Autobiografija jednog yogija ( Poglavlje 21 - 30 )

Poglavlje 21.

Idemo u Kašmir

Dva dana poslije mog čudesnog ozdravljenja od azijske kolere Šri Juktešvar mi je rekao: “Sada si dovoljno jak za putovanje, ići ću s tobom u Kašmir.” Iste večeri naše šestočlano društvo je krenulo vlakom na sjever. Prvi put smo stali u Simli, kraljevskom gradu smještenom u himalajskim brežuljcima. Lutali smo kroz strme ulice, diveći se veličanstvenom pogledu.

Stara žena, koja je čučala na živopisnoj otvorenoj tržnici, pozivala je: “Kupite engleske jagode.”

Učitelja su zanimali ti sitni neobično crveni plodovi. Kupio je punu korpu i ponudio je Kanaia i mene, koji smo bili pokraj njega. Okusio sam jednu jagodu, ali sam je odmah ispljunuo i rekao:

“Gospodine, kakvo kiselo voće, mislim da nikada neću voljeti jagode!”

Moj guru se nasmijao i rekao: “O, voljet ćeš ih, u Americi! Tamo će ti ih na jednoj večeri domaćica ponuditi sa šećerom i slatkim vrhnjem. Zgnječit će ih viljuškom, a ti ćeš ih probati i reći: “Kako su ukusne ove jagode!” Tada ćeš se sjetiti ovog dana u Simli.

Smetnuo sam s uma Šri Juktešvarovo proročanstvo, ali sam ga se sjetio mnogo godina kasnije, ubrzo nakon dolaska u Ameriku. Bio sam gost na večeri kod gospođe Alise T. Hejsi u vest Samervilu, u državi Masačusets. Kada je na stol došao desert od jagoda, moja domaćica je uzela viljušku, izgnječila moje jagode i dodala slatko vrhnje i šećer. Kazala je: “Ovo voće je prilično kiselo, mislim da će vam ovako prijati.” Istog trenutka, sa nedokučivog dna mog pamćenja, izronilo je proročanstvo mog gurua u Simli. Dirnula me je spoznaja da je Šri Juktešvarov s Bogom usklađen duh bio tako osjetljiv, pa je mogao otkriti program kozmičkih događaja koji su lebdjeli u eteru budućnosti.

Naše društvo je ubrzo napustilo Simlu i popelo se na vlak za Ravalpindi. Tamo smo iznajmili veliku zatvorenu kočiju sa dva konja, kojom smo krenuli na sedmodnevni izlet u glavni grad Kašmira, Šrinagar.

Drugog dana našeg putovanja ka sjeveru, otvorio se vidik pravog himalajskog prostranstva. Dok su škripali željezni kotači naše kočije po vrelim kamenim putovima, bili smo ushićeni uvijek novim pogledom na veličanstvene planine.

Audi se obratio učitelju riječima: “Gospodine, u vašoj svetoj prisutnosti baš uživam u ovim divnim prizorima.”

Audijevo izražavanje zahvalnosti me je ispunilo zadovoljstvom, jer sam ja bio domaćin izleta. Šri Juktešvar je uhvatio moju misao, okrenuo se meni i šapnuo mi:

“Neka ti to ne laska, jer Audi nije ni izdaleka toliko ushićen panoramom, koliko prilikom da će nas moći ubrzo  ostaviti dovoljno dugo da bi zapalio cigaretu.”144

Bio sam šokiran. Šapatom sam mu odgovorio: “Molim vas, ne remetite naš sklad tim neugodnim riječima.

Teško mi je povjerovati da Audi čezne za cigaretom.” Zabrinuto sam gledao učitelja, kojeg obično nije moguće zaustaviti.

Učitelj se zakikotao i rekao: “Dobro, neću reći Audiju ništa, ali kada kočija stane, vidjet ćeš kako će iskoristiti priliku.”

Kočija je stigla do malog svratišta za karavane. Dok su odvodili naše konje na pojenje, Audi je pitao:

“Slažete li se, gospodine, da sjednem pored kočijaša? Želio bih udahnuti malo svježeg zraka.”

Šri Juktevar mu je odobrio, a onda mi rekao: “On ne želi svjež zrak, nego svjež dim.”

Kočija je bučno nastavila po prašnjavim putovima. Učitelj mi je namignuo i rekao: “Pruži vrat kroz vrata i pogledaj što Audi radi na zraku.”

Poslušao sam i zapanjio se ugledavši kako Audi pušta kolute dima. Pogledao sam Šri Juktešvara, izvinjavajući se:

144 U Indiji se pušenje pred starijim ili nadređenim osobama smatra znakom nepoštivanja.

“U pravu ste, gospodine, kao i uvijek. Audi uživa u panorami i u dimu.“ Pretpostavljao sam da je moj prijatelj dobio cigarete od kočijaša. Znao sam da ih nije ponio iz Kalkute.

Nastavili smo vijugavim putem, s divnim pogledima na rijeke, doline, visoke litice i planinske lance.

Svake večeri smo se zaustavljali u seoskim konacima i sami sebi pripremali hranu. Šri Juktešvar se posebno brinuo što jedem i inzistirao je da uz svaki obrok pijem sok od limete (citrus aurantifolija). Još sam bio slab, ali svakog dana mi je bilo sve bolje, premda se kočija tresla kao da su je namjerno izgradili da bude neudobna.

Srca su nam bila ispunjena radosnim iščekivanjem, dok smo se približavali centralnom Kašmiru, rajskoj zemlji s lotosovim jezerima, plovećim baštama, naseobinama na čamcima sa šarenim nastrešnicama i sa mostovima ispresijecanom rijekom Đelum, sa cvjetnim pašnjacima - a sve to okruženo veličanstvenim Himalajama.

Avenijom visokih stabala, koja nas je dočekivala sa dobrodošlicom, približavali smo se Šrinagaru. Uzeli smo sobe u dvokatnom svratištu, koji je gledao na divna brda. Nije bilo tekuće vode, pa smo se snabdijevali sa obližnjeg izvora. Ljetno vrijeme je bilo idealno, dani topli, a noći svježe.

Otišli smo na hodočašće u Šankarin hram u Šrinagaru. Dok sam žurio prema ašramu na vrhu planine, koji se jasno ocrtavao na nebeskoj pozadini, pao sam u ekstatičan zanos. Vidio sam zdanje na vrhu brijega, u nekoj dalekoj zemlji.

Veličanstveni Šankarin ašram, preda mnom se preobrazio u građevinu, gdje sam u Americi, mnogo godina kasnije osnovao Društvo za samospoznaju. (Kada sam prvi put došao u Los Anđeles i ugledao veliku zgradu na vrhu Mount Vašingtona, odmah sam je prepoznao kao zgradu koju sam davno vidio u Kašmiru i drugdje.)

Poslije nekoliko dana provedenih u Šrinagaru, krenuli smo dalje za Gulmark (“planinska staza cvijeća”), šest tisuća stopa iznad mora. Tamo sam prvi put jahao velikog konja. Rađendra je uzjahao malog, vatrenog kasača, čije je srce žudjelo za brzinom. Usudili smo se čak da pođemo u vrlo strmi Khilinmarg. Put je vodio kroz gusto drveće obraslo gljivama, gdje su često bile opasne maglom prekrivene staze. Međutim, Rađendrina mala životinja nije dozvolila mom pastuhu da se odmori ni za trenutak, čak ni na najopasnijim krivinama.

Neumorno je grabila sve dalje i dalje, zaboravivši na sve osim na radosti takmičenja.

Naporna trka je bila nagrađena pogledom od kojeg nam je zastao dah. Prvi put u životu, gdje god bih pogledao, vidio sam dostojanstvene snijegom pokrivene Himalaje, lanac za lancem, kao sjenke velikih polarnih medvjeda. Radostan, gutao sam očima neizmjerno blago ledenih planina koje su se ocrtavale u pozadini plavog neba. Ja i moji mladi drugovi u zimskim kaputima, veselo smo se kotrljali po svjetlucavim bijelim obroncima.

Spuštajući se putem, izdaleka smo ugledali veliki tepih žutog cvijeća, koje je potpuno preobrazilo gole brežuljke.

Naši slijedeći izleti vodili su nas u poznate kraljevske “Vrtove uživanja” cara Đahangira u Šalimaru i Nišad Baghu. Drevna palača u Nišad Baghu, izgrađena je baš iznad prirodnog vodopada. Tako su vješto regulirali bujicu koja se slijevala preko živopisnih terasa i prskala svojim vodoskocima očaravajuće aleje cvijeća. Protjecala je kroz nekoliko soba palače, ulijevajući se u jezero, kao u bajci. Veliki vrtovi se rasprskavaju od boja – desetine nijansi ruža, žabica, maćuhica i makova. Simetrični redovi ćinara145, čempresa i trešnji, sve okružuju svojim smaragdnim bojama. Iza njih se uzdižu bijele, stroge Himalaje.

U Kalkuti se kašmirsko grožđe smatra rijetkom delikatesom. Rađendra, koji se unaprijed radovao što će se u Kašmiru gostiti grožđem, bio je razočaran, jer nigdje nije vidio vinograde. Zadirkivao sam ga tu i tamo zbog njegovog bezrazložnog očekivanja.

Govorio bih: “O, toliko sam se prejeo grožđa, da ne mogu ni hodati.” Ili: “Nevidljivo grožđe već vri u meni!”

Kasnije smo čuli da slatko grožđe obilno rađa u Kabulu, zapadno od Kašmira. Tješili smo se sladoledom od rabrija (gustog kondenziranog mlijeka) u kojem je bilo cijelih pistacia.

Nekoliko puta smo išli na izlet u šikarame, ili čamce-kuće, pokrivene crveno izvezenim platnom, koji su kružili duž zamršenih rukavaca jezera Dal, kroz splet kanala poput paukove mreže. Ljudi se zapanje kad ugledaju brojne ploveće vrtove sklepane na brzinu od drvenih greda i zemlje, tako da se iznenada mogu vidjeti povrće i lubenice kako rastu usred vodenog prostranstva. Ponekad se mogu vidjeti seljaci, koji preziru biti “vezani za zemlju”, pa vuku za sobom svoja polja “zemlje” na neka nova mjesta u razgranatom jezeru. U toj legendarnoj dolini se nalazi kratak sažetak svih zemaljskih ljepota. Gospa od Kašmira krunisana je planinama, ovjenčana jezerima i obuvena cvijećem. Kasnije, pošto sam proputovao mnoge zemlje, shvatio sam zašto Kašmir nazivaju najljepšom zemljom svijeta. U njemu su sakupljene čari švicarskih Alpa, Loč Lomonda u Škotskoj i predivnih engleskih jezera. Američki putnik bi u Kašmiru vidio mnogo toga što podsjeća na veličanstvenost Aljaske ili Pajkes Pika u blizini Denvera.

145 Istočnjačke platane.

Veliki broj stanovnika iz Kašmira, poznatih po svojoj ljepoti, bjeloputi su kao europljani, a crte lica i struktura kostiju im je slična europskoj. Mnogi  imaju plave oči i plavu kosu. Ako su obučeni u zapadnjačku odjeću izgledaju kao Amerikanci. Hladne Himalaje štite stanovnike Kašmira od žarkog sunca i čuvaju njihovu svijetlu kožu. Kada se putuje prema jugu, do tropskih prostranstava Indije, ljudi postaju sve tamnije i tamnije puti.

Pošto sam u Kašmiru proveo nekoliko sretnih nedjelja, morao sam  se vratiti u Bengal, jer je počinjao jesenski semestar. Šri Juktešvar je ostao u Šrinagaru sa Kanaijem i Audijem. Prije nego što sam otputovao, učitelj mi je dao povod da naslutim kako će se njegovo tijelo  razboliti.

Protestirao sam: “Gospodine, izgledate zdravi kao dren.”

Odgovorio mi je: “Čak postoji mogućnost da napustim ovu zemlju.”

Pao sam pred njegove noge, preklinjući ga: “Guruđi, molim vas, obećajte mi da nećete sada napustiti tijelo. Sasvim sam nespreman da bez vas dalje živim.”

Šri Juktešvar je šutio, ali mi se nasmiješio tako suosjećajno, da sam se umirio. Ostavio sam ga teškog srca.

Pošto sam se vratio u Serampore, stigao je Audijev telegram, u kojem je pisalo: “Učitelj je teško bolestan.”

Poslao sam telegram svom guruu: “Gospodine, tražim vaše obećanje da me nećete ostaviti. Molim vas, zadržite svoje tijelo, inače ću umrijeti.”

Njegov odgovor iz Kašmira je glasio: “Neka bude kako želiš.”

Poslije nekoliko dana stiglo je Audijevo pismo u kome nas je obavijestio da se učitelj oporavio. Kada se poslije dvije nedjelje vratio u Serampore, s tugom sam ustanovio da se tijelo mog gurua smanjilo na polovinu njegove uobičajene težine.

Na sreću njegovih učenika, Šri Juktešvar je u vatri svoje teške groznice u Kašmiru sagorio mnogo njihovih grijehova. Metafizička metoda za prenošenje bolesti, poznata je veoma naprednim jogijima. Snažan čovjek može pomoći slabijem nositi težak teret. Duhovni nadčovjek može tjelesne i duševne terete svojih učenika  svesti na najmanju mjeru, tako što će preuzeti dio njihove karme - posljedice njihovih ranijih djela. Kao što bogat čovjek izgubi nešto novca kada otplaćuje veliki dug svog rasipnog sina i tako ga spašava od posljedice njegove vlastite ludosti, tako i učitelj dobrovoljno žrtvuje dio svog tjelesnog bogatstva, da bi olakšao jade svojih učenika.146

Jogi tajnom metodom sjedinjuje svoj duh i svoje astralno tijelo s duhom i astralnim tijelom čovjeka koji pati. Tako se bolest djelomično ili u cijelosti prenosi u tijelo sveca. Majstor koji je spoznao Boga u tijelu u kojem se nalazi na zemlji, više ne mari za to tijelo. Premda može dozvoliti da zabilježi svaku bolest, kako bi olakšao patnje drugih ljudi, to nikada ne djeluje na njegov duh, koji se ne može uprljati. Majstor je sretan što tako može da pomaže. Postići krajnji spas u Gospodu, zapravo znači otkriti da je ljudsko tijelo potpuno ispunilo svoju svrhu. Onda se majstor koristi njime kako nalazi za shodno.

Na ovom svijetu guruov je posao da duhovnim sredstvima, intelektualnim savjetima, snagom volje, ili prenošenjem bolesti na svoje tijelo, ublažava patnje čovječanstva. S obzirom da može pobjeći u nadsvijest kad god poželi, on može zaboraviti tjelesnu patnju. Ponekad bira da stoički podnosi tjelesne boli, kako bi pružio primjer svojim učenicima. Preuzimajući bolesti drugih, jogi može umjesto njih da zadovolji karmički zakon uzroka i posljedice. Taj zakon funkcionira s mehaničkom i matematičkom točnošću, pa ljudi koji posjeduju božansku mudrost, mogu na znanstven način upravljati njegovim mehanizmom.

Spiritualni zakon ne zahtjeva da se učitelj razboli kad izliječi nekog drugog. Svetac obično iscjeljuje raznim metodama trenutnog iscjeljenja, koje ne škode duhovnom iscjelitelju. Međutim, u rijetkim prilikama, učitelj koji želi znatno ubrzati razvoj svojih učenika, može dobrovoljno  preuzeti (na svoje tijelo) znatan dio njihove loše karme.

Isus je sebe označio kao otkupitelja grijeha mnogih ljudi. Svojim božanskim moćima147 mogao je izbjeći smrt na križu, da nije želio  sarađivati sa suptilnim kozmičkim zakonom uzroka i posljedice. Tako je preuzeo na sebe posljedice karme drugih, naročito svojih učenika. Na taj način ih je pročistio i osposobio da prime i sveprisutnu svijest, koja se kasnije spustila na njih.

Jedino učitelj koji je spoznao sebe može prenijeti svoju životnu silu na druge, ili preusmjeriti bolesti drugih na svoje vlastito tijelo. Običan čovjek ne može koristiti tu jogijsku tehniku iscjeljivanja, što nije ni

146 Mnogi poznati kršćanski sveci, a među njima i Tereza Neuman, poznavali su mogućnost metafizičkog prenošenja bolesti.

147 Prije nego što su ga poveli da ga razapnu na križ, Krist je rekao: “Misliš li da ne mogu zamoliti Oca svog da mi ovog trena pošalje više od dvadeset legija anđela? Međutim, kako bi se onda ispunila Pisma, prema kojima tako mora biti?” - Matej 26, 53-54. I opet: “Zato mu Pilat reče: “…Ne znaš li da imam vlast da te oslobodim, a  imam vlast i da te razapnem?” Isus mu je odgovorio:

“Nada mnom ne bi imao nikakve vlasti, ako ti odozgo ne bi bila data.” Ivan 19, 10-11.

poželjno, jer bolestan tjelesni instrument ometa meditaciju o Bogu. Hinduistički sveti spisi uče da je svaki čovjek obavezan da održava svoje tijelo u dobrom stanju. U protivnom, njegov se duh neće moći  koncetrirati predano.

Međutim, izuzetno snažan duh može  transcendirati sve tjelesne teškoće i  postići bogospoznaju.

Brojni sveci se nisu obazirali na bolest i uspjeli su u svom traganju za Bogom. Na primjer, sveti Franjo Asiški, iako teško bolestan, liječio je druge, pa čak i uskrsavao mrtve.

Poznavao sam jednog indijskog sveca, kojem je polovina tijela bila pokrivena gnojnim čirevima. Toliko se kod njega razvila šećerna bolest, da u običnim uslovima nije mogao da sjedi duže od petnaest minuta. Međutim, to ga nije odvratilo od težnje za duhovnim razvojem. Molio se: “Gospode, hoćeš li doći u moj razoreni hram?”

Neprestanim naporom svoje volje, svetac je postepeno uspijevao, neprekidno uronjen u ekstatični trans, sjediti u lotos položaju i osamnaest sati dnevno.

Rekao mi je: “Poslije tri godine sam doživio beskrajno svjetlo u svom slomljenom obličju. Uživajući u radosnom sjaju, zaboravio sam svoje tijelo. Kasnije sam ustanovio da je iscijeljeno božjom milošću.”

U povijesti je poznato iscjeljenje kralja Babera (1483-1530), osnivača mogulske imperije u Indiji. Njegov sin, princ Humajun se smrtno razbolio. Otac se s odlučnošću molio da bolest prijeđe na njega, a da njegov sin bude pošteđen. Kada su ljekari izgubili svaku nadu, njegov sin je ozdravio, a on je umro od iste bolesti od koje je bolovao sin. Humajan je naslijedio Babera, kao car Hindustana.148

Mnogi smatraju da svaki duhovni učitelj jest ili bi trebao biti zdrav i snažan kao Herkules. Ta pretpostavka je bez osnove. Boležljivo tijelo ne ukazuje na to da guru nije u dodiru sa božanskim silama, kao što ni doživotno zdravlje ne ukazuje na unutrašnje prosvijetljenje. Drugim riječima, stanje tijela ne može biti mjerilo za učitelja.

Njegovi kvaliteti se moraju tražiti u njegovom vlastitom domenu, a to je spiritualno.

Brojni smeteni tragaoci sa Zapada pogrešno misle kako rječiti govornik ili pisac iz područja metafizike mora  biti i učitelj. Međutim, ršiji su istakli kako je pravo mjerilo da li je netko učitelj ili nije, jedan jedini nepromjenjiv zahtjev, a to je da čovjek kad god zaželi može prijeći u stanje u kojem ne diše, to jest, da bude neprekidno u nirvikalpa samadiju. Samo time ljudsko biće može  dokazati da je “ovladalo” majom, ili dualističkom kozmičkom obmanom. Jedino takav čovjek može  kliknuti iz dubine svoje spoznaje: “Ekam sat” - “Postoji samo jedan.”

Vede izjavljuju da se neznalica koja se zadovoljava time što samo površno razlikuje individualnu dušu od vrhunskog Jastva, izlaže velikoj opasnosti (tako piše veliki monista Šankara). Tamo gdje zbog neznanja vlada dualnost, čovjek sve stvari vidi odvojene od Jastva. Kada se sve vidi kao Jastvo, tada ne postoji ni atom koji bi se razlikovao od Jastva… Čim se javi znanje o realnosti, više ne mogu da se doživljavaju plodovi ranijih djela i to zbog nestvarnosti tijela, upravo kao kada se probudimo i više nema sna.

Samo veliki gurui mogu da preuzmu karmu svojih učenika. Šri Juktešvar se ne bi razbolio u Šrinagaru da mu nije dozvolio duh iz njega samog da na takav neobičan način pomogne svojim učenicima. Malo je bilo svetaca koji su mogli tako delikatno da osjete Božje zapovijesti, kao moj, s Bogom usuglašen učitelj.

Kada sam se usudio izraziti svoje suosjećanje zbog njegovog mršavog izgleda, on je veselo odgovorio: “Ima to i dobrih strana. Sada opet mogu  obući  male potkošulje, koje godinama nisam nosio.”

Slušajući dobrodušan učiteljev smijeh, sjetio sam se riječi sv. Franje Saleškog: “Svetac koji je tužan, tužan je svetac!”

148 Humajan je otac velikog Akbara, koji je bio musliman. U početku je žestoko progonio hinduse. Međutim, kasnije je izjavio: “Što sam više učio, više sam se stidio… Čuda se događaju u hramovima svih vjera.”

Poglavlje 22.

Srce kamenog kipa

Došao sam u kratku posjetu mojoj najstarijoj sestri Romi, koja je živjela u Kalkuti, u ulici Giriš Vidjaratna. Gledala me je preklinjući da joj pomognem:

“Kao odana hinduistička žena, ne želim se žaliti na svog muža. Međutim, čeznem za tim da vidim kako mijenja materijalističko shvaćanje. Uživa u tome da ismijava slike svetaca koje se nalaze u mojoj sobi za meditaciju. Dragi brate, duboko vjerujem da mi možeš pomoći.”

Njena molba me je dirnula, jer je u djetinjstvu djelovala jako duhovno i s velikom ljubavlju je nastojala da ispuni prazninu, koju je u porodici ostavila majčina smrt.

Nasmiješio sam se, nastojeći odagnati njenu tugu, koja se jasno vidjela na njenom licu tako suprotna njenom uobičajenom spokojnom i vedrom izrazu, i rekao: “Naravno, draga sestro, učinit ću sve što mogu.”

Sjedili smo tako neko vrijeme, moleći se tiho Bogu da nas poduči. Prije godinu dana sestra me zamolila da je uvedem u krija jogu, u kojoj je vidljivo napredovala.

Obuzelo me je nadahnuće, pa sam rekao: “Sutra idem u hram u Dakšinešvaru. Molim te, pođi sa mnom i nagovori muža da nas prati. Osjećam, kako će mu vibracijama tog svetog mjesta božanska majka dirnuti srce.

Nemoj mu kazati zbog čega idemo.”

