Kleknuo sam pred njegova spopala a zatim, skrivajući svoje božansko ushićenje, vedro raspoložen prekrio sam svoje lice maskom ozbiljnosti.
Rekao sam: “Priznajem, gospodine, došao sam rano. Želio bih da čujem poruku, da li je božanska majka nešto rekla o meni?”
Nije mi htio reći ništa drugo osim: “Baš si vragolan, mali gospodine!” Očito na njega nije ostavila utisak moja namještena ozbiljnost.
Malo sam ga izazvao riječima: “Zašto ste tako tajanstveni, tako neodređeni? Zar sveci nikada ništa ne govore jasno?”
Njegove mirne oči su bile pune razumijevanja. Odgovorio je: “Zar moraš da me provjeravaš, treba li jutros da dodam još jednu riječ uvjeravanju koje si sinoć u deset sati čuo iz usta same božanske majke”
Kao da je upravljao vratima moje duše. Opet sam mu se bacio pred noge, ne mogavši da zadržim suze koje su mi navirale od blaženstva, a ne od tuge.
Rekao mi je: “Zar misliš da tvoja pobožnost nije ganula Beskonačnu Samilost? Božje majčinstvo, kome si se klanjao u ljudskom i božanskom obličju, nije moglo da ne odgovori na tvoje dvostruke pozive.”
Pitao sam se tko je taj jednostavan svetac, čiju je svaku molbu odmah ispunjavao univerzalni duh? Uloga u ovom svijetu mu je bila ponizna, kao što dolikuje najponiznijem čovjeku koga sam ikada sreo. U ovoj kući je vodio manju srednju školu za dječake. Od njega se nikada nisu čule riječi prijekora, a disciplina se nije održavala pravilima i uputstvima. Tu se zaista učila viša matematika i kemija ljubavi, kojih nema u udžbenicima. Svoju mudrost je širio duhovnim zračenjem, a ne neumoljivim propisima. Izgarajući u svojoj jednostavnoj ljubavi prema božanskoj majci, svetac nije tražio izvanjske oblike poštovanja, upravo kao ni djeca.
Rekao mi je: “Ja nisam tvoj guru, on će doći malo kasnije. Prema njegovim uputstvima, svoje doživljaje božanskog iz rječnika ljubavi prevest ćeš njegovim rječnikom nedokučive mudrosti.”
Svakog popodneva sam odlazio u ulicu Amherst br. 50. Tražio sam da se prepuna nebeska čaša učitelja Mahasaje svakodnevno izlije preko mog bića. Ni pred kim se dotle nisam klanjao sa tolikim poštovanjem.
Osjećao sam da je beskrajno velika povlastica kretati se po tlu koje su posvetila učiteljeva stopala.
Kad sam mu rekao: “Gospodine, molim vas da nosite ovaj vijenac koji sam napravio specijalno za vas”, plaho se odmakao, odbijajući tu čast. Kad je primijetio da sam se uvrijedio, pristao je, smiješeći se.
Pošto u njegovoj sveobuhvatnoj prirodi nije bilo mjesta za egoistična razmatranja, rekao je: “S obzirom da smo obojica poštovaoci majke, možeš da staviš vijenac na ovaj tjelesni hram, kao dar onoj koja u njemu stanuje.”
Svetac je bio učenik kristolikog učitelja Šri Ramakrišne Paramahanse, pa je predložio: “Pođimo u Dakšinešvar u hram boginje Kali, koju je moj guru uvijek poštivao.” Pošli smo na putovanje slijedećeg jutra čamcem. Hram je bio udaljen oko četiri milje. Ušli smo u hram sa devet kupola, gdje počivaju likovi božanske majke i boga Šive na uglačanom srebrnom lotosu sa pažljivo izrezbarenih tisuću latica. Majstor Mahasaja je blistao kao opčinjen. Uživao je u svojoj ljubavnoj priči sa božanskom majkom. Dok je pjevao njeno ime, činilo mi se da će se moje ushićeno srce rasprsnuti u tisuće komadića.
Potom smo se šetali tom svetom zemljom i zadržali se u gaju tamarisa. Specijalni plodovi koje to drvo rađa, kao neka mana, podsjetili su me na božansku hranu koju je dijelio majstor Mahasaja. Nastavio je sa svojim božanskim zazivanjem, a ja sam sjedio sam na travi sasvim krut i nepokretan, usred paperjastih ružičastih cvjetova tamarisa. Napustivši privremeno tijelo, vinuo sam se u posjetu nadzemaljskom.
To je bilo prvo od mojih mnogobrojnih hodočašća u Dakšinešvar sa učiteljem. Naučio sam od njega kako je sladak Bog u svom aspektu majke, ili božanske milosti. Tog djetinjastog sveca nije privlačio aspekt oca ili božanske pravde. Njegovoj blagoj naravi bilo je strano strogo, točno matematičko rasuđivanje. Promatrajući ga jednog dana kako se moli, oduševljeno sam pomislio: “Mogao bi da posluži kao prototip i za same anđele na nebesima.” Bez ikakve osude ili kritike, gledao je na svijet očima koje su davno spoznale prvobitnu ljepotu. Njegovo tijelo, duh, govor i sva njegova djela usklađivali su se jednostavnošću njegove duše bez ikakvog napora.
Odbijajući svaku osobnu zaslugu, svetac bi obično završavao svoje mudre savjete s izrazom poštovanja:
“Tako mi je rekao moj učitelj.” Toliko se bio poistovjetio sa Šri Ramakrišnom, da svoje misli više nije smatrao svojim.
Jedne večeri, ruku pod ruku, šetali smo se do njegove škole. Radost mi je bila pomućena prilaženjem jednog uobraženog poznanika, koji nas je opteretio dugačkom raspravom. Zaokupljen svojim vlastitim monologom, taj egoista nije čuo da mi je svetac prišaptao: “Vidim da ti se taj čovjek ne sviđa. Razgovarao sam o tome s božanskom majkom. Ona razumije naš neugodan položaj, pa mi je obećala da će ga podsjetiti na neki hitan posao čim dođemo do one crvene kuće.”
Prikovao sam svoje oči za tu kuću. Kad smo se našli pred njenim crvenim vratima, čovjek se u pola rečenice neobjašnjivo okrenuo i otišao ne rekavši nam ni zbogom.
Jednog drugog dana šetao sam sam blizu željezničke stanice. Na trenutak sam se zaustavio pored hrama.
U sebi sam kritizirao omanju grupu muškaraca s bubnjevima i činelama, koji su iz sveg glasa pjevali neku pjesmu.
“Pomislio sam kako bez ikakve pobožnosti ponavljaju božansko Gospodinovo ime. Tada sam zaprepašten primijetio da mi se žurno približava majstor Mahasaja. Pitao sam ga: “Gospodine, kako to da ste se uputili ovamo?”
Ne mareći za moje pitanje, odgovorio je na moju misao: “Zar ne, mladi gospodine, da ime Gospodnje zvuči slatko na svim usnama, bilo neupućenim ili mudrim?” S ljubavlju me zagrlio, a potom, kao na čarobnom  tepihu, prenio u samilosnu božansku prisutnost.
Jednog popodneva, monaški povučen majstor Mahasaja me je iznenadio pitanjem: “Da li bi volio da vidiš bioskop?” U ono vrijeme, taj izraz se upotrebljavao da se njime označe pokretne slike. Pristao sam, radujući se njegovom društvu ma gdje da se nađemo. Brzim koracima smo stigli do parka pred univerzitetom grada Kalkute. Moj drug mi je pokazao klupu pored vještačkog jezerca.
Rekao je: “Sjednimo ovdje na trenutak. Moj učitelj me je zamolio da meditiram kad god ugledam vodenu površinu. Njen mir podsjeća na beskrajno božje spokojstvo. Onako kao što se sve oslikava u vodi, tako se cijeli svemir oslikava u jezeru kozmičkog duha. Moj učitelj je to često govorio.”
Malo kasnije smo ušli u predvorje univerziteta, gdje se upravo održavalo predavanje. Bilo je beznadežno dosadno iako su ga povremeno prekidale podjednako nezanimljive svjetlosne slike.

