Autobiografija jednog yogija ( Poglavlje 11 - 20 )

Poglavlje 11.

U Brindabanu, bez novčića u džepu

Đitendra i ja smo sišli s vlaka u ušli u Anantinu kuću, koji se nedavno iz Kalkute preselio u drevni grad Agru. Ananta je bio knjigovođa, a radio je kao kontrolor u vladinom odsijeku za javne radove.

Propovijed starijeg brata mi je odmah zaparala uši: ”Zaslužio si da te otac ostavi bez nasljedstva!”

“Ananta, ti vrlo dobro znaš da ja očekujem nasljedstvo samo od nebeskog oca.”

Odgovorio je: “Prvo novac, Bog može da dođe kasnije! Tko zna, život može da bude i suviše dug!”

Rekao sam: “Prvo Bog, novac je njegov rob. Tko zna, život može da bude suviše kratak.”

Moj odgovor je bio izazvan zahtjevom tog trenutka i nije se zasnivao ni na kakvom predosjećanju.

Anantin život se, nažalost, završio prerano. Nakon nekoliko godina je otišao u zemlju u kojoj novčanice nisu ništa vrijedile, niti će vrijediti.

“Pretpostavljam da je to mudrost iz ašrama! Međutim, vidim da si napustio Benares.” Oči su mu blistale od zadovoljstva. Još uvijek se nadao da će mi potkresati krila i privezati me za porodično gnijezdo.

“Moj boravak u Benaresu nije bio uzaludan, Tamo sam našao sve za čim mi je srce žudjelo! Možeš biti siguran da to nije ni tvoj pandit, niti njegov sin!”

Ananta mi se pridružio u smijehu. Bio je prisiljen da prizna kako se pokazalo da je vidovnjak koga je on odabrao bio kratkovid.

Pitao je: “Moj brate lutalice, kakvi su sada tvoji planovi?”

“Đitendra me je nagovorio da dođemo u Agru. Pogledat ćemo ljepote Tađ Mahala.64 Zatim odlazimo kod mog novog gurua koji ima ašram u Seramporeu.”

Ananta je bio gostoljubiv i pobrinuo se da se osjećamo udobno. Tijekom večeri, nekoliko puta sam osjetio na sebi njegov zamišljen pogled. Pomislio sam: “Poznajem taj pogled, nešto se kuha.” Sve se razjasnilo slijedećeg jutra, za vrijeme prvog doručka.

Ananta je bezazleno zurio u mene, dok je nastavljao osjetljivu temu iz našeg jučerašnjeg razgovora:

“Dakle, smatraš da ni malo ne zavisiš od očevog bogatstva?”

“Svjestan sam da zavisim samo od Boga.”

“Riječi su besplatne, a ti si do sada uvijek bio zaštićen. Međutim, kako bi bilo kada bi bio prisiljen da od nepoznate ruke tražiš hranu i zaklon? Uskoro bi prosio po ulicama?”

“Nikada se neću uzdati u prolaznike, nego samo u Boga. On za svoje poštovaoce može da smisli tisuću izvora bogatstava, a ne samo prosjačku posudu!”

“Opet samo riječi. Ako ti predložim da tu tvoju hvalisavu filozofiju provjerimo na ispitu u ovom našem svijetu, da li bi prihvatio?”

“Slažem se. Zar ti ograničavaš Boga samo na jedan zamišljeni svijet?”

“Vidjet ćemo. Danas ćeš imati priliku da proširiš svoj horizont i da potvrdiš svoje mišljenje.” Ananta je napravio dramsku pauzu, a onda rekao polako i ozbiljno:

“Predlažem ti da sa svojim drugom odeš u Brindaban. Ne smijete ponijeti nijednu rupiju, niti moliti za hranu ili novac. Svoj položaj ne smijete otkriti nikome. Ne smijete biti gladni, niti smiju  vas zadržati u Brindabanu. Vratite li se ovdje, u moj bungalov večeras prije ponoći, a da ne prekršite nijedan od mojih naloga, bit ću najsretniji čovjek u Agri.”

Nisam oklijevao ni na riječima niti u srcu: “Prihvaćam izazov!” Sa zahvalnošću sam mislio na mnoge trenutke svog života u kojima mi se iskazala neposredna božja pomoć. Moje izlječenje od kolere obraćanjem slici Lahirija Mahasaje, dar dva zmaja u igri iznad krovova Lahorea, amajlija koja mi je u pravi čas stigla dok sam bio očajan u Bareiliju, odlučna sadhuova poruka u dvorištu panditove kuće u Benaresu, vizija božanske majke i njene veličanstvene riječi pune ljubavi, njeno brzo obraćanje pažnje na moje beznačajne neprijatnosti kad je za to zamolio učitelj Mahasaja, pomoć u posljednjem času, kada mi je omogućeno da dobijem srednjoškolsku diplomu, i posljednji poklon, živi učitelj,65 o kome sam maglovito sanjao čitavog života. Nikada ne bih priznao da moja filozofija nije dorasla gruboj provjeri ovog svijeta.

64 Čuveni mauzolej.

65 Moć guruovog blagoslova nadahnula je svamija Šankaru da napiše ovaj hvalospjev: “Ništa ne postoji u tri svijeta što bi moglo da se usporedi sa pravim guruom. Ako zaista postoji filozofski kamen, onda on može željezo da pretvori u samo zlato, a ne i u drugi filozofski kamen. A obožavani učitelj pred čijim nogama je učenik našao utočište, stvara sebi jednakog. Zato je guru bez premca, štoviše on je transcendentalan.”

Šankara je i sam bio guru mnogobrojnim učenicima. Jedan od njih, Sanandana, napisao je komentar Brahma sutri (filozofija vedante). Taj rukopis je izgorio, međutim, Šankara koji ga je samo jednom prelistao, ponovio ga je svom učeniku riječ po riječ. Taj tekst poznat pod imenom Panća-padika naučnici proučavaju i danas. Učenik Sanadana je stekao novo ime neobično lijepim događajem. Jednog dana, dok je sjedio na obali rijeke, čuo je da ga Šankara zove sa druge obale i odmah je zakoračio u vodu. Njegova vjera, kao i stopala, istog trena su dobili podršku, jer je Šankara materijalizirao po virovima rijeke niz lotosovih cvjetova preko kojih je hodao. Poslije su tog učenika nazvali Padmapada, što znači “lotosova stopala.“

Ananta je izjavio: “Tvoja spremnost ti služi na čast. Odmah ću vas smjestiti na vlak.” Zatim se obratio Đitendri, koji je zapanjen slušao otvorenih usta: “Ti ćeš poći s njim da budeš svjedok, a najvjerojatnije i druga žrtva.”

Pola sata kasnije dobili smo karte u jednom smjeru. U skrovitom uglu stanice dozvolili smo Ananti da nas pretraži. Brzo je uvidio da ne skrivamo nikakvo blago. Naši jednostavni dhotiji66 nisu sakrivali ništa više nego što je bilo potrebno.

Kada je vjera počela da se miješa s ozbiljnim područjem financija, moj prijatelj je počeo protestirati:

“Ananta, daj mi jednu ili dvije rupije kako bih ti mogao poslati telegram, ako ne budemo imali sreće.”

Povikao sam na njega tonom punim prebacivanja: “Đitendra, ne prihvaćam provjeru ako uzmeš novac za svaku sigurnost.”

Rekao je: “U zveketu novca ima nečega umirujućeg.” Kada sam ga pogledao strogo, on je zašutio.

S tračkom poniznosti u svom glasu, Ananta je rekao: “Mukunda, ja nisam bezosjećajan.” Možda ga je grizla savjest što nas bez novca šalje u nepoznat grad, a možda se u njemu probudio religiozni skepticizam.

“Ako kojim slučajem, ili s božjom pomoći položiš ispit u Brindabanu, zamolit ću te da me iniciraš kao svog učenika.”

To obećanje je bilo u potpunoj suprotnosti s tradicijom, mada je odgovaralo neobičnosti cijele situacije.

Najstariji sin u indijskoj porodici rijetko se klanja mlađima od sebe. Njemu se, odmah iza oca, iskazuje poštovanje i poslušnost. Međutim nisam imao vremena za komentar, jer je vlak polazio.

Đitendra je šutio sav smrknut dok je vlak prelazio milje. Konačno se pomjerio, nagnuo se prema meni i dodirnuo osjetljivo mjesto:

“Ne vidim nikakav znak da će se Gospod pobrinuti za naš slijedeći obrok.”

“Šuti, nevjerni Tomo, Bog radi za nas.”

“Možeš li učiniti nešto da se požuri? Umirem od gladi na samu pomisao na ono što nas čeka. Iz Benaresa sam pošao s namjerom da pogledam Tađ mauzolej, a ne da uđem u vlastiti.”

“Đitentra, smiri se! Zar ovo nije prilika da prvi put u životu vidimo čuda Brindavana?67 Baš se radujem što ću koračati zemljom koju su posvetila stopala gospoda Krišne.”

Tada su se otvorila vrata našeg kupea. Dva čovjeka su ušla i sjeli. Slijedeća stanica je bila posljednja.

Stranac preko puta mene je progovorio sa zanimanjem koje me je iznenadilo: “Momci, imate li prijatelje u Brindabanu?”

Neučtivo sam odvratio pogled: “To vas se ne tiče.”

“Vjerojatno bježite od kuće jer vas je opčinio kradljivac srdaca.68 I ja sam religiozne prirode pa ću se svakako pobrinuti da dobijete jelo i zaklon od ove nepodnošljive vrućine.”

“Ne, gospodine, ostavite nas na miru. Veoma ste ljubazni, ali griješite ako mislite da bježimo od kuće.”

Više nismo razgovarali dok se vlak nije zaustavio. Kad smo izlazili na peron, suputnici nas uzeše za ruke i pozvaše kočiju. Zaustavili smo se ispred otmjenog ašrama koji se nalazio u vrtu sa zimzelenim drvećem. Naše dobročinitelje su očigledno tu poznavali. Jedan nasmiješeni momak nas je bez komentara odveo u sobu za primanje. Ubrzo nam je prišla žena dostojanstvenog izgleda.

Jedan od naših suputnika se obratio našoj domaćici ašrama: “Gauri Ma, princeza, nije mogla da dođe.

Planovi su im osujećeni u zadnjem momentu. Zamolili su nas da prenesemo ispriku, a mi smo vam doveli dva druga gosta, koja su me odmah privukla, jer sam osjetio da su poštovaoci gospoda Krišne.”

Naša dva poznanika su krenula prema izlazu s pozdravom: “Doviđenja momci, srest ćemo se opet ako bude božja volja?”

Gauri Ma je rekla: “Niste mogli odabrati bolji dan. Očekivala sam dva kraljevska pokrovitelja ovog ašrama. Bila bi šteta da u pripremljenim jelima ne uživaju oni koji ih cijene.”

Ove ljubazne riječi su neobično djelovale na Đitendru. Briznuo je u plač. Ispostavilo se da je ono čega se pribojavao, bila kraljevska gozba! Nije mogao brzo da se prilagodi. Naša domaćica ga je pogledala radoznalo, ali nije rekla ništa. Možda su joj bili poznati mladalački hirovi.

66 Dhoti; komad tkanine koji se vezuje oko struka i pokriva noge.

67 Brindaban u pokrajini udruženih provincija Mutra, za hinduiste je ono što je za kršćane Jeruzalem. Tamo je Krišna pokazao svoju slavu u korist čovječanstva. Sveti grad na obali rijeke Đamune mjesto je u koje milijuni hinduista idu na hodočašće.

68 Hari, ime kojim od milja poklonici nazivaju Krišnu.

Najavljen je ručak i Gauri Ma nas je povela u natkriveni prostor za ručavanje punog mirisa primamljivih začina, pa se izgubila u susjednoj kuhinji. Taj trenutak sam očekivao. Odabrao sam odgovarajuće mjesto na Đitendrinom tijelu i uštipnuo ga isto tako jako kao on mene u vlaku.

“Nevjerni Tomo, Bog se brine, ali se i žuri.”

Domaćica se vratila sa lepezom i po orijentalnom običaju počela je da nas uporno hladi, dok smo sjedili na skupocjenim jastucima. Učenici iz ašrama su hodali tamo-amo, prinoseći tridesetak jela. Riječ obrok ne bi mogla da ih obuhvati, nego samo izraz bogata gozba. Od kada smo se našli na ovoj planeti, Đitendra i ja nikada nismo probali takve poslastice.

“Časna majko, jela su zaista dostojna prinčeva! Ne mogu da zamislim što je vašim kraljevskim pokroviteljima moglo biti važnije i hitnije od ove gozbe. Pružili ste nam nešto čega ćemo se sjećati čitavog života.”

S obzirom da je jedan on Anantinih uslova bio šutnja, ljubaznoj gospođi nismo smjeli objasniti da naše zahvaljivanje ima dvostruko značenje, međutim naša iskrenost je bila uvjerljiva. Pri oproštaju, ona nas je blagoslovila i pozvala da ponovo posjetimo ašram.

Vani je vladala nemilosrdna vrućina. Požurili smo da se zaklonimo ispod drveta pred vratima ašrama.

Tu smo izmijenili nekoliko oštrih riječi, pošto su Đitendru ponovo obuzele sumnje.

“Uvalio si me u lijep sos. Naš ručak je bio sretna slučajnost, a kako da razgledamo grad kada smo bez ijednog novčića? A kako misliš da me vratiš u Anantinu kuću?”

Moje riječi nisu bile gorke, ali su ga optuživale. Rekao sam: “Kada ti je trbuh pun, brzo zaboravljaš Boga.” Kako se brzo zaboravljaju božanske milosti. Nema nijednog živog čovjeka kome nisu uslišene barem neke molbe.

“Neću zaboraviti ludost što sam pošao s luđakom poput tebe.”

“Šuti, Đitendra! Isti Gospod koji nas je nahranio, pokazat će nam Brindaban i vratit će nas u Agru.”

U taj čas brzim koracima nam je prilazio vitak mlad čovjek, ljubaznog lica, i zaustavio se ispod drveta pod kojim smo stajali, poklonio nam se i rekao:

“Dragi prijatelju, ti i tvoj drug mora da ste ovdje stranci, dozvolite mi da vam budem domaćin i vodič.”

Indijci teško mogu da problijede, ali Đitendrino lice je iznenada bilo blijedo poput leša. Učtivo sam odbio ponudu.

“Nećete me valjda odbiti?” U drugim okolnostima, strančevo zaprepaštenje bi bilo komično.

“A zašto da vas ne odbijem?”

“Vi ste moj guru.” Njegove oči su se s povjerenjem srele s mojim. “Za vrijeme podnevnih pobožnosti javio mi se u viziji blagoslovljeni gospod Krišna i pokazao mi dva napuštena lika pod drvetom. Jedno od lica je bilo vaše, učitelju! Često sam ga viđao u meditaciji. Kako bih se radovao kada biste prihvatili moje skromne usluge!”