Ponadavši se, sestra se složila. Slijedećeg dana, bio sam zadovoljan kada sam vidio da su Roma i njen muž spremni za izlet. Dok je naša kočija kloparala gornjim kružnim putem prema Dakšinešvaru, moj zet Satiš Čandra Bose se zabavljao omalovažavanjem duhovnih učitelja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Primijetio sam da Roma tiho plače.

Šapnuo sam joj: “Razveseli se, sestro, nemoj mu priuštiti još i zadovoljstvo da misli kako njegovo ruganje shvaćaš ozbiljno.”

Satiš je govorio: “Mukunda, kako se možeš diviti tim šarlatanima? I sama pojava sadhua je odvratna.

Ili je mršav kao kostur, ili debeo kao slon.”

Prasnuo sam u smijeh. Moja dobrodušna reakcija je ozlovoljila Satiša, koji se uvrijedio. Kada je kočija stigla do hrama, sarkastično se nacerio. Rekao je: “Pretpostavljam da je ovaj izlet planiran kako biste me preobratili.” Pošto sam se okrenuo ne odgovorivši mu, uhvatio me je za ruku i rekao: “Mladi gospodine kaluđeru, nemoj zaboraviti da nas najaviš upravi hrama za ručak.”

Satiš je htio  sebe poštedjeti svakog razgovora sa svećenicima. Odgovorio sam mu oštro: “Ja idem meditirati. Ne brini za ručak. Božanska majka će se pobrinuti da ga dobijemo.”

Ogovorio mi je prijetećim glasom: “Ne vjerujem da će božanska majka učiniti išta za mene, već tebe smatram odgovornim za jelo”

Uputio sam se u stupovima omeđenu dvoranu, naspram velikog hrama boginje Kali, ili majke prirode.

Odabrao sam položaj u sjenci jednog od stupova i sjeo sam u lotos položaj. Mada je bilo tek sedam sati, jutarnje sunce samo što nije počelo da peče.

Svijet se povlačio, dok me je obuzimao blaženi zanos. Usmjerio sam svoj duh na boginju Kali, čiji je kip u Dakšinešvaru posebno obožavao veliki učitelj Šri Ramakrišna Paramahansa. Odgovarajući na njegovo preklinjanje, u ovom hramu kameni kip je često oživljavao i razgovarao sa njim.

Molio sam se: “Šutljiva majko kamenog srca, oživljavala si na molbu svog ljubljenog poklonika Ramakrišne, zašto ne uslišiš molbu ovog svog sina, koji također čezne za tobom?”

Molio sam sve većim i većim žarom, koji je bio praćen božanskim mirom. Prošlo je pet sati, a ipak boginja, koju sam u sebi vizualizirao, nije odgovarala, pa sam bio donekle obeshrabren. Bog nas ponekad provjerava time što odlaže ispunjenje naših molbi. Ali pred upornim predanikom, konačno se javlja u obličju koje je njemu drago. Predani kršćanin vidi Isusa, hindus Krišnu, ili boginju Kali, ili Svjetlo koje se širi, ukoliko je njegovo obožavanje impersonalno.

Nevoljko sam otvorio oči i ugledao svećenika kako, u skladu s podnevnim običajem, zaključava vrata hrama. Ustao sam sa svog skrovitog mjesta pod svodom otvorene dvorane, i zakoračio u dvorište. Kameni pod je bio vreo od podnevnog sunca. Opekao sam bose noge, pa su me zaboljele.

Pobunio sam se u sebi: “Božanska majko, nisi došla u moju viziju, a sada se skrivaš u hramu iza zatvorenih vrata. Želim ti danas uputiti posebnu molitvu za Satiša.”

Istog trena je bila uslišena moja unutrašnja molba. Prvo mi je leđima i pod nogama prošao hladan val, otjeravši svaku neudobnost. Onda se, na moje zaprepaštenje, hram jako uvećao. Polako su se otvorila njegova ogromna vrata, otkrivajući kameni lik boginje Kali.

Postupno se promijenio u živo obličje, koje mi je, smiješeći se u svom pozdravu klimnulo glavom, što me je ispunilo neopisivom radošću. Kao da mi je nevidljiva sisaljka isisala zrak iz pluća. Tijelo mi se umirilo, mada nije postalo inertno.

Uslijedilo je zanosno proširenje svijesti. Jasno sam mogao vidjeti nekoliko milja lijevo preko rijeke Gange i iza hrama čitavo područje Dakšinešvara. U svim zgradama zidovi su svjetlucali i bili potpuno prozirni.

Promatrao sam kroz njih ljude kako na velikoj udaljenosti koračaju tamo-amo.

Iako nisam disao, a tijelo mi je bilo neobično mirno, ipak sam mogao slobodno  pomjerati ruke i stopala. Eksperimentirao sam nekoliko minuta, otvarajući i zatvarajući oči. U oba stanja sam jasno vidio cijelu panoramu Dakšinešvara.

Poput rendgenskih zraka, duhovni pogled prodire kroz svaku materiju. Božansko oko je svuda središte, nigdje nije periferija. Stojeći tamo u suncem obasjanom dvorištu, iznova sam spoznao da čovjek ponovo nasljeđuje svoje vječno carstvo u trenutku kada prestane biti izgubljeni Božji sin, obuzet materijalnim svijetom, zapravo nepostojanim snom poput mjehura sapunice. Ako je “bijeg” potreba čovjeka zgrčenog u svojoj uskogrudnoj ličnosti, može li se ikakvo bjekstvo usporediti sa veličanstvenošću sveprisutnosti?”

U mom blagoslovljenom doživljaju u Dakšinešvaru, jedini neobično uvećani predmeti bili su hram i boginjin lik. Sve ostalo je bilo normalnih dimenzija, ali obavijeno oreolom blagog svjetla - bijelog, plavog, kao i svim pastelnim duginim nijansama. Činilo mi se da mi je tijelo, načinjeno od eterične supstance, spremno poletjeti. Potpuno svjestan svoje materijalne okoline, gledao sam oko sebe, pa čak i hodao tamo-amo ne prekidajući blaženu viziju.

Iznenada sam, iza zidova hrama, ugledao svog zeta koji je sjedio pod granama trnovitog, svetog drveta bel. Mogao sam lako razabrati tijek njegovih misli. Iako donekle ponesen utjecajem svetog Dakšinešvara, o meni je ipak negativno mislio. Obratio sam se neposredno ljupkom obličju boginje.

Molio sam se: “Božanska majko, zar nećeš duhovno izmijeniti muža moje sestre?”

Predivan lik, koji je dotle šutio, odgovorio mi je: “Želja ti je ispunjena.”

Pogledao sam Satiša sav sretan. Kao da je instiktivno bio svjestan prisutnosti neke duhovne sile, nevoljko je ustao sa zemlje. Vidio sam ga kako trči iza hrama, a potom mi se približio mašući rukom.

Sveobuhvatna vizija je nestala. Više nisam mogao vidjeti veličanstvenu boginju. Ogroman kip se smanjio na svoju uobičajenu veličinu i više nije bio providan. Opet mi se tijelo kupalo u znoju pod okrutnim sunčevim zracima. Skočio sam u zaklon dvorane sa stupovima, kuda me je ljutiti Satiš slijedio. Pogledao sam na sat; bio je jedan. Božanska vizija je trajala sat vremena.

Izlanuo je: “Ti, mala budalo, sjedio si ovdje prekriženih nogu šest sati i škiljio! Hodao sam uokolo i promatrao te. Gdje je moje jelo? Hram se zatvorio, a ti nisi obavijestio nadležne. Ostali smo bez ručka!”

U meni je još titrao zanos koji sam osjetio u prisutnosti boginje. Uskliknuo sam hrabro: “Božanska majka će te nahraniti!”

Izvan sebe od bijesa, Satiš je vikao: “Jednom za uvijek, volio bih da vidim božansku majku kako će nas ovdje nahraniti nenajavljene!” Samo što je to izustio, iz dvorišta nam je prišao svećenik hrama i obratio mi se:

“Sine, promatrao sam tvoje lice kako blista dok si satima meditirao. Vidio sam kako si jutros stigao sa svojim društvom i poželio da odvojim dovoljno hrane za vaš ručak. Hraniti one koji to unaprijed nisu zatražili, protivi se pravilima hrama, ali izuzetno ću vama dati ručak.”

Zahvalio sam mu se i pogledao Satiša pravo u oči. Pocrvenio je i oborio pogled, kajući se bez riječi.

Kada su nas poslužili obilnim ručkom, koji je sadržao i mango, čija sezona još nije bila, primijetio sam da je apetit mog zeta malen. Satiš je bio smeten i zamišljen. Na povratku u Kalkutu ponekada bi dobacio pogled s niežnim izrazom na licu, ali nije progovorio nijednu riječ od trenutka kada nas je svećenik, kao neposredan odgovor na njegov izazov, pozvao na ručak.

Slijedećeg popodneva, kada sam posjetio svoju sestru, srdačno me je dočekala riječima: “Dragi brate, dogodilo se čudo! Prošle večeri moj muž je iskreno plakao i rekao mi:

Ljubljena devi149, sretan sam više nego što se to može riječima iskazati što je plan tvog brata dao plod.

Popravit ću svako zlo koje sam ti nanio. Od ove večeri, našu veliku spavaću sobu koristit ćemo kao mjesto za pobožnosti. Spavat ćemo u tvojoj sobici za meditaciju. Iskreno se kajem što sam ismijavao tvog brata. Zbog svog sramnog ponašanja kaznit ću sebe tako što neću razgovarati sa Mukundom, dok ne budem napredovao na duhovnom putu. Od danas pa na dalje, svim srcem ću tražiti božansku majku. Jednog dana ću je svakako naći!”

149 Boginja. Deva (usporedi u latinskom deus) znači “bog”, ili “sjajni”; od sanskrtskog korijena glagola div, sijati.

Mnogo godina kasnije, posjetio sam svog zeta u Delhiju. Bio sam presretan vidjevši da je napredovao na putu samospoznaje, i da je blagoslovljen vizijom božanske majke. Dok sam bio kod njega, primijetio sam da Satiš veći dio noći provodi u tajnoj božanskoj meditaciji mada je teško bolestan, a danju radi u kancelariji.

Palo mi je na pamet da životni vijek mog zeta neće biti dug. Roma je pročitala moje misli.

Rekla mi je: “Dragi brate, ja sam zdrava, a muž mi je bolestan. Usprkos tome, želim da znaš da ću kao vjerna hinduistička žena prvo umrijeti150 ja. Neću živjeti još dugo.”

Zatečen značenjem njenih riječi, ipak sam u njima vidio bolnu istinu. Kada mi je sestra umrla, otprilike poslije godinu dana, nalazio sam se u Americi. Moj najmlađi brat Bišnu mi je detaljno ispričao što se desilo.

Rekao je: “Roma i Satiš su bili u Kalkuti u vrijeme njene smrti. Tog jutra je obukla svoju vjenčanicu, a na pitanje Satiša, čemu ta posebna nošnja, odgovorila je: Danas je posljednji dan što te služim na zemlji. Malo kasnije je doživjela srčani udar. Kada joj je sin potrčao po pomoć, rekla je: Ne ostavljaj me, sine! Beskorisno je.

Umrijet ću prije nego što ljekar stigne! Poslije deset minuta, dodirnuvši s poštovanjem stopala svog muža, Roma je svjesno napustila tijelo, sretna i bez patnje.

“Kad mu je žena umrla, Satish je postao vrlo povučen”, nastavio je Bishnu. ”Jednoga dana gledali smo fotografiju na kojoj se Roma smiješila. Zašto se smiješiš, iznenada je viknuo Satish kao da mu je žena sada ovdje.

Misliš kako si mudra što si otišla prije mene. Dokazat ću ti da ne možeš dugo bez mene. Uskoro ću ti se pridružiti.

Premda se u to vrijeme Satish potpuno oporavio od bolesti i bio savršeno zdrav, umro je bez nekog očevidnog uzroka ubrzo nakon neobične primjedbe nad fotografijom.“

Tako su, znajući unaprijed kad će umrijeti, otišli oboje, moja sestra Roma i čovjek koji se u Dakshinesvaru za tren preobrazio u šutljivog sveca. Usprkos samome sebi, Satish je gorljivo odgovorio Milostivoj Majci - njoj, koja se radi njega udostojala  počasti kameni kip.

150 Žena hindusa, ako umre prije muža, smatra to znakom duhovnog napretka. To je dokaz da mu je odano služila, to jest “umrla u vršenju posla.”

Poglavlje 23.

Dobivam sveučilišnu diplomu

”Zanemaruješ zadatke iz filozofskih udžbenika. Bez sumnje se nadaš da ćeš na ispitima proći oslanjanjući se na intuiciju. Ali, ukoliko se ozbiljnije ne pozabaviš učenjem, pobrinut ću se da ne položiš ove ispite.“

Profesor D.C.Ghoshal sa koledža u Seramporeu strogo mi se obratio. Ako bih pao na završnom pismenom ispitu na seminaru, ne bih mogao izaći na završne ispite. Ispitna pitanja sastavlja fakultet univerziteta u Kalkuti, čiji je ogranak koledž u Seramporeu. Na indijskom univerzitetu student koji ne položi diplomski ispit iz samo jednog predmeta, mora iduće godine polagati ispite iz svih predmeta.

Moji predavači na koledžu u Seramporeu obično su prema meni bili ljubazni, a na moj su se račun pomalo i zabavljali. ”Mukunda je malo previše opijen religijom.“ Kada su stvorili takvo mišljenje, taktično su me štedjeli neugodnosti da me na seminarima ispituju. Uzdali su se u to da će me završni pismeni testovi eliminirati sa liste kandidata za diplomski ispit. Sud mojih drugova izražavao se u nadimku koji su mi nadjenuli: „Ludi redovnik.“

Sjetio sam se zgodnog načina da osujetim profesorove prijetnje kako ću pasti na ispitu iz filozofije. Kad su rezultati završnih testova trebali biti javno objavljeni, zamolio sam kolegu da pođe sa mnom u profesorovu radnu sobu.

”Molim te, dođi, treba mi svjedok“, kazao sam drugu. ”Bit ću razočaran ako ne nadmudrim predavača.“

Profesor Ghoshal je odmahnuo glavom kada sam ga upitao kako je ocijenio moj rad.

”Nisi među onima koji su prošli“, izjavio je pobjedonosno. Preturao je po hrpi papira na svom pisaćem stolu. ”Tvoj rad nije uopće ovdje. U svakom slučaju pao si jer se nisi uopće pojavio na ispitu.“

Nasmijao sam se. ”Bio sam tamo, gospodine. Mogu li sam pogledati te papire?“

Profesor, stjeran u škripac, dozvolio mi je. Brzo sam pronašao svoj rad na kojem sam pažljivo izbjegao svaki znak raspoznavanja osim ispitnog broja. Neupozoren ´crvenom krpom´ moga imena, predavač je visoko ocijenio moje odgovore iako nisu bili uljepšani citatima iz udžbenika.151

Kad je otkrio moje lukavstvo, profesor je zagrmio: ”Puka sreća!“ Zatim je dodao, ne gubeći nadu:

”Sigurno ćeš pasti na diplomskom.“

Za testove iz ostalih predmeta su me ponečemu podučavali, posebno moj dragi prijatelj i rođak, Prabhas Chandra Ghose,152 sin moga strica Sarade. Teškom mukom, ali uspješno, sa najnižim mogućim ocjenama sam prošao na svim testovima. Sada sam, nakon četiri godine koledža, mogao pristupiti diplomskom ispitu. Usprkos tome, ni izdaleka nisam očekivao da ću iskoristiti to pravo. U usporedbi sa strogim diplomskim ispitima na univerzitetu Kalkute, završni testovi na koledžu u Seramporeu bili su dječja igra. Moje gotovo svakodnevne posjete Šri Juktešvaru ostavljale su mi malo vremena za univerzitetske dvorane. Moje kolege klicale su od čuđenja kad bih se pojavio, a ne kad me nije bilo.

Obično bih polazio biciklom u pola deset ujutro. U jednoj bih ruci nosio dar za svoga gurua – nekoliko cvjetova iz vrta mog Panthi pansiona. Pošto bi me srdačno pozdravio, učitelj bi me pozvao na ručak. Uvijek sam spremno prihvaćao radujući se što za taj dan mogu odbaciti pomisao na predavanja. Kada bih sa Šri Juktešvarom proveo sate i sate, slušajući kako teče njegova mudrost kojoj nije bilo premca, ili pomažući u ašramskim poslovima, nevoljno sam oko ponoći kretao u Panthi. Ponekad bih kod svog gurua ostao cijelu noć tako sretno obuzet njegovim riječima, da ne bih ni opazio kako se mrak pretvara u zoru.

Jedne večeri, oko jedanaest sati, dok sam obuvao cipele153 spremajući da se odvezem u pansion, učitelj me ozbiljno zapita: ”Kad počinje tvoj diplomski ispit?“

”Za pet dana, gospodine.“

”Nadam se da si spreman.“

Ukočivši se od užasa zastao sam sa cipelom u zraku. ”Gospodine,“ protestirao sam, ”vi znate da sam svoje dane provodio sa vama, a ne sa profesorima. Zar ne bi bila farsa  pojaviti se na tim teškim ispitima?“

Šri Juktešvar me prodorno pogledao. ”Moraš se pojaviti“, reče hladnokrvno, zapovjednim tonom. ”Ne smijemo

151 Moram priznati da napeti odnosi između profesora Ghoshala i mene nisu nastali njegovom greškom, nego isključivo zato što ja nisam dolazio na predavanja i što sam na njima bio nepažljiv. Profesor Ghoshal je veliki predavač opsežnog filozofskog znanja. Kasnije smo se srdačno sprijateljili.

152 Premda moj rođak i ja nosimo isto porodično ime Ghosh, Prabhas svoje prezime u engleskoj transkripciji obično piše Ghoshe, pa sam slijedio njegovu transkripciju.

153 U indijskom ašramu učenik uvijek skida cipele.

tvom ocu i ostalim rođacima dati povoda da kritiziraju to što više voliš život u ašramu. Obećaj mi samo da ćeš izaći na ispite. Odgovaraj kako budeš mogao.“

Nisam mogao zaustaviti suze koje su  mi potekle niz obraze. Osjećao sam da je učiteljeva naredba nerazumna, ali je njegov interes bio predivan.

”Izaći ću, ako to vi želite,“ izgovorio sam između jecaja, ”ali nemam više vremena da se dobro spremim.“ Sebi u bradu promrmljao sam: ”Ispisat ću papir vašim naukom.“

Kada sam idućeg dana u svoje uobičajeno vrijeme ušao u ašram, predao sam mu cvijeće sa nekom žalosnom svečanošću. Kad me ugledao tako utučenog, Šri Juktešvar se nasmijao: ”Mukunda, da li te je Gospod ikada iznevjerio na ispitu ili drugdje?“

”Ne, gospodine“, odgovorio sam sa žarom. Navrla je bujica uspomena i ispunila me dubokom zahvalnošću. ”U tome da postigneš univerzitetske časti nije te spriječila lijenost, nego vruća želja za Bogom“, reče moj guru ljubazno. Poslije šutnje, citirao je: ”Zato najprije tražite carstvo Božje i njegovu pravednost, a sve ostalo će vam  biti nadodano.“154

Po tisućiti put sam osjetio kako mi je u učiteljevoj prisutnosti teret pao s leđa. Kad smo završili rani objed, predložio je da se vratim u Panthi. ”Da li u tvom pansionu još stanuje tvoj prijatelj Romesh Chandra Dutt?“

”Da, gospodine.”

”Poveži se s njim. Gospod će ga nadahnuti da ti pomogne  spremiti se za ispite.“

”Dobro, gospodine, ali Romesh je izuzetno zaposlen. On je prvi čovjek na našoj godini i mora učiti više od ostalih.“

Na moje prigovore učitelj odmahnu rukom: ”Za tebe će naći vremena. Sada idi.“

Odvezao sam se biciklom nazad u Panthi. Prva osoba koju sam tamo sreo bila je učeni Romes. Kao da ima mnogo slobodnog vremena, spremno je pristao na moj bojažljivi prijedlog.

”Naravno - stojim ti na usluzi.“ Tog popodneva je nekoliko sati proveo podučavajući me raznim predmetima, a tako je nastavio i slijedećih dana.

”Mislim da će se veliki broj pitanja iz engleske književnosti odnositi na put kojim je krenuo Childe Harold“, kazao mi je. ”Moramo nabaviti atlas.“

Požurio sam do svog strica Sarade i posudio atlas. Romesh je na karti Europe označio mjesta koja je posjetio Bajronov romantični putnik.

Nekoliko kolega se skupilo da slušaju podučavanje. ”Romesh te pogrešno uči“, komentirao je jedan od njih na kraju sastanka. ”Obično je pedeset posto pitanja o djelima, dok je druga polovina o životima autora.“

Kada sam idućeg dana izašao na ispit iz engleske književnosti, prvi pogled na pitanja izazvao je u meni suze zahvalnosti koje su smočile papir. Nastavnik je prišao mom stolu i suosjećajno me pitao da li nešto nije u redu.

”Moj guru je prorekao da će mi Romesh pomoći,“ objasnio sam mu, ”a na ispitnom formularu su upravo ona pitanja koja je Romesh naveo! Na moju sreću, ove godine je mali broj pitanja o engleskim piscima čiji su životi, što se mene tiče, velika tajna!“

Kad sam se vratio, cijeli pansion je brujao. Momci koji su ismjjavali Romeshov način podučavanja, gledali su me sa strahopoštovanjem, a čestitanjem su mi gotovo probili uši. U tih nedjelju dana ispita provodio sam duge sate s Romeshom, koji je formulirao pitanja za koja je smatrao da će ih profesor vjerojatno postaviti.

Dan za danom, Romeshova su se pitanja u gotovo identičnom obliku pojavljivala na ispitnim formularima.

Koledžom se pročulo kako se događa nešto slično čudu, i da će nepažljivi Ludi monah izgleda uspjeti. Uopće nisam pokušavao  sakriti činjenice. Lokalni profesori nisu mogli promijeniti pitanja koja je pripremio univerzitet u Kalkuti.

Razmišljajući o ispitu iz engleske književnosti, jednog jutra sinulo mi je da sam napravio veliku grešku.

Jedan od niza pitanja bio je podijeljen u dva dijela. A ili B, i C ili D. Umjesto da odgovorim na po jedno pitanje iz svakog dijela, nemarno sam odgovorio na oba pitanja iz prvog dijela, a pitanja iz drugog nisam ni pogledao.

Najveći broj bodova koje sam tako mogao sakupiti bio je 33, tri manje od potrebnih 36. Odjurio sam učitelju i izjadao mu se.

”Gospodine, napravio sam neoprostivu grešku. Ne zaslužujem božji blagoslov koji mi dolazi preko Romesha. Naprosto ga nisam dostojan.“

”Umiri se, Mukunda.“ Šri Juktešvarov ton je bio lak i bezbrižan. Pokazao je na plavi nebeski svod.