Nestrpljivo sam pomislio: “Dakle, moj učitelj je želio da vidim ovu vrstu bioskopa”, međutim nisam želio da pokažem svoju dosadu da ne bih povrijedio sveca. On se povjerljivo nagnuo prema meni i rekao:
“Mali gospodine, vidim da ti se ovaj bioskop ne dopada. To sam spomenuo božanskoj majci. Ona suosjeća sa nama. Rekla mi je da će sada pogasiti električna svjetla i da se neće ponovo upaliti sve dok nam se ne pruži prilika da izađemo odavde.”
Kad je utihnuo njegov šapat, dvorana je utonula u mrak. Profesor, čiji je glas za trenutak zanijemio, je rekao: “Izgleda da su u dvorani zatajili električni vodovi.” U tom trenutku, učitelj i ja smo već prešli prag.
Okrenuvši se u hodniku, vidio sam da je sala ponovo osvijetljena.
Kad smo stali na pločnik ispred zgrade univerziteta, učitelj mi je rekao: “U ovom bioskopu si bio razočaran, ali mislim da će ti se drugi dopasti.” Blago me je udario po grudima u predjelu srca. Uslijedila je tišina u kojoj se sve izmijenilo. Kao što film postaje nijem kada se pokvari emitiranje zvuka, tako je božanska ruka poput nekog čuda ušutkala zemaljsku vrevu. Pješaci, trolejbusi, automobili, kola sa zapregom i metalni kotači fijakera prolazili su bez ikakve buke. Promatrao sam prizore koji su iza mene podjednako lako kao i one ispred, kao da su mi oči sa svih strana. Čitav spektakl aktivnosti iz tog dijela Kalkute prolazio je kraj mene bez zvuka.
Panoramu je prožimao blagi sjaj, poput žara vatre koja nejasno svjetluca ispod tankog pokrivača od pepela.
Moje tijelo je izgledalo kao jedna od brojnih sjenki, premda je bilo nepokretno, dok su ostale klizile tamo-amo.
Prišli su mi neki dječaci, moji prijatelji, pa su otišli. Premda su gledali pravo u mene, nisu me prepoznali.
Ta jedinstvena pantomima me je uzdigla do neizrecive ekstaze. Velikim gutljajima sam pio iz nekog izvora blaženstva. Iznenada me majstor Mahasaja ponovo blago udario po grudima. Paklena buka je nasrnula na mene, a uši su joj se odupirale. Posrnuo sam, kao neko tko se probudio iz sna poput paučine. Uklonjeno je transcendentalno vino i više nisam mogao da ga dokučim.
Svetac je, smiješeći se, prozborio: “Mali gospodine, vidim da je drugi bioskop57 bilo po tvom ukusu.“
Htio sam kleknuti pred njim zbog zahvalnosti, ali on mi je rekao:
“To sada više ne možeš, kada znaš da je Bog u tvom hramu. Ne dopuštam da božanska majka tvojim rukama dodiruje moja stopala.”
Ako je na krcatom pločniku itko zapazio kako neugledan učitelj i ja polako odlazimo, vjerojatno je posumnjao da smo pijani. Osjećao sam da su čak i večernje sjenke opijene Bogom i da suosjećaju s nama. Kada se dan oporavio od svog noćnog pijanstva, lišen svake ekstaze, suočio sam se s novim jutrom. Ali u sjećanju mi je ostala zauvijek sveta uspomena na serafinskog sina Božanske Majke - na majstora Mahasaju!
Nastojeći da riječima pravilno opišem njegovu dobrotu, pitam se nisu li majstor Mahasaja i ostali sveci čiji su se putovi ukrstili s mojim, znali kako ću mnogo godina kasnije u jednoj Zapadnoj zemlji pisati o njima i njihovim životima Božjih poklonika. Ne bi me iznenadilo njihovo znanje o tome, a vjerujem ni čitaoce koji su me dovde pratili.