“Radujem se i ja što si me pronašao. Nisu nas napustili ni Bog ni čovjek!”

Premda sam bio nepomičan i smiješio se revnosnom mladiću pred sobom, unutrašnja poslušnost me je bacila pred božanska stopala.

“Dragi prijatelji, hoćete li počastiti moj dom svojom posjetom?”

“Vrlo ste ljubazni, ali to nije izvodivo. Već smo gosti mog brata u Agri.”

“Dajte mi onda makar priliku da vam pokažem Brindaban, kako bih imao uspomenu na ovaj dan.”

Pristao sam radosno. Mladi čovjek, koji je rekao da se zove Pratap Čaterđi, iznajmio je kočiju s konjima.

Posjetili smo Madanamohana hram i ostala Krišnina svetišta. Noć nas je zatekla u vršenju pobožnosti u hramovima.

Pratap mi je rekao: “Izvinite me na trenutak, da nabavim sandes69.” Ušao je u trgovinu blizu željezničke stanice, dok smo se Đitendra i ja muvali po širokoj ulici, sada prepunoj ljudi, kada je malo zahladnjelo. Naš prijatelj je bio odsutan neko vrijeme, a onda se pojavio s poklonima koji su se sastojali od raznih slatkiša.

“Dopustite mi, molim vas, da steknem ovu religioznu zaslugu.” Smiješio se pružajući nam snop novčanica i dvije upravo kupljene karte za Agru. Prihvatio sam, klanjajući se nevidljivoj ruci. Usprkos Anantinom preziru, zar nije njeno obilje nadmašilo naše potrebe? Potražili smo usamljeno mjesto nedaleko od željezničke stanice.

Rekao sam Pratapu: “Pratape, naučit ću te krija jogi Lahirija Mahasaje, najvećeg jogija našeg doba.

Njegova tehnika će biti tvoj guru.”

Inicijacija je završena za pola sata. Rekao sam svom novom učeniku: Tvoj ćintamani70 je krija. Tehnika koja je, kao što vidiš vrlo jednostavna, ubrzava čovjekovu evoluciju. Hinduistički sveti spisi uče da je egu, koji

69 Bengalska poslastica.

70 Mitološki dragi kamen koji posjeduje moć da ispuni sve želje. Također i ime boga.

se neprestano utjelovljuje, potrebno milijun godina da bi se oslobodio maje. Taj prirodni period znatno se skraćuje uz pomoć krija joge. Kao što rast biljaka može da se ubrza, tako da rastu mnogo brže nego što je uobičajeno, kao što je to dokazao Đagadis Čandra Bose, tako naučnim sredstvima može da se ubrza i ljudski duhovni razvoj. Vježbaj uporno i precizno, pa ćeš se približiti guruu svih gurua.”

Sjedili smo neko vrijeme razumjevši se potpuno i bez riječi, a zatim smo polako pošli prema stanici. Ušao sam radostan u vlak, ali za Đitendru izgleda da je taj dan bio dan plača. Moje srdačan oproštaj s Pratapom bio je isprekidan prigušenim jecajima obojice. Tijekom putovanja Đitendra je opet ronio suze, ovoga puta ne zato što je žalio samoga sebe, nego zato što se kajao:

“Kako je površna moja vjera, srce mi je bilo od kamena. Ubuduće neću sumnjati u božju zaštitu.”

Približavala se ponoć. Dvije “Pepeljuge” poslane u svijet bez novčića, ušle su u Anantinu spavaću sobu.

Baš kao što je lakomisleno predvidio, njegovo lice je moglo da posluži za studiju ljudske zapanjenosti. Bez i jedne riječi, bacio sam novčanice na sto.

Pažljivo je rekao: “Đitendra, istinu na sunce! Nije li ovaj momak nekoga opljačkao?”

Kako se priča odvijala, moj brat je postajao sve ozbiljniji, a na kraju je postao sasvim svečan. Govorio je duhovito s oduševljenjem, što se ranije kod njega nije moglo zapaziti:

“Zakon ponude i potražnje dopire do finijih područja nego što sam pretpostavljao. Prvi put u životu shvaćam tvoju ravnodušnost prema riznicama i vulgarnom gomilanju bogatstva.”

Premda je bilo kasno, inzistirao je da ga iniciram u tehniku krija joge. Tijekom te noći “guru” Mukunda je neočekivano morao da prihvati odgovornost za dva “učenika”.

Slijedećeg dana, doručak je protekao u skladnoj atmosferi, kakva nije vladala prošlog jutra. Smiješeći se, rekao sam Đitendri: “Nećeš propustiti svoj Tađ, posjetit ćemo ga prije nego što krenemo u Serampore.”

Oprostivši se sa Anantom, ubrzo smo stajali pred slavnim Tađ Mahalom. Bijeli mramor je blistao na suncu u viziji čiste simetrije. Tamni čempresi, njegovani travnjaci i mirno jezerce su mu savršena okolina.

Unutrašnjost Tađ Mahala sa svojim filigranskim rezbarijama od poludragog kamenja izuzetne su ljepote. Nježni vijenci i spirale izviru iz svježeg i ljubičastog mramora. Svjetlo iz kupole je padalo na spomenike imperatora i Mumtaz, kraljice njegovog kraljevstva i njegovog srca.

Sada je dosta razgledanja. Čeznuo sam za svojim guruom. Ubrzo smo Đitendra i ja krenuli vlakom na jug, prema Bengalu.

Moj prijatelj koji je, blago rekavši, bio kolebljiv, napustio me je u Kalkuti. Rekao je: “Mjesecima nisam vidio svoju porodicu. Mukunda, predomislio sam se, možda ću kasnije posjetiti tvog učitelja?”

Iznenadio sam se kad sam primijetio da je od posljednjeg sastanka sa mojim guruom u Benaresu prošlo 28 dana.

Rekao je: “Doći ćeš kod mene za četiri nedjelje!” I došao sam. Srce mi je lupalo dok sam stajao u njegovom dvorištu u tihoj ulici Ghat Rai. Prvi put sam ušao u ašram u kojem je trebalo da provedem slijedećih deset godina.

Poglavlje 12.

Godine u učiteljevom ašramu

Šri Juktešvar me je pozdravio sjedeći na tigrovoj koži na podu svoje dnevne sobe sa balkonom: “Došao si.” Glas mu je bio hladan, a izraz lica ravnodušan.

Kleknuo sam da bih mu dodirnuo stopala i rekao mu: “Da, dragi učitelju, došao sam da bih vas slijedio.”

“Kako je to moguće, kad se ti ne obazireš na moje želje?”

“Guruđi, nije više tako. Od sada će vaša želja za mene biti zakon.”

“To već bolje zvuči. Sada mogu da preuzmem odgovornost za tvoj život.”

“Učitelju, spremno vam predajem taj teret.”

“Moj prvi zahtjev je da se vratiš kući svojoj porodici. Želim da upišeš koledž u Kalkuti i da nastaviš školovanje.”

Sakrio sam svoje zaprepaštenje: “Dobro, gospodine”. Zar će me mrske knjige pratiti godinama? Prvo otac, a sada Šri Juktešvar.

Rekao je: “Jednog dana ćeš otići na Zapad, gdje će ljudi spremnije prihvatiti drevnu indijsku mudrost ako neobični učitelj bude imao univerzitetsku diplomu.”

“Guruđi, vi najbolje znate.” Iščezlo je moje mračno raspoloženje. To spominjanje Zapada izgledalo mi je zagonetno i nekako daleko. Pružila mi se prilika da svojom poslušnošću ugodim učitelju, što mi je bilo od životne važnosti.

“Kalkuta je blizu, pa možeš doći ovdje kad god budeš imao vremena.”

“Svaki dan, učitelju, ako to bude moguće! Zahvalno se predajem vašem autoritetu po pitanju svakog detalja svog života, ali pod jednim uslovom.”

“A to je?”

“Da mi obećate da ćete mi otkriti Boga!”

Uslijedila je višesatna bitka riječima. Učiteljeva riječ je neopoziva, pa se olako ne daje. Ono što je sadržano u tom obećanju otvara nepregledne vidike u metafizici. Guru mora da je prisan sa stvoriteljem da bi ga mogao nagovoriti da se otkrije. Osjećao sam da je Šri Juktešvar sjedinjen sa Bogom, pa sam odlučno htio da iskoristim priliku što sam mu učenik.

“Zahtjevne si prirode.” Tada je učiteljev pristanak suosjećajno i neopozivo zazvonio: “Neka tvoja želja bude i moja.”

Pao mi je sa srca kamen koji sam godinama nosio. Bio je to kraj neizvjesnog traganja. U pravom guruu našao sam vječni zaklon.

Učitelj je ustao sa tigrove kože i pozvao me: “Dođi, pokazat ću ti ašram!” Osvrnuvši se uokolo, ugledao sam na zidu sliku ukrašenu grančicom jasmina kliknuo sam zaprepašteno.

“Lahiri Mahasaja.”

Šri Juktešvarov glas je podrhtavao od poštovanja: “Da, moj božanski guru.” Kao čovjek i kao jogi, veći je od svih koje sam sreo u svom traganju za Bogom.”

Poklonio sam se šutke pred poznatom slikom. Iz dna duše sam se zahvaljivao učitelju bez premca, koji je blagoslovio moje djetinjstvo i sve do ovog trena vodio moje korake.

Predvođen svojim guruom prošetao sam se kućom i dvorištem oko nje. Prostran, star i čvrsto građen ašram okruživao je svojim masivnim stupovima dvorište. Vanjski zidovi su bili pokriveni mahovinom. Po sivom ravnom krovu lepršali su golubovi i bez ustručavanja dijelili sa nama ašramski stan. Vrt iza kuće je mamio svojim brašnastim bananama i mango drvećem. Balkoni gornjih soba su sa tri strane okruživali dvorište. U prizemlju, rekao je učitelj, prostrana dvorana visokog plafona poduprtog stupovima koristila se samo za godišnje svečanosti Durgapuđe71. Uzane stepenice su vodile u Šri Juktešvarovu dnevnu sobu s malim balkonom koji je bio okrenut prema ulici. Ašram je bio jednostavno uređen. Sve je bilo jednostavno, čisto i korisno. Tu su se

nalazile i neke stolice, klupe i stolovi u zapadnjačkom stilu.

Učitelj me je pozvao da prenoćim. Dva mlada učenika koji su se školovali u ašramu služili su kari od povrća.

Sjedeći na slamnatoj prostirci pored tigrove kože, zamolio sam učitelja da mi ispriča nešto iz svog života.

Činilo mi se da su prijateljske zvijezde sasvim blizu, iznad balkona.

71 “Poštivanje Durge”. To je glavna svečanost tijekom bengalske godine, a traje devet dana u septembru ili oktobru (Svake godine se datum određuje na osnovu mjesečevog kalendara). Odmah zatim slijedi desetodnevna svečanost Dasahra (“ona koja uklanja deset grijehova”; tri tjelesna, tri duhovna i četiri koja se stvaraju govorom). Obje puđe (svete svečanosti) su posvećene Durgi, doslovno “Nedostupnoj”, aspektu božanske majke, Šakti, personificiranoj ženskoj stvaralačkoj sili.

“Moje porodično ime je bilo Prija Nath Karar. Rodio72 sam se ovdje u Seramporeu, gdje mi je otac bio bogat poslovni čovjek. Ostavio mi je ovu veliku kuću, naslijeđenu od naših predaka, koja je sada moj ašram. Moje školovanje brzo se završilo, mada sam ga smatrao sporim i površnim. U svom ranom muževnom dobu preuzeo sam na sebe odgovornost domaćina i dobio sam kćerku koja je sada udata. Moje srednje godine života blagoslovio je svojim duhovnim vodstvom Lahiri Mahasaja. Kada mi je umrla žena, pridružio sam se redu svamija i dobio sam novo ime Šri Juktešvar Giri73. To je moja biografija.

Učitelj se nasmiješio izrazu nestrpljenja na mom licu. Kako i u svim biografskim skicama, riječi su osvijetlile samo izvanjske činjenice, a nisu otkrile njegovu unutrašnjost.

“Guruđi, rado bih čuo nekoliko priča iz vašeg djetinjstva.”

“Svaka od tih priča je poučna, stoga ću ti ispričati nekoliko!” Njegove oči su zasjale bljeskom upozorenja. “Jednom je majka pokušala da me zaplaši strašnom pričom o duhu u mračnoj sobi. Odmah sam otišao u mračnu sobu i razočarao se ne našavši ga tamo. Otada mi više nikada majka nije pričala priče strave i užasa. Pouka iz toga glasi: pogledaj strahu u oči i on će nestati.

Druga uspomena iz ranog djetinjstva vezana je za moju želju da dobijem ružnog susjedovog psa. Da bih ga dobio, nedjeljama sam uznemiravao čitavu kuću. Bio sam gluh za ponude ljepših kućnih ljubimaca. Iz toga slijedi pouka: vezanost zasljepljuje. Ona predmet koji želimo obavija imaginarnim oreolom privlačnosti.

Treća priča se odnosi na prijemčivost i gipkost ili savitljivost mladog čovjeka. Moja majka je usput znala da primijeti: “Čovjek koji je kod drugog zaposlen je poput roba.” To je na mene ostavilo toliki utisak da sam poslije vjenčanja odbijao sva zaposlenja. Zarađivao sam ulaganjem svog dijela nasljedstva u zemlju. Iz toga slijedi pouka: Osjetljive dječje uši treba dobro i pozitivno savjetovati. Pojmovi stečeni u mladosti urezuju se oštro u duh.”

Zatim se učitelj predao spokojnoj šutnji. Oko ponoći me odveo do uskog ležaja, gdje sam slatko i čvrsto spavao prve noći pod krovom svog gurua.

Slijedećeg jutra Šri Juktešvar me je inicirao u krija jogu. Tehniku sam već dobio od dvojice učenika Lahirija Mahasaje - svog oca i svog kućnog učitelja, svamija Kebalanande - ali, u prisutnosti svog gurua tek sam osjetio što znači moć preobražaja. Od njegovog dodira u mom biću se upalilo veliko svjetlo kao sjaj bezbroj sunaca stopljenih u jedan jedini plamen. Do same srži srce mi je bilo preplavljeno bujicom neizrecivog blaženstva.

Tek kasno popodne uspio sam  sebe prisiliti da napustim ašram. Dok sam ulazio kroz vrata svoje kuće u Kalkuti, ušlo je sa mnom i ispunjenje učiteljevog proročanstva: “Vratit ćeš se za 30 dana.” Nitko od rođaka nije pravio zajedljive primjedbe o povratku “odletjele ptičice”, čega sam se toliko pribojavao.

Popeo sam se na svoje malo potkrovlje, kao kod dragog prijatelja, i izustio: “Ti si bio svjedok mojih meditacija, mojih suza i oluja u sadhani. Sada sam sretno uplovio u luku svog božanskog učitelja.”