”Vjerojatnije je da Sunce i Mjesec zamjene mjesta u svemiru, nego da ti padneš na diplomskom ispitu!“

154 Matej 6, 33.

Napustio sam ašram nešto mirniji, iako je matematički bilo nepojmljivo da mogu proći. Jednom ili dvaput zabrinuto sam pogledao nebo. Sunce - gospodar dana - bilo je čvrsto usidreno u svojoj uobičajenoj orbiti!

Čim sam stigao u Panthi, čuo sam kako jedan kolega kaže: ”Upravo sam saznao da je ove godine prvi put smanjen broj bodova potrebnih za prolaz iz engleske književnosti.“

Uletio sam u mladićevu sobu takvom brzinom da me je on uplašeno pogledao.

”Dugokosi monaše,“ odgovorio mi je smijući se, ”otkud tvoj iznenadni interes za studije? Čemu vika u pet do dvanaest? Istina je, međutim, da je prolazna ocjena upravo snižena na 33 boda.“

U nekoliko radosnih skokova vratio sam se u svoju sobu i pao na koljena hvaleći matematičku savršenost Božanskog Oca.

Svaki put kada bi me Romesh podučavao, jasno sam osjećao kako me kroz njega vodi duhovna prisutnost. U vezi s ispitom iz bengalskog dogodilo se nešto značajno. Romesh, koji me je tek malo podučio u tom predmetu, pozvao me u trenutku kada sam iz pansiona polazio na ispit.

”Eno te zove Romesh“, reče mi nestrpljivo jedan od kolega. ”Nemoj se vraćati. Zakasnit ćemo na ispit.“

Ne obazirući se na njegov savjet otrčao sam natrag u pansion.

”Naši bengalski dječaci obično s lakoćom polože ispit iz bengalskog jezika“, rekao mi je Romesh.

”Maloprije sam, međutim, osjetio da ove godine profesori namjeravaju  prorijediti studente pitanjima iz udžbenika koji se malo čitaju.“ Moj prijatelj mi tada ispriča ukratko nekoliko priča iz udžbenika, među kojima dva događaja iz života Vidyasagara, bengalskog filantropa sa početka XIX vijeka.

Zahvalio sam Romeshu i brzo se biciklom odvezao do ispitne dvorane. Pokazalo se da ispitno pitanje iz bengalskog jezika sadrži dva dijela. Prva je uputa glasila: Navedi dva primjera Vidyasagarovih dobrih djela.“155

Dok sam na papir prenosio znanje koje sam nedavno stekao, prošaputao sam nekoliko riječi zahvalnosti za to što sam se vratio na Romeshov poziv u posljednjem trenutku. Da nisam saznao za Vidyasagarova dobročinstva za čovječanstvo (kojem sam i sâm pripadao), ne bih mogao položiti ispit iz bengalskog, a pad iz jednog

predmeta prisilio bi me da dogodine iznova polažem ispite iz svih predmeta. Jasno je da bi mi takav ishod bio mrzak.

Drugi zadatak je glasio: ”Napiši na bengalskom jeziku esej o životu čovjeka koji te je najviše nadahnuo.“

Trebam li kazati, dragi čitaoče, koga sam odabrao za svoju temu. Dok sam ispisivao stranicu za stranicom hvaleći svog gurua, sa smiješkom sam shvatio kako se ostvaruje moje promrmljano proročanstvo: ”Ispisat ću papir vašim učenjem!“

Nisam smatrao potrebnim tražiti od Romesha da mi pomogne u filozofiji.156 Uzdajući se u svoje dugogodišnje školovanje kod Šri Juktešvara, nisam se obazirao na objašnjenja u udžbenicima. Najvišu ocjenu sam dobio iz filozofije. U svim ostalim predmetima jedva sam sakupio potreban minimalan broj bodova.

Sa zadovoljstvom bilježim da je moj nesebični prijatelj Romesh Chandra Dutt diplomirao cum laude (lat.:sa pohvalom).

Očevo se lice naboralo od osmjeha kada sam donio diplomu. ”Nisam se ni usudio pomisliti da ćeš položiti, Mukunda“, priznao mi je. ”Toliko si vremena provodio sa svojim guruom.“ Učitelj je točno naslutio očevu neizrečenu kritiku.

Godinama sam sumnjao da ću ikada doživjeti dan kada će iza mog imena stajati titula filozofskog fakulteta. Rijetko je upotrebljavam, a pritom uvijek pomislim kako je ona božanski dar darovan iz ponešto nejasnih razloga. Povremeno čujem kako neki akademski obrazovan čovjek kaže da je zapamtio vrlo malo od nabubanog znanja. To me priznanje donekle tješi zbog mojih nesumnjivih nedostataka.

Onoga dana kada sam u junu 1914. godine dobio diplomu Univerziteta u Kalkuti, kleknuo sam pred svojim učiteljem i zahvalio mu za sve blagoslove kojima me je tijekom godina obasuo.157

”Ustani, Mukunda“, rekao je on blago. ”Bogu je naprosto bilo lakše da te progura na ispitu, nego da zamijeni mjesta Sunca i Mjeseca!“

155 Ne sjećam se točnih riječi uputstava, ali znam da ih ne bih mogao ispuniti bez Romeshove prethodne pomoći.

156 Indijska filozofija sa svojih šest ”ortodoksnih“ ili na Vedama utemeljenih sistema namijenjena je praktičnoj upotrebi. Svaki od tih šest sistema zahtijeva moralnu čistoću kao nužan preduvjet bavljenja filozofijom. Taj zahtjev koji se odnosi na ličnost, i koji je na Zapadu zanemaren, hrani indijske discipline trajnom vitalnošću.

157 Moć djelovanja na duh drugih ljudi kao i na tijek događaja zove se vibhuti (jogijska moć) i spominje se u Patanjđalijevim Yoga sutrama (III, 24), gdje se i objašnjava kao posljedica ”univerzalnog suosjećanja“.

Sveti spisi tvrde da je Bog stvorio čovjeka na svoju svemoćnu sliku. Kontrola nad svemirom čini se nečim natprirodnim, ali je zapravo prirodna kod svakog tko se sjeti svog božanskog porijekla. Onaj tko se, kao Šri Juktešvar, sjedinio s Bogom, nema više svog ego principa (ahamkara), pa prema tome ni osobnih želja. Djela istinskih učitelja s lakoćom se usklađuju s „rtom“, prirodnom pravičnošću.

Ili, Emersonovim riječima, ti veliki ljudi nisu ”puni vrlina, nego vrlina sama. Cilj stvaranja je postignut, a Stvoritelj je zadovoljan.“

Poglavlje 24.

Postajem redovnik reda svamija

”Učitelju, moj otac želi da primim rukovodeće mjesto na Željeznici Bengal-Nagpur, ali sam to odlučno odbio.“

Zatim nadajući se dodah: ”Gospodine, hoćete li me zarediti u svamija?“ Pogledao sam ga preklinjući.

U godinama koje su prošle, Šri Juktešvar je, da bi provjerio dubinu moje odluke, odbijao taj moj zahtjev. Danas se, međutim, dobrodušno nasmiješio.

”Dobro, dakle, sutra ću te uvesti u red svamija.“ Zatim je mirno nastavio: ”Sretan sam što si ustrajao u svojoj želji da postaneš monah. Lahiri Mahasaya imao je običaj da govori: ”Ako ne pozoveš Boga u goste ljeti, u zimu života neće ti doći.“

”Dragi učitelju, nikada ne bih mogao odustati od cilja da kao i vaša poštovana ličnost pripadam redu svamija.“ Nasmiješio sam mu se s beskrajnom ljubavlju.

”Neoženjeni se brine za Gospodnje: kako će ugoditi Gospodu. A oženjeni se brine za svjetovno: kako će ugoditi ženi, te postaje podijeljen.“158 Analizirao sam živote svojih prijatelja koji su se najprije posvetili nekoj duhovnoj disciplini, a zatim se oženili. Bačeni u more svjetovnih odgovornosti, zaboravili su svoju odluku da će meditirati.

Dodijeliti Bogu drugorazredno mjesto u životu bilo mi je nepojmljivo.159 Iako je on jedini Vlasnik Svemira koji nas iz života u život šuteći obasipa darovima, ostaje nešto što on ne posjeduje, a što ljudsko srce može dati ili ukrasiti - svoju ljubav. Stvoritelj koji je tako pomno nastojao da obavije tajnom svaki atom, mogao je pritom biti motiviran isključivo žarkom željom da ga čovjek traži samo svojom slobodnom voljom. Kakvom baršunastom rukavicom poniznosti pokriva željeznu ruku svoje svemoći!

Idući dan bio je dan koji u životu najviše pamtim. Sjećam se da je bio sunčan četvrtak u julu 1914., nekoliko nedjelja pošto sam diplomirao. Na unutrašnjem balkonu svog seramporeškog ašrama učitelj je namočio novi komad svile u oker žutu boju, tradicionalnu boju reda svamija. Kad se tkanina osušila, moj guru ju je obavio oko mene kao halju odricanja.

”Jednog ćeš dana otići na Zapad gdje više vole svilu“, rekao je. ”Kao simbol toga odabrao sam za tebe svilu umjesto uobičajenog pamuka“. U Indiji, gdje monasi slijede ideal siromaštva neobično je vidjeti svamija odjevenog u svilu. Mnogi jogiji, međutim, nose svilenu odjeću koja izolira suptilne tjelesne struje.

”Nisam prijatelj ceremonija“, izjavio je Šri Juktešvar. ”Zaredit ću te vidvat (neceremonijalnim) načinom.“

Prilikom vividiše ili ceremonijalnog uvođenja u red svamija pali se vatra i izvode simbolični pogrebni obredi. Učenikovo materijalno tijelo se pokazuje kao mrtvo i spaljuje se u plamenu mudrosti. Novopečenom svamiju se tada pjeva pjesmica, kao npr.: ”Ovaj atman je brahman“160, ili ”ti si to“, ili ”ja sam on“. Šri Juktešvar, međutim, koji je volio jednostavnost, poštedio nas je posla oko svih formalnih obreda i samo zatražio od mene da sebi odaberem novo ime.

”Dajem ti povlasticu da ga sam odabereš“, rekao je smiješeći se.

”Jogananda“, odgovorio sam poslije časka razmišljanja. Ime doslovno znači blaženstvo (ananda) putem sjedinjenja s Bogom (yoga).

”Neka tako bude. Odrekavši se svog porodičnog imena Mukunda Lal Ghosh, odsada ćeš se zvati Jogananda, Giri ogranka svamijevskog reda.“

Dok sam klečao pred Šri Juktešvarom i slušao ga kako prvi put izgovara moje ime, srce mi se razgalilo od zahvalnosti. S kolikom je ljubavlju i kako neumorno radio da bi se dječak Mukunda jednog dana preobrazio u redovnika Joganandu. Radosno sam otpjevao nekoliko stihova iz dugačkog Šankarinog hvalospjeva na sanskrtu:

Ni um, ni intelekt, ni ego ni osjećaj,

ni nebo ni zemlja, ni elementi nisam ja.

Ja sam On, ja sam On, blagoslovljeni Duh, ja sam On!

Ni rođenja, ni smrti, ni kaste nemam ja,

ni oca, ni majke.

Ja sam On, ja sam On, blagoslovljeni Duh, ja sam On!

Mašta me ne može zamisliti, bez oblika sam ja,

prožimam sve udove života.

Ne bojim se ropstva, slobodan sam, slobodan.

Ja sam On, ja sam On, blagoslovljeni Duh, ja sam On!

158 I Korinćanima 7, 32-33.

159 ”Onaj tko Bogu nudi drugo mjesto, uopće mu ne nudi mjesto.“ - Raskin.

160 Doslovno ”ova duša je duh“. Vrhovni duh je ne-stvoreni Apsolut, i ne zavisi ni od čega (neti, neti, ni ovo, ni ono), ali se u vedanti spominje kao sat-ćit-ananda, tj. bitak-svijest-blaženstvo.

Svaki svami pripada drevnom isposničkom redu koji je posljednji put u povijesti reorganizirao (i dao mu sadašnji oblik) Šankara.161 Budući da je to formalni red s neprekidnim naslijeđem svetih predstavnika koji su i aktivni vođe, nitko ne može sam sebi dodijeliti naziv svamija. Može ga pravomoćno primiti samo od drugog svamija, tako da svi redovnici mogu pratiti svoje duhovno stablo do zajedničkog gurua - Šri Šankare. Po svojim zavjetima osobnog neposjedovanja, čistoće i poslušnosti duhovnom učitelju, mnogi katolički redovi slični su redu svamija.

Osim novog imena koje se obično završava s ananda, svami dobiva i naziv koji pokazuje njegovu formalnu povezanost s jednim od deset podvrsta svamijevskog reda. Jedan od tih dasanamija, ili deset agnomena, je giri (planina) kojem pripada Šri Juktešvar, pa prema tome i ja. Među ostalima su sagara (more), bharati (zemlja), aranya (šuma), puri (prostranstvo), tirtha (mjesto hodočašća) i sarasvati (mudrost prirode).

Novo ime koje svami dobije ima stoga dvostruko značenje - postizanje vrhunskog blaženstva (ananda) s nekim od božanskih osobina ili stanja kao što su ljubav, mudrost, predanost, služenje, joga - i putem unutarnjeg usklađivanja s prirodom, njenim morima, planinama, nebesima.

Ideal nesebičnog služenja cijelom čovječanstvu i odricanja od svih osobnih veza i ambicija, potiče većinu svamija da aktivno učestvuju u humanitarnom i obrazovnom radu u Indiji, a ponekad i u drugim zemljama. Ne obazirući se na predrasude kaste, vjere, društvene klase, boje kože, spola ili rase, svami se pridržava jedino zakona da su svi ljudi braća. Cilj mu je apsolutno jedinstvo s Duhom. Ispunjavajući svoju svijest dok je budan i dok spava mišlju „ja sam On“, zadovoljno luta svijetom, ali nije od svijeta. Samo tako može opravdati svoj naziv svamija - čovjeka koji nastoji postići jedinstvo sa sva ili Jastvom. Nepotrebno je dodati kako svi koji nose formalnu titulu svamija nisu jednako uspješni u postizanju tog visokog cilja.

Šri Juktešvar je bio i svami i jogi.

Svami, formalno monah zbog svoje veze s drevnim redom, nije uvijek i jogi. Svatko tko vježba neku naučnu tehniku bogospoznaje je jogi. Može biti oženjen ili neoženjen, svjetovan čovjek ili vezan formalnim religioznim obavezama. Moguće je da svami slijedi samo put trezvenog rasuđivanja i ravnodušnog odricanja. Ali jogi primjenjuje točno određen postupak kojim korak po korak disciplinira um i tijelo i oslobađa dušu. Ne oslanjajući se ni na osjećaje ni na vjeru, jogi prakticira temeljno provjeren skup vježbi koje su zacrtali prvi ršiji. U Indiji je u svako doba bilo kristolikih jogija koji su jogom postigli istinsko oslobođenje.

Kao i svaku drugu nauku, jogu mogu primjenjivati ljudi iz svih dijelova svijeta, i u svakom vremenu.

Teorija kako joga nije prikladna za Zapadnjake, koju zastupaju neki autori neznalice, potpuno je pogrešna i spriječila je, na žalost, mnoge iskrene tragaoce da se njome bolje pozabave i dožive njene mnogostruke blagoslove. Joga je metoda za obuzdavanje prirodnog nemira misli, nemira koji neprestano sve ljude u svim zemljama spriječava da sagledaju pravu suštinu Duha. Joga ne poznaje granicu između Istoka i Zapada, baš kao što je ne poznaje ni iscjeliteljska i nepristrana sunčeva svjetlost. Sve dok je čovjekov um ispunjen nemirnim mislima, neizbježna je i potreba za jogom ili kontrolom.

Drevni rši, Patanđali, definira jogu kao kontrolu nad aktivnostima uma.162 Njegovo vrlo kratko remek-djelo Yoga sutre (također poznato pod nazivom Patanđalijevi aforizmi), jedno je od šest sistema hinduističke filozofije.163 Za razliku od filozofija Zapada, svih šest hinduističkih sistema ne sadrže samo teorijska, nego i praktična učenja.

Osim što se bave svim mogućim ontološkim pitanjima, šest sistema iznose šest određenih disciplina za trajno uklanjanje patnje i postizanje vječnog blaženstva.

Zajednička nit koja povezuje svih šest sistema jest stav da za čovjeka nema prave slobode bez poznavanja krajnje Stvarnosti. Kasnije upanišade ističu kako među svih šest sistema, Yoga sutre sadrže

161 Šankara se ponekad naziva Šankaraćaryom. Aćarya znači religiozni učitelj. Kao i u mnogim drugim slučajevima, naučnici se prepiru oko toga kada je živio. Neki zapisi ukazuju na to da je monist bez premca živio u VI vijeku prije Krista. Zapadni historičari stavljaju Šankaru u VIII vijek poslije Krista. Privlačno je svako doba!

162 Citta vrtti nirodha - Yoga sutre 1, 2. Patanđalijev datum rođenja je nepoznat iako ga veći broj historičara stavlja u drugi vijek prije nove ere. Spisi o različitim temama, koje su nam ostavili ršiji, sadrže tako duboke mudrosti da one ni do danas nisu zastarjele. Ali na zaprepaštenje današnjih naučnika, ti sveci nisu smatrali vrijednim truda da svoja djela obilježe imenom i datumom. Znali su da je njihov kratak životni vijek samo plamsaj velikog beskonačnog života, a da je istina vječna, pa ne može biti ni osobno vlasništvo, niti nositi pečat neke ličnosti.

163 Šest ortodoksnih sistema (saddarsana, šest uvida) jesu sankhya, yoga, vedanta, mimamsa, nyaya i vaisešika. Učeni čitaoci će uživati u suptilnostima i širini tih drevnih formulacija koje su danas dostupne i u prijevodu na engleski.

najefikasnije metode za postizanje direktnog opažanja istine. Vježbanjem praktičnih tehnika joge čovjek zauvijek napušta jalovo spekulativno područje i vlastitim iskustvom spoznaje pravu suštinu.

Sistem joge, kako ga je zacrtao Patanđali, poznat je kao osmostruki put. Prvi koraci, yama i niyama, zahtijevaju poštivanje deset negativnih i pozitivnih moralnih preporuka - izbjegavanje vrijeđanja drugih, laganja, krađe, neumjerenosti i posesivnosti, a zatim čistoću tijela i uma, zadovoljstvo, samodisciplinu, učenje i predanost Bogu.

Slijedeći koraci su asane (pravilan položaj) - kičmeni stup mora biti prav a tijelo čvrsto u udobnom položaju za meditaciju; zatim pranayama (upravljanje pranom, ili suptilnim životnim strujama), i pratyahara (povlačenje čula sa vanjskih objekata).

Posljednji koraci su oblici prave joge: dharana (koncentracija), zadržavanje uma na jednoj misli; dhyana (meditacija) i samadhi (nadsvjesna percepcija). To je osmerostruka staza joge164 koja vodi čovjeka do konačnog cilja kaivalye (apsolutnosti), termina koji bi se jasnije mogao izraziti kao spoznaja istine s one strane svakog intelektualnog rasuđivanja.

Čovjek bi se mogao zapitati što je više, svami ili jogi. Kada se i ako se postigne jedinstvo s Bogom, razlike između pojedinih putova nestaju. Bhagavad gita, međutim, ističe kako su metode joge sveobuhvatne.

Tehnike joge nisu namijenjene samo određenim tipovima i temperamentima, nekolicini koji su skloni samostanskom životu. Joga ne zahtijeva nikakvu formalnu obavezu. Budući da nauka joge zadovoljava univerzalnu potrebu, prirodno je da se može univerzalno i primjenjivati. Pravi jogi može po dužnosti ostati u svijetu. On je tu kao maslac na vodi, a ne kao mlijeko nediscipliniranog čovječanstva koje se lako miješa s vodom. Ispuniti svoje zemaljske dužnosti zapravo je najviši put pod uslovom da jogi, mentalno odvojen od egoističnih želja, igra svoju ulogu dobrovoljnog Božjeg instrumenta.

Postoji određen broj velikih duša koje danas žive u američkim, evropskim i drugim neindijskim tijelima koje su, iako možda nikad nisu čule riječi jogi i svami, istinski primjeri tih pojmova. Svojim nesebičnim služenjem čovječanstvu, ili vladanjem strastima i mislima, ili iskrenom ljubavi prema Bogu, ili svojom velikom moći koncentracije, oni su u određenom smislu jogiji. Sami su sebi postavili cilj joge - vladanje samim sobom.

Ti ljudi bi se mogli uzdići čak i do većih visina kad bi proučili nauku joge, koja omogućava svjesnije usmjeravanje uma i života.

Određeni broj površnih pisaca sa Zapada pogrešno je shvatio jogu, ali njeni kritičari nisu nikad iskusili u praksi ni jedan od njenih puteva.165 Među mnogobrojnim ozbiljnim iskazima poštovanja jogi naveo bih riječi dr C. G. Junga,166 čuvenog švicarskog psihologa.

”Kada se neka religiozna metoda preporuča kao naučna, sigurno će na Zapadu imati svoju publiku.

Joga ispunjava to očekivanje (piše dr Jung). Potpuno nezavisno od čari novog i polurazumljivog, joga opravdano ima veliki broj sljedbenika. Ona nudi mogućnost kontroliranog iskustva i time zadovoljava naučnu potrebu za činjenicama, a zbog svoje širine i dubine, svoje poštovanja dostojne starosti, svoga učenja i metode koji se bave svakom fazom života, obećava mogućnosti o kojima nismo ni sanjali.

Svaka religiozna ili filozofska praksa podrazumijeva psihološku disciplinu, tj. metodu mentalne higijene.

Mnogostruki, isključivo tjelesni postupci joge,167 podrazumijevaju i fiziološku higijenu koja nadilazi običnu gimnastiku i vježbe disanja, nadilazi utoliko ukoliko nije samo mehanička i naučna, nego i filozofska. Vježbajući pojedine dijelove tijela, ona ih sjedinjuje s cjelinom uma, što se jasno vidi u vježbama pranayame, gdje prana znači oboje, i dah i univerzalnu dinamiku svemira.

Kada je nešto što radi pojedinac u isto vrijeme i kozmički čin, posljedica toga čina na tijelu (punjenje živčanom energijom) sjedinjuje se s pobuđenošću uma (univerzalnom idejom), a iz toga se razvija živo jedinstvo

164 To nije isto što i Buddhin plemeniti osmerostruki put, smjernice za čovjekovo ponašanje: (1) ispravni ideali, (2) ispravni motivi, (3) ispravan govor, (4) ispravna djela, (5) ispravan način života, (6) ispravno nastojanje, (7) ispravno sjećanje sebe i (8) ispravna spoznaja.

165 Neobaviješteni ljudi često govore o jogi kao o nekoj mračnoj, tajanstvenoj praksi magijskih obreda u cilju stjecanja nadljudskih moći.