57 Oksfordski rječnik engleskog jezika navodi kao rijetku ovu definiciju bioskopa: “Pogled na život; ono što omogućava takav pogled.”
Dakle, izbor riječi majstora Mahasaje je bio sasvim opravdan.



Poglavlje 10.

Srećem svog učitelja, Šri Yuktešvara



Otvorio sam u trenutku dokonosti inspirativnu knjigu u kojoj sam pročitao: “Vjera u Boga može da proizvede svakakva čuda osim jednog - da se bez učenja prođe na ispitu”, i ljutito sam je zatvorio.

Razmišljao sam: “To što pisac smatra da postoje izuzeci, pokazuje kako mu potpuno nedostaje vjera. Taj jadnik sigurno cijeni studente koji bubaju do ponoći.”

Obećao sam ocu da ću završiti srednju školu. Međutim, nisam mogao da se pohvalim da sam bio vrijedan. Proteklih mjeseci, češće sam se nalazio na usamljenim gatovima Kalkute, nego u razredu. Obližnja mjesta za kremiranje, koja su noću obično sablasna, jogiji smatraju naročito privlačnim. Tko želi da dopre do besmrtne suštine, ne smije dozvoliti da ga u tome omete nekoliko golih kostura. Na tim mračnim mjestima gdje se sakupljaju kosti, jasno se vidi ljudska nemoć. Dakle, moja noćna bdijenja nisu bila vrijeme za bubanje.

Približavala se nedjelja završnih ispita, koja poput duhova iz grobnica izaziva dobro poznati strah.

Usprkos tome bio sam smiren. Izazivanjem demona stekao sam znanje koje se ne može naći na školskim predavanjima. Međutim, nedostajalo mi je umijeće svamija Pranabanande, koji je mogao istovremeno da se pojavi na dva različita mjesta. Zaključio sam (mada će, nažalost, to mnogima izgledati nelogično) da će Gospod primijetiti da sam u škripcu i da će me izvući iz njega. Iracionalnost poklonika počiva na tisućama neobjašnjivih znakova božje pomoći u nevolji.

Jednog popodneva me je na Gurpar putu zaustavio drug iz razreda i rekao mi: “Zdravo, Mukunda!

Rijetko te viđam ovih dana.”

Ohrabren njegovim prijateljskim pogledom, dao sam sebi oduška: “Zdravo, Nantu! Izgleda da me je dovelo u vrlo nezgodan položaj to što sam u školi nevidljiv!”