Dok smo otac i ja sjedili u večernjoj tišini, rekao mi je: “Sine moj, sretan sam zbog nas obojice:

Pronašao si svog gurua na isto tako čudesan način kao što sam i ja pronašao svog. Sveta ruka Lahirija Mahasaje bdije nad našim životima. Pokazalo se da tvoj učitelj nije neki svetac u nedostupnim Himalajama, već je ovdje, u susjedstvu. Moje molitve su uslišene. U svojoj potrazi za Bogom nisi potpuno nestao iz mog vidokruga.”

Otac je također bio sretan što ću nastaviti svoje školovanje. Slijedećeg dana sam se upisao u koledž škotske crkve u Kalkuti.

Protjecali su sretni mjeseci. Čitaoci vjerojatno oštroumno zaključuju da su me rijetko viđali u učionicama koledža. Nisam mogao da odolim privlačnosti ašrama. Učitelj je bez komentara prihvatio moju stalnu prisutnost. Na moju veliku radost, rijetko je spominjao predavanja. Premda je svima bilo jasno da od mene neće nikada postati

naučnik, s vremena na vrijeme uspijevao sam da dobijem minimalne prolazne ocjene.

Život u ašramu je svakodnevno tekao glatko, bez čestih promjena. Moj guru se budio prije zore. Ležeći, a ponekad i sjedeći u postelji, ulazio je u stanje samadhija.74 Jednostavno je bilo otkriti da li se učitelj probudio.

Nagli prestanak gromoglasnog hrkanja,75 zatim jedan ili dva uzdaha, ili možda pokret tijela. Nakon toga uslijedilo bi nečujno stanje bez daha, duboko stanje jogijske radosti.

Nije bio predviđen doručak, već prvo duge šetnje s guruom obalom, kojih se živo sjećam. Sjećajući ih se, lako sam opet s njim. Dok je rano jutarnje sunce grijalo rijeku, odzvanjao je njegov glas bogat istinom. Zatim bi

72 Šri Juktešvar se rodio 10. maja 1855.

73 Šri znači “svet”. To nije ime nego riječ kojom se izražava poštovanje. Juktešvar doslovno znači “sjedinjen sa Išvarom”. (Išvara je jedno od božjih imena). To monaško ime Šri Juktešvar je dobio kada je formalno primljen u red svamija. Giri (planina) nije ime, nego jedno od deset ogranaka reda svamija.

74 Samadhi doslovno znači “usmjeriti prema jednom, ili dovesti zajedno”. To je nadsvjesno stanje ekstaze u kome jogi shvaća istovjetnost individualne duše i kozmičkog duha.

75 Psiholozi smatraju da je hrkanje pokazatelj potpune opuštenosti (naravno, samo za onog koji hrče potpuno zaboravljajući sebe).

se kupali, pa pojeli podnevni obrok. Pripremanje tog obroka prema učiteljevim svakodnevnim uputstvima, bio je zadatak mladih učenika koji su ga pažljivo izvršavali. Moj guru je bio vegetarijanac, ali prije nego što je stupio u red, jeo je jaja i ribu. Učenike je savjetovao da slijede neki jednostavan način ishrane, koji se pokaže da odgovara njihovoj tjelesnoj konstituciji.

Učitelj je jeo malo. Često je jeo rižu obojen kurkumom, sokom od cikle ili špinata, poprskan bivoljim maslom.76 Nekada bi jeo dal77 od sočiva ili kari od ćane78 sa povrćem, a kao desert kuhanu rižu sa mangom, narančom ili plodovima kruške. Popodne bi dolazili posjetioci. Neprestano se slijevala čitava rijeka  svijeta u mirni ašram. Moj guru se prema svim ljudima ponašao ljubazno i uljudno. Nije iskazivao posebnu pažnju bogatim, moćnim ili obrazovanim, niti je ikoga omalovažavao zato što je siromašan i nepismen. Riječi istine bi s poštovanjem slušao iz dječjih usta, dok bi ponekad ignorirao javno uobraženog pandita.

Čovjeku koji je sebe spoznao kao dušu, a ne kao tijelo ili ego, velika većina čovječanstva, iako u vlastitim očima raznovrsna, međusobno je vrlo slična. Na ovoj zemlji učitelj vidi samo dvije kategorije ljudi;

one koji traže i one koji ne traže Boga. Njegovo mjerilo za procjenu čovjeka u osnovi se razlikuje od promjenljivih mjerila ovog svijeta.

Gosti bi ponekad popodne ostali i poslije osam, kada je vrijeme za večeru. Moj guru se nije izvinjavao i odlazio da jede sam. Iz njegovog ašrama nitko nije izlazio gladan ili nezadovoljan. Nikada ga nije zbunjivala iznenadna posjeta, niti je zbog nje bio u neprilici. Prema njegovim vještim uputstvima, učenici su umjeli da i od ostataka hrane naprave gozbu. Međutim, ipak je bio štedljiv i dobro je rukovao svojim skromnim sredstvima, govoreći često: “Protegni se prema pokrivaču. Rasipnost će ti donijeti samo neprijatnosti.” Bilo da se radilo o gošćenju ili gradnji i popravku ašrama, ili o nekom drugom praktičnom poslu, pokazivao je originalnost stvaralačkog duha.

U tihim večernjim satima često smo slušali guruovu besjedu, primali to bogatstvo koje ni vrijeme ne može da uništi. Svaka njegova izreka je bila odmjerena i isklesana od mudrosti. Njegov jedinstveni način izražavanja bio je ispunjen profinjenim samopouzdanjem. Nitko drugi koga sam poznavao nije govorio kao on. Prije nego što bi dozvolio mislima da obuku haljinu govora, odmjeravao bi ih na osjetljivoj vagi diskriminacije. Izgledalo je da se srž istine koja je iz njega isticala poput mirisnog isparavanja duše, mogla čak i fizički opaziti. Uvijek sam bio svjestan prisutnosti žive božje manifestacije. Od težine njegove božanstvenosti, pred njim mi se glava automatski saginjala.

Ako bi gosti primijetili da se Šri Juktešvar previše udubio u beskonačno, brzo bi započeo razgovor. Nije bio sposoban za pozu, nikada nije paradirao svojom unutrašnjom udubljenošću. S obzirom da je uvijek sjedinjen sa Gospodom, nije mu bilo potrebno posebno vrijeme da bi s njim uspostavio vezu. Učitelj koji je spoznao samog sebe, za sobom ostavlja stepenice meditacije. Kad se plod javi, cvijet otpada. Međutim, sveci često zadržavaju neke duhovne oblike da bi učenicima pružili primjer.

Kada bi se približila ponoć, moj guru bi zadrijemao prirodno kao dijete, bez uzrujavanja oko posteljine.

Legao bi često i bez jastuka na uzak kauč pred kojim je ležala njegova često upotrebljavana koža od tigra.

Nisu bile rijetke filozofske rasprave koje bi trajale do jutra. Mogao je da ih započne bilo koji učenik kojeg je nešto istinski interesiralo. Tada nisam osjećao potrebu za spavanjem niti sam bio umoran, bila mi je dovoljna učiteljeva živa riječ. Mnogobrojni trenuci mog noćnog obrazovanja su se ovako završavali: “O, svanulo je! Hajde da prošećemo pored rijeke.”

Kao vrhunac prvih mjeseci provedenih sa Šri Juktešvarom, bila je pouka “kako da se nadmudri komarac”. Kod kuće smo uvijek koristili zavjese za zaštitu od komaraca, pa sam bio zbunjen uvidjevši da se ta vrsta zaštite ne koristi u ašramu. Insekti su se sasvim odomaćili i bio sam izujedan od glave do pete. Guru mi se smilovao i rekao: “Kupi zavjesu sebi, a također i meni.” Poslušao sam ga, više nego zahvalan. Svake noći, kada bih spavao u Seramporeu, guru bi me zamolio da namjestim zavjese oko postelje.

Jedne noći komarci su posebno bili raspoloženi za napad, a učitelj je izostavio  uobičajeno uputstvo. Zabrinuo sam se osluškujući zujanje koje je najavljivalo nevolju. Legao sam na postelju, uputio sam molitvu u smjeru komaraca da ih umilostivim. Nakon pola sata namjerno sam se nakašljao da bih privukao guruovu pažnju. Mislio sam da ću poludjeti od ujeda, naročito od zujanja kojim su slavili svoje krvožedne obrede.

Učitelj se nije ni pomjerio. Oprezno sam mu pristupio i primijetio da ne diše. Tada sam ga prvi put vidio u jogijskom transu i bio sam prestravljen.

76 Pročišćeni maslac topljenjem.

77 Gusta juha od osušenog raspolovljenog graška, sočiva ili nekog drugog mahunastog ploda.

78 Sir od svježe zgrušanog mlijeka, koji se često siječe na kockice, a priprema se s krumpirom i karijem.

Pomislio sam: “Možda mu je srce otkazalo.” Stavio sam mu ogledalo pod nos, a ono se nije zamaglilo od disanja. Kako bih se sasvim uvjerio, držao sam mu nekoliko minuta zatvorena usta i nosnice. Tijelo mu je bilo hladno i nepokretno. Potpuno ošamućen, krenuo sam prema vratima da tražim pomoć.

Tada je učiteljev glas zaorio od smijeha: ”Tako, dakle! Vršiš eksperimente koji obećavaju! Jadni moj nos!

Zašto ne ideš  spavati, zar cijeli svijet zbog tebe mora da se mijenja? Promijeni sebe! Oslobodi se kompleksa komaraca.”

Vratio sam se poslušno u krevet i više mi se nijedan insekt nije usudio  približiti. Shvatio sam da je moj guru pristao da kupim zavjese samo da bi mi ugodio, jer se nije bojao komaraca. Svojom jogijskom moći mogao je da ih spriječi da ga ujedaju, ili ako je htio, mogao je  pribjeći unutrašnjoj neranjivosti.

Razmišljao sam: “Želi primjerom da mi pokaže da ono što treba da postignem jest jogijsko stanje.”

Pravi jogi može da prijeđe u nadsvijesno stanje i da se u njemu zadrži bez obzira na smetnje, kojih na ovoj zemlji uvijek ima - zujanje insekata, prodorni bljesak dnevnog svjetla, itd. Onda biva nagrađen zvucima i prizorima unutrašnjih svjetova koji su ljepši od raja iz koga je prognan.79

Komarci su u ašramu poslužili da me, jednog blagog trenutka u sumrak, još nečemu nauče. Moj guru je tumačio svete tekstove, u tome mu nije bilo ravnog. Uživao sam u savršenom miru kraj njegovih nogu. Idilu je narušio jedan komarac i započeo sa učiteljem da se takmiči za moju pažnju. Dok mi je zabadao svoju otrovnu iglu u bedro, automatski sam zamahnuo svojom osvetničkom rukom, ali sam odložio njegovo ubijanje jer mi je baš tog trena pala na pamet Patanđajijeva sutra o nenasilju.80

Učitelj me je pitao: “Zašto nisi dovršio ono što si započeo?”

“Učitelju, da li vi to zastupate oduzimanje života?”

“Ne, ali si ti u svom duhu već zadao smrtonosni udarac.”

“Ne razumijem!”

“Patanđali je pod nenasiljem podrazumijevao uklanjanje želje za ubijanjem.” Šri Juktešvar me je čitao kao otvorenu knjigu. Dodao je: “Ovaj svijet je nepodesan za doslovnu primjenu nenasilja. Ljudi mogu biti prisiljeni da istrijebe štetočine, ali ne da pod podjednakom prisilom osjećaju bijes i neprijateljstvo. Svi oblici života imaju podjednako pravo da udišu zrak maje. Svetac koji otkrije tajnu stvaranja živjet će usklađen s bezbrojnim njegovim zagonetkama. Svi koji uspiju da savladaju unutrašnju strast za razaranjem, shvatit će tu istinu.”

“Da li onda treba radije da se žrtvujemo, nego da ubijemo divlju zvijer?”

“Ne, ljudsko tijelo je dragocjeno. Zbog svojih jedinstvenih centara u mozgu i kičmenoj moždini, ono posjeduje najveće mogućnosti za razvoj. Napredan jogi može da obuhvati i izrazi božanstvo u njegovim najuzvišenijim vidovima, za što nije opremljen nijedan niži oblik života. Istina je da se preuzima dug lakog grijeha ako  bude prisiljen na ubijanje životinje ili neke druge žive stvari. Međutim, Vede uče da je lakoumno

gubljenje ljudskog tijela ozbiljno kršenje karmičkog zakona.”

Odahnuo sam, jer se ne događa uvijek da sveti spisi podržavaju ljudske prirodne nagone.

Koliko znam, učitelj se nikada nije suočio s tigrom ili leopardom, ali jednom se pred njim našla smrtonosna kobra, samo da bi osjetila snagu njegove ljubavi. To se desilo u Puriju, gdje je moj guru imao još jedan divan ašram, smješten u blizini Bengalskog zaljeva. S učiteljem je bio njegov mladi učenik Prafula, koji je pričao:

“Sjedili smo vani u blizini ašrama. Nedaleko od nas pojavila se kobra, živi užas. Bijesno je podigla glavu jurišajući na nas. Učitelj je uskliknuo radosno kao da pozdravlja dijete. Zaprepastio sam se kad sam vidio da počinje ritmički da pljeska dlanovima.81 Zabavljao je strašnu posjetiteljku. Ostao sam smiren, ali u sebi sam se vatreno molio. Tada je zmija, sasvim blizu učitelja, stala nepokretna kao da je magnetizirana njegovom nježnošću, a onda se uputila između Šri Juktešvarovih nogu prema žbunju u kome je iščezla.

Tada mi nije bilo shvatljivo zašto je učitelj pljeskao dlanovima, a kobra ga nije napala. Kasnije sam shvatio da se naš božanski guru ne boji da će ga povrijediti bilo koje stvorenje.”

Jednog dana tijekom prvih mjeseci u ašramu, jednog popodneva zapazio sam da me Šri Juktešvar pažljivo gleda. Rekao mi je:

“Mukunda, previše si mršav.”

Ta primjedba je pogodila moju bolnu točku. Nisam ni sam volio svoje upale oči i ispijen lik, jer su me od djetinjstva pratile kronične probavne smetnje. U mojoj sobi, na polici, stajale su bezbrojne bočice tonika za jačanje, ali mi nijedan nije pomogao. Ponekad sam se pitao vrijedi li zbilja živjeti s tako nezdravim tijelom.

79 Sveprisutne moći uz čiju pomoć jogi sluša, kuša, vidi, miriše i pipa ne koristeći čula, u Taitrija aranjaki se ovako opisuju: “Slijepac je probušio biser, čovjek bez prstiju kroz njega provukao konac, čovjek bez vrata nosio, a bez jezika hvalio.”

80 “U prisutnosti u ahimsi (nenasilju) savršenog čovjeka, neprijatelj se ne može javiti ni u jednom stvorenju.” - Joga sutre II, 35.