Ali kad naučnici govore o jogi, oni misle na filozofski sistem koji je Patanđali iznio u svojim Yoga sutrama. Kao i ostalih pet sistema indijske filozofije, i Yoga sutre inzistiraju na magiji moralne čistoće (deset zapovijesti yame i niyame), kao na prvom koraku koji vodi pravilnom znanju. Kozmički red (rta) koji podržava svemir, ne razlikuje se od moralnog poretka koji upravlja čovjekovom sudbinom. Ršiji su s pravom isticali kako onaj tko nije voljan da slijedi moralne preporuke, nije ozbiljno odlučio da traži istinu. Treći dio Yoga sutri objašnjava čudesne moći (siddhi) koje nužno prate uspješno vježbanje joge. Istinsko znanje uvijek je moć! Kad postigne konačno stanje spoznaje, kaivalyu, jogi može koristiti siddhi, ali i ne mora. On nikada ne smatra da je posjedovanje siddhi – slučajnih cvjetova pokraj puta - cilj. Traži se Onaj koji vječno daje, a ne njegovi darovi.

166 Dr Jung je 1937. godine prisustvovao Kongresu o indijskoj nauci i dobio počasni doktorat univerziteta u Kalkuti.

167 Dr. Jung ovdje misli na hata yogu, granu joge koja se bavi položajima tijela i tehnikama za zdravlje i dugovječnost. Hata yoga je korisna i daje spektakularne tjelesne rezultate, ali jogiji koji teže duhovnom oslobođenju rijetko se njome koriste.

koje se ne može postići nikakvom tehnikom, ma kako naučna bila. Praksa joge nezamisliva je, a ne bi bila ni djelotvorna, bez pojmova na kojima se joga temelji. Ona na izvanredno potpun način spaja tjelesno i duhovno.

Na Istoku, gdje su i ideja i praksa nastale, i gdje je nekoliko tisuća godina neprekidne tradicije podiglo potrebne duhovne temelje, joga je, spreman sam da povjerujem, tako savršena metoda spajanja duha i tijela, da ju je teško dovesti u pitanje. To jedinstvo stvara psihološku pretpostavku za intuiciju koja nadilazi svjesnost.“

I na Zapadu se, međutim, bliži dan kada će se unutarnja nauka samokontrole smatrati jednako potrebnom kao i vanjsko umijeće svladavanja prirode. Ovo novo, atomsko doba, dočekat će da vidi kako se ljudski duh otrežnjava i proširuje naučno dokazanom neospornom istinom da je materija zapravo koncentrirana energija. Finije sile ljudskog duha mogu i moraju osloboditi energiju koja je veća od energije u kamenju i metalima, da materijalni atomski div, nedavno pušten sa uzde, ne bi razorio svijet. Jedna od indirektnih koristi čovjekovog bavljenja atomskim oružjem bit će vjerojatno veći praktični interes za nauku o jogi – istinsko protuatomsko sklonište.

Poglavlje 25.

Brat Ananta i sestra Nalini

”Ananta ne može dalje živjeti. Istekao je pijesak njegove karme za ovaj život.“

Te sudbonosne riječi navrle su mi u svijest dok sam jednog jutra sjedio u dubokoj meditaciji. Ubrzo pošto sam se zaredio, posjetio sam svoje rodno mjesto Gorakhpur kao gost svog najstarijeg brata Anante. Iznenadna bolest prikovala ga je za postelju. S ljubavlju sam ga njegovao.

Svečana unutarnja presuda ispunila me tugom. Nisam mogao podnijeti da dalje ostanem u Gorakhpuru samo da bih vidio kako mi brat umire, a ja stojim bespomoćan. Iako su me rođaci kritizirali, jer to nisu shvaćali, napustio sam Indiju prvim brodom. On je krstario duž obale Burme, a zatim preko Kineskog mora u Japan. Iskrcao sam se u Kobeu, gdje sam proveo samo nekoliko dana. Bilo mi je isuviše teško pri srcu da bih ga razgledavao.

Na povratku u Indiju brod je pristao u Šangaju. Ondje me doktor Misra, brodski ljekar, poveo u nekoliko trgovina raritetima, gdje sam odabrao darove za Šri Juktešvara, porodicu i prijatelje. Za Anantu sam kupio veliki izrezbareni komad bambusa. istog časa kada mi je trgovac, Kinez, pružio suvenir od bambusa, ispustio sam ga na pod, viknuvši: ”To sam kupio za svog dragog mrtvog brata!“

Jasno sam spoznao kako njegova oslobođena duša upravo kreće u beskonačnost. Suvenir se pri padu slomio, a to je bilo simbolično. Jecajući, napisao sam na površini bambusa: ”Svom voljenom, sad pokojnom, Ananti.“

Moj pratilac, doktor, sve je to promatrao sarkastično se smješkajući. ”Čuvaj svoje suze,“ rekao je, ”zašto ih prolijevaš ako nisi siguran da je mrtav?“

Kad je brod stigao u Kalkutu, doktor Misra je opet bio kraj mene. Moj najmlađi brat Bishnu čekao me na mulu da me pozdravi.

“Znam da je Ananta otišao sa ovog svijeta“, rekao sam Bishnuu prije nego što je stigao da progovori.

“Molim te, reci meni i ovom ovdje doktoru, kada je Ananta umro.“

Bishnu reče datum, a to je bio upravo onaj dan kada sam u Šangaju kupovao suvenire.

“Slušaj,” poviče doktor Misra, “nemoj da se to pročuje! Profesori će dodati još godinu dana studiju medicine koje su već ionako dovoljno duge!”

Otac me toplo zagrlio kada sam ušao u kuću na Gurpar putu.

”Došao si“, rekao je blago. Iz očiju su mu kanule dvije krupne suze. Obično povučen, nikada ranije nije pokazivao znake ljubavi. Izvana strog, otac je u sebi nosio meko majčino srce. U svim porodičnim događajima jasno se vidjela njegova dvostruka uloga.

Uskoro poslije Anantinog odlaska, moja najmlađa sestra Nalini, božanskim je iscjeljenjem vraćena s praga smrti. Prije nego što to ispričam, navest ću nekoliko događaja iz njene mladosti.

U djetinjstvu odnos između Nalini i mene nije bio baš najbolji. Bio sam vrlo mršav, a ona još mršavija.

Podstaknut nesvjesnim motivom ili “kompleksom“ koji će psihijatri lako prepoznati, često sam zadirkivao sestru zbog njenog izgleda. Ona mi je odgovarala nemilosrdnom iskrenošću karakterističnom za djecu. Majka bi se ponekad uplela, privremeno okončavajući naše svađe tako što bi me blago povukla za uho (kao starijeg).

Vrijeme je prolazilo. Nalini se vjerila za mladog ljekara iz Kalkute, Panchanonom Boseom. Kada se radilo o mirazu, otac se pokazao velikodušnim, vjerojatno da bi budućeg mladoženju obeštetio zbog toga što se vezao za “motku“ (kao što sam sestri i rekao).

Kad je stiglo vrijeme, proslavljen je službeni obred vjenčanja. Tog dana navečer pridružio sam se velikoj grupi veselih rođaka u dnevnoj sobi naše kuće u Kalkuti. Mladoženja je sjedio na ogromnom, zlatnim brokatom izvezenom jastuku, a Nalini je bila uz njega. Predivan ljubičasti svileni sari nije, na žalost, mogao potpuno sakriti njen uglati lik. Zaklonjen iza jastuka svog novog zeta, prijateljski sam mu se nacerio. On nije vidio Nalini do dana obreda vjenčanja, kad je konačno saznao što je dobio na bračnoj lutriji. Shvativši kako sa njim suosjećam, dr. Bose je krišom pokazao Nalini i šapnuo mi na uho: “Reci, što je ovo?“

“Dakle, doktore,“ odgovorio sam “to je kostur vama za proučavanje!“

Gušeći se od smijeha, moj zet i ja jedva smo uspjeli zadržati dolično ponašanje pred sakupljenim rođacima.

S godinama je doktor Bose postao omiljen u našoj porodici, koja ga je pozivala kad god bi se netko razbolio. On i ja postali smo dobri prijatelji, često se zajedno šaleći na račun Nalini.

“To je medicinski kuriozitet“, rekao mi je jednog dana moj zet. “Sve sam iskušao na tvojoj mršavoj sestri - riblje ulje, maslac, slad, med, ribu, meso, jaja, tonike. Nije se zaokruglila ni stotinku centimetra.“

Obojica smo se nasmijali.

Nekoliko dana kasnije, posjetio sam dom Boseovih. Ono što sam namjeravao, obavio sam za svega nekoliko minuta. Mislio sam da ću otići a da me Nalini ne opazi. Kad sam stigao do ulaznih vrata, začuo sam njen glas, srdačan ali zapovjednički:

“Dođi ovamo, brate! Ovog puta mi nećeš izmaći! Želim sa tobom razgovarati.“

Popeo sam se stepenicama do njene sobe. Na moje iznenađenje, bila je sva u suzama.

“Dragi brate,“ rekla je, “zakopajmo staru ratnu sjekiru. Vidim da si sada nepokolebljivo krenuo duhovnim putem. Htjela bih da u svakom pogledu postanem kao ti.“ Zatim je dodala, puna nade: “Ti si sad i fizički snažan. Možeš li mi pomoći? Muž mi se ne približava, a ja ga toliko volim! Još bih više voljela napredovati na putu bogospoznaje čak i ako trebam ostati mršava168 i neprivlačna.“

Njena molba duboko me dirnula. Naše novo prijateljstvo neprestano je raslo. Jednog me dana zamolila da postane moja učenica.

“Uči me kako god želiš. Odsad ću se uzdati u Boga, a ne u tehniku.“ Pokupila je lijekove i izlila ih niz oluk.

Da bih iskušao njenu vjeru, tražio sam od nje da prestane jesti ribu, meso i jaja.

Poslije nekoliko mjeseci tijekom kojih se Nalini, usprkos mnogih teškoća, strogo pridržavala raznih zadanih pravila vegetarijanske dijete, opet sam je posjetio.

“Sestrice, savjesno si se pridržavala svih uputstava i blizu je tvoja nagrada.“ Vragolasto sam se nasmiješio.

“Koliko bi debela željela biti - kao naša tetka koja godinama nije vidjela svoja stopala?“

“Ne! Ali bih htjela biti tvoje debljine.“

Svečano sam odgovorio: “Milošću Božjom, kao što sam uvijek govorio istinu, tako je i sada govorim.169

Božanskim blagoslovom tvoje tijelo će od danas početi da se mijenja.“ Za mjesec dana bit ćeš teška koliko i ja.“

Ove riječi izrečene iz dubine srca su se ispunile. U roku od trideset dana Nalinina težina bila je jednaka mojoj. Nove obline su je proljepšale, muž se u nju zaljubio. Njihov brak, koji je počeo pod tako nepovoljnim znamenjem, postao je savršeno sretan.

Kada sam se vratio iz Japana, saznao sam da se za vrijeme moje odsutnosti Nalini razboljela od tifusa.

Odjurio sam njenoj kući i zgrozio se kada sam je vidio mršavu kao kostur. Bila je u komi.

“Prije nego što joj je bolest pomutila um,” rekao mi je moj zet, “često je govorila: „Da je moj brat Mukunda tu, ne bi mi se to dogodilo.” Dodao je očajavajući: “Ostali ljekari i ja nemamo više nade. Nastupila je krvna dizenterija nakon dugotrajnog tifusa.”

Svojim molitvama prevrnuo sam nebo i zemlju. Angažirao sam angloindijsku njegovateljicu koja je sa mnom zdušno surađivala, i primijenio sam na sestri različite jogijske tehnike iscjeljivanja. Krvna dizenterija se povukla, ali dr. Bose je tužno klimao glavom.

“Ona naprosto više nema krvi za puštanje.“

“Ona će ozdraviti“, odgovorio sam uvjerljivo. “Za sedam dana groznica će prestati.“

Nedjelju dana kasnije radosno sam ugledao kako Nalini otvara oči i gleda u mene s ljubavlju i zahvalnošću. Od tog dana brzo se oporavljala. Premda je ponovo postigla svoju uobičajenu težinu, ostala joj je tužna posljedica njene gotovo kobne bolesti: noge su joj bile paralizirane. Indijski i engleski specijalisti proglasili su je beznadežnim bogaljem.

Neprekidna borba za njen život, borba koju sam vodio molitvom, iscrpila me je. Otišao sam u Serampore  zamoliti Šri Juktešvara za pomoć. Njegove oči su izražavale duboko suosjećanje dok sam govorio o Nalininim mukama.

“Za mjesec dana noge tvoje sestre bit će normalne.“ Zatim je dodao: “Neka na koži nosi neprobušeni biser od dva karata, pričvršćen kopčom na traku.“

S radosnim olakšanjem kleknuo sam pred njegova stopala.

“Gospodine, vi ste učitelj. Dovoljna je vaša riječ da se ona oporavi, ali ako inzistirate, odmah ću joj nabaviti biser.“

Moj guru je klimnuo: “Učini to.“ Zatim je nastavio točno opisivati fizičke i duševne osobine Nalini, koju nikada nije vidio.

168 Budući da je u Indiji većina ljudi mršava, razumna gojaznost se smatra vrlo poželjnom.

169 Hinduski sveti spisi tvrde da će oni koji uvijek govore istinu razviti moć da svoje riječi materijaliziraju. Ono što iz sveg srca zapovjede, u životu će se obistiniti. (Yoga sutre II, 36).

Budući da su svjetovi sagrađeni na istini, svi sveti spisi veličaju istinu kao vrlinu putem koje svatko može svoj život  uskladiti sa Beskonačnim. Ideal satye (istine) vjekovima je prožimao hinduističko društvo. Marko Polo nam kaže da brahmani “ne bi izustili laž ni za što na svijetu“. Engleski sudac u Indiji, Villiam Sleman, piše u svom Putovanju kroz Oudh 1849-50. god.: “Svojim sam očima vidio stotine slučajeva u kojima je čovjekovo imanje, sloboda i život zavisio od samo jedne laži, a on je odbio da je izrekne.“

“Gospodine,“ upitao sam, “je li to astrološka analiza? Vi ne znate ni datum, ni sat njenog rođenja.“

Šri Juktešvar se nasmiješio.

“Postoji jedna dublja astrologija koja ne zavisi od kalendara i satova. Svaki čovjek je dio Tvorca ili Kozmičkog čovjeka. Osim zemaljskog, ima i nebesko tijelo. Ljudsko oko vidi materijalni oblik, ali unutrašnje oko prodire mnogo dublje, čak do univerzalnog uzorka, a svaki je čovjek njegov integralni i individualni dio.“

Vratio sam se u Kalkutu i kupio Nalini biser. Mjesec dana kasnije njene paralizirane noge bile su potpuno izliječene. Sestra me zamolila da se od srca zahvalim svom guruu. Saslušao je poruku šuteći. Ali dok sam se opraštao, rekao je nešto značajno:

“Veliki broj ljekara govorio je tvojoj sestri kako ne može imati djece. Uvjeri je da će za nekoliko godina roditi dvije kćeri.“

Nekoliko godina kasnije, na svoju veliku radost, Nalini je rodila djevojčicu, za kojom je nešto kasnije slijedila druga.

“Tvoj učitelj blagoslovio je naš dom, cijelu našu porodicu“, rekla je moja sestra. “Takav čovjek svojom prisutnošću posvećuje cijelu Indiju. Molim te, dragi brate, reci Šri Juktešvaru da se preko tebe ponizno ubrajam među njegove učenice krija joge.170

170 Žene jogiji (yogini) nisu u Indiji nipošto rijetkost. Među svecima zaštitnicima Kašmira je i Lella Yogisvari (“vrhunska vladarica joge“), koja je živjela u XIV vijeku. Obogatila je literaturu Kašmira mnoštvom pjesama i duhovnim maksimama, poznatim pod imenom Lal vakhi (“Laline izreke“). I danas se njene poslovice mogu čuti sa usana kašmirskih stanovnika. Obožavateljica boga Šive, Lalla je vježbala tehniku srodnu krija jogi. Njeni stihovi obiluju tehničkim aluzijama i hvalom oslobodilačkoj jogijskoj nauci o “bezdahnosti“.

Ovdje prevodim jednu kvatrinu:

Koliko sam ispila vrčeva tuge

prolazeći kroz rođenja i smrti duge.

Gle, u vrču sam je nektar

na dušak ispijen umijećem daha.

Lalla je bila digambara, “nebom odjevena“, i često je znala reći da je “odjevena istinom“. Jedan od njenih mnogobrojnih suvremenika, koje je to sablaznilo, upitao ju je zašto je gola. “A zašto ne bih bila,“ odgovorila mu je Lalla oštro, “ne vidim ovdje nijednog muškarca.“ U Lallinom ponešto drastičnom razmišljanju, naziv “muškarac“ nije zasluživao nitko tko se nije sjedinio s Bogom.

Svetica nije umrla prirodnom smrću, nego se dematerijalizirala u plamenu. Priča se kako su nakon tog čudesnog odlaska sugrađani još jednom ugledali njen lik odjeven u zlatnu haljinu. Najzad su je vidjeli potpuno odjevenu!

Lalla i ostali indijski sveci veličali su nauku joge, jer se ona može primijeniti na cijelo čovječanstvo. Tajna daha ponekad je, doduše, otkrivena i bez primjene formalnih jogijskih tehnika, kao u slučajevima ne-hinduističkih mistika koji su posjedovali

transcendentalne moći božanske percepcije (kad postigne stanje nirvikalpa ili najvišeg samadhija, svetac je, bez obzira na to diše li ili ne, kreće se ili je nepokretan, neopozivo utemeljen u Bogu). Među kršćanskim misticima koji su viđeni u savikalpa samadhiju, spomenut ćemo sv. Terezu Avilsku čije je tijelo znalo postati tako kruto, da zaprepaštene redovnice u njenom samostanu nisu mogle

 promijeniti njen položaj niti je dozvati svijesti.

Brat Lovro, karmelićanin koji je živio u XVII vijeku, pripovijeda kako je prvi put naslutio zajedništvo s Bogom u času kada je promatrao drvo. Gotovo sva ljudska bića vidjela su drvo. Malo ih je, nažalost, koji su preko drveta vidjeli i njegovog Stvoritelja. U svom neprobuđenom biću, većina ljudi ne može sakupiti one transcendentalne moći predanosti poznate nekolicini ekanantina, “srcem usmjerenih svetaca“, kakve nalazimo u svim religijama. Usprkos tome, običnom čovjeku nije uskraćena mogućnost saobraćanja s Bogom.

Univerzalnost joge sastoji se u naučnom pristupu koji se može svakodnevno primjenjivati, a ne u žaru predanosti koji je van emotivnog dosega prosječnog čovjeka.

Poglavlje 26.

Znanost kriya joge

Znanost kriya joge, koja se na ovim stranicama tako često spominje, u modernoj Indiji postala je na široko poznata posredovanjem Lahirija Mahasaye, učitelja moga učitelja. Sanskrtski glagolski korijen kriye je kr, što znači činiti, djelovati i reagirati. Isti korijen nalazimo u riječi karma, prirodnom principu uzroka i posljedice. Kriya joga je, prema tome, ”jedinstvo (yoga) s Beskonačnim, putem određenog obreda ili akcije (kriye)“. Jogi koji vjerno slijedi tehniku, postupno se oslobađa karme ili univerzalnog lanca uzroka i posljedice.

Zbog određenih starih jogijskih zabrana ne mogu potpuno objasniti krija jogu na stranicama knjige koja je namijenjena širokoj publici. Stvarna tehnika mora se naučiti od krijabana (krija jogina). Ovdje se moramo zadovoljiti samo opširnim opisom.

Krija joga je jednostavna psihofiziološka metoda kojom se ljudska krv čisti od ugljičnog dioksida, a napaja kisikom. Atomi tog dodatnog kisika pretvaraju se u životnu energiju kako bi obnovili mozak i centre u kičmenoj moždini.171 Sprječavajući skupljanje venozne krvi, jogi može smanjiti ili spriječiti propadanje tkiva.

Napredni jogi pretvara svoje ćelije u čistu energiju. Ilija, Isus, Kabir i ostali proroci, bili su u prošlosti majstori krija joge, ili neke slične tehnike kojom su po volji mogli  dematerijalizirati svoje tijelo.

Krija je drevna nauka. Lahiri Mahasaya ju je dobio od svoga gurua Babađija, koji je ponovo otkrio i pročistio tehniku, pošto je bila izgubljena u tami vremena. Babađi joj je nadjenuo novo ime, jednostavno, krija joga.

”Krija joga koju dajem svijetu tvojim posredovanjem u ovom devetnaestom vijeku,“ rekao je Babađi Lahiriju Mahasayi, ”ponovo je oživljavanje one iste nauke koju je Krišna prije mnogo milenijuma dao Arđuni, i koju je kasnije poznavao Patanjđali, kao i Krist i njegovi učenici.“

Krija jogu spominje Krišna, najveći Indijski prorok, u dvije strofe172 Bhagavad Gite. ”Žrtvujući udisaj u izdisaju, a izdisaj u udisaju, jogi neutralizira oba ta daha. Time oslobađa životnu silu iz srca i može njome  upravljati.“ Tumačenje glasi: ”Jogi sprječava raspadanje u tijelu dodavanjem prane (životne sile), i sprječava

promjene rasta u tijelu apanom (eliminirajućom strujom). Neutralizirajući tako raspadanje i rast i smirivši srce, jogi je naučio upravljati životom.“

Druga strofa iz Gite glasi: ”Zauvijek postaje slobodan onaj stručnjak za meditaciju (muni) koji se, tražeći vrhunski cilj, može povući iz vanjskih pojava tako što će svoj pogled usmjeriti na središnju točku između obrva, kao i tako što će neutralizirati jednolike struje prane i apane, koje teku u nosnicama i u plućima, i kontrolirati svoju čulnu svijest i svoj intelekt, i osloboditi se želje, straha i bijesa.“

Dva puta eksplicitno navodeći jogijsku tehniku - jedinu koja se spominje u Giti i istu kao i krija joga - najpoštovaniji indijski sveti spis pruža i praktično i moralno učenje. U oceanu ovog našeg svijeta snova, dah je specifična oluja obmane koja proizvodi svijest individualnih valova - ljudske likove i sve ostale materijalne predmete. Znajući kako je filozofsko i etičko znanje nedovoljno da probudi čovjeka iz njegovog bolnog sna odvojene egzistencije, Gospod Krišna ističe drevnu nauku kojom jogi može savladati svoje tijelo i pretvoriti ga, po volji, u čistu energiju. Mogućnost tog jogijskog podviga ne nadilazi razumijevanje modernih naučnika, pionira atomskog doba. Dokazano je da se sva materija (koja, naravno, uključuje i čovjekovo tijelo) može svesti na energiju.

Krišna također uči kako je u jednoj od svojih prošlih inkarnacija on bio taj koji je neuništivu jogu saopćio drevnom prosvijetljenom vidovnjaku Vivasvantu, koji ju je predao Manuu, ocu čovječanstva. Ovaj ju je zatim prenio Ikšvaku, utemeljivaču indijske sunčeve ratničke dinastije. Prenoseći je tako s jednog na drugog, ršiji su čuvali kraljevsku jogu sve dok nije nastalo materijalističko doba.173 Tada je zbog svećeničke tajne i čovjekove ravnodušnosti sveto znanje postepeno postalo nedostupno.