Nantu, koji je bio odličan učenik, nasmijao se srdačno, jer se moj položaj mogao promatrati i sa komične strane. Rekao je: “Dakle, nisi spreman za završni ispit! Morat ću ti pomoći!”
Te jednostavne riječi su mi prenijele božansko obećanje, pa sam ispunjen nadom krenuo kući svog prijatelja. Ljubazno mi je dao rješenja raznih zadataka, za koje je smatrao da će ih postaviti naši učitelji.
Rekao mi je: “Ti zadaci su mamac na koji će se mnogi dječaci na ispitu uhvatiti u klopku. Ako zapamtiš ove moje odgovore, izvući ćeš se bez povreda.”
Pošao sam kući kasno te noći, pucajući od novog znanja koje sam stekao. Molio sam se pobožno da mi nekoliko narednih presudnih dana ono ostane u glavi. Nantu me je podučio raznim predmetima, ali je zbog kratkog vremena zaboravio sanskrt. Vatreno sam podsjećao Boga na taj propust.
Slijedeće jutro sam pošao u šetnju usvajajući svoje novo znanje u ritmu gipkih koraka. Prolazeći prečicom kroz korov, na jednom uglu sam ugledao nekoliko razbacanih štampanih listova. Sakupio sam ih pobjedonosno.
Na njima su bili sanskrtski stihovi. Potražio sam pandita da mi pomogne u mom mucavom tumačenju. Njegov snažan glas je ispunio prostor glatkom, medenom ljepotom drevnog jezika58.
Naučnik ih je skeptično odbacio: “Ove izuzetne strofe ti nikako ne mogu pomoći na ispitu iz sanskrta.”
Međutim, poznavanje baš te pjesme pomoglo mi je slijedećeg dana da položim ispit. Zahvaljujući umješnosti Nantua, i iz ostalih predmeta sam dobio minimalne, prolazne ocjene.
Otac je bio zadovoljan što sam održao riječ i završio srednju školu. Požurio sam da se zahvalim Gospodu, jer sam u svom susretu sa Nantom, kao i u prolaženju određenim putem i nalaženju stihova u smeću, vido njegovo vodstvo. Razigrano je inscenirao te dvije spasilačke akcije, da bi mi pomogao u pravi čas.
Opet mi je u ruke došla odbačena knjiga, čiji je autor poricao Božji prioritet u ispitnim dvoranama. Nisam mogao da se uzdržim od smijeha nad komentarom koji sam u sebi izrazio:
“Još više bi zbunilo tog momka kad bih mu rekao da je božanska meditacija među leševima prečica do srednjoškolske diplome.”
Sa novostečenim dostojanstvom otvoreno sam planirao da odem od kuće. Odlučio sam, zajedno sa svojim mlađim prijateljem Đitendrom Mazumdarom, da se pridružim jednom ašramu u Benaresu i podvrgnem se duhovnoj disciplini. Međutim, slijedećeg jutra, kad sam pomislio da moram da se odvojim od oca, braće i sestara, obuzela me je tuga. Poslije majčine smrti, veoma sam zavolio svoja dva mlađa brata, Sanandu i Bishnua, kao i svoju najmlađu sestru Thomu. Odjurio sam u svoje skrovište na malom potkrovlju, koje je bilo svjedok mnogih prizora u

58 Iz sanskrta, uglađen, potpun. Sanskrt je najstariji od indoevropskih jezika. Njegovo pismo se zove devanagari, doslovno “božansko boravište”. Panini, veliki drevni indijski filozof je ovako izrazio svoje poštovanje prema matematičkoj i psihološkoj savršenosti sanskrta: “Onaj tko poznaje moju gramatiku, poznaje Boga!” Onaj tko bi slijedio jezik do njegovog izvora, zbilja bi morao da postane sveznajući.