81 Kobra skače na svaki predmet koji se kreće u njenom dohvatu. Potpuna ukočenost je zato jedina nada čovjeku da se spasi.

Učitelj mi je rekao: “Lijekovi su ograničenog djelovanja, a božanska kreativna sila nije. Vjeruj u to i postat ćeš zdrav i snažan.”

Njegove riječi su me uvjerile istog trena da se ta istina može primijeniti i u mom životu. Nijedan od brojnih iscjelitelja nije uspio da me nadahne tako jakom vjerom.

Onda sam iz dana u dan postajao sve snažniji. Tijekom dvije nedjelje, zahvaljujući tajnom blagoslovu Šri Juktešvara, postigao sam težinu koju sam u prošlosti toliko želio, a želudačne smetnje su zauvijek nestale.

Kasnije sam bio u prilici da budem svjedok brojnih trenutnih iscjeljenja osoba koje su patile od dijabetesa, tuberkuloze, epilepsije i paralize. Sumnjam da je itko od njih bio zahvalniji mom guruu od mene, što me je oslobodio od mog mršavog i ispijenog izgleda.

Šri Juktešvar mi je priznao: “Prije mnogo godina i ja sam žudio da se udebljam. Dok sam se oporavljao od teške bolesti, otišao sam u posjetu Lahiriju Mahasaji. Rekao sam mu da sam bio bolestan i da sam izgubio mnogo kilograma.”

Odgovorio mi je: “Vidim, Juktešvare82 da si sebe sam učinio bolesnim, a sada misliš da si mršav.”

Nikako nisam očekivao takav odgovor, međutim moj guru je dodao, hrabreći me: “Da vidimo. Uvjeren sam da bi se sutra mogao već osjećati bolje.” Moj prijemčivi duh je prihvatio njegove riječi kao poruku o tajnom liječenju. Potražio sam slijedećeg jutra Lahirija Mahasaju i rekao mu, sav blistajući od radosti: “Gospodine, danas se osjećam mnogo bolje.”

Odgovorio mi je: “Zaista! Danas si sam sebe ojačao.”

Protestirao sam: “Ne, učitelju, vi ste taj koji mi je pomogao. Ovo je prvi put poslije dugih nedjelja da se osjećam nešto snažnijim.”

“O, da! Tvoja bolest je bila prilično teška, tijelo ti je osjetljivo. Tko zna kako ćeš se osjećati sutra.”

Pretrnuo sam na pomisao da bi se mogla vratiti moja slabost. Slijedećeg jutra jedva sam se dovukao do kuće Lahirija Mahasaje i rekao mu:

“Gospodine, opet sam bolestan.” Pogledao me je podrugljivo i rekao: “Tako, dakle, opet si se onesposobio.”

Moje strpljenje je bilo pri kraju, pa sam rekao: “Učitelju, sada vidim da me iz dana u dan ismijavate. Ne shvaćam zašto ne vjerujete mojim iskrenim riječima.”

“Tvoje misli su te naizmjenično činile zdravim i bolesnim.”

Moj guru me je pogledao s ljubavlju i rekao: “Vidio si kako tvoje zdravlje prati u stopu tvoja podsvjesna očekivanja. Misao je sila isto kao elektricitet i gravitacija. Ljudski duh je iskra svemoćne božje svijesti.

Imao sam priliku da ti pokažem kako će se sve u što tvoj duh snažno vjeruje, odmah i dogoditi.”

Znajući da Lahiri Mahasaja nikada ne govori ništa suvišno, zahvalno sam mu odgovorio sa strahopoštovanjem: “Učitelju, budem li mislio da sam zdrav i da ću ponovo imati svoju prethodnu težinu, hoće li se to i ostvariti?”

Odgovorio mi je usmjerivši ozbiljan pogled u moje oči: “To će se ostvariti.” Istog trena sam osjetio da mi raste snaga, ne samo snaga nego i težina. Lahiri Mahasaja je zašutio i povukao se u tišinu. Pošto sam kraj njegovih nogu proveo nekoliko sati, vratio sam se u kuću moje majke, gdje sam odsjedao kada bih boravio u Benaresu.

Majka nije mogla da povjeruje svojim očima, pa me je pitala: “Sine moj, što se desilo? Da li si natekao od vodene bolesti?“ Tijelo mi je bilo podjednako zaobljeno i snažno, kao i prije bolesti.

Izmjerivši se, vidio sam da sam u jednom danu dobio pedeset funti. Ta težina mi je ostala zauvijek.

Prijatelji i poznanici, koji su me vidjeli onako mršavog, bili su zaprepašteni. Neki od njih su zbog toga izmijenili svoj život i postali učenici Lahirija Mahasaje.

U Bogu probuđen, moj guru je znao da ovaj svijet nije ništa drugo do stvoriteljev opredmećeni san.

Budući da je bio potpuno svjestan svog jedinstva sa božanskim sanjačem, Lahiri Mahasaja je mogao da materijalizira i dematerijalizira sanjane atome pojavnog svijeta.“83

Šri Juktešvar je zaključio: ”Svime što je stvoreno upravljaju zakoni. Principi koji djeluju u vanjskom svemiru, a koje naučnici mogu da otkriju, zovu se prirodni zakoni. Međutim, postoje suptilniji zakoni, koji upravljaju duhovnim nivoima i unutrašnjim kraljevstvom svijesti. Ti principi se mogu spoznati naukom joge.

82 Lahiri Mahasaja je zapravo rekao “Prija”, a ne “Juktešvar” (ime koje moj guru nije dobio tijekom života Lahirija Mahasaje). Ovdje, kao i na nekoliko drugih mjesta u knjizi, stavio sam “Juktešvar” da ne bih zbunjivao čitaoce.

83 “Zato vam kažem: Što god moleći tražite, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam dano.” - Marko 11, 24. Učitelji koji su spoznali Boga, tu svoju spoznaju mogu da prenesu naprednim učenicima, kao što je u ovom slučaju Lahiri Mahasaja prenio Šri Juktešvaru.

Učitelj, koji je spoznao sebe, a ne fizičar, jest čovjek koji razumije istinsku prirodu materije. Posluživši se tim znanjem, Krist je mogao da vrati slugi uho, kada mu ga je odsjekao jedan od učenika.”84

Kada se radilo o tumačenju svetih spisa, moj učitelj je bio bez premca. Mnoge od mojih najsretnijih uspomena povezane su s njegovim govorima. Dragulje svojih misli on nije bacao u pepeo nepažnje i gluposti.

Nemiran pokret tijela ili trenutak odsutnosti duha, bili su dovoljni da naglo zaustave učiteljevo izlaganje.

Bespoštedno slijedeći moju pažnju, tog jutra Šri Juktešvar je prekinuo svoj govor: “Nisi prisutan.”

Protestirao sam: “Guruđi, nisam se ni pomjerio, niti sam trepnuo. Mogu ponoviti svaku riječ koju ste izgovorili.”

“Usprkos tome, nisi me pratio do kraja. Tvoj prigovor me prisiljava da ti kažem kako si u svom duhu izgrađivao tri ustanove. Jedna je bila u šumovitoj ravnici, druga na vrhu brežuljka, a treća na obali oceana.”

Zaista su mi se u glavi, podsvjesno, vrzmale te nejasne misli. Pogledao sam Šri Juktešvara, izvinjavajući se.

“Što da radim s učiteljem koji prodire u moja besciljna razmišljanja?”

“Ti si mi sam dao to pravo. Suptilne istine koje tumačim ne mogu da se shvate bez potpune koncentracije. Ukoliko zaista nije potrebno, ja ne ulazim u skrivene tuđe misli. Ljudi imaju prirodno pravo da tamo lutaju. Ni Gospod čak ne ulazi tamo nepozvan, pa se ni ja ne bih usudio da se namećem.

“Učitelju, vi ste uvijek dobrodošli!”

“Tvoji graditeljski snovi će se ostvariti kasnije, sada je vrijeme za učenje.”

Svojim jednostavnim načinom, usput je moj guru otkrio da zna za tri važna buduća događaja, koji će se desiti u mom životu. Od ranog djetinjstva javljale su mi se vizije tri građevine, od kojih se svaka nalazila u drugačijem predjelu. Onim redom koji je Šri Juktešvar predvidio, vizije su se i uobličile. Prvo sam u šumovitoj ravnici u Rančiju osnovao školu joge za dječake, zatim američko sjedište na brežuljku u Los Anđelesu, i na kraju koloniju svjetskog bratstva na jugu Kalifornije, na obali Pacifika.

Učitelj nije nikada davao bahate izjave, poput: “Predskazujem da će se dogoditi to i to!” Više je volio da njegov sugovornik to nasluti: “Zar ne misliš da bi se to moglo desiti?” Međutim, njegove jednostavne riječi su skrivale proročansku moć. Nije bio nikada prisiljen da ih opozove, jer njegova proročanstva, premda prekrivena velom, nikada nisu bila pogrešna.

Šri Juktešvar je po prirodi bio povučen i trezven. U njegovoj ličnosti nije bilo ničega sličnog duhom odsutnom slaboumnom vizionaru. Sa nogama čvrsto na zemlji, a glavom u nebeskom okrilju, divio se praktičnim ljudima. Običavao je govoriti: “Svetost nije tupost! Božanska opažanja ne čine ljude bespomoćnim.

Izražavanjem vrline u aktivnosti, inteligencija se maksimalno razvija.”

U primjeru učiteljevog života, uvidio sam kolika razlika postoji između duhovnog realizma i nerazgovjetnog, tamnog misticizma koji mu po svom vanjskom izrazu može biti sličan. Moj guru je nerado govorio o nadfizičkim područjima. Jedina njegova čudesna aura, bila je aura savršene jednostavnosti. U razgovoru je izbjegavao aluzije koje bude zaprepaštenje, a na djelu se slobodno izražavao. Drugi su govorili o čudima, ali nisu mogli ništa da pokažu. Šri Juktešvar je rijetko spominjao suptilne zakone, ali ih je u tajnosti primjenjivao kako je htio.

Objašnjavao je: “Ljudi koji su spoznali Istinu ne izvode čuda dok ne dobiju unutrašnju dozvolu. Bog ne želi da se svima, bez razlike,85 otkrivaju tajne njegovog stvaranja. Osim toga, svaki čovjek na svijetu ima neotuđivo pravo na svoju slobodnu volju. Takvu nezavisnost, svetac nikada ne osporava.”

Uobičajena  učiteljeva šutnja je bila prouzrokovana njegovim dubinskim opažanjem beskonačnog. Nije bilo vremena za beskrajna “otkrivenja” u kojima provode dane učitelji koji nisu spoznali Istinu. Duhovita izreka iz svetih hindu spisa to znalački ovako opisuje: “Kod plitkih ljudi, ribe sićušnih misli prave velike valove, a u

oceanskim duhovima, kitovi nadahnuća jedva malo namreškaju površinu.”S obzirom da je držanje mog gurua uvijek bilo neupadljivo, mali je broj njegovih suvremenika u njemu vidio nadčovjeka. Poslovica: “Budala je onaj tko ne može da sakrije svoju mudrost”, nije mogla da se primijeni na mog mirnog i nedokučivog učitelja. Iako se Šri Juktešvar, kao i svi ostali ljudi, rodio kao smrtan čovjek, uspio je da se poistovjeti s vladarom vremena i prostora. Kada se radilo o stapanju božanskog i ljudskog, za njega nisu postojale nepremostive prepreke. Vremenom sam spoznao da takve prepreke postoje samo u nepostojanju ljudske sklonosti duhovnim pustolovinama.

Kad god bih dodirnuo Šri Juktešvarova sveta stopala, tijelo bi mi pobožno zatreperilo. Jogiji kažu da učitelj može duhovno  namagnetizirati učenika ako ga ovaj dodirne s poštovanjem. Tom prilikom se javlja fina

84 “A jedan od njih udari slugu velikog svećenika, pa mu odsiječe uho. A Isus reče: “Pustite! Dosta!” Dotače se uha i izliječi ga.”- Luka 22, 50-51.

85 “Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoje bisere pred svinje, da se, pošto ih pogaze, ne okrenu, pa vas rastrgnu!” - Matej 7, 6.

struja koja često odstranjuje nepoželjne obične mehanizme u mozgu poklonika i korisno mijenja brazde njegovih svjetovnih sklonosti. Može se dogoditi da mu se makar na trenutak podignu tajni velovi maje i da proviri u realnost blaženstva. Cijelo tijelo mi je bljesnulo žarom oslobođenja kad god bih, po indijskom običaju, kleknuo ispred svog gurua.

Učitelj mi je rekao: “Čak i kada je Lahiri Mahasaja šutio, ili razgovarao o nečemu drugom, a ne o temama vezanim za religiju, prenosio mi je znanje koje ne može riječima da se izrazi.“

Na mene je Šri Juktešvar podjednako djelovao. Ako bih došao u ašram zabrinut ili ravnodušan, primijetio bih da se moj stav neosjetno mijenja. Dovoljno je bilo da pogledam svog gurua, pa da me obuzme iscjeljujući mir.

Svaki s njim proveden dan, bio je novi doživljaj radosti, mira i mudrosti. Nikada ga nisam vidio obmanutog, ili opijenog gramzivošću, ganutošću, bijesom, ili nekom drugom vrstom ljudske vezanosti.

U zoru i u sumrak86 učitelj je ovako podsjećao učenike na potrebu za krija jogom: “Tiho se šulja tama maje. Požurimo unutra, kući.” Novi učenici bi ponekad izražavali sumnju, jesu li dostojni da se bave jogom.

Šri Juktešvar ih je tješio: “Zaboravite prošlost. Prošli životi svih ljudi crne se od sramote. Nepouzdano je ljudsko ponašanje sve dok se ljudi ne usidre u Bogu. Ubuduće, sve će biti bolje, ako sada uložite duhovni napor.”

Uvijek je u ašramu bilo mladih učenika, jer se učitelj cijelog svog života interesirao za njihovo duhovno i intelektualno obrazovanje. Čak i neposredno pred smrt, primio je na školovanje dva šestogodišnja dječaka i jednog šesnaestogodišnjeg mladića. Usmjeravao je njihov duh i život sa pažljivom disciplinom u kojoj je etimološki ukorijenjena riječ discipulus - učenik. Stanovnici ašrama su voljeli i poštovali svog gurua. Tihi poziv udarcem dlanom o dlan bio je dovoljan da mu se željno odazovu. Kada je bio raspoložen da se povuče i šuti, nitko se nije usuđivao da progovori. Kada bi odzvanjao njegov radosni smijeh, djeca su ga smatrala svojim prijateljem.