Drevni mudrac Patanjđali, najistaknutiji zagovornik joge, dva puta spominje krija jogu: ”Krija joga se sastoji od tjelesne discipline, mentalne kontrole i meditacije na zvuk aum.“174 Patanjđali govori o Bogu kao o

171 Poznati naučnik iz Clevelanda, dr George V. Crile, eksperimentima je dokazao da su tjelesna tkiva električno negativna, osim mozga i nervnog sistema, koji ostaju električno pozitivni, jer brže apsorbiraju kisik koji ih obnavlja.

172 Bhagavad Gita IV 29, i V 27-28.

173 Hinduistički sveti spisi označavaju godinu 3102. prije Krista kao početak materijalističkog doba. Ta se godina smatra početkom posljednje silazne dvapara yuge ekvinocijskog ciklusa, a također i početkom kali yuge univerzalnog ciklusa.

174 Yoga sutre II,1. Upotrebljavajući naziv krija joga, Patanjđali misli ili na tehniku koju je podučavao BabađI, ili na neku vrlo sličnu tehniku. Da Patanjđali misli na sasvim određenu tehniku dokazano je njegovom sutrom II, 49, navedenoj na ovoj stranici.

stvarnom kozmičkom zvuku aum koji se čuje u meditaciji. Aum je stvaralačka riječ,175 zvuk vibratornog motora.

Čak i jogi početnik uskoro u svojoj nutrini čuje čudesni zvuk aum. To blaženo duhovno ohrabrenje uvjerava poklonika da je u istinskom dodiru s božanskim područjima.

Drugi put Patanjđali ovako govori o krija tehnici (tehnici upravljanja životnom silom): ”Oslobođenje se može ostvariti onom pranayamom koja se postiže razdvajanjem udisaja od izdisaja.“176

Sveti Pavao je poznavao krija jogu ili neku vrlo sličnu tehniku kojom je mogao po volji paliti i gasiti životne struje koje teku prema čulima. Stoga je i mogao kazati: ”Iz dana u dan mrem, tako mi slave koja smo mi, braćo - što je imamo u Kristu Isusu, Gospodu našemu.“177

Metodom preusmjeravanja svih životnih sila (koje su obično usmjerene prema van, prema čulnom svijetu, čineći ga tako prividno istinitim) prema unutra, sv. Pavao je svakodnevno doživljavao istinsko jogijsko sjedinjenje sa „slavom“ (blaženstvom) kristove svijesti. U tom sretnom stanju bio je svjestan kako je mrtav za mayine čulne obmane.

U početnim stanjima kontakta s Bogom (savikalpa samadhi) svijest poklonika stapa se s kozmičkim duhom. Životna sila mu se povlači iz tijela koje izgleda „mrtvo“ ili nepokretno i kruto. Jogi je potpuno svjestan svog tjelesnog stanja privremeno zaustavljenog života. Kako, međutim, napreduje prema višim duhovnim stanjima

(nirvikalpa samadhija), on saobraća s Bogom a da mu se tijelo pritom ne ukoči, i to u svom uobičajenom budnom stanju svijesti, čak i usred najnapornijih svjetovnih dužnosti.

”Krija joga je instrument kojim se može ubrzati čovjekova evolucija“, objašnjavao je Šri Juktešvar svojim učenicima. ”Drevni jogiji su otkrili da je tajna kozmičke svijesti usko povezana sa vladanjem dahom. To je jedinstven i besmrtan doprinos Indije svjetskoj riznici znanja. Životna sila koja se obično troši za rad srca, mora

se osloboditi za više aktivnosti metodom smirivanja neprestanih zahtjeva daha.178 Krija jogi mentalno usmjerava energiju tako da ona kruži prema gore i prema dolje oko šest središta u kičmenoj moždini (medularnim, cervikalnim, lumbalnim, sakralnim, koksigealnim pleksusima), koja odgovaraju dvanaest astralnih znakova

zodijaka, simboličnom kozmičkom čovjeku. Pola minuta obilaženja energije oko čovjekove osjetljive kičmene moždine ima za posljedicu suptilan napredak u njegovoj evoluciji. Pola minuta krije jednako je godini dana duhovnog razvoja.

Astralni sistem ljudskog bića sa svojih šest (a zbog polariteta dvanaest) unutarnjih konstelacija koje se okreću oko sunca sveznajućeg spiritualnog oka, povezan je s materijalnim suncem i s dvanaest znakova zodijaka.

Prema tome, na sve ljude djeluje jedan unutarnji i jedan vanjski univerzum. Drevni su ršiji otkrili da čovjekova zemaljska i nebeska okolina (u ciklusima od dvanaest godina) gura čovjeka naprijed po njegovoj prirodnoj stazi.

Sveti spisi tvrde kako čovjeku treba milijun godina normalne evolucije bez bolesti, da bi usavršio svoj ljudski mozak onoliko koliko je to potrebno za izražavanje kozmičke svijesti.

Tisuću krija koliko, ih se može odvježbati za osam i po sati, omogućavaju jogiju da u jednom danu pređe ekvivalent od tisuću godina prirodne evolucije: 365.000 godina evolucije za godinu dana. U tri godine krija jogi može inteligentnim naporom postići rezultat za koji je prirodi, da bi ga postigla, potrebno milijun godina. Samo je po sebi razumljivo da krija prečicom mogu ići samo visoko razvijeni jogiji. Uz vodstvo gurua

takvi učenici su pažljivo pripremili svoje tijelo i mozak da mogu primiti silu koja se stvara intenzivnim vježbanjem.

Početnik u kriji vježba svoje joga vježbe samo četrnaest do dvadeset osam puta, dva puta dnevno.

Određeni broj jogija postiže oslobođenje za šest ili za dvanaest, ili za dvadeset i četiri ili za četrdeset i osam godina. Jogi koji umire prije nego što to ostvari, nosi sa sobom dobru karmu svojih prošlih krija napora. U novom životu neka pokretačka sila tjerat će ga prema njegovom beskonačnom cilju.

Tijelo prosječnog čovjeka je kao svjetiljka od pedeset vati koja ne može  izdržati energiju od milijardu vati proizvedenu intenzivnim vježbanjem krije. Postepenim i redovnim povećavanjem jednostavnih i potpuno bezopasnih vježbi, čovjekovo tijelo se dan za danom astralno transformira i konačno postaje prikladno da izrazi

one beskonačne potencijale kozmičke energije od kojih se sastoji prvi materijalni izraz Duha.

Krija joga nema ništa zajedničko sa nenaučnim vježbama disanja kojima vas mogu podučiti neki zavedeni fanatici. Njihovi pokušaji da silom zadrže dah u plućima, ne samo da su neprirodni, već svakako i neugodni.

175 ...“i Riječ bijaše Bog” Ivan, 1.1. ”Ovo govori Amen, vjerni i istinski svjedok, početak Božjega stvaranja“ - Otkrivenje 3.14. Aum iz Veda postao je sveta riječ amin za muslimane, hum za Tibetance i amen za Egipćane, Grke, Rimljane i kršćane (na hebrejskom znači siguran, vjeran).

176 Yoga sutre II, 49.

177 I Korinćanima 15. 31. Pravilan prijevod glasi ”mi, braćo“, a ne ”vi, braćo“ kako se obično navodi. Sv. Pavao je mislio na sveprisutnost Kristove svijesti.

178 Ljudsko srce ispumpa godišnje 650.000 galona (24.570 hl) krvi. Suvremena nauka počinje otkrivati ljekovito i pomlađujuće djelovanje nedisanja na ljudsko tijelo i um.

Nasuprot tome, krija je od samog početka praćena nastupom mira i ugodnim osjećajima regenerativnog djelovanja u kičmi. Drevna tehnika joge pretvara dah u um. Kad spiritualno napreduje, čovjek spoznaje dah kao čin uma - kao „snoviti dah“.

Matematički odnos između brzine čovjekovog disanja i njegovih stanja svijesti može se ilustrirati mnogobrojnim primjerima. Čovjek koji je nečim potpuno zaokupljen, kao na primjer, kada sudjeluje u nekoj zamršenoj intelektualnoj raspravi, ili kada pokušava izvesti nešto što zahtjeva fizički napor, automatski diše vrlo polako. Fiksiranost pažnje zavisi od polaganog disanja. Brzo i neravnomjerno disanje neizbježan je pratilac štetnih emocionalnih stanja: straha, požude, gnjeva. Nemirni majmun udahne trideset dva puta u minuti, nasuprot čovjeku koji prosječno udahne osamnaest puta. Slon, krokodil, kornjača, zmija i ostale životinje koje su poznate

po dugovječnosti, dišu još sporije od čovjeka. Divovska kornjača, na primjer, koja može postići starost od 300 godina, udiše samo četiri puta u minuti.

San djeluje pomlađujuće zato što čovjek privremeno nije svjestan svoga tijela i disanja. Čovjek koji spava postaje jogi. Svake noći on nesvjesno obavlja jogijski obred oslobađanja od identifikacije s tijelom i stapanja životne sile s iscijeljujućim strujama u glavnom području velikog mozga i šest centara u kičmenoj moždini.

Spavač tako i ne znajući uranja u rezervoar kozmičke energije koja održava sav život.

Dobrovoljni jogi izvodi taj jednostavan prirodni postupak svjesno, a ne nesvjesno, kao sporohodni spavač.

Krija jogi koristi svoju tehniku da bi sve ćelije svoga tijela zasitio i nahranio neuništivim svjetlom, a time ih održava u magnetiziranom stanju. On na znanstven način postiže to da mu je disanje nepotrebno, a u satima dok vježba ne upada u negativna stanja sna, nesvijesti ili smrti.

Metodom krija joge ne dopušta se životnoj sili, koja prirodno stremi prema van, da se uludo potroši i zloupotrebi u čulima, nego se ta sila ponovo sjedinjuje sa suptilnim energijama u kičmenoj moždini. Tako pojačana djeluje kao duhovni eliksir koji elektrificira ćelije jogijevog tijela i mozga. Time jogi skraćuje milijun godina dug put, koji ga uz poštovanje prirodnih zakona, samo zaobilaznim sredstvima, kao na primjer pravilnom ishranom, izlaganjem sunčevom svjetlu i harmoničnim mislima može dovesti do cilja. Čak i za najneznatnije profinjenje moždane strukture potrebno je dvanaest godina normalnog zdravog života, a milijun sunčevih godina da se mozak očisti dovoljno kako bi se u njemu mogla manifestirati kozmička svijest. Odvezujući uže daha kojim je duša vezana za tijelo, krija produžava život i beskonačno proširuje svijest. Tom joga metodom može se okončati igra „vučenja užeta“ između duha i čula vezanih za materiju, a poklonik osloboditi, kako bi mogao ponovo  naslijediti svoje vječno kraljevstvo. On tada spoznaje da njegova prava priroda, ni tjelesnim okvirom ni dahom, simbolom robovanja smrtnika zraku, nije vezana uz elementarne prinude prirode.

Introspekcija ili „sjedenje šuteći“ neznanstvena je metoda nasilnog razdvajanja uma i čula koji su svezani životnom silom. Životna energija neprestano vuče kontemplativni um, koji se nastoji vratiti božanstvu, natrag prema čulima. Krija joga koja kontrolira um direktno životnom energijom, najlakša je, najdjelotvornija i najznanstvenija avenija ka Beskonačnom. Nasuprot sporim i nesigurnim teološkim putovima Bogu, koje možemo usporediti s volovskom zapregom, krija joga se može s pravom nazvati avionskom linijom.

Jogijska nauka se temelji na iskustvenom razmatranju svih oblika koncentracije i meditacije. Čovjeku koji je vježba, joga omogućava da po volji pali i gasi životnu struju koja dolazi iz pet čulnih telefona: vida, sluha, njuha, ukusa i dodira. Kad postigne tu moć da se odvoji od čula, jogiju je jednostavno da po volji sjedinjuje

svoj um sa božjim carstvom ili sa svijetom materije. Životna sila ne može ga više protiv volje vratiti u svjetovnu sferu grubih čula i nemirnih misli. Gospodar svoga tijela, krija jogi na kraju ”pobjeđuje i posljednjeg neprijatelja“,179 smrt.180

179 ”Neprijatelj koji će posljednji biti uništen je smrt, ...“ 1.Korinćanima 15.26. Nepropadljivošću svoga tijela nakon smrti, Paramahansa Jogananda dokazao je da je savršeni krija jogi. To, međutim, ne mora biti slučaj sa svim velikim učiteljima. Hinduistički sveti spisi kažu da se to događa samo ako za to postoji neki naročiti razlog. U Joganandinom slučaju „naročiti razlog“ bila je vjerojatno potreba da

se Zapad uvjeri u vrijednost joge. (Primjedba izdavača.)

180 Biblija sadrži odlomke iz kojih se vidi da su židovski proroci bili svjesni činjenice da je Bog dahu dodijelio ulogu suptilne veze između duše i tijela. U Postanku 2.7. jasno se kaže: ”Stvori Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dahnu mu u nos dah životni; i posta čovjek duša živa.“ Čovjekovo tijelo se sastoji od kemijskih spojeva metala koje nalazimo i u „prahu zemaljskom“. Inertno tijelo ne bi se moglo kretati, ni djelovati, ni manifestirati energiju, baš kao ni kamenje, kad ne bi bilo životne energije koju duša na njega prenosi putem daha (kod neprosvijetljenih ljudi). Životna energija, koja se u ljudskom tijelu manifestira kao peterostruka prana, ili životna sila, izražava aum, vibraciju sveprisutne duše.

Odraz života, ono zbog čega se život čini istinitim, ono koje iz duševnog izvora prosijava kroz tjelesne ćelije, jedini je uzrok čovjekove vezanosti za tijelo - on očigledno ne bi tako revnosno izražavao poštovanje grumenu ilovače. Ljudsko biće pogrešno se poistovjećuje sa svojim tjelesnim obličjem zato što se životna energija, koja ističe iz duše, dahom takvom silinom prenosi na tijelo, da čovjek posljedicu počinje smatrati uzrokom, te idolopoklonički zamišlja da tijelo ima vlastiti život.

Kada karma evolucije presiječe kariku daha između duše i tijela, dolazi do naglog prijelaza koji se zove smrt. Tjelesne ćelije se vraćaju u prirodno stanje nemoći. Čovjek koji vježba krija jogu, međutim, može kad god zaželi kariku daha presjeći naučnom mudrošću;

Hranit ćeš se smrću koja se ljudima hrani:

a kad je smrt jednom mrtva, nema umiranja.

 Shakespeare: sonet 146

Na život naprednog krija jogina ne mogu utjecati njegova prošla djela, nego se njime upravlja direktno iz duše. Poklonik se tako ne mora zadovoljiti time da uči na posljedicama svojih dobrih ili loših djela i sporo se razvija, jer taj puževski korak nije ni primjeren njegovom orlovskom srcu. Vrhunska metoda duhovnog života

oslobađa jogija, koji oslobođen iz zatvora ega udiše čist zrak sveprisutnosti. U usporedbi s tim, ropstvo prirodnog življenja je ponižavajuće. Prilagođavajući svoj život isključivo redu evolucije, čovjek ne može od prirode očekivati da se zbog njega požuri. Čak i ako ne griješi kršenjem zakona svog tjelesnog i duševnog bića,

bit će mu za konačno oslobođenje potrebno oko milijun godina oblačenja u uvijek novo tijelo.

Dalekovidne metode krija joge koje oslobađaju jogija od tjelesnih i duševnih poistovjećivanja, kako bi mogao ostvariti individualnost duše, preporučuju se onima koje nervira pomisao na tisuću puta tisuću godina.

Taj broj još je i veći za običnog čovjeka koji ne živi u skladu ni sa prirodom, a kamoli sa svojom dušom, pa umjesto toga vodi neprirodan život oštećujući umilnost prirode u svom tijelu i mislima. Njemu za oslobođenje neće biti dovoljno ni dva milijuna godina.

Primitivni ljudi rijetko ili nikada ne shvaćaju da je njihovo tijelo kraljevstvo kojim na prijestolju lubanje vlada carica duša, kojoj su podložni regenti u šest središta kičmene moždine ili šest sfera svijesti. Ta teokracija se proteže nad mnoštvom poslušnih podanika: 27 tisuća milijardi ćelija obdarenih sigurnom, premda naoko

automatskom inteligencijom kojom se služe da bi izvršile sve dužnosti tjelesnog rasta, transformacije i raspadanja, i 50 milijuna primarnih misli, osjećaja i promjenljivih faza u čovjekovoj svijesti, a sve to u prosječnom životu od

šezdeset godina. Svaka prividna pobuna tjelesnih ili moždanih ćelija protiv carice duše, pobuna koja se manifestira kao bolest ili potištenost, nije posljedica neposlušnosti među poniznim građanima, nego posljedica prošlih i sadašnjih zloupotreba čovjekove individualnosti ili slobodne volje koja mu je dana istovremeno kad i duša, a ne može mu nikada biti oduzeta.

Poistovjećujući se s površnim egom, čovjek uzima zdravo za gotovo da je on taj koji misli, hoće, osjeća, vari obroke i održava se živim ne priznajući (a što bi odmah učinio kad bi barem malo razmislio) da u svom svakodnevnom životu on nije ništa drugo nego marioneta prošlih djela (karme) i prirode ili okoline. Intelektualne

reakcije, osjećaji, raspoloženja i navike svakog čovjeka nisu ništa drugo nego posljedice prošlih uzroka bilo u ovom, bilo u nekom prošlom životu.

Međutim, njegova je kraljevska duša visoko iznad takvih utjecaja. Boreći se protiv prolaznih istina i sloboda, krija jogi prelazi, pokraj svih obmana, u svoje biće koje nije okovano lancima. Sveti spisi tvrde da čovjek nije smrtno tijelo, nego besmrtna duša. Krija joga daje čovjeku preciznu metodu da dokaže tu svetu istinu.

Krija joga je istinski “vatreni obred” koji se često veliča u Bhagavad Giti. Vatre joge koje pročišćuju donose vječno prosvjetljenje, i po tome se znatno razlikuju od vanjskih i malo korisnih vjerskih obreda vatre, gdje se uz svečano pojanje često zajedno sa tamjanom spaljuje i istina!

Napredni jogi, koji se ni umom, ni voljom, ni osjećajima ne identificira sa željama tijela, i koji sjedinjuje svoj um sa nadsvjesnim silama u svetištima kičmene moždine, živi u ovom svijetu onako kako je to Bog za njega predvidio, i ne podliježe ni impulsima prošlosti, ni novim budalastim ljudskim motivacijama. Takvom jogiju

se ispunjava njegova najveća želja, i on je siguran u svojoj matičnoj luci, neiscrpno blaženog duha.

Zapaljive ljudske žudnje jogi žrtvuje monoteističkoj lomači posvećenoj Bogu bez premca. To je istinski jogijski vatreni obred u kojem su sve prošle i sadašnje želje samo gorivo koje proždire božanska ljubav.

Posljednji plamen prima žrtvu svekolike ljudske ludosti, i čovjek se oslobađa šljake. S kostiju mu je skinuto sve pohotljivo meso, a karmički kostur mu je izbijeljen u antiseptičkim suncima mudrosti, pa jogi najzad čist i bez mrlje stoji pred ljudima i pred Stvoriteljem.

Pozivajući se na pouzdanost i metodičnost joge, Krišna ovim riječima hvali tehnološki orijentiranog jogija:

Takav jogin savršeni više vrijedi, o, Arđuna,

od svih trapljenika svijeta, više od svih učenjaka;

a veći je i od onih što obrede izvršavaju:

stoga postani i ti jogin.181

Bez grubog uplitanja karmičke nužnosti. Iskustvenim putem jogi je već svjestan svoje suštinske netjelesnosti, i smrt ga ne mora oštro podsjećati na to kako baš nije preporučljivo uzdati se u materijalno tijelo!

Dok je budan, čovjek je svjestan tijela i daha. Kad spava, svjestan je svog mentalnog tijela, a privremeno je odvojen od tijela i daha. U nadsvjesnom stanju oslobađa se iluzije da postojanje zavisi od tijela i daha. Bog živi bez daha, a duša načinjena na njegovu sliku postaje prvi put svjesna sebe tek u stanju bez disanja. Tajna života i smrti, čije je otkrivanje jedina svrha čovjekovog boravka na

zemlji, usko je povezana s dahom. Bezdahnost je besmrtnost. Spoznavši tu istinu, drevni indijski ršiji su, služeći se ključem daha, razvili preciznu i racionalnu nauku o bezdahnosti (stanju bez daha) - krija jogu.

181 Bhagavad gita VI, 46.

Poglavlje 27.

Osnivanje yoga škole u Rančiju

“Zašto si protiv stvaranja organizacije?”182

To učiteljevo pitanje me je iznenadilo. Istina, tada sam smatrao da su organizacije “gnijezda stršljena”.

Odgovorio sam mu: “Učitelju, to je nezahvalan zadatak. Bez obzira što vođa uradi ili ne uradi, ljudi ga kritiziraju.”

Odgovor mog gurua je bio popraćen strogim pogledom: “Da li bi itko, a među njima i ti, našao Boga putem joge bez niza velikodušnih učitelja koji su spremno prenosili svoje znanje drugima?” Dodao je zatim:

“Bog je med, a organizacije su košnice. Potrebno je i jedno i drugo. Naravno, svaki oblik je beskoristan ako u njemu nema duha, međutim, zašto ne bi počeo graditi vrijedne košnice pune duhovnog nektara?”

Duboko me je dirnuo njegov savjet. Mada mu nisam odgovorio, u sebi sam čvrsto odlučio da podijelim sa svojim sugrađanima oslobodilačku istinu koju sam spoznao pred nogama svog učitelja, koliko to bude bilo u mojoj moći. Molio sam se: “Gospode, neka tvoja ljubav blista u svetištu moje predanosti i neka je budem

sposoban probuditi u svim srcima.”

Jednom prilikom, prije nego što sam se zaredio, Šri Juktešvar je neočekivano rekao:

“Hoće li ti u starosti nedostajati društvo žene, ne misliš li da porodični čovjek koji se bavi korisnim radom, kako bi izdržavao ženu i djecu, vodi Bogu ugodan život?”

Protestirao sam preplašen: “Gospodine, vi znate da u ovom životu jedino čeznem za kozmičkim ljubljenim.” Učitelj se tako veselo nasmijao pa sam shvatio da je to rekao samo kako bi iskušao moju vjeru.

Rekao je polako: “Imaj uvijek na umu da onaj tko odbacuje svoje svjetovne dužnosti može da se opravda samo ako preuzme neku drugu vrstu odgovornosti prema mnogo većoj porodici.”

Uvijek mi je ležalo na srcu svestrano obrazovanje mladih. Jasno sam sagledavao jalove rezultate uobičajenog školovanja, koje je isključivo usmjereno na razvoj tijela i intelekta. Moralne i duhovne vrijednosti bez kojih nema sreće, nedostajale su u formalnom nastavnom planu. Odlučio sam osnovati školu za dječake, u

kojoj bi se mogle razvijati najviše ljudske vrijednosti. Prvi korak sam u tom smjeru učinio sa sedam dječaka u bengalskom selu Dihiki.