mojoj olujnoj sadhani.59 Nakon bujice suza, koja je trajala gotovo dva sata, osjećao sam se očišćenim kao nekim alkemijskim postupkom. Nestala je vezanost. Moja odluka da tražim Boga kao prijatelja nad prijateljima postala je neopoziva.
Otac je bio ucviljen kad sam se pojavio pred njim da zatražim blagoslov: “Molim te još jednom da me ne ostavljaš. Ne ostavljaj svoju tužnu braću i sestre.”
Rekao sam mu: “Poštovani oče, kako da izrazim koliko te volim? Ali još više volim svog nebeskog oca koji mi je na zemlji podario tako savršenog oca. Pusti me da odem kako bih mogao jednog dana da se vratim s većim božanskim znanjem.”
Otac je nerado pristao, pa sam pošao da se pridružim Đitendri, koji je već bio u ašramu. Prilikom dolaska u ašram, srdačno me je pozdravio mladi vrhovni svami Dajananda. Visok, mršav, zamišljenog lica, ostavio je na mene prijatan utisak. Njegovo lijepo lice je izražavalo pribranost sličnu Budinoj.
Bio sam zadovoljan što moj novi dom ima potkrovlje, pa sam tamo provodio rane jutarnje sate. Članovi ašrama koji su slabo poznavali vježbe meditacije, smatrali su da sve svoje vrijeme treba da posvete organizacijskim dužnostima. Hvalili su moj popodnevni rad u kancelariji ašrama.
Jedan od mojih prvih ulazaka u potkrovlje bio je popraćen ruganjem jednog od drugova: “Ne pokušavaj da uhvatiš Boga prebrzo!” Otišao sam kod Dajanande, koji je bio zaposlen u maloj radnoj sobi s pogledom na rijeku Gangu, i rekao mu: “Svamiđi,60 ne razumijem što se ovdje traži od mene? Ja tražim neposredno opažanje Boga, bez njega ne mogu da se zadovoljim rodbinskim vezama, vjerom, ni dobrim djelima.”
Duhovnik u narančastoj odjeći me je ljubazno potapšao po ramenu. Glumeći da me kori, opomenuo je nekoliko učenika koji su stajali blizu: “Ne dirajte Mukundu, on će se već naviknuti na naš način života.” Učtivo sam sakrio svoju sumnju. Ne obazirući se na ukor, učenici su napustili sobu. Dajananda je htio još nešto da mi kaže: “Mukunda, vidim da ti otac redovno šalje novac. Molim te da mu ga vratiš, jer ti ovdje nije potreban.
Drugi propis za tvoju disciplinu odnosi se na hranu. Čak i kada osjećaš glad ne govori o tome.”
Ne znam da li mi se izgladnjelost vidjela u očima, međutim, da sam gladan, to sam veoma dobro znao.
Vrijeme prvog obroka u ašramu je čvrsto utvrđeno u podne, a ja sam se kod kuće navikao na bogat doručak već u devet sati. Razmak od dva sata svakim danom mi je bio sve nepodnošljiviji. Prošle su one godine kada sam u Kalkuti mogao da ukorim kuhara zbog zakašnjenja od desetak minuta. Nastojao sam da kontroliram svoj apetit; postio sam dvadeset četiri sata. Onda bih slijedećeg dana s dvostrukim nestrpljenjem očekivao podne.
Đitendra mi je donio poražavajuću novost: “Dajanandin vlak kasni, nećemo jesti dok on ne stigne.” U znak dobrodošlice svamiju koji je bio odsutan dvije nedjelje, pripremljene su mnoge poslastice. Zrak je bio ispunjen mirisima koji bude apetit. Budući da se ništa nije nudilo, što sam mogao da gutam osim svog ponosa što sam jučer postio?
Mislio sam u sebi: “Gospode, ubrzaj vlak!”
Dajanandina zabrana koja se odnosila na šutnju u vezi sa osjećanjem gladi, nije mogla da se odnosi i na nebeskog snabdjevača. Božja pažnja je, međutim, bila usmjerena drugdje. Kada se naš vođa pojavio na vratima, već se spuštao mrak. Moj pozdrav je bio izraz sušte radosti.
Zloslutna ptica je opet bio Đitendra: “Prije nego što poslužimo jelo, Dajanandađi će se okupati i meditirati. Samo što nisam pao u nesvijest. Moj mladi želudac nije bio naviknut na lišavanje, pa je protestirao žestoko i bučno. Preda mnom su se redale kao utvare slike žrtava gladi koje sam nekada vidio. Mislio sam: “Slijedeća smrt uslijed gladi desit će se odmah ovdje, u ašramu.” Prijetnja sudbine bila je otklonjena tek u devet sati, pozivom na ambrozijsku gozbu. Sjećam se te večeri kao jednog od savršenih trenutaka u mom životu.
Velika zaokupljenost hranom nije me spriječila da vidim kako Dajananda jede odsutnog duha, kao da je iznad tih grubih uživanja.
Kada sam se nažderao, sretan, našao sam se s vođom u njegovoj radnoj sobi i pitao ga: “Svamiđi, zar niste gladni?”
Odgovorio mi je, smijući se veselo: “O, jesam. Zadnja četiri dana sam proveo bez jela i pića. Nikada ne jedem u vlaku, koji je pun raznovrsnih vibracija svjetovnih ljudi. Držim se strogo pravila koje nalažu šastre61 za moj red.

59 Put ka Bogu; duhovna disciplina.
60 Đi je uobičajeni sufiks poštovanja, naročito u neposrednom obraćanju, na primjer, svamiđi, guruđi, paramahansađi, Šri Juktešvarđi.
Sanskrtski korijen glagola đi znači savladati (samoga sebe).
61 Šastre su svete knjige ili zbirke “pravila” koje obuhvaćaju četiri vrste spisa: šruti, smrti, purane i tantre. Te sveobuhvatne rasprave obuhvaćaju sve aspekte vjerskog i društvenog života, kao i područja muzike, medicine, arhitekture, umjetnosti itd. Šruti su “otkrivenja” ili ono što se “čulo neposredno”; Vede, Smrti ili predanja kojih se “sjećamo”, zapisana su konačno u davnoj prošlosti kao najduže epske poeme na svijetu; Mahabharata i Ramajana. Purane su bukvalno “drevne” alegorije, a tantre doslovno označavaju obrede. Te rasprave iznose duboke istine pod velom složene simbolike. Purane su riznica mitologije, koja je nadahnjivala pjesnike i dramske pisce Indije.