Učitelj je rijetko zahtijevao od drugih neku osobnu uslugu, a nije prihvaćao ni pomoć učenika ako ne bi bila spontana i iskrena. Oprao bi sam svoju odjeću bez riječi, ako bi učenici zanemarili taj časni zadatak. Nosio je tradicionalnu odjeću oker boje za svamije. Njegove cipele bez vezica, u skladu s jogijskim običajem, bile su od tigrove ili jelenje kože. Tečno je govorio engleski, francuski, hindu i bengalski, a prilično dobro je poznavao i sanskrt. Strpljivo je učio svoje mlade učenike promišljenim rečenicama koje je smislio za učenje engleskog i sanskrta.

Šri Juktešvar je bio pažljiv prema svom tijelu, ali ne i zaokupljen njim. Isticao je da se beskonačno uvijek pokazuje u duševnom i tjelesnom zdravlju. Odvraćao je od svake krajnosti. Jednom je jedan učenik, jako zaokupljen svojim tijelom, počeo dugotrajan post, na što se guru nasmijao i rekao: “Zašto psu ne baciš kost.”87

Zdravlje mu je bilo odlično i nikada ga nisam vidio bolesnog.88 Učenicima je dozvoljavao da idu kod ljekara, ako se činilo potrebnim. Svrha toga bilo je poštivanje svjetovnih običaja. “Ljekari moraju da nastave svoj posao liječenja božjim zakonima primijenjenim na materiju.” Hvalio je superiornost mentalne terapije, i često ponavljao: “Mudrost je najveći čistač.”

Obično je govorio: “Tijelo je nepouzdan prijatelj. Dajte mu ono što mu pripada, ali ništa više. Bol i uživanje su prolazni. Sve dualnosti podnosite mirno, istovremeno nastojeći da izmaknete njihovoj moći nad vašim duhom. Kroz vrata mašte ulazi bolest, podjednako kao i ozdravljenje. Ne vjerujte u postojanje bolesti, čak ni kada ste bolesni. Posjetilac na koga ne obraćate pažnju, otići će.”

Među Šri Juktešvarovim učenicima bili su i mnogi ljekari kojima je govorio: “Onaj tko je proučio fizičke zakone, lako će izučiti zakone duše. Neposredno iza tjelesne strukture skriven je suptilan duhovni mehanizam.”89

Savjetovao je svoje učenike da u sebi ujedine vrline Istoka i Zapada. On je sam po svojim izvanjskim običajima bio izraziti Zapadnjak, ali je u sebi imao orijentalni duh. Hvalio je napredne i higijenske navike Zapada, a i religiozne ideale koji su vjekovima Istok obavijali oreolom.

86 Prijelazna razdoblja zore i suraka smatraju se izuzetno povoljnim za meditaciju. Zemljin dnevni ciklus, od svjetla do tame i obrnuto, neprestano dramatično podsjeća ljude da je sve stvoreno u mayi ili suprotnostima. Cilj jogija je da ulijevanjem svoje svijesti u Bogu, jedinom jedinstvu, izbjegne ropstvo u dualnosti.

87 Moj guru je smatrao da je post idealno sredstvo za čišćenje organizma, ali spomenuti učenik se previše bavio svojim tijelom.

88 Jednom u Kašmiru je bio bolestan, ali ja tada nisam bio tamo.

89 Čarls Robert Ričet, dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju, ovako je pisao u Pariškom časopisu Le Journal (1927): “Metafizika službeno još nije nauka, još nije priznata, ali bit će. …U Edinburgu sam pred stotinu fiziologa mogao potvrditi da naših pet čula nisu jedina sredstva spoznaje, i da djelić stvarnosti drugim putovima stiže do inteligencije. …To što je nešto rijetko, ne znači da ne postoji.

Zar nešto ne treba da se proučava zato što je teško i složeno? …Oni koji su se rugali metafizici kao okultnoj nauci, bit će posramljeni upravo kao oni koji su se rugali kemiji zato što se traganje za kamenom mudrosti pokazalo iluzornim… Što se tiče principa, treba se držati istih onih kojih su se držali Lavoazije, Klaud Bernar i Paster - eksperiment svuda i uvijek. Pozdravimo tu novu nauku, koja će izmijeniti tijek ljudske misli.”

Disciplina mi nije bila strana. Otac je kod kuće bio strog, a Ananta često i vrlo oštar, međutim, školovanje kod Šri Juktešvara ne može  se opisati drugačije nego kao vrlo drastično. Po svojoj prirodi sklon savršenstvu, moj guru je prema svojim učenicima bio izuzetno kritičan, bilo da se radilo o važnim stvarima, ili o suptilnim nijansama ponašanja.

Jednom prilikom je primijetio: “Lijepo ponašanje, bez iskrenosti, jest poput lijepe mrtve gospođe. A iskrenost bez uljudnosti je kao kirurški nož - djelotvoran, ali neprijatan. Međutim, kada je iskrenost povezana sa uljudnošću, pomaže i dostojna je divljenja.”

Očigledno je učitelj bio zadovoljan mojim duhovnim napretkom, jer ga je rijetko spominjao. Međutim, slušao sam prijekore kada se radilo o drugim stvarima. Glavni moji grijesi su bili odsutnost duha, povremeno padanje u tužna raspoloženja, nepoštovanje nekih pravila ponašanja i povremeno odsustvo metodičnosti.

Učitelj je primijetio: “Gledaj kako ti je otac dobro organizirao svoje aktivnosti i kako su one u svakom pogledu uravnotežene.” Dva učenika Lahirija Mahasaje ubrzo su se srela, pošto sam počeo da odlazim na hodočašće u Serampore. Otac i Šri Juktešvar divili su se jedan drugom. Njihov unutrašnji život je bio od duhovnog granita koji nije podlegao zubu vremena.

Od nekog usputnog učitelja, u nekom svom prošlom životu, prihvatio sam nekoliko pogrešnih pouka.

Rečeno mi je da učenik ne treba da se napreže u svojim svjetovnim dužnostima. Kada bih zanemario, ili aljkavo obavio svoje zadatke, nisam bivao kažnjen. Ljudska priroda lako usvaja takve pouke. Pod Juktešvarovim štapom, koji nikoga nije štedio, uskoro sam se probudio iz prijatnog sna neodgovornosti.

Šri Juktešvar je govorio: “Oni koji su isuviše dobri za ovaj svet, svojom prisutnošću krase neki drugi.

Sve dok udišeš zemaljski zrak, obavezan si da sa zahvalnošću služiš zemlji. Samo onaj tko je sasvim ovladao stanjem bez daha,90 oslobođen je kozmičkih imperativa. Neću propustiti da te obavijestim kad postigneš to konačno savršenstvo.“

Moj guru se nije mogao podmititi čak ni ljubavlju. Nije bio popustljiv ni prema onima koji su mu se, poput mene, svojevoljno ponudili za učenike. Bez obzira na to da li smo bili sami, okruženi drugim učenicima ili nepoznatim osobama, govorio je uvijek bez okolišanja i strogo je davao ukore. Čak ni najneznatniji propust, površnost, i najsitnija nedosljednost nisu mogli da umaknu njegovim prijekorima. Teško je bilo podnijeti takav ponižavajući postupak, ali sam odlučio da mu dopustim da poravna sve moje psihičke kovrče. Dok je radio na toj titanskoj promjeni, mnogo puta sam se zateturao pod težinom njegovog disciplinskog čekića.

Uvjeravao me je: “Ako ti se ne dopadaju moje riječi, možeš da odeš kad god zaželiš. Ništa drugo od tebe ne želim nego da se popraviš. Ostani samo ako osjećaš da je to za tebe korisno.”

Danas sam učitelju zahvalan, više nego što riječima mogu da izrazim, za svaki ponižavajući udarac mojoj taštini, i za svako vađenje pokvarenog zuba u mojim metaforičkim čeljustima. Teško je razbiti tvrdu jezgru ljudskog samoljublja sredstvima koja nisu gruba. Kada se jednom razbiju, u nama se konačno stvara prolaz za božansko, koje je uzalud nastojalo da proklija kroz kamena srca sebičnosti.

Toliko je bila prodorna Šri Juktešvarova intuicija, da je često odgovarao na neizrečenu misao, ne obazirući se na ono što je učenik govorio. Površinski smisao ljudskih riječi rijetko ukazuje na motive zbog kojih su izrečene. Ovakav je bio savjet mog gurua: “Nastoj da osjetiš misli koje leže u pozadini, iza bujice riječi.”

Međutim, božanska pronicljivost je neprijatna svjetovnom uhu. Stoga učitelj nije bio popularan među površnim učenicima. Mudri, kojih je uvijek malo, veoma su ga poštovali. Usuđujem se kazati da bi Šri Juktešvar bio najtraženiji učitelj u Indiji, da nije bio tako otvoren i strog na riječima.

Priznao mi je: “Strog sam prema onima koji dođu da ih podučavam. To je moj način, uzmi ga ili ostavi, nikada ne pravim kompromise. Međutim, ti ćeš prema svojim učenicima biti mnogo blaži, jer je to tvoj način. Ja nastojim da čistim samo vatrom strogosti i da žarim više nego što prosječan čovjek može da podnese. Blag pristup ljubavlju također mijenja. Ako se mudro primijene, nepopustljive i popustljive metode podjednako su djelotvorne. Ići ćeš u strane zemlje, gdje ljudi baš ne cijene grube napade na svoj ego. Na Zapadu učitelj ne može da širi poruku Indije ako ne posjeduje obilnu zalihu strpljenja i obazrivosti.” Ne želim da se izjašnjavam o tome koliko su se učiteljeve riječi kasnije pokazale istinitim!

Mada su mu njegove oštre riječi onemogućile da stekne veliki broj sljedbenika dok je boravio na zemlji, njegov živi duh se još i danas manifestira u cijelom svijetu kroz istinske poklonike njegove krija joge i drugih njegovih učenja. Osvojio je u ljudskim dušama veće posjede nego što je ikada Aleksandar Veliki sanjao da će ih osvojiti na zemlji.

Učitelj je imao običaj da sitne, zanemarive nedostatke iznosi pažljivo, s izrazom velike ozbiljnosti.

Jednog dana je došao moj otac da se pokloni Šri Juktešvaru. Vjerojatno je očekivao da će me učitelj pohvaliti.

90 Samadhi; sjedinjenje individualne duše sa beskonačnim duhom.

Bio je zapanjen kada je primio dugačak izvještaj o mojim nesavršenostima, pa je požurio da me vidi. Nije znao da li da se smije ili da plače: “Sudeći po riječima tvog gurua, očekivao sam da si potpuno propao.”

Jedini razlog Šri Juktešvarovog nezadovoljstva mnome u to vrijeme, bio je što sam, usprkos njegovog blagog upozorenja, nastojao da preobratim jednog čovjeka na duhovni put.

Ogorčen, brzo sam potražio svog gurua. Dočekao me je oborenog pogleda, kao da je svjestan svoje krivice. Jedino sam tada vidio božanskog lava krotkog. Sa uživanjem, do dna sam iskapio taj jedinstveni trenutak, rekavši: “Gospodine, zašto ste me tako nemilosrdno osudili pred ocem? To ga je zapanjilo. Da li je to bilo pravedno?”

U Učiteljevom glasu sam osjetio ispriku: “To se neće ponoviti.”

Istog trenutka sam bio razoružan. Kako je spremno veliki čovjek priznao svoju grešku! Mada nikada više nije narušavao duševni mir mog oca, moj guru me je i dalje bezobzirno secirao gdje god, i kad kod mu je to bilo zgodno.

Dok bi opširno kritizirao ostale učenike, novi učenici bi mu se često pridružili, mudri poput gurua, pravi uzori besprijekornog oštroumnog razlikovanja. Međutim, onaj tko napada, ne smije biti bez odbrane. Isti zajedljivi učenici bi ubrzo pobjegli, čim bi učitelj javno odapeo u njihovom smjeru nekoliko strijela iz svog analitičkog tobolca.

Šri Juktešvarov komentar o tim bjeguncima je bio ovakav: “Mekane unutrašnje slabosti, koje se čak i na najblažu kritiku bune, jesu poput oboljelih dijelova tijela koji izmiču čak i pred najnježnijim dodirom.”

Ima učenika koji traže gurua prema svojoj slici i prilici. Takvi bi se ponekad žalili da ne razumiju Šri Juktešvara. Jednom prilikom sam im odgovorio: “Ne razumijete ni Boga. Kada budete u stanju da shvatite sveca, i sami ćete biti sveci. Među milijardama tajni, koje svake sekunde dišu ovaj neobjašnjivi zrak, tko bi se usudio da zahtijeva neposredno razumijevanje nedokučive prirode jednog učitelja?”

Učenici su dolazili, a i odlazili. Svi koji su čeznuli za glatkim putem suosjećanja i lako stečenih priznanja, to u ašramu nisu nalazili. Učitelj je nudio utočište i duhovno vodstvo za vječnost, međutim, mnogi su željeli i balzam za svoj ego. Radije su odlazili da prihvate bezbrojna poniženja života, nego ma kavu poniznost.

Šri Juktešvarovi jarki zraci, kao i jasni prodorni sjaj njegove mudrosti, bili su suviše snažni za njihovu duhovnu bolest. Potražili bi nekog manjeg učitelja, koji bi im u hladovini laskanja dopuštao miran san neznanja.

Tijekom prvih mjeseci provedenih s učiteljem, strahovao sam od njegovih prijekora. Međutim, ubrzo sam uvidio da su oni rezervirani samo za one učenike koji su tražili njegovu verbalnu vivisekciju. Ako bi neki učenik u mukama protestirao, Šri Juktešvar bi zašutio, ne uvrijedivši se. Ponekad riječi nisu bile gnjevne, već mudre i neosobne.

Učiteljeva pronicljivost nije bila namijenjena ušima nepripremljenih slučajnih posjetilaca. Rijetko bi nekada nešto rekao o njihovim nedostacima, čak i ako bi bili očigledni. Međutim, prema učenicima koji su ga molili za savjete, osjećao je veliku odgovornost. Zbilja je hrabar guru koji  ne prihvaća da preobražava grubu rudu, egom prožetog čovječanstva! Hrabrost sveca se zasniva na njegovoj samilosti prema slijepima koji posrću po ovom svijetu.

Kada sam prevladao svoje unutrašnje ogorčenje, zapazio sam da se broj Šri Juktešvarovih opomena značajno smanjio. Gotovo neprimjetno, učitelj je postao blaži prema meni. Vremenom sam srušio sve zidove racionalizacije i podsvjesne uzdržanosti, kojima se obično štiti ljudska ličnost91. Nagrada za to je bila da sam bez napora živio u skladu sa svojim guruom. Otkrio sam da je postao povjerljiv, uviđavan, i da me voli. Po prirodi povučen, svoju naklonost, međutim, nije izražavao riječima.