Poslije godinu dana, 1918. godine, zahvaljujući velikodušnosti gospodina Manindre Čandre, Nundja, maharadže od Kasimbazara, mogao sam svoju grupu, koja je brzo porasla,  preseliti u Ranči. Taj gradić, oko 200 milja udaljen od Kalkute, blagoslovljen je najzdravijom klimom u Indiji. Palača Kazimbazarovih u Rančiju, pretvorena je u sjedište nove škole, koju sam u skladu s obrazovnim idealima ršija nazvao brahmaćarja - vidjalaja.183 Za indijsku omladinu, njihovi šumski ašrami su bili središta drevnog svjetovnog i božanskog znanja.

Organizirao sam u Rančiju nastavu za osnovnu i srednju školu. Obuhvatio sam predmete iz poljoprivrede, industrije, trgovine, kao i teorijske predmete. Učio sam učenike jogijskoj koncentraciji i meditaciji, kao i da slijede jedinstven sistem tjelesnog razvoja koji sam nazvao “jogoda”, a zasnovan je na principu koji sam otkrio 1916. godine.

Shvativši da je ljudsko tijelo kao električna baterija, zaključio sam da se neposrednim djelovanjem volje može napuniti energijom. S obzirom da ni jedna akcija, ni velika niti mala, nije moguća bez htijenja, čovjek može  imati koristi od tog svog pokretača (volje), pri obnavljanju svog tjelesnog tkiva bez ikakvih aparata i mehaničkih vježbi. Zato sam svoje učenike u Rančiju naučio jednostavnim “jogoda” tehnikama kojima se medula oblongata, kao središte, može svjesno trenutno napojiti životnom silom iz neograničenog rezervoara kozmičke energije.

Dječaci su izvanredno reagirali na to obrazovanje i razvili su izuzetnu sposobnost da premještaju životnu energiju iz jednog dijela tijela u drugi, kao i da sjede savršeno elegantno u teškim položajima. S njihovim rezultatima, u snazi i izdržljivosti nisu se mogli mjeriti mnogi veoma snažni odrasli ljudi. Moj najmlađi brat, Bishnu Charan Ghosh, također je završio školu u Rančiju, a kasnije se istakao na području fizičke kulture. On i jedan njegov učenik putovali su kroz Evropu i Ameriku demonstrirajući snagu i vještinu koja je zaprepaštavala znanstvenike na univerzitetima, među njima i one na Columbia univerzitetu u Nju Yorku. Na kraju prve godine u

182 Škola u kojoj se slijede ideali obrazovanja drevnih ršia.

183 Vidjalaja škola. Ovdje brahmačarja označava jednu od četiri faze ljudskog života, prema Vedama. To su: 1) učenik koji živi u celibatu (brahmačarin); 2) domaćin sa svjetovnim dužnostima (grhastha); 3) pustinjak (vanaprastha) i 4) šumski stanovnik ili putnik bez svjetovnih briga (sanjasin). I danas taj idealni sistem života ima mnogobrojne sljedbenike, iako više nije općenito prihvaćen. Te četiri faze se slijede pod doživotnim vodstvom gurua. Svaka od njih se naziva ašram ili “rad” i u svakoj od njih se radi kako bi se povratilo svoje blagoslovljeno naslijeđe.

Rančiju broj prijava popeo se na dvije tisuće, ali škola koja je u ono vrijeme bila isključivo internatskog tipa, mogla je primiti samo oko sto učenika.

U školi sam dječacima morao  biti i otac i majka, i rješavati mnogobrojne probleme

organizacije. Često sam se sjećao Kristovih riječi: “Zaista vam kažem: nema nikoga tko i ostavi radi mene i Radosne vijesti kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili zemlju,koji ne bi primio stoput toliko – iako s progonima – kuća, braće, sestara, majki, djece i zamlje već sada u ovom svijetu, a u budućem svijetu život vječni.”184 Šri Juktešvar je ovako tumačio te riječi: “Poklonik koji se odrekne životnog iskustva braka i porodice, i probleme malog domaćinstva i ograničenih aktivnosti zamjeni većom odgovornošću služenja društvu, općenito preuzima na sebe zadatak zbog kojeg ga svijet koji ga ne razumije često progoni, ali zbog kojeg ga Bog nagrađuje.”

Jednog dana u Ranči je stigao moj otac da mi udijeli očinski blagoslov koji dugo nije htio da mi da, zato što sam ga uvrijedio odbijajući njegovu ponudu da se zaposlim kod Željeznice Bengal-Nagpur.

“Sine,” rekao je, “pomirio sam se s tvojim životnim izborom. Radujem se što te vidim među tim sretnim, oduševljenim dječacima. Tvoje mjesto je ovdje, a ne među beživotnim brojevima voznih redova.”

Pokazao mi je rukom na desetak mališana koji su mi kaskali za petama.

“Imao sam samo osmoro djece,” reko je namignuvši mi, “ali znam kako se osjećaš!”

Pošto nam je na raspolaganju bio voćnjak i 25 rali plodne zemlje, učenici, učitelji i ja svakodnevno smo uživali radeći nekoliko sati vani. Imali smo i razne životinje: mačke, pse, koze, krave i malo lane koje su djeca obožavala. I ja sam ga toliko volio pa sam ga puštao da spava u mojoj sobi. U zoru bi malo stvorenje došlo do moje postelje da ga pomilujem. Jednog dana nahranio sam našeg ljubimca ranije nego obično, jer sam morao obaviti neki posao u gradu Rančiju. Iako sam upozorio dječake da ne hrane lane dok se ne vratim, jedan od njih me nije poslušao i dao mu je veliku količinu mlijeka. Kada sam se uvečer vratio kući, dočekale su me tužne vijesti: “Lane su previše nahranili i samo što nije uginulo.” Sa suzama u očima uzeo sam naizgled beživotno biće u krilo. Molio sam se preklinjući Boga da mu poštedi život. Nekoliko sati kasnije malo stvorenje otvorilo je oči, stalo na noge i nesigurno prohodalo. Cijela škola klicala je od radosti.

Ali te noći u snu naučio sam lekciju koju nikada neću zaboraviti. Bio sam s lanetom do dva sata ujutro, kada sam zaspao. Lane mi se pojavilo u snu i progovorilo:

“Zadržavaš me. Molim te, pusti me, pusti me!”

“Dobro”, odgovorio sam u snu.

Odmah sam se probudio i viknuo: “Dječaci, lane umire!” Otrčao sam u kut sobe gdje sam ga ostavio.

Ono je posljednjim naporom pokušalo ustati, posrnulo je i palo mi do nogu, mrtvo.

U skladu sa grupnom karmom koja vodi i upravlja sudbinom životinja, život laneta je prošao i ono je bilo spremno da napreduje prema višem obliku. Ali svojom dubokom vezanošću koja je, kako sam kasnije shvatio, bila sebična, i svojim gorljivim molitvama mogao sam ga držati u granicama životinjske forme iz koje

se njegova duša pokušavala osloboditi. Stoga mi se duša laneta obratila u snu, jer bez moje suglasnosti ili nije htjela, ili nije mogla otići. Čim sam se složio, otišla je.

Nestala je sva moja žalost. Još jednom sam shvatio da Bog želi da njegova djeca sve vole kao dio Njega, a ne da se obmanjuju misleći kako se smrću sve završava. Neznalica vidi samo nepremostivi zid smrti koji naizgled zauvijek skriva njegove drage prijatelje. Ali čovjek koji nije vezan, čovjek koji voli druge kao izraze

oblika Gospoda, shvaća da su se njegovi dragi vratili samo da u Njemu na kratko udahnu blaženstvo.

Od malih i jednostavnih početaka, škola u Rančiju izrasla je ustanovu danas poznatu u cijelom Biharu.

Mnogobrojni odjeli škole izdržavaju se dobrovoljnim prilozima onih koji se raduju obnavljanju obrazovnih ideala ršija. Pod zajedničkim imenom Yogoda-sat-sanga185 otvoreni su uspješni ogranci škole u Midnaporeu, Lakshmanpuru i Puriju.

Ustanova u Rančiju posjeduje i medicinsko odjeljenje gdje se lokalnom siromašnom stanovništvu besplatno daju ljekarski savjeti i lijekovi. Broj liječenih u prosjeku iznosi više od 18000 godišnje. Vidyalaya je ostavila trag i u indijskom sportu kao i na akademskom području na kojem su se istakli učenici iz Rančija.

Školu koja je 1948. započela treću deceniju svog postojanja, svojom posjetom počastili su ugledni gosti sa Istoka i Zapada. Među njima jedan od prvih bio je svami Pranabananda, benareški “Svetac sa dva tijela”.

Kada je veliki učitelj ugledao slikovitu nastavu koja se održavala pod drvećem, a uvečer vidio dječake kako satima sjede nepokretni u jogijskoj meditaciji, bio je duboko dirnut.

“Srce mi se raduje,” rekao je, “što vidim kako se u ovoj ustanovi ostvaruju ideali Lahirija Mahasaye o pravilnom školovanju mladih. Neka je prati blagoslov mog gurua.”

184 Marko 10, 29-30

185 Yogoda: yoga - jedinstvo, harmonija, ravnoteža; da - on što daje; sat-sanga: sat - istina; sanga - udruženje.

Jedan mladić se ohrabrio i uputio pitanje velikom jogiju.

“Gospodine,” upitao je, “hoću li postati monah? Hoće li moj život biti posvećen isključivo Bogu?”

Iako se svami blago smiješio, oči su mu prodorno gledale u budućnost.

“Dijete moje,” odgovorio je, “kad odrasteš čekat će te lijepa nevjesta.” (Dječak se na kraju ipak oženio, iako je godinama namjeravao ući u red svamija).

Nakon što je svami Pranabananda posjetio Ranči, moj otac i ja otišli smo do kuće u Kalkuti, gdje je jogi privremeno stanovao. Iznenada sam se sjetio Pranabanandinog proročanstva od prije mnogo godina: “Kasnije ćemo se opet vidjeti, a bit će prisutan i tvoj otac.”

Kada je otac ušao u svamijevu sobu, veliki jogi je ustao i zagrlio mog roditelja s poštovanjem punim ljubavi.

“Bhagabati,” rekao je, “kako stoji s tvojim duhovnim napretkom? Zar ne vidiš kako ti sin juri prema beskonačnom?” Pocrvenio sam kada sam čuo kako me hvali pred ocem. Svami je nastavio: “Sjećaš li se kako nam je naš blaženi guru često govorio: “Banat, banat, ban đai!”186 Vježbaj stalno da brzo stigneš do nebeskih vrata.”

Pranabandino tijelo koje je izgledalo tako zdravo i snažno kada sam ga prvi put posjetio u Benaresu i onako se začudio, pokazivalo je sada određene znakove starenja, iako se držao izvanredno uspravno. “Svamiđi,” upitao sam ga gledajući mu pravo u oči, “molim vas, recite mi istinu, zar ne osjećate teret godina? Da li

slabljenjem tijela slabi i vaša percepcija Boga?”

Lice mu je obasjao anđeoski osmijeh. “Ljubljeni je sa mnom sada više nego ikad.”

Njegovo savršeno uvjerenje preplavilo mi je duh i dušu. On je nastavio: “I dalje primam dvije penzije - jednu od Bhagabatija, ovdje, a drugu odozgo.” Pokazavši prstom prema nebu, svetac je pao u ekstazu, a lice mu je obasjao božanski žar - opširan odgovor na moje pitanje.

Primijetivši da je Pranabanandina soba puna biljaka i paketića sa sjemenjem, upitao sam čemu oni služe.

“Zauvijek sam napustio Benares,” odgovorio mi je, “i sada sam na putu za Himalaje. Tamo ću otvoriti ašram za svoje učenike. Ovo je sjemenje špinata i još nekog povrća. Moji dragi živjet će jednostavno, provodeći vrijeme u blaženom jedinstvu s Bogom. Ništa drugo nije potrebno.”

Otac je upitao svog suučenika kada će se vratiti u Kalkutu.

“Nikada više”, odgovorio je svetac. “Lahiri Mahasaya mi je rekao da ću ove godine zauvijek napustiti svoj voljeni Benares i otići u Himalaje gdje ću odbaciti svoju smrtnu ljusku.”

Na te riječi oči su mi se ispunile suzama, ali svami se spokojno smiješio. Podsjećao me je na nebesko djetešce u krilu Božanske Majke. Teret godina ne djeluje na vrhunske spiritualne moći velikog jogija. On svoje tijelo može po volji da obnovi. Ponekad, međutim, na mari za to da uspori proces starenja.187 Neki sveci odrađuju

svoju karmu na tjelesnom nivou koristeći staro tijelo kao sredstvo kojim štede vrijeme. Time će u novoj inkarnaciji isključiti potrebu za odrađivanjem karme.

Nekoliko mjeseci kasnije, sreo sam svog starog prijatelja Sanandana, koji je bio jedan od Pranabandinih najbližih učenika. “Moj obožavani guru je otišao”, obavijestio me jecajući. “Osnovao je ašram u blizini Rishikesha i s ljubavlju nas podučavao. Kada smo se prilično dobro smjestili i u njegovom društvu brzo spiritualno napredovali, jednog dana je predložio da nahrani veliko mnoštvo ljudi iz Rishikesha. Upitao sam ga zašto želi da ih bude toliko.

“To je moj posljednji svečani obrok”, odgovorio mi je. Nisam potpuno shvatio što je time htio  kazati.

Pranabanandađi nam je pomagao prilikom kuhanja velikih količina hrane. Nahranili smo oko dvije tisuće ljudi. Poslije gozbe, sjedeći na visokom podiju, Pranabananda je održao nadahnutu propovijed o Beskonačnom.

Na kraju se pred tisućama očiju okrenuo meni - sjedio sam pored njega na podiju - i progovorio neobično snažnim glasom:

186 “Radiš, radiš i jednog dana je urađeno!” Jedna od omiljenih izreka Lahirija Mahasaye, kojom je ohrabrivao učenike da ustraju.

Usporedi je s riječima Lao Cea: “Put od tisuću milja počinje jednim korakom”, i Buddhe: “Neka se nitko ne poigrava s dobrim misleći u srcu: “K meni neće doći.” Lonac se puni kap po kap, a mudrac dobrim malo po malo.”

187 Svaki čovjek sa božanskom spoznajom mogao bi činiti čuda pošto razumije suptilne zakone stvaranja. Ali ne odlučuju se svi sveci da pokazuju te svoje moći. Svaki čovjek prilazi Bogu na svoj vlastiti način; izražavanje individualnosti fundamentalno je u svijetu gdje ni dva zrna pijeska nisu potpuno jednaka. Za velike majstore ne mogu se formulirati čvrsta pravila. Neki od njih čine čuda, neki ne;

neki su ljudi od akcije, dok neki, kao kralj Đanaka u drevnoj Indiji, obavljaju velike i važne poslove; neki podučavaju, putuju i primaju učenike, a neki provode život tiho i nenametljivo kao sjenke. Nijedan svjetovni kritičar ne može sa svitka karme (prošlih djela) pročitati scenarij koji je za svakog sveca drukčiji. Hinduistički sveti spisi upozoravaju poklonika da cilj mora biti potpuno stapanje s Duhom. Posjedovanje moći ne smije odgoditi napredovanje. Kao što svjetovni čovjek pogrešno smatra da zdravlje i bogatstvo čine sreću, moguće je da i poklonika koji je donekle duhovno napredovao, obuzmu fenomenalne sposobnosti koje se prirodno javljaju na višim

razvojnim stupnjevima joge. Međutim, Bog se ne otkriva onome tko je zadovoljan s manjim. Kada je jogi stigao na Cilj i nepokolebljivo se utemeljio u beskonačnoj svijesti, onda nijedno njegovo djelo, bilo ono čudo ili ne, nema karmičkih posljedica. Samo magnet vlastitog ega može privući željeznu piljevinu karme.

“Sanandane, budi spreman. Odbacit ću oblik.”188

Nakon zaprepaštene šutnje glasno sam povikao: “Ne činite to, učitelju! Molim vas, nemojte to učiniti!”

Mnoštvo je zanijemjelo radoznalo nas promatrajući. Moj guru mi se nasmiješio, ali njegov svečani pogled bio je usmjeren na Vječnost.

“Ne budi sebičan,” rekao je, “i ne tuguj za mnom. Dugo sam vas sve radosno služio. Sada se raduj i zaželi mi sretan put. Idem u susret Kozmičkom Ljubljenom.” Šapatom je dodao: “Ubrzo ću se opet roditi. Pošto provedem kratko vrijeme u beskrajnom blaženstvu, vratit ću se na zemlju i pridružit ću se Babađiju.”189 Zatim je

opet viknuo: “Sanandane, evo, odbacujem oblik drugom krijom.”190

Pogledao je na more lica pred sobom i blagoslovio ih. Usmjerivši pogled prema unutra, na spiritualno oko, ukočio se. Dok je zaprepaštena gomila mislila kako on meditira u zanosu, on je već napustio utočište tijela i zaronio dušom u kozmičke dubine. Učenici su mu dodirivali tijelo koje je i dalje sjedilo u položaju lotosa, ali ono

više nije bilo toplo. Ostao je samo ukočeni oblik. Stanovnik je prebjegao na besmrtnu obalu.”

Kad je Sanandan završio svoje pripovijedanje, pomislio sam: “Blaženi svetac sa dva tijela umro je dramatično kao što je i živio!”

Upitao sam gdje će se Pranabananda ponovo roditi.

“To je sveta tajna koju ne smijem nikom otkriti”, odgovorio je Sanandan. “Možda ćeš je saznati na neki drugi način.”

Mnogo godina kasnije svami Keshabananda191 otkrio mi je da je Pranabananda nekoliko godina nakon rođenja u novom tijelu otišao u Badrinarayan u Himalajama i tamo se pridružio grupi učitelja oko velikog Babađija.

188 Tj. napustiti tijelo.

189 Guru Lahirija Mahasaye, koji još živi (vidi 33. poglavlje).

190 Veliki učitelji koji se vraćaju na zemlju poslije svoje smrti, čine to iz razloga koji oni sami najbolje znaju. Njihova inkarnacija na ovoj planeti ne podliježe uobičajenim strogim ograničenjima karme. Takav dobrovoljni povratak naziva se vyutthana ili vraćanje zemaljskom životu kad čovjek više nije zaslijepljen mayom.

Druga krija, onako kako je podučavao Lahiri Mahasaya, omogućava pokloniku koji je njome ovladao, da svjesno napusti tijelo i vrati se u njega kad god zaželi. Napredniji jogiji koriste drugu krija tehniku prilikom posljednjeg izlaska iz tijela ili smrti - trenutak

koji uvijek znaju unaprijed.

191 Susret s Keshabanandom opisan je u 41. poglavlju.

Poglavlje 28.

Kashi, ponovo rođen i otkriven

“Molim vas, nemojte ulaziti u vodu. Kupat ćemo se polijevajući se iz vedra.”

Obraćao sam se mladim učenicima iz Rančija, koji su me pješice pratili na osam milja dugom putu do susjednog brijega. Jezero pred nama pozivalo nas je, no iznenada sam prema njemu osjetio gađenje. Grupa oko mene sledila je moj primjer s vedrom, ali nekoliko dječaka popustilo je pred iskušenjem hladne vode. Čim su

zaronili opkolile se ih velike vodene zmije. Da ste čuli vrisku i prskanje vode! Da ste vidjeli komičnu brzinu izlaženja iz jezera!

Kad smo stigli na odredište, s uživanjem smo ručali u prirodi. Sjedio sam pod drvetom okružen grupom učenika. Našavši me u nadahnutom raspoloženju, obasuli su me pitanjima.

“Molim vas, gospodine, recite mi,” pitao je neki mladić, “hoću li uvijek ostati s vama na putu odricanja?”

“O, ne,” odgovorio sam, “silom će te odvesti natrag kući, a kasnije ćeš se oženiti.”

Ne vjerujući mi, vatreno je protestirao: “Mogu me odvesti kući samo mrtvog.” (No, poslije nekoliko mjeseci došli su njegovi roditelji i odveli ga, usprkos njegovim suzama i opiranju. Nekoliko godina kasnije se oženio).

Pošto sam odgovorio na mnoga pitanja, obratio mi se dječak po imenu Kashi. Bilo mu je oko dvanaest godina, bio je odličan učenik i svi su ga voljeli.

“Gospodine,” rekao je, “kakva je moja sudbina?”

“Uskoro ćeš umrijeti.” Činilo se kao da je to izgovorila neka neodoljiva sila.

To neočekivano otkriće potreslo me je i rastužilo isto kao i sve ostale. Šuteći i prebacujući sebi kao enfant terribleu (čudu od djeteta), odbio sam odgovarati na slijedeća pitanja.

Kada smo se vratili u školu, Kashi mi je došao u sobu.

“Ako umrem, hoćete li me pronaći kad se ponovo rodim, i opet me usmjeriti na spiritualni put?” Jecao je.

Osjećao sam se prisiljenim odbiti tu tešku okultnu odgovornost. Međutim, Kashi je nedjeljama uporno navaljivao. Vidjevši da će se od nerviranja slomiti, napokon sam mu udovoljio.

“Hoću”, obećao sam mu. “Ako mi Božanski Otac pomogne, pokušat ću te naći.”

Za vrijeme ljetnih praznika otišao sam na kratak izlet. Kashija na žalost nisam mogao povesti sa sobom, pa sam ga prije odlaska pozvao u svoju sobu i pažljivo ga upozorio da ostane unutar spiritualnih vibracija škole, ma koliko ga prisiljavali da iz njih izađe. Nekako sam osjećao da bi mogao izbjeći nesreću koja je prijetila,

ako ne ode kući.

Čim sam otišao, u Ranči je stigao Kashijev otac. Petnaest dana pokušavao je slomiti sinovljevu volju, obrazlažući, kako se može odmah vratiti, pošto u Kalkuti provede samo nekoliko dana i posjeti majku. Kashi je to uporno odbijao. Na kraju je otac izjavio da će zatražiti pomoć policije. Ta prijetnja je uznemirila Kashija, jer nije

želio da škola dobije neželjeni publicitet. Nije vidio drugog izlaza već poći sa ocem.

Nekoliko dana kasnije vratio sam se u Ranči. Kad sam čuo kako je Kashi odveden, odmah sam sjeo na vlak za Kalkutu. Tamo sam naručio kočiju. Dok smo prelazili preko Hovrah mosta na Gangi, iznenađeno sam ugledao Kashijevog oca i ostale rođake u odjeći žalosti. Doviknuvši kočijašu da stane, izjurio sam iz kočije i

ustremio se na nesretnog oca.

“Ubojico,” povikao sam nerazumno, “ubio si mog dječaka!”

Otac je već shvatio koliko je pogriješio što je Kashija silom odveo u Kalkutu. Za tih nekoliko dana koje je dječak tamo proveo, pojeo je neku zaraženu hranu, obolio od kolere i umro. Moja ljubav prema Kashiju i obećanje da ću ga poslije smrti naći, progonili su me dan i noć. Gdje god da sam bio, njegovo lice je bilo preda

mnom. Počeo sam potragu koju pamtim, onako kako sam davno tražio svoju ljubljenu majku.