. Razmišljao sam o nekim organizacijskim problemima, pa večeras nisam obraćao pažnju na jelo.
Čemu žurba? Sutra ću se pobrinuti da pojedem pristojan obrok”
Samo što se nisam srušio od sramote, ali ne mogavši da zaboravim jučerašnji dan i svoje muke, usudio sam se da postavim još jedno pitanje: “Svamiđi, zbunjen sam vašim uputstvima. Ako pretpostavimo da nikada ne zatražim hranu, a da mi je nitko ne da, umro bih od gladi, zar ne?
Njegove riječi su zaparale zrak: “Onda umri! Umri ako moraš, Mukunda! Međutim nemoj misliti da živiš od hrane, a ne od Boga. Onaj tko je stvorio svaki oblik hrane, ko je ljude obdario apetitom, neizbježno će se pobrinuti za svog poklonika da bude zbrinut. Ne misli da te hrani riža, niti da ti pomažu novac ili ljudi. Da li bi oni mogli da ti pomognu, ako bi ti Gospod uskratio životni dah? Oni su samo njegovi instrumenti. Da li se u želucu hrana vari tvojom umjetnošću? Mukunda, upotrijebi mač oštroumnog razlučivanja!
Presijeci lance posredništva i neposredno spoznaj jedinstveni uzrok!”
Osjetio sam kako njegove riječi duboko prodiru u moju srž. Uklonjena je drevna varka kojom tjelesni zahtjevi nadmašuju dušu. Tu sam odmah okusio samodovoljnost duha. Kasnije u svom životu sam u mnogim stranim gradovima imao prilike da primijenim tu lekciju, koju sam naučio u ašramu u Benaresu.
Jedino blago koje sam donio iz Kalkute, bila je sadhuova srebrna amajlija koju mi je ostavila majka.
Čuvao sam je godinama i sada sam je brižljivo sakrio u svojoj ašramskoj sobici. Da bih se ponovo veselio svjedočenju talismana, jednog jutra sam otvorio zaključanu kutiju. Pečat omota nije bio diran, ali za čudo, amajlije nije bilo. Rastrgao sam omotač tužno da bih se uvjerio da ga stvarno nema. U suglasnosti sa sadhuovim proročanstvom, iščezla je u eteru odakle ju je on i donio.
Moji odnosi sa Dajanandinim sljedbenicima neprekidno su se pogoršavali. Moja odlučna suzdržanost me je otuđivala od njih, jer ih je vrijeđala. Na sve strane je izazivalo velike kritike to što sam se strogo pridržavao meditacije o idealu zbog kojeg sam napustio kuću i sve svjetovne ambicije. Jednog jutra, razdiran duhovnim mukama, otišao sam u potkrovlje, odlučivši da se molim sve dok mi ne bude udijeljen odgovor.
Ovako sam se molio: “Milostiva majko svemira, ili me sama podučavaj vizijama, ili mi pošalji gurua!”
Prolazili su sati, a da na moje, jecajima propraćene molbe, nije stizao odgovor. Međutim, iznenada sam osjetio kako sam čak i tjelesno uzdignut u neku neograničenu sferu.
Božanski glas se čuo sa svih strana i niotkuda: “Danas dolazi tvoj učitelj!” U tom trenutku, moj natprirodni doživljaj je prekinut pozivom s točno određenog mjesta. Iz kuhinje u prizemlju zvao me je mladi svećenik s nadimkom Habu:
“Mukunda, dosta je bilo meditacije, treba nešto da mi doneseš.”
Nekog drugog dana možda bih reagirao s nestrpljenjem, ali tada sam samo obrisao svoje od suza natečeno lice i poslušao ga krotko. Krenuo sam sa Habuom na udaljenu tržnicu u bengalskoj četvrti Benaresa.
Dok smo po bazarima pazarili, nemilosrdno indijsko sunce još nije doseglo zenit. Gurali smo se kroz šarenu vrevu domaćica, vodiča, svećenika, jednostavno obučenih udovica, dostojanstvenih brahmana i svuda prisutnih svetih krava. Dok je Habu produžio dalje, zastao sam i okrenuo se prema uskoj neuglednoj uličici. Na njenom kraju je stajao kristoliki čovjek u oker žutoj odori svamija. Učinilo mi se kao da ga odavno poznajem. Zurio sam s čežnjom u njega nekoliko trenutaka, a onda me obuzela sumnja.
Pomislio sam u sebi: “Tog putujućeg svećenika si zamijenio s nekim koga poznaješ, hajde, pođi dalje, sanjaču!”
Poslije desetak minuta u nogama sam osjetio olovnu težinu, nisu mogle ni da se pomaknu. Okrenuo sam se s mukom, a noge su mi opet postale normalne. Okrenuvši se na suprotnu stranu, ponovo sam osjetio neobičnu težinu. Gurnuo sam sve pakete Habuu u ruke, misleći: “Svetac me magnetski privlači.” Zaprepašten, Habu je gledao neobično ponašanje mojih nogu i prasnuo u smijeh.

62Veliki zbornik indijskih zakona Manava-dharma-šastre, poznate su na zapadu kao Manuov zakonik. Ime Manu je nastalo od sanskrtskog glagolskog korijena man, “misliti”. U hinduističkim svetim spisima tim imenom se naziva čitav niz praroditelja ljudske rase - svaki Manu je vladao zemljom tijekom jedne manvatare (1.728.000 godina). Manu našeg doba je sedmi po redu. On je autor Manvadharma-
 šastri. To je kanonizirano običajno pravo zasnovano na vječnim moralnim principima, koje treba da se poštuje u svakom dobu ako se želi napredak, a koje i danas važi u Indiji.
Na osnovu samog Manuovog zakonika, dokazuje se da je njen autor živio u post-vedskom razdoblju, koje je bilo prije nekoliko milenijuma. Dok indijski istraživači tvrde da Manuov zakonik potječe iz tako daleke prošlosti, zapadnjački um nerado prihvaća autora kao povijesnu ličnost. Međutim, duga je ipak povijest ljudskog roda! Ova zemlja je doživjela uspone i padove mnogih civilizacija koje se u našim udžbenicima uopće i ne spominju. Suvremeni naučnici koji blaženo vjeruju da su prije 15.000 godina svi ljudi živjeli u barbarskom kamenom dobu, unaprijed odbacuju kao “mitove” sve tradicije vrlo starih kultura kao što su tradicije Atlantide, Indije, Kine, Meksika i mnoge druge.