91 Podsvjesne racionalizacije našeg uma su nešto sasvim drugo od nepogrešivog vodstva istine, koja je posljedica nadsvijesti. Psiholozi sa Zapada su uglavnom svoja istraživanja ograničavali na istraživanje podsvijesti i duševnih bolesti, koje se liječe psihijatrijom i psihoanalizom. Manje se izučavalo porijeklo i osnove obrazovanja normalnih mentalnih stanja i njihovih emocionalnih i voljnih izraza, što je, zapravo, osnovni predmet, a indijska filozofija ga nije zanemarila. U sistemima sankhje i joge postoji precizna klasifikacija veza u normalnim mentalnim modifikacijama, kao i karakterističnim funkcijama buddhi (diskriminativnog intelekta), ahamkare (principa ega) i manasa (uma ili čulne svijesti). Predvođeni francuskim naučnicima sa Sorbone, mislioci sa Zapada započinju da istražuju mogućnosti ljudske božanske percepcije.

Rabi Izrael H. Levithal je rekao 1929. godine: “Tijekom posljednjih 20 godina psiholozi su bili pod Frojdovim utjecajem, pa su se sve vrijeme bavili istraživanjem podsvijesti. Istina je da podsvijest otkriva mnoge tajne koje mogu da objasne ljudska djela, ali ne i sva njihova djela. One mogu da objasne abnormalnosti, ali ne i ono što je iznad normalnog. Nova psihologija, koja je nastala u francuskim školama, otkrila je kod čovjeka novo područje koje je nazvala nadsvijest. Suprotno od podsvijesti, koja je predstavljala potisnute tokove naše prirode, ona otkriva visine do kojih naša priroda može da se vine. Čovjek je trostruka, a ne dvostruka ličnost. Naše svjesno i podsvjesno bit će okrunjeni sa nadsvjesnim. Prije mnogo godina, engleski psiholog F.V.H. Majers je izjavio da “duboko u našem biću leži skrivena gomila smeća, ali i riznica puna blaga.” Nasuprot psihologiji, koja se usmjerila na kopanje po smeću, ova nova psihologija nadsvijesti usmjerava pažnju na riznicu, jedino područje kojim može da se objasne ljudska velika, nesebična, herojska djela.”

Moj temperament je uglavnom sklon predanosti. Prvo sam bio zbunjen kada sam otkrio da je Šri Juktešvar pun đnane, a naizgled bez bhaktija,92 i najčešće se izražava terminima hladne spiritualne matematike.

Međutim, kada sam svoju prirodu postupno prilagodio njegovoj, nisam primijetio da se moja predanost Bogu smanjuje, već da se, štoviše, povećava. Prosvijetljeni učitelj u svakom slučaju može da vodi razne učenike, uzimajući u obzir njihove urođene sklonosti.

Mom odnosu prema Šri Juktešvaru, iako donekle škrtom na riječima, nije nedostajala rječitost. Na svojim mislima bih često nalazio njegov šutljivi potpis, pa riječi nisu bile potrebne. Dok sam sjedio šuteći pored njega, osjećao sam kako se njegovo obilje tiho prelijeva preko mog bića.

Šri Juktešvarov nepristran sud jasno se pokazao tijekom prvih mojih ljetnih praznika. Radovao sam se prilici da nekoliko mjeseci neprekidno provedem u Seramporeu sa svojim guruom.

Učitelj je bio zadovoljan oduševljenjem koje sam pokazao prilikom dolaska, pa je rekao: “Preuzet ćeš brigu o ašramu. Tvoja dužnost će biti primanje gostiju i nadzor ostalih učenika.”

Dvije nedjelje kasnije, primljen je u ašram na školovanje mladi seljak iz istočnog Bengala. Vrlo inteligentan, ubrzo je stekao Šri Juktešvarovu naklonost. Iz nekog neshvatljivog razloga, učitelj je prema novom učeniku zauzeo nekritičan stav.

Pošto je dječak proveo sa nama samo mjesec dana, učitelj je dao nalog: “Mukunda, neka Kumar preuzme tvoje dužnosti, a ti se pozabavi kuhanjem i čišćenjem.

Kumar, kome je položaj vođe udario u glavu, postao je sitničav kućni tiranin. Ostali učenici, u svojoj šutljivoj pobuni, svakodnevno su se i dalje obraćali meni za savjete.

Poslije tri nedjelje, čuo sam iz susjedne sobe Kumara kako se žali našem guruu: ”Mukunda je nemoguć!

Mene ste postavili za nadzornika, a ipak svi odlaze kod njega i slušaju ga.”

Oštar učiteljev ton Kumaru je bio nepoznat: “Zato sam njega postavio u kuhinju, a tebe u salon. Na taj način si shvatio da pravi vođa želi da služi, a ne da vlada. Želio si Mukundin položaj, ali nisi se pokazao dostojnim tog položaja. Vrati se svom prethodnom poslu pomoćnika kuhara.”

Nakon tog ponižavajućeg događaja, učitelj je prema Kumaru zauzeo svoj prethodni stav neobične popustljivosti. Tko može da riješi zagonetku privlačnosti? Naš guru je u Kumaru otkrio očaravajući izvor  kojim ostali učenici baš nisu bili očarani. Premda je novi dječak bio Šri Juktešvarom miljenik, nisam bio ni zbunjen, niti nezadovoljan. Osobne sklonosti i nesklonosti, koje nalazimo čak i kod učitelja, obogaćuju život. Po prirodi ja se rijetko obazirem na detalje, a od Šri Juktešvara sam tražio nešto više od površne pohvale.

Jednog dana Kumar mi je bez ikakvog razloga uputio nekoliko otrovnih riječi, koje su me jako povrijedile.

Upozorio sam ga, osjećajući intuitivno istinitost svog upozorenja: “Toliko si naduven, da ćeš se rasprsnuti. Ako se ne budeš ljepše ponašao, jednog dana će ti zatražiti da napustiš ašram.”

Kumar je, sarkastično se smijući, ponovio te riječi našem guruu, koji je tog trenutka ušao u sobu.

Očekujući da ću sigurno biti izgrđen, krotko sam se povukao u ugao.

Učiteljev odgovor je zvučao neobično hladno: “Možda je Mukunda u pravu?”

Nakon godinu dana Kumar je otišao posjetiti kuću u kojoj je proveo svoje djetinjstvo. Nije se obazirao na neodobravanje Šri Juktešvara, koji nikada autoritativno nije upravljao kretanjem svojih učenika, već je izražavao neodobravanje svojom šutnjom. Poslije nekoliko mjeseci, kada se dječak vratio u Serampore, na njemu se vidjela neprijatna promjena. Stasiti Kumar, jasnog i spokojnog lica je nestao. Pred nama je stajao seljački dječak, koji je u posljednje vrijeme stekao i nekoliko loših navika.

Učitelj me pozvao i slomljenog srca počeo sa mnom da raspravlja o tome kako dječak sada nije podoban za ašramski život.

Učiteljeve oči su bile pune suza, ali se brzo pribrao i rekao mi: “Mukunda, prepuštam tebi da kažeš Kumaru da sutra napusti ašram, jer ja to ne mogu da učinim. Dječak nikada ne bi pao tako duboko da me je poslušao. Otišao je i upao u loše društvo, odbacio je moju zaštitu. Nemilosrdni svijet mora još neko vrijeme da mu bude guru.”

Nije me oraspoložio Kumarov odlazak. Pitao sam se, tužno, kako netko tko ima moć da zadobije ljubav jednog učitelja, može da bude zaveden svjetovnim dražima. Uživanje u vinu i seksu urođeno je ljudima - za to nije potrebna nikakva profinjena percepcija. Lukavstvo čula može se usporediti sa vječno zelenim oleandrom i

92 Đnana - mudrost i bhakti - predanost, su dva glavna puta ka Bogu. U svim religijama sveci su postizali obogotvorenje putem tog jednostavnog pojma kozmičkog ljubljenog. Obzirom da je apsolutno nepojmljivo (acintja) i bez kvaliteta (nirguna), ljudska misao i čežnja su ga uvijek personificirale u liku univerzalne majke. Kombinacija personalnog teizma i filozofije apsolutnog, drevno je postignuće hinduističke misli izražene u Vedama i Bhagavad giti. To pomirenje suprotnosti zadovoljava srce i mozak. Bhakti (predanost) i đnana (mudrost) u suštini su jedno isto. Prapati (nalaženje utočišta u Bogu) i saranagati (pouzdavanje u Božju milost), pravi su putovi do najvišeg znanja.

njegovim šarenim, mirisnim cvjetovima; a svaki dio biljke je otrovan. Zemlja iscjeljenja leži u ljudskoj nutrini i zrači sreću koju slijepo tražimo u tisućama pogrešnih smjerova.93

U vezi sa Kumarovim briljantnim umom, učitelj je jednom primijetio: “Britka inteligencija je mač sa dvije oštrice. Može, kao i nož, da se upotrijebi konstruktivno i destruktivno - da se isječe čir neznanja, ili samome sebi da se odrubi glava. Inteligencija je na pravom putu tek kada um prizna neizbježnost duhovnog zakona.”

Moj guru se družio slobodno sa muškarcima i ženama, koji su mu bili učenici. S obzirom da je vidio jednakost njihovih duša, nije bio pristran, niti je među njima pravio razliku.

Govorio je: “U snu ne znaš da li si muškarac ili žena. Upravo kao što muškarac, glumeći ženu, ne postaje žena, tako ni duša kada glumi muškarca ili ženu, nema spol. Duša je čista božja slika, nepromjenljiva i apsolutna.”

Šri Juktešvar nije izbjegavao žene, niti ih je krivio kao zavodnice. Muškarci također dovode žene u iskušenje. Jednom sam pitao svog gurua zašto je neki svetac nazvao ženu “vratima pakla”?

Odgovorio je sarkastično: “Mora da mu je u mladosti neka žena poremetila duševni mir, inače ne bi optuživao žene, nego svoju nesavršenu samokontrolu.”

Ako bi se neki posjetilac ašrama usudio da ispriča dvosmislenu priču, učitelj bi na to odgovorio željeznom šutnjom. Govorio je učenicima: “Ne dajte da vas šiba izazovni bič lijepog lica. Kako robovi čula mogu da uživaju u svijetu? Izmiču im njihovi suptilni ukusi. Čovjeku sa elementarnim žudnjama, uzaludne su sve finije raznolikosti.”

Dok je u majinom ropstvu, čovjek mora da započne sa vježbanjem tjelesne samokontrole. Moj guru je, strpljivo i sa razumijevanjem, savjetovao sve one koji su ga molili za pomoć u prevladavanju prirodnih nagona.

Učitelj je isticao: “Kao što je legitimna i svrhovita glad, a lakomost nije, tako je i spolni nagon usađen u čovjeka radi produžavanja vrste, a nikako radi podsticanja nezajažljive žudnje. Iskorijenite sada naopake želje, inače će vas napastvovati, čak i kada vam se astralno tijelo odvoji od tjelesnog omotača. Čak i kada je tijelo slabo, neka mu se duh neprestano odupire.”

“Čuvajte svoju snagu. Budite kao prostrani ocean, koji mirno upija u sebe sve čulne tokove. Sitne žudnje narušavaju vaš duševni mir i iscrpljuju vas. One su poput otvora u rezervoaru, koji dopuštaju iscijeljujućim vodama da natapaju pustinjsku zemlju materijalizma. Ako je pogrešno usmjerena, silovita žudnja je najveći neprijatelj ljudske sreće. Kao lavovi samokontrole krećite se svijetom, i ne dozvoljavajte da se vaša čula igraju s vama kao mačka s mišem. Poklonik se na kraju oslobađa svih nagonskih prisila. Svoju potrebu za ljudskom ljubavlju preobražava u žudnju za Bogom kao jedinu ljubav, zato što je sveprisutna.”

Šri Juktešvarova majka je živjela u četvrti Rana Mahal u Benaresu, gdje sam prvi put posjetio svog gurua.

Ljubazna i dobronamjerna, ipak je bila žena čvrstih stavova. Jednom sam stajao na njenom balkonu i promatrao majku i sina kako razgovaraju. Svojim mirnim razumnim načinom, učitelj je pokušavao da je u nešto uvjeri. U tome očigledno nije uspijevao, jer je ona snažno odmahivala glavom i rekla:

“Ne, ne, sine moj, odlazi! Tvoje mudre riječi ništa mi ne znače! Ja nisam tvoja učenica!”

Šri Juktešvar se povukao ne suprotstavljajući joj se, poput djeteta kojeg su izgrdili. Bio sam dirnut njegovim velikim poštovanjem prema majci, čak i kada se nije ponašala najrazumnije. Ona je u njemu vidjela samo svog dječaka, a ne mudraca. U tom beznačajnom događaju bilo je neke privlačnosti. On je neočekivano osvijetlio neobičnu narav mog gurua iz novog ugla. Bio je iznutra ponizan, a izvana nesavitljiv.

Redovnička pravila ne dozvoljavaju svamiju da održava svjetovne veze, pošto ih je svečano raskinuo. Ne može da obavlja porodične obrede domaćina. Međutim, Šankara, drevni reformator reda svamija, nije se držao propisa. Kada mu je umrla voljena majka, spalio je njeno tijelo nebeskom vatrom koja je planula s njegovog

podignutog dlana.

I ako ne na tako spektakularan način, Šri Juktešvar se nije obazirao na zabrane. Kada mu je umrla majka, organizirao je obrede spaljivanja pored svete rijeke Gange, i u skladu s drevnim običajima nahranio mnoge brahmane.

Zabrane u šastrama trebalo je da pomognu svamijima da prevladaju sve uskogrudne identifikacije. Šankara i Šri Juktešvar su se potpuno stopili sa neosobnim duhom, pa nije bilo potrebno da se spašavaju pravilima. Neki učitelj se ponekad namjerno ne obazire na neko pravilo, s ciljem da istakne da je princip pravila iznad njegove forme, i da ne zavisi od nje. Tako je Isus dozvolio učenicima da beru kukuruz na dan odmora. Neizbježnim kritičarima je odgovorio s oporom duhovitošću: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.”94

93 Šankara, veliki vedantista je napisao: “Dok je budan, čovjek se neumorno trudi oko čulnih uživanja. Kada se sva čula umore, zaboravlja čak i uživanje koje mu je na dohvat ruke i odlazi spavati, kako bi se odmorio u duši, svojoj pravoj prirodi. Nadčulno blaženstvo se lako postiže i daleko nadilazi čulna uživanja koja se uvijek završavaju sa gađenjem.”

94 Marko 2, 23-27.

Rijetko bi Šri Juktešvar počastio svojom pažnjom neku drugu knjigu, osim svetih spisa. Međutim, ipak je bio upoznat sa suvremenim naučnim otkrićima.95

Kao blistav kozer, uživao je da sa svojim gostima razmjenjuje mišljenja o bezbrojnim temama. Svojim humorom i obijesnim smijehom, oživljavao je svaki razgovor. Mada često ozbiljan, učitelj nikada nije bio mračno raspoložen. Govorio je: “Tražiti Boga ne znači izobličavati lice. Uvijek mislite na to da je susret s Bogom pogreb svih žalosti.”