Osjećao sam kako moram upotrijebiti sposobnost rasuđivanja u mjeri u kojoj mi ju je Bog dao, i napregnuti svoje moći koliko god to mogu, da otkrijem suptilne zakone pomoću koji bih mogao otkriti dječakovo astralno boravište. Spoznao sam da je on duša u kojoj vibriraju neispunjene želje - masa svjetla koja lebdi negdje usred milijuna blistavih duša u astralnim predjelima. Kako da se, između treperećih svjetala ostalih duša, uskladim baš s njim?

Upotrijebivši tajnu jogijsku tehniku, objavio sam svoju ljubav prema Kashijevoj duši kroz mikrofon spiritualnog oka, unutrašnje tačke između obrva. Uzdignutih ruku i prstiju često sam se okretao naokolo kao antena, pokušavajući otkriti smjer u kojem se Kashi ponovo rodio kao embrion. Koncentrirao sam se na radio svog srca u nadi kako će mi on odgovoriti.192

Intuitivno sam osjećao da će se Kashi uskoro vratiti na zemlju i da će mi njegova duša odgovoriti, ako ga budem neprekidno zvao. Znao sam da ću u prstima, šakama, rukama, kičmi i živcima osjetiti i najslabiji Kashijev impuls.

Približno šest mjeseci s nesmanjenim žarom sam vježbao tu jogijsku metodu. Kad sam jednog jutra sa nekoliko prijatelja prolazio prepunim Bovbazarom u Kalkuti, podigao sam ruke kao i obično. Prvi put sam dobio odgovor. Zatreperio sam kad sam osjetio kako mi električni impulsi klize niz prste i dlanove. Te struje prevedene

su u nadmoćnu misao iz dubine moje svijesti.

“Ja sam, Kashi, dođi k meni!”

Dok sam se koncentrirao na radio svog srca, misao gotovo da se mogla čuti.

U donekle karakterističnom, grubom Kashijevom193 šapatu slušao sam njegove ponovljene molbe.

Zgrabio sam za ruku jednog od svojih drugova, Prokasa Dasa, i radosno mu se nasmiješio.

“Izgleda da sam pronašao Kashija!”

Počeo sam se okretati oko sebe, a moji prijatelji i mnoštvo koje je prolazilo, nisu prikrivali da ih to zabavlja. Električni impulsi prolazili su mi kroz prste samo dok sam bio okrenut prema obližnjem putu prikladno nazvanom “Ulica serpentina”. Astralne struje bi nestajale kada bih se okrenuo na neku drugu stranu.

“Ah,” povikao sam, “Kashijeva duša mora živjeti u maternici neke majke koja stanuje u ovoj ulici.”

Moji drugovi i ja približavali smo se Ulici serpentina. Titraji u mojim uzdignutim rukama postajali su sve snažniji, izraženiji. Kao da me je magnet povukao na desnu stranu puta. Kad smo stigli pred određenu kuću, zaprepašteno sam ustanovio da me je nešto zakočilo. Zakucao sam na vrata silno uzbuđen, zadržavajući čak i dah. Osjećao sam kako je moje dugo, naporno i sasvim neobično traganje završeno!

Sluškinja je otvorila vrata i rekla mi da je njen gospodar kod kuće. Dok je silazio sa drugog kata stepeništem, domaćin se upitno nasmiješio. Nisam znao kako bi formulirao svoje pitanje, istovremeno prikladno i neprikladno.

“Molim vas, gospodine, je li vaša žena već šest mjeseci očekuje dijete?”194

“Tako je.” Vidjevši da sam ja svami, monah u tradicionalnoj narančastoj haljini, ljubazno je dodao:

“Molim vas, recite mi otkud to znate?”

Kada je čuo za Kashija i za obećanje koje sam mu dao, zaprepašteni čovjek mi je povjerovao.

“Rodit će vam se muško dijete svijetle puti”, rekao sam mu. “Imat će široko lice i kovrčav pramen kose na čelu. Njegovi interesi bt iće uglavnom spiritualni.” Bio sam siguran kako će dijete koje će doći sličiti na Kashija.

192 Volja, projektirana iz točke između obrva, poznata je među jogijima kao aparat za emitiranje misli. Kad se osjećaj spokojno koncentrira na srce, ono počinje da funkcionira kao mentalni radio aparat i može primati poruke iz blizine i iz daleka. Prilikom telepatije, fine misaone vibracije prenose se prvo kroz suptilni astralni eter, zatim kroz grublji zemaljski eter, da bi se na kraju opet prevele u misaone valove u duhu drugog čovjeka.

193 U svom čistom stanju svaka duša je sveznajuća. Kashijeva duša sjećala se svih karakteristika Kashija dječaka i zato je imitirala njegov promukli glas da bih ga ja prepoznao.

194 Iako poslije tjelesne smrti mnogi ljudi ostaju u astralnom svetu po 5OO ili 1OOO godina, nema čvrstog pravila o dužini razdoblja između dvije inkarnacije (vidi 42. poglavlje). Kashi se  želio odmah vratiti na ovu zemlju, a ja sam u sebi bio siguran da će mu želja biti ispunjena. Razdoblje koje čovjek provodi na fizičkom ili astralnom nivou određeno je njegovom karmom.

Boginja smrti je simbol dharme, zakona. Smrt, a zapravo i san, tj. "mala smrt", na zemlji su nužnost kojom se neprosvijetljeno ljudsko biće privremeno oslobađa  čulnih okova. Čovjekova suštinska priroda je duhovna, pa on putem sna ili smrti na neki način obnavlja sjećanje na svoju bestjelesnost.

Kashijeva prerana smrt bila je posljedica karmičke prisile. Univerzalni zakon karme izložen u hinduističkim svetim spisima, jest zakon akcije i reakcije, zakon uzroka i posljedice ili, rečeno jezikom naroda, “kako siješ, tako ćeš i žeti”. Prirodna pravednost (rta) brine se za to da svaki čovjek svojim mislima i djelima postane kovač svoje sudbine. Sile koje je pokrenuo svojim mudrim ili budalastim djelima, moraju se vratiti njemu kao svom pokretaču, i krug se neumoljivo zatvara. “Svijet je kao matematička jednakost.

Sigurno i nepogriješivo svaka tajna biva otkrivena, svaki zločin kažnjen, svaka vrlina nagrađena, svaka greška ispravljena” (Emerson).

Poznavanje zakona karme kao univerzalnog zakona pravednosti usprkos svim nejednakostima u životu, omogućava čovjekovom duhu da ne bude ogorčen na Boga i ljude.

Neki veliki indijski učitelji prozvani su “graditeljima gazova” (tirthakara) jer otkrivaju prijelaz preko kojeg zbunjeno čovječanstvo može prijeći s one strane olujnih mora samsare (karmički kotač, ponavljanje života i smrti). Samsara, “plutanje niz struju”

pojavnog toka navodi čovjeka da krene linijom najmanjeg otpora. “Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu” (Jakovljeva 4,4)? Da bi postao Božji prijatelj, čovjek mora  prevladati sva zla i zloduhe svoje karme (ili djela) koja ga navode da se beskičmenjački povinuje obmanjivačkoj mayi svijeta. Poznavanje željeznog zakona karme ohrabruje ozbiljnog tragaoca da nađe put koji definitivno vodi iz karmičkog ropstva (bandha).

Kasnije sam ga posjećivao. Roditelji su mu dali staro ime Kashi. Čak i kao malo djetence bio je upadljivo sličan mom dragom učeniku iz Rančija. Dijete me je odmah zavoljelo. Privlačnost iz prošlosti probudila se udvostručenom silinom.

Mnogo godina kasnije, dok sam boravio u Americi, dječak, tada već tinejdžer, pisao mi je kako duboko čezne da krene stazom joge. Uputio sam ga jednom učitelju na Himalajama koji je ponovno rođenog Kashija primio za učenika.

Poglavlje 29.

Rabindranath Tagore i ja uspoređujemo škole

“Rabindranath Tagore učio nas je da pjevamo prirodno i lako kao ptice.

To mi je objasnio Bhola Nath, bistar četrnaestogodišnji momčić u mojoj školi u Rančiju, kad sam ga jednog jutra pohvalio kako lijepo pjeva. S razlogom i bez njega, iz dječakovog grla tekla je melodična rijeka. Prije nego što je došao u Ranči pohađao je čuvenu Tagoreovu školu “Santiniketan” (luka mira) u Bolpuru.

“Rabindranathove pjesme bile su mi na usnama od rane mladosti”, rekao sam svom drugu. “Cijeli Bengal, čak i nepismeni seljak, uživa u njegovim uzvišenim stihovima.”

Bhola i ja zajedno smo otpjevali nekoliko melodija od Tagora, koji je muzički obradio tisuće indijskih pjesama, neke svoje, a neke iz davne prošlosti.

“Sreo sam Rabindranatha ubrzo nakon što je primio Nobelovu nagradu za književnost”, rekao sam kad smo završili pjevanje.

“Htio sam ga upoznati jer sam se divio njegovoj nediplomatskoj hrabrosti u obračunavanju s književnim kritičarima.” Nasmijao sam se. Bhola je s radoznalošću upitao što je bilo dalje.

“Kritičari su napadali Tagoru zato što je u bengalsku poeziju uveo novi stil”, počeo sam da pripovijedam.

“Miješao je govorne i klasične izraze zanemarujući sva propisana ograničenja koja panditi toliko vole. Njegove pjesme utjelovljuju duboke filozofske istine na način koji je privlačan ljudskim osjećanjima, ne mareći za prihvaćene književne oblike. Jedan utjecajan kritičar prezrivo je nazvao Rabindranatha “golubljim pjesnikom koji

svoje gukanje prodaje štampi za jednu rupiju.” Međutim, bližio se dan Tagoreove osvete. Sav zapadni svijet izrazio mu je poštovanje kad je svoj Gitanđali (Pjesme darovnice) preveo na engleski jezik. Vagon pun pandita, a među njima i njegovi bivši kritičari, došao je u Santiniketan da mu čestita. Rabindranath je primio goste tek

pošto ih je namjerno pustio da dugo čekaju, a zatim je stoički saslušao njihove pohvale. Konačno im se obratio njihovim vlastitim kritičarskim oružjem.

“Gospodo,” rekao je, “tamjan kojim mi ovdje kadite pomiješan je sa smradom vašeg prošlog prezira.

Postoji li možda neka veza između činjenice da mi je dodijeljena Nobelova nagrada i vašeg iznenadnog prefinjenog ukusa? Ja sam onaj isti pjesnik koji vam se nije svidio kad je na oltar Bengala položio svoje prvo skromno cvijeće.”

Novine su objavile izvještaj o hrabrom Tagoreovom prijekoru. Divio sam se otvorenim riječima čovjeka kojeg laskanje nije moglo da hipnotizira”, nastavio sam.

Rabindranathu me je u Kalkuti predstavio njegov sekretar, gospodin C. F. Andrevs,195 jednostavno obučen u bengalski dhoti. S ljubavlju je govorio u Tagoreu kao o svom gurudevi.

Rabindranath me je srdačno primio. Obavijala ga je spokojna aura šarma, kulture i uljudnosti.

Odgovarajući na moje pitanje o književnim uzorima, Tagore mi je rekao da je osim naših religioznih mitova, jedan od drevnih izvora njegove inspiracije bio i klasični pjesnik Vidyapati.”

Inspiriran tim uspomenama počeo sam da pjevam Tagoreovu verziju stare bengalske pjesme “Zapali svjetiljku svoje ljubavi”. Bhola i ja veselo smo pjevali šećući okolinom Vidyalaye.

Nakon dvije godine po otvaranju škole u Rančiju, primio sam Rabindranathov srdačan poziv da ga posjetim u Santiniketanu i razgovaram s njim o obrazovnim idealima. Rado sam otišao. Pjesnik je sjedio u svojoj radnoj sobi i kada sam ušao, kao i prilikom prvog susreta pomislio sam kako je on pojam zrele muževnosti -

model kakvog bi svaki slikar mogao poželjeti. Njegovo lijepo oblikovano lice otmjenog patricija bilo je uokvireno dugačkom kosom i bujnom bradom. Velike blage oči, anđeoski osmijeh i melodičan glas koji je u pravom smislu riječi mogao da opčini. Stasit, visok i ozbiljan, spajao je gotovo žensku nježnost s dražesnom spontanošću djeteta.

Bio je u svakom pogledu utjelovljenje idealnog pojma pjesnika.

Tagore i ja odmah smo se udubili u uspoređivanje škola koje su obje bile neortodoksne. Otkrili smo mnogo zajedničkih crta: poučavanje u prirodi, jednostavnost, dovoljno prostora za djetetov stvaralački duh.

Rabindranath je osim toga stavljao naglasak na proučavanje literature i poezije i izražavanje muzikom, kao što sam već primijetio u Bholinom slučaju. Djeca u Santiniketanu nisu učila jogu, ali su poštivala vrijeme šutnje.

Pjesnik je s laskavom pažnjom slušao moj opis “yogoda” vježbi koje su punile tijelo energijom, i jogijskih tehnika koncentracije koje su učili svi učenici Rančija.

Tagore mi je pričao o mukama na početku svog školovanja.

“Iz škole sam pobjegao već u petom razredu”, rekao je smijući se. Nije mi bilo teško  shvatiti kako je dosadna atmosfera discipline u razredu djelovala na njegovu urođenu pjesničku osjetljivost.

195 Engleski pisac i publicista, blizak prijatelj Mahatme Gandhija.

“Zato sam otvorio Santiniketan pod sjenovitim drvećem i jasnim nebom.” Rječito je pokazao na malu grupu koja je učila u prekrasnom vrtu.

“Među cvijećem i pticama dijete je u svojoj prirodnoj okolini. Samo tako može doći potpuno do izražaja skriveno bogatstvo njegove individualne obdarenosti. Istinsko obrazovanje se nikada ne može uliti lijevkom izvana.

Prije bi se moglo reći kako ono mora pomoći da beskonačna unutrašnja mudrost sama od sebe izroni na površinu”.196

Složio sam se.

“Idealistički instinkti omladine koja obožava heroje, izgladnjuju se dijetom koja se isključivo sastoji od statističkih i kronoloških podataka.”

Pjesnik je s ljubavlju govorio o svom ocu Devandranathu, koji je inspirirao osnivanje Santiniketana.

“Otac mi je poklonio ovu plodnu zemlju gdje je već sagradio kuću za goste i hram”, pripovijedao mi je Rabindranath. “Ovdje sam 1901. godine počeo svoj obrazovni eksperiment sa samo deset dječaka. Osam tisuća funti Nobelove nagrade potrošeno je za održavanje škole.

Stariji Tagore, Devandranath, poznat pod imenom “Maharši” (veliki mudrac), bio je izuzetna ličnost, što što se može vidjeti iz njegove Autobiografije. Dvije godine svoje muževne dobi proveo je meditirajući na Himalajama. Njegovog oca, Dvarkanatha Tagorea, slavili su po cijelom Bengalu zbog velike darežljivosti i javnih dobročinstava. Iz tog slavnog drveta granao se cijeli niz genija, a ne samo Rabindranath. Svi njegovi rođaci istakli su se na području stvaralaštva. Njegovi nećaci, Gogonendra i Abinindra, spadaju među najistaknutije slikare,197 a

Rabindranathov brat Dvijendra bio je dalekovidan i dubokouman filozof kojeg su voljele čak i ptice i šumska stvorenja.

Rabindranath me je pozvao da prenoćim u gostinskoj kući. Bio je zaista očaravajući prizor vidjeti kako pjesnik sa grupom svojih učenika uvečer sjedi na terasi. Vrijeme se vratilo unazad: prizor preda mnom sličio je na prizore u drevnim asramima - radosni pjevač okružen svojim poklonicima, svi u oreolu božanske ljubavi.

Tagore je svaku vezu učvršćivao sponama harmonije. Nikad nametljiv, neodoljivim magnetizmom privlačio je i osvajao srca. Rijedak cvijet pjesništva u Gospodinovom vrtu privlačio je prirodnim mirisom!

Svojim melodičnim glasom Rabindranath nam je pročitao nekoliko svojih pjesama. Većinu pjesama i igrokaza napisao je u Santiniketanu za zabavu učenicima. Za mene ljepota njegovih stihova leži u umijeću što se obraća Bogu gotovo u svakoj strofi, pa ipak rijetko spominje sveto ime. “Opijen blaženstvom pjevanja,” pisao je,

“zaboravljam se i nazivam prijateljem tebe, koji si moj Bog.”

Slijedećeg dana poslije užine, oklijevajući, zaželio sam pjesniku zbogom. Radujem se što je njegova mala škola danas prerasla u internacionalni univerzitet “Visvabharati”, idealno mjesto za obrazovanje studenata iz svih zemalja.

Gdje Ti duh vodiš ka misli i djelu koji se vječno šire,198 U tom raju slobode, Oče, probudi moju zemlju!199

196 “Budući da se često rađala ili, kako hinduisti kažu, “putovala stazom postojanja kroz tisuće rođenja”… nema ničeg što ne bi poznavala. Nije nikakvo čudo da se sjeća… onoga što je prije znala… Jer istraživanje i učenje zapravo je sjećanje” - Emerson.

197 Rabindranath se, kada mu je bilo 60 godina, počeo ozbiljno baviti slikarstvom. Svoja “futuristička” djela izlagao je u glavnim gradovima Europe i u New Yorku.

198 “Misao i djelo koji se vječno šire”, čovjekov je ideal. Na Zapadu neki pisci tvrde da je hinduistički cilj “bijeg” od aktivnosti i antidruštveno povlačenje. Četverostruki vedski plan čovjekovog života savršeno je uravnotežen. Polovina životnog vijeka predviđena je za učenje i dužnosti kućedomaćina, a polovina za kontemplaciju i meditaciju (vidi bilješku 1 na str. 18O). Samoća je neophodna da bismo

se utemeljili u Jastvu, ali poslije godina provedenih u samoći, učitelji se vraćaju u svijet da bi mu služili. Čak i sveci koji se ne bave nikakvim poslom, daju svijetu misli i svete vibracije, koje su korisnije i dragocjenije od najvećih humanitarnih akcija neprosvijetljenog čovjeka. Ti veliki ljudi, svaki na svoj način, nesebično pokušavaju (često nailazeći na ogorčeni otpor) uzdignuti i inspirirati svoje suvremenike. Ni jedan hinduistički vjerski ili društveni ideal nije isključivo negativan, kao što to neki pokušavaju  prikazati. Tako je, na primjer, ahimsa, “ne-nasilje” ili “ne-vrijeđanje bližnjega”, koja se u Mahabharati naziva “savršenom vrlinom” (sakala dharma),

pozitivno potičuća, ako je opće mišljenje da čovjek koji ne pomaže drugim ljudima, te ljude na neki način vrijeđa.

Bhagavad Gita (III, 4-8) ističe da je aktivnost utkana u samu čovjekovu prirodu. Lijenost je jednostavno “pogrešna aktivnost”.

“Ne može se čovjek nikad osloboditi od djela, i spasiti time da djelatnost izbjegava,

a niti je ikad itko samo samim odricanjem postigao savršenstvo.

Ne postoji takvo biće koje bi u stanju bilo ostati makar samo trenutak nedjelatno,

jer ga sama svojstva koja proističu iz prirode - pa i protiv volje - sile i nagone na djelatnost.

Već i samo mišljenje djelatnost je u carstvu misli.

Izvršavaj uvijek samo ono što je tvoja prava dužnost, što je tvoje pravo djelo,
jer djelatnost prava uvijek nadmašuje nedjelatnost.”

199 Rrabindranath Tagore: Gitanđali (Pjesme darovnice).

Poglavlje 30.

Zakon o čudima

Veliki romanopisac Lav Tolstoj200 napisao je dražesnu pričicu „Tri pustinjaka“. Njegov prijatelj Nicholas Roerich prepričao je ovako:

“Na otoku su živjela tri stara pustinjaka. Bili su tako jednostavni da je jedina molitva koju su molili glasila: “Nas je troje. Ti si troje - smiluj nam se!” Za vrijeme te naivne molitve događala su se velika čuda.

Lokalni biskup201 je čuo za tri pustinjaka i njihovu nedopustivu molitvu pa ih je odlučio posjetiti i   poučiti kanonskim invokacijama Boga. Stigao je na otok i rekao pustinjacima da je njihova molitva nedostojna, te ih naučio mnoge uobičajene molitve. Zatim je otplovio. Odjednom je ugledao blistavu svjetlost koja je pratila njegov brodić. Kada se približila, razabrao je u njoj tri pustinjaka koji su držeći se za ruke trčali po valovima i pokušavali sustići brod.

“Zaboravili smo molitve kojima si nas naučio,” povikali su kad su stigli biskupa, “pa smo požurili da te zamolimo da nam ih ponoviš.” Zaprepašteni biskup odmahnuo je glavom. “Dragi moji,” odgovorio je ponizno, “molite se i dalje kao i do sada!”

Kako su tri sveca hodala po vodi?

Kako je Krist uskrsnuo svoje tijelo pribijeno na križ?

Kako su Lahiri Mahasaya i Šri Juktešvar izvodili svoja čuda?

Moderna nauka za sada nema odgovor, iako se pronalaskom atomske bombe i radarskog čuda širina svjetskog uma naglo povećala. Riječ “nemoguće” sve manje se ističe u čovjekovom rječniku.

Drevni vedski spisi govore da u materijalnom svijetu vrijedi jedan jedini osnovni zakon maye, princip relativnosti i dualnosti. Bog, jedini život apsolutno je jedinstvo. Ne može se izraziti kroz odvojene i različite pojave u kreaciji osim pod lažnim ili nestvarnim velom. Ta kozmička iluzija jest maya. Svako veliko naučno otkriće modernog doba potvrdilo je tu jednostavnu izreku ršija.

Njutnov zakon kretanja je zakon maye: “Za svaku akciju postoji uvijek njoj jednaka i njoj suprotna reakcija. Uzajamno djelovanje bilo koja dva tijela uvijek je jednako i u suprotnom smjeru.”

Akcija i reakcija su prema tome potpuno jednake. U prirodi se ne može naći jedna jedina sila. Uvijek postoji i mora postojati par sila jednakih po veličini, a suprotnih po smjeru.

Sve osnovne prirodne aktivnosti otkrivaju da im je porijeklo u mayi. Elektricitet, na primjer, je pojava odbijanja i privlačenja, njegovi elektroni i protoni su električno suprotno nabijeni. Drugi primjer: atom ili posljednja čestica materije je, kao i sama zemlja, magnet s pozitivnim i negativnim polaritetom. Sav pojavni svijet je u nesalomljivoj moći polarnosti. Nijedan fizički, kemijski ili neki drugi naučni zakon nikada nije otkriven bez sebi suprotnog principa.