“Što ti je? Jesi li poludio?”
Jaki osjećaji su me spriječili da mu odgovorim. Odjurio sam šuteći. Kao nošen krilima, vratio sam se istim putem do male uličice. Brz pogled mi je otkrio spokojni lik koji je uporno gledao u mom smjeru. Sa nekoliko grozničavih koraka, našao sam se kraj njegovih nogu.
Izustio sam: “Gurudeva!”62 Njegovo lice je bilo božansko lice koje sam tisućama puta vidio u svojim vizijama. Iste spokojne oči u lavovskoj glavi, sa šiljatom bradom i bujnim uvojcima, često su virile kroz tamu mojih noćnih sanjarija i obećavale mi nešto što nisam sasvim razumio.
S glasom koji je podrhtavao od radosti, nije prestajao da ponavlja na bengalskom jeziku: “O, dijete moje, konačno si mi došao! Tolike godine sam te čekao!”
Šutjeli smo u tihoj usuglašenosti, jer su riječi izgledale nepristojno suvišne. U tom bengalskom dijalogu riječi su tekle iz učiteljevog u učenikovo srce. Osjetio sam antenom nepobitnog uviđanja da moj guru poznaje Boga i da će me odvesti njemu. Rasplinula se sjenka ovog života u blagoj zori uspomena prije rođenja. Kakvo dramatično vrijeme! U njemu se mijenjaju prizori iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To nije bilo prvo sunce koje me je obasjalo pored njegovih svetih stopala.
Moj guru me je uzeo za ruku i odveo do stana u gradskoj četvrti Rana Mahal. Čvrsto je koračao, visok, uspravan, atletske građe. U to doba je imao pedeset pet godina, a bio je aktivan i energičan kao mladić. Tamne oči su mu bile velike, mudre i nedokučive. Blagi uvojci su davali mekoću upadljivo snažnom licu. U njemu se snaga suptilno miješala sa blagošću. Kada smo izašli na kamenom popločani balkon s pogledom na Gangu, rekao mi je s ljubavlju:
“Dat ću ti sve svoje ašrame i sve što imam.”
Odgovorio sam: “Gospodine, došao sam zbog mudrosti i bogospoznaje, to je blago kojem težim!”
Sumrak, tipično indijski, brzo je spustio svoje zavjese prije nego što je učitelj ponovo progovorio. Oči su mu bile nedokučive i blage. Rekao mi je: “Dajem ti svoju bezuvjetnu ljubav.”
Dragocjene su to riječi. Prošlo je četvrt vijeka prije nego što sam dobio drugi usmeni dokaz njegove ljubavi.
Vreli osjećaji su teško prelazili preko njegovih usana, jer je njegovom oceanskom srcu odgovarala šutnja.
Gledajući me s djetinjastim povjerenjem, pitao je: “Hoćeš li i ti mene voljeti podjednako bezuslovno?”
Odgovorio sam: “Učitelju, voljet ću vas vječno!”
Rekao je: “Uobičajena ljubav je sebična, ukorijenjena u mračnim željama i zadovoljstvima. Božanska ljubav ne postavlja nikakve uslove, bezgranična je i nepromjenljiva. Uslijed njenog dodira srce zauvijek prestaje da krvari.” A potom je dodao: “Ako ikada vidiš da sam izašao iz stanja bogospoznaje, molim te, obećaj mi da ćeš uzeti moju glavu u krilo i pomoći mi da se vratim nazad do kozmičkog ljubljenog, kojeg obojica obožavamo.”
Kad se spustio mrak, ustao je i poveo me u jednu od soba. Dok smo jeli mango i slatkiše od badema, nenametljivo je u razgovor uplitao prisno poznavanje moje prirode. Dubina njegove mudrosti i prirodna poniznost bili su savršeno usklađeni, i to me je ispunjavalo velikim poštovanjem.
Poput božanskog ogledala, moj guru je uhvatio odraz cijelog mog života. Rekao je: “Ne tuguj za svojom amajlijom, ona je ispunila svoju vrhu.“
Odgovorio sam: “Učitelju, vaše živa prisutnost radost je koja nadilazi sve simbole.”
“Vrijeme je za promjenu, utoliko prije što si u ašramu nesretan.”
Nisam ništa govorio o svom životu, a sada je to bilo suvišno. Iz njegovog prirodnog držanja, bez patosa, zaključio sam da ne želi nikakvo čuđenje zbog svoje vidovitosti.
Rekao mi je: “Trebaš se vratiti u Kalkutu. Zašto bi tvoji rođaci bili isključeni iz tvoje ljubavi prema čovječanstvu?”
Bio sam zbunjen njegovim prijedlogom. Moja porodica je predviđala moj povratak, iako nisam odgovarao na brojne molbe u njihovim pismima.
Ananta je rekao: “Pustite ptičicu da malo leti po metafizičkom nebu. Kad joj se od teške atmosfere umore krila, vidjet ćemo da će sletjeti na našu kuću, sklopiti krila i ponizno boraviti u našem porodičnom gnijezdu.”
Ta obeshrabrujuća usporedba bila je tako živa u mom sjećanju, da sam  čvrsto odlučio da se nikako ne vraćam u Kalkutu.
“Gospodine, neću se vraćati kući, ali ću vas slijediti kud god budete išli. Molim vas, dajte mi svoju adresu.”
Evo: “Svami Šri Juktešvar Giri. Moj glavni ašram je u Seramporeu u ulici Ghat Rai. Ovdje sam samo nekoliko dana u posjeti svojoj majci.”