Neki od filozofa, profesora, pravnika i naučnika, koji su dolazili u ašram, očekivali su da će sresti ortodoksnog bogomoljca. Nadmoćan osmijeh, ili podrugljiv tolerantan pogled, pokazivao je pridošlicama da ne očekuju više od nekoliko pobožnih otrcanosti. Međutim, pošto su nerado odlazili, pokazivalo je da su se uvjerili kako Šri Juktešvar dobro poznaje specifičnosti područja njihovog znanja.

Prema gostima moj guru je bio blag i ljubazan. Dočekivao ih je sa očaravajućom srdačnošću. Međutim, nepopravljivi ljubitelji sebe ponekad bi doživljavali iscjeljujući šok. U učitelju bi naišli na hladnu ravnodušnost, ili žestoko protivljenje - drugim riječima, na led i čelik!

Jednom je poznati kemičar ukrstio koplja sa Šri Juktešvarom. On nije htio priznati Božje postojanje, jer nauka nije pronašla sredstva kojima bi se mogao otkriti. Učitelj mu je rekao uz strog pogled: “Dakle, zbog nekog neobjašnjivog razloga nije vam uspjelo da u epruvetama izolirate vrhovnu silu! Preporučujem vam da izvedete jedan poseban eksperiment. Tijekom 24 sata dnevno ispitujte bespoštedno vlastite misli. Tada se više nećete čuditi što Bog nije prisutan.”

Jedan slavni pandit je doživio sličan šok. Sa hvalisavim žarom, on je učenjima iz svetih spisa tresao noseće grede ašrama. Čitav ašram je odjekivao dok je recitirao odlomke iz Mahabharate, Upanišada i Šankarinih komentara.

Učitelj je upitnim tonom, kao da je do tada vladala tišina, rekao: “Čekam da vas čujem.” Pandit je time bio zbunjen.

Šri Juktešvarove riječi su izazvale u meni smijeh koji sam jedva uspio da odagnam, dok sam čučao u svom uglu, na pristojnoj udaljenosti od posjetioca: “Možete li mi reći nešto svoje, na osnovu osobnog iskustva? Koji ste sveti tekst upili i usvojili? Kako su te vječne istine obnovile vašu prirodu? Zar se zadovoljavate time da budete šuplji vergl, koji mehanički ponavlja tuđe riječi?”

Panditova zbunjenost je bila komična, rekao je: “Odustajem! Nemam nikakvu unutrašnju spoznaju.”

Možda je po prvi put u životu shvatio da točno pisanje zareza ne iskupljuje od duhovnih uplitanja.

Kada je nadrinaučnik otišao, moj guru je primijetio: “Ti beskrvni nadriučenjaci isuviše odišu knjiškim znanjem. Oni bi radije da filozofija bude lak intelektualni sport. Njihove uzvišene misli ni slučajno nisu povezane ni sa grubim vanjskim akcijama, niti sa pokorom unutrašnje discipline!”

Drugom prilikom, učitelj je istaknuo uzaludnost isključivo knjiškog znanja. Primijetio je: “Ne mislite da se razumijevanje sastoji u bogatom rječniku. Sveti spisi potiču želju za samospoznajom i samoostvarenjem samo ako se usvajaju polako, jedna strofa za drugom. Neprekidan intelektualni rad prouzrokuje taštinu i lažno zadovoljstvo sa neprovjerenim znanjem.”

Šri Juktešvar je iznio svoje iskustvo iz vremena kada su ga poučavali svetim spisima. To se dogodilo u šumskom ašramu iz istočnog Bengala, gdje je promatrao pedagoške postupke čuvenog učitelja Dabru Balava.

Njegova jednostavna i istovremeno teška metoda, bila je uobičajena u staroj Indiji. Dabru Balava je sakupio učenike u samotnoj šumi. Pred njima je ležala otvorena Bhagavad gita. Po pola sata bi uporno zurili u jedno poglavlje, a zatim bi zatvorili oči. Prošlo bi pola sata. Učitelj bi dao kratak komentar. Opet bi, nepokretni, meditirali jedan sat. Na kraju bi guru pitao: “Jeste li razumjeli?”

Jedan iz grupe se usudio da kaže: “Da, gospodine”.

“Ne potpuno. Tražite u riječima duhovnu životnost, koja je vjekovima obnavljala Indiju.” U šutnji je prošao još jedan sat. Učitelj je otpustio učenike i obratio se Šri Juktešvaru: “Poznaješ li Bhagavad gitu?”

“Iako sam mnogo puta umom i očima pročitao njene stranice, zapravo je ne razumijem.”

“Tisuće njih su mi odgovorili drugačije.” Veliki mudrac se nasmiješio učitelju i blagoslovio ga. “Ako se čovjek usmjeri samo na vanjsko pokazivanje duhovnog bogatstva svetih spisa, koliko će mu vremena ostati za nečujno ronjenje po neprocjenljive bisere?”

Šri Juktešvar je podučavao svoje učenike istom intenzivnom metodom jednousmjerenosti. Govorio je: “Mudrost se ne usvaja očima, nego atomima. Kada ste uvjereni u istinu svim svojim bićem, a ne samo svojim

95 Ako je želio, učitelj je mogao trenutno da uskladi svoj duh s duhom bilo kojeg čovjeka. Jogijska moć, navedena u Patanđalijevim joga sutrama III, 19).

mozgom, možete skromno jamčiti za  njeno značenje.” Uvijek je upozoravao učenike da znanje iz knjiga nije nužan korak na putu ka duhovnoj spoznaji. Primijetio je: “Ršiji su jednom rečenicom izražavali  misli, da ih učenjaci komentiraju generacijama. Nedogledna literarna prepreka je za trome duhove. Zar ijedna misao može brže da nas oslobodi od misli: Bog jest - ili samo Bog?”

Međutim, nije lako vratiti se jednostavnosti. Ljudima je manje stalo do Boga, nego do učene pompoznosti. Njihov ego je polaskan time što može da shvati takvu učenost.

Ljudi koji su se ponosili svojim visokim svjetovnim položajem, u učiteljevoj prisutnosti, onome što su posjedovali, najčešće su dodavali i poniznost. Jednom je u ašramu na morskoj obali u Puriju, došao na razgovor sudac za prekršaje iz lokalnog suda. Taj čovjek, poznat po svojoj bezobzirnosti, mogao je da nas izbaci iz ašrama.

Upozorio sam svog gurua na mogućnost takvog despotskog ponašanja. On je sjeo i nije ustajao dok je posjetilac dolazio, s nepopustljivim izrazom na svom licu. Čučao sam kraj vrata, pomalo nervozan. Šri Juktešvar me nije zamolio da donesem stolicu, pa se sudac zadovoljio drvenom kutijom. Očevidno, nije se ispunilo njegovo očekivanje da se prizna njegova važnost.

Uslijedila je metafizička rasprava. Gost se spoticao o pogrešna tumačenja svetih spisa. Pošto je njegovo znanje bivalo sve manje i manje, njegova srdžba je bila sve veća i veća.

Razum ga je napustio, ali ipak je mogao da viče: “Znate li da sam bio najbolji na postdiplomskim studijama?”

Učitelj mu je odgovorio smireno: “Gospodine suče, zaboravljate da ovo nije sudnica. Iz vaših djetinjastih primjedbi zaključio bih da vam karijera u koledžu nije bila vrijedna spomena. Univerzitetska diploma nema veze sa vedskom spoznajom. Sveci se ne proizvode masovno svakog semestra, kao knjigovođe.”

Nakon zaprepaštenjem ispunjene tišine, posjetilac se srdačno nasmijao. Izjavio je: “Ovo je moj prvi susret sa nebeskim suncem.“ Kasnije je pravnim terminima, koji su očigledno bili dio njegovog bića, zatražio da i formalno postane “kandidat” za učenika.

Šri Juktešvar je u nekoliko prilika, kao i Lahiri Mahasaja, obeshrabrivao “nezrele” učenike koji su željeli da se pridruže redu svamija. Oba učitelja su govorila: “Žuta odjeća bez spoznaje Boga dovodi društvo u zabludu.

Zaboravite vanjske znakove odricanja, koji mogu da vas oštete izazivajući lažni ponos. Ništa nije važno, osim vašeg svakodnevnog duhovnog napretka. Za tu svrhu služite se krija jogom.”

Moj guru se osobno brinuo o detaljima vezanim za upravljanje imanjem. U nekoliko slučajeva nesavjesni ljudi su pokušali da otmu učitelju zemlju koju je naslijedio od predaka. Odlučno, čak i sudskim putem, Šri Juktešvar je nadmudrio svakog svog protivnika. Izložio se tim bolnim naporima jer nije želio da bude guru koji prosi, ili je na teret svojim učenicima.

Jedan od razloga što je moj guru bio zastrašujuće otvoren i što se nije služio diplomatskim lukavstvima, bila je materijalna nezavisnost. Suprotno učiteljima koji moraju laskati onima koji ih izdržavaju, moj guru nije bio izložen otvorenom ili suptilnom utjecaju tuđeg bogatstva. Nikada ga nisam čuo da traži novac, niti da napominje kako mu je za nešto potreban. U njegovom ašramu školovanje je bilo besplatno i otvoreno svim učenicima.96

U Serampore je jednog dana došao u ašram drski predstavnik suda, da pozove Šri Juktešvara na sud.

Učenik po imenu Kanai i ja, bili smo prisutni. Službenik se ponašao uvredljivo prema učitelju. Prezrivo se

96 Od pamtivijeka je u Indiji školovanje bilo besplatno. Gurukula (guruova porodična kuća, kao sjedište znanja) bila je uobičajena u drevnom vremenu. Po navršenoj devetoj godini, učenika su u nju primali “kao sina” i on bi u njoj ostajao do svoje tridesete godine.

Kasnije bi odlazio da prihvati dužnosti domaćina i službenika. Običaj je bio da mladi čovjek daruje novac svom guru za godine besplatnog izdržavanja i obučavanja.

Profesor S. V. Venkatesvara piše: “Suvremeni dječaci provode godišnje u školi osminu vremena, a indijski dječaci su tamo provodili sve svoje vrijeme. U školi se učitelji često nisu mijenjali, a nisu se mijenjale ni grupe učenika. Vladao je zdrav duh solidarnosti i odgovornosti, uz obilje prilika da se pokažu individualnost i samodovoljnost. Kulturni standard je bio visok, strogo su se poštovali dužnost i disciplina, koje su učenici sami sebi nametali, a njegovali su se nesebičnost i požrtvovanost, udruženi sa samopoštovanjem i poštovanjem drugih. Također je bio visok i akademski standard, a sve je bilo prožeto duhom plemenitosti i otmjenosti, kao i sviješću o velikoj svrsi ljudskog života. …Siromaštvo nije bilo prepreka za najviše obrazovanje. Nije bila ograničena sloboda učitelja potrebom da

se dopadne publici, da bi stekao njihove moralne simpatije i materijalne priloge. Uz jednostavan život i duboko razmišljanje, poučavanje je predstavljalo poziv, a ne zanimanje. Indijski učitelj je veličao ideal učenog siromaštva, pred kojim je kraljevska kruna bila beznačajna. Uživao je veliki društveni ugled, a bio je i vođa društvene zajednice, ne samo učitelj omladine.”

Mnogi mathovi i ostala sjedišta visokog obrazovanja mogu da se pohvale učiteljskim naslijeđem starim više od 1000 godina.

Slavni univerzitet u Nalandi se održavao doprinosima 100 sela. Nije naplaćivao školarinu, a 3000 ljudi koji se u njemu boravili, imali su besplatan stan, hranu i ostale potrebne stvari. Na univerzitetu je studiralo 10.000 studenata. Okolna sela su se ponosila što su veliku školu snabdijevala rižom, mlijekom, maslacem, orasima, voćem, itd. Kraljevi, bogati trgovci i takozvani mali ljudi, rado su pomagali svaku kulturnu ustanovu, koja usprkos tome izvana nije podlijegala nikakvoj kontroli. Čak ni kraljevi nisu mogli da zapovijedaju guruima i ostalim poštovanim osobama iz svijeta obrazovanja.

cereći, rekao je: “Za vas će biti dobro da izađete iz ašramske hladovine i udahnete svježi zrak sudnice.”

Nisam mogao da se uzdržim. Pristupio sam mu i rekao: “Još jedna bezobrazna riječ, i bit ćeš na tlu!”

Kanai je povikao istovremeno: “Ti, ništarijo, kako se usuđuješhuliti Boga u ovom svetom ašramu?” Međutim, Šri Juktešvar se postavio zaštitnički prema svom napadaču: “Ne uzbuđujte se zbog sitnice.

Čovjek samo izvršava svoju dužnost.”

Začuđen tim neočekivanim dočekom, službenik se brzo ispričao i nestao. Zaprepastio sam se kako čovjek tako žestoke naravi može biti tako smiren. Učitelj je savršeno odgovarao vedskoj definiciji božjeg čovjeka:

“Nježniji od cvijeta, kada se radi o blagosti, a snažniji od groma kada su ugrožena načela.”

Na ovom svijetu uvijek ima onih koji, Prema Brovingovim riječima, “ne podnose svjetlo, jer su sami mračni.” Poneki autsajder je umio da prebaci učitelju neku imaginarnu uvredu. Moj nepokolebljivi guru bi ga učtivo saslušao, analizirajući sam sebe da bi vidio nema li u optužbi zrnce istine. Pri takvim prizorima uvijek bih se sjetio jedne od učiteljevih jedinstvenih primjedbi: “Neki nastoje da se uzvise sijekući glave drugima!”

Svečeva pribranost koja nikada ne zataji, ostavlja veći utisak od same propovijedi. Kaže se: “Tko se teško srdi, bolji je od junaka, a tko sobom vlada, bolji je od osvajača grada!”97

Često sam razmišljao o tome kako je moj veličanstveni guru mogao da bude car ili ratnik pred kojim drhti svijet, da se usmjerio na svjetovni uspjeh i slavu. Umjesto toga, odabrao je da juriša na ona unutarnja utvrđenja gnjeva i samoljublja, čiji je pad čovjekova veličina.

97 Mudre izreke 16, 32.

Poglavlje 13.

Svetac bez sna

“Molim vas, dozvolite mi da odem na Himalaje. Nadam se da ću u neometanoj samoći postići trajno sjedinjenje s Bogom.”

Te nezahvalne riječi zaista sam jednom uputio svom učitelju. Bio sam uhvaćen jednom od onih nepredvidivih obmana koje ponekad opsjedaju poklonika, i sve nezadovoljniji svojim dužnostima u ašramu i svojim studijama. Olakšavajuća okolnost bila je ta što sam to predložio kad sam sa Šri Juktešvarom proveo svega šest mjeseci. Još nisam bio potpuno svjestan njegove veličine koja je sve nadvisivala.

“Na Himalajama žive mnogi ljudi koji ne poznaju Boga.” Moj guru je odgovorio polako i jednostavno.