Fizika, dakle, ne može formulirati zakone izvan maye, same teksture i strukture kreacije. I sama priroda je maya i prirodne nauke moraju se pomiriti s tom neizbježnom činjenicom. U svom vlastitom domenu ona je važna i neiscrpna, pa naučnici budućnosti ne mogu učiniti više nego da jedan za drugim ispituju aspekte njene raznolike beskonačnosti. Nauka je prema tome neprekidan tok koji ne može doseći nikakav konačni cilj; primjerena je za formuliranje zakona kozmosa koji već postoji i funkcionira, ali je nemoćna da otkrije Zakonodavca i jedinog Pokretača. Veličanstvene pojave gravitacije i elektriciteta su poznate, ali što su zapravo

gravitacija i elektricitet, to ne zna nijedan smrtnik.202

200 Neki Tolstojevi ideali bili su jednaki Gandhijevim. Njih dvojica su u pismima raspravljali o nenasilju. Tolstoj je smatrao da je Kristovo najvažnije učenje “ne branite se od zla (zlom)” Matej 5 39. Zlu se treba “opirati” samo njegovom logički efikasnom suprotnošću: dobrom ili ljubavlju.

201 Pričica se navodno temelji na povijesnom događaju. Izdavač nas u bilješci obavještava kako je biskup sreo ta tri pustinjaka dok je plovio iz Arhangelska u Slovecki manastir na ušću rijeke Dvine.

202 Veliki pronalazač Marconi priznao je da nauka ne može doći do krajnje istine: “Neosporna je činjenica da nauka ne može riješiti zagonetku života. Kad ne bi bilo vjere, to bi zaista bilo porazno. Tajna života je najveća zagonetka koja je ikada postavljena ljudskoj misli.”

Proroci su oduvijek ljudskoj rasi pripisivali zadatak nadilaženja maye. Uzdići se iznad dualnosti stvaranja i spoznati jedinstvo Stvoritelja smatra se najvišim čovjekovim ciljem. Oni koji se čvrsto drže kozmičke iluzije, moraju prihvatiti njen suštinski zakon polarnosti: plimu i oseku, procvat i propadanje, dan i noć, uživanje i bol, dobro i zlo, rođenje i smrt. Kada čovjek prođe nekoliko tisuća ljudskih inkarnacija, to ciklično ponavljanje počinje u njemu izazivati tjeskobnu dosadu. Tada s nadom baca pogled na svijet s one  strane mayine prisile.

Strgnuti veo maye znači prodrijeti u tajnu stvaranja. Jogi koji na taj način razgoliti univerzum jedini je pravi monoteist. Svi ostali obožavaju idole. Sve dok je čovjek podložan dualističkim obmanama prirode, njegova boginja je maya sa dva lica, pa on ne može spoznati jedinog istinitog Boga.

Kao svjetska iluzija, maya se u čovjekovom duhu izražava kao avidya, doslovno “ne-znanje”, obmana, varka. Maya ili avidya nikada se ne mogu nadvladati intelektualnim uvjeravanjem ili analizom, nego isključivo postizanjem unutrašnjeg stanja nirvikalpa samadhija. Proroci Starog zavjeta i vidovnjaci svih zemalja i vremena govorili su o tom stanju svijesti. Ezekijel kaže: “Potom me odvede k vratima koja gledaju na istok. I gle, slava Boga Izraelova dolazi od istoka, i glas joj bijaše kao glas velike vode, i zemlja se sjala od slave njegove.”203

Božanskim okom na čelu (istok), jogi svojom sviješću plovi u sveprisutnost slušajući Riječ ili aum, božanski zvuk mnogih voda ili vibracije koje su jedina stvarnost stvaranja.

Među trilijunima tajni u svemiru najviše nas zapanjuje svjetlost. Nasuprot valovima zvuka koji se mogu prenositi samo zrakom ili nekim drugim materijalnim medijem, svjetlosni valovi slobodno prolaze vakumom međuzvjezdanih prostora. Čak i hipotetični eter koji se u valnoj teoriji smatrao međuplanetarnim medijem

svjetla, može se odbaciti na osnovu Einsteinove tvrdnje da geometrijska svojstva prostora čine teoriju o eteru nepotrebnom. Bez obzira na bilo koju od ovih pretpostavki, svjetlost je od svih prirodnih pojava najsuptilnija i najmanje zavisi od materije.

U Einsteinovom gigantskom nacrtu brzina svjetlosti - tri stotine tisuća kilometara u sekundi – dominira cijelom teorijom relativnosti.204 Einstein matematički dokazuje da je brzina svjetlosti, bar sa čovjekovog konačnog stanovišta, jedina konstanta u svemiru koji se neprestano mijenja. Sve ljudske mjere vremena i prostora zavise

isključivo o apsolutu brzine svjetlosti. Dakle, vrijeme i prostor nisu više apstraktno vječni kao što se to do sad smatralo, nego su relativni i konačni faktori koji vrijede kao mjere samo u odnosu na brzinu svjetlosti.

Pridružujući se prostoru kao relativna dimenzija, vrijeme je odustalo od svojih despotskih zahtjeva da ne bude ničim uvjetovano. Otkrivena je njegova prava priroda - suština dualnosti! S nekoliko ujednačavajućih poteza perom Einstein je protjerao iz svemira svaku fiksnu realnost osim realnosti svjetlosti.

U kasnije razvijenoj teoriji jedinstvenog polja veliki fizičar je sažeo zakone gravitacije i elektromagnetizma u jednu jedinu formulu. Svodeći strukturu kozmosa na varijacije jednog jedinog zakona, Einstein prekoračuje tisuće godina i rukuje sa s ršijima koji su tvrdili da je cijela kreacija od iste supstance, tj. od mnogolike maye.

Kod epohalnog otkrića teorije relativnosti stigle su i matematičke mogućnosti da se atom istraži do kraja. Veliki naučnici sada hrabro izjavljuju da ne samo da je atom energija, a ne materija, nego da je atomska energija u svojoj suštini svijest. Otvoreno priznaje da se fizika kao nauka bavi svijetom sjena,vrlo je značajan napredak (piše sir Arthur Stanley Eddington u svom djelu Priroda materijalnog svijeta). U svijetu fizike promatramo predstavu u kojoj se izvodi drama uobičajenog, nama poznatog života. Sjenka mog lakta počiva na sjenci stola kao što sjenka crnila teče po sjenci papira.

Sve je to simbolično i fizičar ga kao takvog i ostavlja. Zatim dolazi duh alkemičara koji prevodi simbole…Da grubo zaključimo, materija od koje je načinjen svijet jest svijest…Stvarna materija i polja sila prijašnje fizikalne teorije potpuno su nevažni osim kao maštarije što ih je svijest sama satkala...Tako je vanjski svijet postao svijet sjena.

Otkrićem elektronskog mikroskopa konačno se dokazala svjetlosna suština atoma i neizbježna dualnost prirode. The Nev York Times je ovako izvijestio o demonstraciji elektronskog mikroskopa pred grupom naučnika,

1937. godine:

Kristalna struktura tungstena koja je dosad bila poznata samo indirektno putem rendgenskih zraka, jasno se ocrtavala na fluorescentnom ekranu pokazujući devet atoma u pravilnom položaju u njihovoj prostornoj rešetki, kocku sa po jednim atomom na svakom vrhu i jednim u sredini. Atomi u kristalnoj rešetki tungstena na

fluorescentnom ekranu bili su kao točke svjetla složene u geometrijsku šaru. Moglo se vidjeti kako molekule

203 Ezekijel 43,1-2

204 Ključ za smjer kojim je išao Einsteinov genije nalazimo u činjenici da je on cijelog života bio učenik velikog filozofa Spinoze, čije je najpoznatije djelo Etika. “Najljepše što možemo doživjeti, jest tajna”, piše Einstein u svojim Živim filozofijama (Simon and Schuster). “To je izvor svake prave nauke i umjetnosti. Onaj tko taj osjećaj ne poznaje, tko ne može zastati u čudu ushićeno i sa strahopoštovanjem, zapravo je mrtav.”

zraka, plešući kao točke svjetla slične suncu koje svjetluca na tekućoj vodi, bombardiraju tu kristalnu kocku svjetlosti. …Princip elektronskog mikroskopa prvi su otkrili dr. Clinton J. Davisson i dr. Lester H. Germer 1927. godine iz laboratorija Bell telefona u New Yorku. Oni su otkrili da elektron ima dvojnu prirodu, tj. I karakteristike čestice i karakteristika valova.205 Kvaliteta valova daje elektronu osobine svjetlosti, pa je započeto istraživanje kako bi se pronašao neki način “fokusiranja” elektrona slično onom kada se lećom fokusira svjetlost.”

Za svoje otkriće dvostruke prirode elektrona (koje je potvrdilo prognozu francuskog nobelovca fizičara De Brogliea i pokazalo da je sav materijalni svijet dualne prirode), dr. Davisson također je dobio Nobelovu nagradu.

“Rijeka znanja,” piše sir James Jeans u Tajnovitom svemiru, “kreće prema ne -mehaničkoj stvarnosti.

Svemir sve više izgleda kao velika misao, a sve manje kao velika mašina.” Znanost XX vijeka zvuči kao stranica iz drevnih Veda.

Ako, dakle, tako mora biti, neka nauka pouči čovjeka filozofskoj istini kako svemir nije materijalan.

Njegova potka i osnova jeste maya, obmana. Fatamorgana stvarnosti nestaje analizom. Kako se pod njim jedan po jedan ruše stupovi materijalnog kozmosa, čovjek nejasno opaža svoju idolatrijsku zavisnost, svoje kršenje Božje zapovijedi: “Nemoj imati drugih Bogova osim mene.”206

U svojoj čuvenoj jednakosti o ekvivalentnosti mase i energije, Einstein je dokazao kako je energija svake materijalne čestice jednaka njenoj masi pomnoženoj s kvadratom brzine svjetlosti. Oslobađanje atomske energije postiže se uništavanjem materijalne čestice. “Smrt” materije bila je rođenje atomskog doba.

Brzina svjetlosti nije matematička konstanta zato što postoji neka apsolutna vrijednost od 300.000 kilometara u sekundi, nego zato što nijedno materijalno tijelo, čija se masa povećava s njegovom brzinom, ne može nikada dostići brzinu svjetlosti. Ili, drugim riječima: samo materijalno tijelo čija masa je beskonačna, može

postići brzinu svjetlosti.

Taj pojam nas dovodi do zakona o čudima.

Majstori koji mogu materijalizirati i dematerijalizirati svoje tijelo ili bilo koji drugi predmet i mogu se kretati brzinom svjetlosti, i upotrijebiti kreativne zrake svjetlosti da bi bilo koju materijalnu pojavu učinili trenutno vidljivom, ispunili su nužan Einsteinov uslov: njihova masa je beskonačna.

Svijest savršenog jogija bez napora obuhvaća ne samo njegovo ograničeno tijelo, nego i cijelu strukturu svemira. Gravitacija, bila ona Njutnova “sila” ili Einsteinova “manifestacija inercije”, ne može prisiliti učitelja da izrazi svojstvo “težine”, karakteristično gravitacijsko stanje svih materijalnih predmeta. Onaj tko za sebe zna

da je sveprisutni Duh, ne podliježe više krutim zakonima tijela u vremenu i prostoru. “Neprobojni krugovi” koji su ga zarobljavali, popucali su pod naletom spoznaje: “Ja sam On.”

“Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.” Prva Božja zapovijed njegovoj uređenoj stvarnosti (Postanak 1,3) oživjela je jedinu atomsku stvarnost: svjetlost. Na zracima tog nematerijalnog medija su sve božanske manifestacije. Poklonici svih vremena svjedoče o pojavi Boga u vidu plamena i svjetlosti: “Car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost, i živi u svjetlosti.”207 Sv. Ivan ovako opisuje svoje viđenje Gospoda: “Oči njegove kao plamen ognjeni… i lice njegovo bijaše kao što sunce sja u sili svojoj.”208

Jogi koji se savršenom meditacijom stopio sa Stvoriteljem, vidi kozmičku suštinu svjetlosti. Za njega nema razlike između svjetlosnih zraka koje sačinjavaju vodu, i svjetlosnih zraka od kojih je sačinjena zemlja.

Oslobođen od svijesti o materiji kao i od tri dimenzije prostora i, četvrte, vremena, majstor s jednakom lakoćom prenosi svoje svjetlosno tijelo preko svjetlosnih zraka zemlje, vode, vatre ili zraka. “Zato, bude li ti oko jedno jedino, cijelo će ti tijelo biti u svjetlu”209

Dugotrajna koncentracija na oslobodilačko spiritualno oko omogućila je jogiju da uništi sve obmane u odnosu na materiju i njenu gravitacionu masu. Stoga on svijet vidi kao masu svjetla u kojoj nema suštinskih razlika.

Svojim božanskim znanjem o svjetlosnim pojavama majstor atome svjetlosti (koji su svuda prisutni) može trenutno projicirati u pojavu koja će se moći opaziti čulima. Oblik projekcije - bilo to drvo, lijep dvorac, ljudsko tijelo - u skladu je s jogijevom voljom i sposobnošću vizualizacije.

Dok čovjek sanja, olabavio je stisak egoističnih ograničenja koja ga svakodnevno okružuju, pa svemoć njegovog duha svake noći dolazi do izražaja. I, gle, u snu vidimo davno umrle prijatelje, najudaljenije zemlje, uskrsle prizore iz djetinjstva. S tom slobodnom i ničim uvjetovanom sviješću koju u snu svi doživljavamo, u

205 To jest, oboje: materija i energija.

206 Izlazak 20, 3

207 I Timoteju 6, 15-16. “Nitko od ljudi”, tj. nijedan smrtnik koji je u vlasti maye.

208 Otkrivenje 1, 14-16

209 Matej 6, 22

Bogu probuđen učitelj neraskidivo je povezan. Bez ikakvih osobnih motiva, a služeći se stvaralačkom voljom koju mu je podario Stvoritelj, jogi premješta atome svjetla u svemiru kako bi zadovoljio svaku iskrenu molitvu poklonika. To je svrha čovjekovog postojanja i kreacije: da se uzdigne kao gospodar maye, svjestan kako vlada

kozmosom.

“I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!”210

Ubrzo pošto sam se zaredio, 1915. godine, doživio sam viziju velikih kontrasta. U njoj je živo dolazila do izražaja relativnost ljudske svijesti. Jasno sam vidio jedinstvo vječnog Svjetla iza bolne dualnosti maye. Vizija mi je došla jednog jutra dok sam sjedio u sobici u potkrovlju očeve kuće na Gurpar putu. Europom je mjesecima

bjesnio prvi svjetski rat. Tužno sam razmišljao o velikom danku smrti.

Kada sam za vrijeme meditacije zatvorio oči, svijest mi je prenesena u tijelo kapetana koji je zapovijedao bojnim brodom. Topovska grmljavina parala je zrak dok se puškaralo između obale i broda. Velika kugla pogodila je skladište topovske municije i raspolovila moj brod. Skočio sam u vodu s nekoliko mornara koji su

preživjeli eksploziju.

Sa srcem koje je lupalo, doplivao sam do obale misleći kako sam se spasio. Ali žali Bože, neko zalutalo tane završilo je svoj bijesni let u mojim grudima. Padoh na tlo stenjući. Cijelo tijelo mi je bilo paralizirano, ali sam bio pri svijesti, kao što je čovjek pri svijesti kada mu utrnu noge.

“Ipak me je konačno stigla tajnovita smrt”, pomislio sam. Uzdahnuvši tonuo sam u stanje nesvijesti kad, gle, sjedio sam u položaju lotosa u svojoj sobi na Gurpur putu. Briznuo sam u histeričan plač dok sam radosno pipao i štipao svoje ponovo zadobiveno tijelo - tijelo bez ikakve rupe od metka na grudima. Ljuljao sam se tamo

amo uzdišući, da bih se uvjerio kako sam živ. Usred tog čestitanja samom sebi svijest mi je opet prenijeta u kapetanovo mrtvo tijelo na krvlju natopljenoj obali. U mom duhu zavladala je neopisiva zbrka.

“Gospode,” molio sam se, “jesam li živ ili mrtav?” Zasljepljujuće svjetlo ispunilo je cijeli horizont, a vibracija koja je zvučala kao tiha grmljavina, uobličila se u riječi:

“Kakve veze sa svjetlom ima život ili smrt? Načinio sam te na sliku svoje svjetlosti. Relativnost života i smrti pripada kozmičkom snu. Spoznaj svoje istinsko biće! Probudi se, dijete moje, probudi se!”

Gospod nadahnjuje znanstvenike da u pravom trenutku i na pravom mjestu otkrivaju tajne njegovog stvaranja i to su onda koraci u čovjekovom buđenju. Mnoga suvremena otkrića pomažu ljudima da shvate svemir kao raznoliki izraz jedne jedine sile - svjetlosti, vođene božanskom inteligencijom. Čudesa filma, radija, televizije,

radara, fotoelektrične stanice - “električnog oka” koje sve vidi, i atomske energije temelje se na elektromagnetskoj pojavi svjetlosti.

Umijeće filma može prikazati svako čudo. Sa vizualnog stanovišta nema toga što se ne bi moglo dočarati fotografskim trikom. Može se vidjeti kako čovjekovo transparentno astralno tijelo izlazi iz njegovog grubog tjelesnog oblika, čovjek može hodati po vodi, uskrsnuti mrtve, obrnuti prirodni tijek događaja i ukinuti vrijeme i

prostor. Slažući svjetlosne slike, fotograf postiže optička čuda koja pravi majstor izvodi sa stvarnim zracima svjetlosti.

Filmske slike koje izgledaju kao pravi život, ilustriraju mnoge istine u vezi sa stvaranjem. Kozmički redatelj je sam napisao igrokaze i okupio bezbrojne učesnike na pozornici vijeka. Iz tamne kutije vječnosti on šalje svoj kreativni zrak kroz filmove vjekova koji slijede jedan za drugim, a slike se projiciraju na pozadini prostora.

Baš kao što filmske slike izgledaju kao stvarne, a zapravo su kombinacija svjetla i sjenke, tako je i raznovrsnost u svemiru samo varka. Planetarne sfere sa svojim bezbrojnim oblicima nisu ništa drugo nego likovi u kozmičkom filmu, što ga opažanje naših pet čula privremeno smatra istinitim, dok beskonačni kreativni zrak baca prolazne prizore na ekran čovjekove svijesti.

Publika u kinu može podići pogled i vidjeti kako se sve slike na ekranu pojavljuju posredstvom jednog jedinog zraka svjetlosti u kojem nema ni jedne jedine slike. Šarolika univerzalna drama na sličan način izranja iz jednog jedinog bijelog svjetla kozmičkog izvora. S nepojmljivom domišljatošću Bog prikazuje zabavu za

svoju ljudsku djecu, a u njegovom planetarnom kazalištu oni su i glumci i gledaoci.

Jednog dana ušao sam u kino da pogledam filmske novosti sa europskih ratišta. Na Zapadu je još trajao I svjetski rat. Filmske novosti tako su realistično prikazivale pokolje da sam iz kina izašao tužnog srca.

“Gospode,” molio sam se, “zašto dopuštaš toliku patnju?”

Na moje veliko iznenađenje trenutni odgovor stigao je u obliku vizije događanja sa Europskih ratišta.

Užas borbe ispunjene mrtvima i umirućima daleko je nadilazio užas bilo kakvog prikazivanja u filmskim novostima.

210 Postanak 1, 26

“Dobro gledaj!” Blagi glas progovorio je u mojoj svijesti. “Vidjet ćeš kako ti prizori koji se sad odigravaju u Francuskoj nisu ništa drugo nego igra svjetlosti i sjene. One su kozmički film jednako stvaran i jednako nestvaran kao filmske novosti koje si upravo vidio - igra unutar igre.”

Međutim, taj odgovor nije zadovoljio moje srce. Božanski glas je nastavio: “Stvaranje je oboje, i svjetlost i sjena, jer inače nema slike. Dobro i zlo moraju se izmjenjivati u supremaciji. Kada bi na ovom svijetu neprestano vladala radost, bi li čovjek ikada potražio drugi? Bez patnje ne bi mario ni da se sjeti kako se odrekao svog vječnog doma. Bol je poticaj sjećanju. Mudrost je način da izbjegnemo bol! Tragedija smrti nije stvarna. Oni koji se boje smrti slični su glumcu neznalici koji umire od straha na pozornici kada na njega ispale lažni metak. Moji sinovi su djeca svjetla. Oni neće zauvijek spavati u obmani.”

Premda sam u svetim spisima čitao opise maye, oni mi nisu pružili tako duboku spoznaju kao ova osobna vizija i popratne riječi utjehe. Čovjekove vrijednosti mijenjaju se iz korijena kad se napokon uvjeri kako je kreacija samo

golemi film i da stvarnost nije na ekranu nego kraj njega. Kada sam završio pisanje ovog poglavlja, sjedio sam na svom krevetu u položaju lotosa. Sobu su mutno osvjetljavale dvije svjetiljke koje su stvarale sjenke. Kada sam podigao pogled opazio sam da je strop ispunjen sitnim točkicama boje slačice, koje su svjetlucale i treperile slično radijumu. Mnoštvo šiljastih zraka kao svjetlosna kiša skupilo se u providan snop i tiho se spuštalo na mene.

Moje materijalno tijelo istog časa je izgubilo svoju grubu i dobilo astralnu teksturu. Osjetio sam kako lebdim jedva dotičući postelju, a moje je tijelo naizmjenično, bez težine, lelujalo lijevo-desno. Pogledao sam uokolo po sobi. Pokućstvo i zidovi izgledali su kao i obično, ali točkice svjetla toliko su se namnožile da je strop bio

nevidljiv. Zaprepastio sam se.

“To je mehanizam kozmičkog filma.” Glas kao da je govorio iz svjetla. “Bacajući svoj zrak na bijeli ekran pokrivača na tvojoj postelji, ono proizvodi sliku tvog tijela. Pogledaj, tvoj oblik nije ništa drugo nego svjetlo!”

Zurio sam u svoje ruke i micao ih tamo-amo, ali nisam uspio da osjetim njihovu težinu. Obuzela me je zanosna radost. Ova kozmička stabljika svjetla koja je procvjetala kao moje tijelo, izgledala je kao božanska reprodukcija svjetlosnih zraka koje u kinu izlaze iz sobice za projekciju i pretvaraju se u slike na ekranu.

Dugo sam gledao taj film svog tijela u polumraku kina svoje sobe. Među mojim mnogobrojnim vizijama nije bilo neobičnije. Kada je moja obmana o čvrstom tijelu potpuno nestala, a moja spoznaja da je svjetlost suština svih predmeta produbila, podigao sam pogled na titravu rijeku “biotrona” i progovorio preklinjući.

“O, Svjetlo božansko, molim te, uvuci u sebe moju neznatnu tjelesnu sliku, onako kao što je Ilija u plamenom vihoru uznesen na nebo.”211

Moja molitva očigledno je izazvala zaprepaštenje - zrak je nestao. Tijelo mi je opet dobilo normalnu težinu i palo na postelju. Roj svjetla na plafonu zatreperio je i nestao. Očito još nije stiglo vrijeme da napustim zemlju.

“Osim toga,” filozofirao sam, “možda se Iliji ne bi dopala moja drskost!”

211 Postanak 1, 26