62 “Božanski učitelj”. Uobičajeni sanskrtski naziv za duhovnog učitelja. To sam jednostavno preveo riječju “učitelj”. Svog učitelja sam sreo u proljeće 1910.

Čudio sam se zamršenoj igri koju Bog igra sa svojim poštovaocima. Serampore je samo dvadeset milja udaljen od Kalkute, ali tamo nikada nisam vidio svog gurua. Da bismo se sreli, morali smo da doputujemo u drevni grad Benares, koji je posvećen uspomenama na Lahirija Mahasaju. Ovu zemlju blagoslovila su stopala Budhe, Šankare63 i mnogih drugih kristolikih jogija.
Šri Juktešvarov glas je ponovo zazvučao strogo: “Vratit ćeš mi se za četiri nedjelje. Sada, kada sam ti iskazao svoju vječnu ljubav i pokazao ti koliko sam sretan što sam te pronašao, daješ sebi pravo da se ne obazireš na moju molbu. Slijedeći put kada se sretnemo morat ćeš ponovo da probudiš moj interes. Neću te lako primiti za učenika. Mojoj strogoj obuci treba da se predaš poslušno i potpuno.”
Šutio sam tvrdoglavo, ali moj guru je odmah prozreo u čemu je teškoća.
“Misliš li da će ti se rodbina smijati?”
“Ne vraćam se.”
“Vratit ćeš se za 30 dana.”
“Nikada.”
Ne izgladivši napetost koju sam izazvao svojim odupiranjem, s poštovanjem sam se poklonio pred njegovim stopalima i otišao. Hodajući prema ašramu kroz tamnu noć, pitao sam se zašto se naš čudesan sastanak završio tako neskladnim tonom.
Dvostruka vaga maje svaku radost uravnotežuje bolom. Moje mlado srce još nije bilo dovoljno podatno da bi se prepustilo prstima mog gurua koji preobražavaju.
Slijedećeg jutra sam primijetio da je među članovima ašrama poraslo neprijateljsko raspoloženje prema meni. Neprestanim grubostima su mi zagorčavali dane. Prošle su tri nedjelje. Kada je Dajananda otputovao u Bombaj na neku konferenciju, demonsko carstvo se sručilo na moju nesretnu glavu.
Kada sam čuo primjedbu: “Mukunda je parazit koji uživa u gostoprimstvu ašrama”, po prvi pu sam zažalio što sam poslušao Dajanandin zahtjev i vratio ocu novac. Teškog srca potražio sam svog jedinog prijatelja Điendru.
Rekao sam mu: “Odlazim, molim te, prenesi Dajanandađiju, kad se vrati, izraze mog poštovanja i žaljenje što se sve tako dogodilo.”
Đitendra mi je odlučno odgovorio: “I ja odlazim, jer moji pokušaji da meditiram, isto kao i tvoji, ovdje nisu naišli na plodno tlo.”
“Sreo sam jednog kristolikog sveca. Hajde da ga posjetimo u Seramporeu!” I tako se ptičica spremila da sleti blizu Kalkute.

63 Šankara, drevni “otac” reda svamija, smatra se najvećim indijskim filozofom u posljednjih 2.000 godina. Čvrstom logikom, kao i privlačnim skladnim stilom, tumačio je Vede u strogom advaita (ne-dulističkom, monističkom) duhu. Čuvena strofa iz Sto stihova glasi ovako: “Vanjski izgled ne može da uništi neznanje, jer nije suprotan neznanju. Samo znanje koje se ostvari može da uništi neznanje… Znanje može da se pojavi samo ako se postavljaju pitanja. Pitanja na koja mislim su: “Tko sam ja?” “Kako je nastao ovaj svemir?” “Tko ga je stvorio?” “Što je njegov materijalni uzrok?” (Na ova pitanja intelekt ne može da odgovori. Zato su drevni ršiji
razvili jogu, kao tehniku za duhovno istraživanje.)
Osim dubokoumnih komentara svetih spisa, veliki monista je pisao pjesme o predanoj ljubavi. Njegova molitva božanskoj majci za opraštanje grijehova ima ovakav refren: “Mada su mnogi sinovi loši, nikada nije bilo loše majke.”
Šankara nije bio samo svetac, nego, što je rijedak slučaj, naučnik i čovjek od akcije. Iako je živio samo 32 godine, veliki dio života je proveo putujući Indijom i šireći svoje učenje o advaiti. Svuda su se sakupljali milijuni ljudi, koji su oduševljeno slušali mudre i utješne riječi mladog bosonogog monaha.





Nema komentara:

Objavi komentar