“Bolje je tražiti mudrost od čovjeka koji je spoznao Boga nego od beživotne planine.”

Ne obazirući se na učiteljevu jasnu poruku da je on moj učitelj, a ne planina, ponovio sam svoju molbu.

Šri Juktešvar se nije udostojio da mi odgovori. Njegovu šutnju protumačio sam kao pristanak - tumačenje koje je bilo nepouzdano, ali mi je u tom času odgovaralo.

Te večeri, u svom domu u Kalkuti, počeo sam sa pripremama za putovanje. Svezao sam nekoliko predmeta u ponjavu, te sam se sjetio sličnog zavežljaja koji sam prije nekoliko godina tajno spustio s prozora svog potkrovlja. Pitao sam se da li će i ovaj bijeg biti pod nesretnom zvijezdom. Prvi put sam bio duhovno ponesen - večeras me je grizla savjest na pomisao da ostavljam svog gurua. Slijedećeg jutra potražio sam Beharija Pandita, svog profesora sanskrta u koledžu škotske crkve.

“Gospodine, vi ste mi govorili o svom prijateljstvu s jednim velikim učenikom Lahirija Mahasaye.

Molim vas, dajte mi njegovu adresu.

“Misliš na Rama Gopala Mazumdara? Ja ga zovem “Svecem bez sna”. Uvijek je u budnoj ekstazi. Kuća mu se nalazi u Ranbajpuru u blizini Tarakesvara”.

Zahvalio sam se panditu i odmah sjeo u vlak za Tarakesvar. Nadao sam se da ću ušutkati svoju savjest time što ću od “Sveca bez sna” iskamčiti dozvolu da se u samoći na Himalajama počnem baviti meditacijom.

Čuo sam da se Beharijev prijatelj prosvijetlio pošto je u usamljenim pećinama Bengala godinama vježbao krija yogu.

U Tarakesvaru sam obišao čuveno svetište. Hindusi dolaze ovamo s podjednakim strahopoštovanjem kao što katolici odlaze u Lurd u Francuskoj. Tu su se dogodila mnoga čuda, među kojima i jedno koje se odnosilo na člana moje porodice.

“Nedjelju dana sjedila sam u hramu”, pričala mi je moja najstarija strina. “Postila sam i molila se da tvoj stric Sarada ozdravi od kronične bolesti. Jednog dana u ruci mi se materijalizirala neka trava. Od njenog lišća skuhala sam čaj i dala sam ga tvom stricu. Bolest je istog trenutka nestala i nikada se više nije pojavila.”

Ušao sam u svetilište. Oltar je bio samo okrugli kamen. Njegov obim bez početka i kraja je odgovarajući simbol za Beskonačno. Kozmičke apstrakcije nisu strane čak ni najskromnijem indijskom seljaku.

Štoviše, Zapadnjaci su ga optuživali da živi od apstrakcija!

U tom času bio sam toliko trezveno raspoložen, da nisam osjetio ni malo sklonosti da se klanjam kamenom simbolu. Mislio sam da Boga treba  tražiti samo u duši. Napustio sam hram ne kleknuvši, i brzim korakom se uputio prema zabačenom selu Ranbajpuru. Kad sam se obratio prolazniku da mi pokaže put, on se duboko zamislio.

“Kad stigneš do raskrsnice, skreni desno, pa nastavi pravo”, izgovorio je najzad proročanski.

Prateći njegova uputstva, vijugao sam putem duž obale kanala. Pao je mrak. Okolinu sela u džungli oživljavao je  treperavi sjaj svitaca i zavijanje šakala. Mjesečeva svjetlost bila je slaba da bi me umirila. Posrtao sam oko dva sata.

Dobrodošao je zvuk kravljeg zvona. Na moje uporno dozivanje konačno je došao neki seljak.

“Tražim Rama Gopala babua.”

“U našem selu ne živi nitko tko se tako zove.” Seljakov ton bio je osoran. “Vi ste vjerojatno neki lažljivi detektiv.”

Nadao sam se da ću otkloniti sumnju u njegovom politički uznemirenom duhu, pokušavajući da ga dirnem tako što sam mu objasnio svoj položaj. Odveo me je svojoj kući i ponudio mi gostoprimstvo.

“Ranbajpur je daleko odavde”, rekao je. “Na raskrsnicisi zrebao skrenuti lijevo, a ne desno.”

Tužno sam pomislio kako je moj prijašnji informator izričita opasnost za putnike. Poslije ukusnog jela od neljuštene riže, dala od sočiva i karija od krumpira sa sirovim bananama, povukao sam se u kolibu u dvorištu. U daljini, seljaci su pjevali uz glasnu pratnju mrdangi98 i činela. Nisam ni pomišljao na san. Žarko sam se molio da nađem usamljenog jogija Rama Gopala.

Kad su prvi zraci zore prodrli kroz pukotine moje mračne sobe, krenuo sam u Ranbajpur. Prolazeći neravnim rižinim poljima, s mukom sam koračao po požnjevenim stabljikama koje su me bockale, i po brežuljcima od osušene ilovače. Seljaci, koje sam sretao s vremena na vrijeme, uvijek su mi govorili da je moj cilj “samo krošu daleko” (dvije milje). Za šest sati sunce se pobjedonosno popelo sa horizonta na zenit, a ja sam počeo da osjećati kako će Ranbajpur biti uvijek za krošu dalje.

Sredinom popodneva moj svijet se još uvijek sastojao od beskrajnih rižinih polja. Vrućina se slijevala sa neizbježnog neba, tako da sam skoro malaksao. Dok mi se sporim korakom približavao neki čovjek, nisam se usudio postaviti mu svoje uobičajeno pitanje samo da ne bih čuo uvijek isto: ”Samo još krošu”. Stranac se zaustavio pored mene. Nizak i vitak, bio je lik koji ne bi ostavljao utisak da nije bilo njegovih tamnih prodornih očiju.

“Namjeravao sam napustiti Ranbajpur, ali pošto dolaziš sa valjanim razlogom, čekao sam te”.

Priprijetio mi je prstom dok sam ga zabezeknuto gledao. “Misliš da si veoma mudar zato što ćeš mi tako nenajavljen iznenada doći. Profesor Behari ti nije smio dati moju adresu.”

Smatrao sam da je u prisutnosti ovog majstora moje predstavljanje puka formalnost, te sam stajao bez riječi, malo povrijeđen načinom na koji me je dočekao. On me je iznenada upitao: “Reci mi, gdje misliš da je Bog?”

“Dakle, mislim da je u meni i svuda.” Bez sumnje sam izgledao zbunjen, a to sam i bio.

“Sveprožimajući, dakle?” Svetac se nasmijao. “Zašto se onda, mladi gospodine, jučer nisi poklonio u hramu u Tarakesvaru pred beskonačnim u kamenom simbolu?99 Zbog svog ponosa kažnjen si time što te je prolaznik koji nije mario za lijevo i desno pogrešno uputio. Ni danas ti nije bilo lako!” Iskreno sam se s njim složio, čudeći se da je sveprisutno oko skriveno u tako neuglednom tijelu. Iz jogija je zračila iscijeliteljska snaga.

Bio sam svjež usprkos vrelini polja.

“Poklonik je sklon da misli kako je jedini put ka Bogu, onaj kojim on ide”, rekao je. “Joga, kojom nalazimo Boga u sebi, bez sumnje je najviši put. Tako nam je govorio Lahiri Mahasaya. Kad otkrijemo Gospoda u sebi, uskoro ga opažamo i van sebe. Sveta mjesta u Tarakesvaru i drugdje s pravom se poštuju kao jezgra duhovne moći.”

Svetac je ublažio svoj kritički stav. Pogledao me je toplo i suosjećajno, pa me je potapšao po ramenu.

“Mladi moj jogi, vidim da bježiš od svog učitelja. On ima sve što ti je potrebno. Moraš mu se vratiti.

Planine ti ne mogu biti guru.” Ram Gopal ponovio je misao koju je Šri Juktešvar izrekao kad smo se posljednji put vidjeli.

“Nema kozmičke prisile koja bi ograničavala mjesto boravka jednog učitelja.” Moj pratilac me je podrugljivo pogledao. “Tibet i Himalaje u Indiji nemaju monopol na svece. Ako se čovjek ne potrudi da to nađe u samom sebi, neće mu pomoći ni premještanje tijela ovamo-onamo.100 Čim je poklonik spreman da zbog duhovnog prosvjetljenja krene na kraj svijeta, njegov guru se odmah pojavljuje u blizini.”

Šutke sam se složio, prisjećajući se svoje molitve u benareškom ašramu poslije čega sam u uličnoj gužvi sreo Šri Juktešvara.

“Da li imaš sobu gdje možeš zatvoriti vrata i biti sam?”

“Imam.” Pomislio sam kako ovaj svetac zbunjujućom brzinom prelazi sa općeg na pojedinačno.

“To je tvoja pećina.” Jogi me je pogledao prosvjetljujućim pogledom koji nikada neću zaboraviti. “To je tvoja sveta planina. Tu ćeš naći kraljevstvo Božje.”

Njegove jednostavne riječi u trenutku su me oslobodile dugogodišnje opsjednutosti Himalajama. Na užarenom rižinom polju probudio sam se iz sna o planinama i vječnom snijegu.

“Tvoja žeđ za božanskim je veoma pohvalna, mladi gospodine. Osjećam prema tebi veliku ljubav.” Ram Gopal uzeo me je za ruku i poveo do neobičnog sela. Kuće od nepečene cigle, pokrivene kokosovim lišćem, po seoskom običaju su bile ukrašene svježim tropskim cvijećem. Svetac me je poveo na zasjenčenu terasu od bambusa pred svojom kolibom. Nakon što me je ponudio zašećerenom limunadom i komadićem kandiranog šećera, sišao je u dvorište i sjeo u položaj lotosa. Poslije četiri sata meditacije otvorio sam oči i ugledao mjesečinom obasjan lik

jogija, još uvijek nepokretnog. Dok sam strogo opominjao svoj želudac da čovjek ne živi samo od hljeba, Ram Gopal mi je prišao.

“Vidim da si gladan. Jelo će uskoro biti gotovo.”

98 Bubnjevi po kojima se udara rukom i koji obično prati pobožno pojanje (kirtana) za vrijeme vjerskih procesija i ceremonija.

99 “Čovjek koji se nikome ne klanja, ne može podnijeti teret ni samog sebe” - Dostojevski.

100 “Samo ono što nosimo unutra u sebi, možemo vidjeti i spolja, oko sebe. Ako ne susrećemo bogove, onda je to zato što ih nema u nama” - Emerson.

Zapalio je vatru pod zemljanom peći u dvorištu. Ubrzo je na velikim listovima banane servirao rižu i dal. Pristojno je odbio moju pomoć pri kuhanju. “Gost je Bog”. To je hindu poslovica koja se u Indiji poštuje od prastarih vremena. Na svojim kasnijim putovanjima bio sam oduševljen kada sam vidio da se gost podjednako poštuje u seoskim područjima mnogih zemalja. Kod građana oštrica gostoljubivosti kao da je otupljena mnoštvom nepoznatih lica.

Ram Gopal je prostro nekoliko pocijepanih pokrivača na pod svoje kolibe da na njih legnem, a sam je sjeo u položaj lotosa,101 na hasuru od slame. Savladan njegovim spiritualnim magnetizmom, usudio sam se zatražiti jedan samadhi.

“Dragi moj, bio bih sretan ako bih ti mogao prenijeti božanski dodir, ali ja za to nisam pozvan.” Svetac me je gledao poluzatvorenih očiju. “Tvoj učitelj će te uskoro nagraditi tim doživljajem. Tvoje tijelo još nije spremno. Kao što mala sijalica ne može da podnese veliki električni napon, tako ni tvoji živci nisu spremni za kozmičku struju. Kad bih ti sada omogućio da doživiš beskrajnu ekstazu, sagorio bi kao da ti je svaka ćelija u plamenu.“

”Tražiš od mene prosvjetljenje,” nastavio je jogi glasno razmišljajući, “dok se ja - beznačajan kao što jesam i zato što sam nešto malo meditirao - pitam da li sam uspio ugoditi  Bogu i hoću li u njegovim očima biti vrijedan prilikom krajnjeg obračuna.”102

“Gospodine, zar niste dugo vremena iz sveg srca tražili Boga?”

“Nisam učinio mnogo. Behari ti je sigurno ispričao nešto o mom životu. Dvadeset godina sam stanovao u tajnoj pećini i meditirao osamnaest sati na dan. Potom sam se preselio u još nedostupniju pećinu i ostao tamo dvadeset i pet godina, provodeći po dvadeset sati dnevno u ekstazi. San mi nije bio potreban jer sam uvijek bio sa Bogom. U potpunoj tišini nadsvijesti nalazio sam potpuniji odmor nego u djelomičnom smirenju uobičajenog podsvijesnog stanja.

U snu se mišići opuštaju, ali srce, pluća i krvotok rade bez prestanka. U nadsvijesnom stanju rad unutrašnjih organa privremeno se obustavlja i oni se pune kozmičkom energijom. Zahvaljujući tim metodama san mi je godinama bio nepotreban. Doći će vrijeme kada ćeš i ti moći bez njega.”

“Pobogu, toliko ste meditirali, pa ipak niste sigurni u Božju milost!” Začuđeno sam ga gledao. “Što je onda s nama, običnim smrtnicima?”

“Dragi moj dječače, zar ne vidiš da je Bog sama vječnost? Pretpostaviti da ga čovjek može upoznati ako meditira četrdeset i pet godina, prilično je nerazumno. Babađi nas ipak uvjerava da nam čak i malo meditacije pomaže da se oslobodimo užasnih strahova života i smrti. Nemoj da ti duhovni ideal ograniči niska planina, već uvijek stremi prema zvijezdi neograničenog božanskog znanja. Ako budeš ozbiljno pokušavao, dospjet ćeš tamo.”

Opčinjen tim izgledima, zamolio sam ga da mi još malo o tome priča. Ispričao mi je čudesnu priču o svom prvom susretu sa Babađijem, guruom Lahirija Mahasaye. Oko ponoći Ram Gopal je ušutio, a ja sam legao na svoje prostirke. Dok su mi oči bile zatvorene, vidio sam kako sijevaju munje. Ogroman prostor u meni pretvorio se u sferu rastočenog svjetla. Otvorio sam oči i sjaj me je zaslijepio. Soba je postala dio beskrajne nadsvođene riznice koju sam gledao svojim unutrašnjim okom.

“Zašto ne spavaš?”

“Gospodine, kako mogu da spavam uz munje i sijevanje, gledao ili žmirio?”

“Blagoslovljen si tim doživljajem: duhovno zračenje nije lako vidjeti.” Svetac je dodao par ljubaznih riječi.

U zoru mi je dao kandiranog šećera i rekao da moram otići. Očiju punih suza nerado sam mu zaželio zbogom.

“Neću te pustiti da odeš praznih ruku”, rekao je jogi blago. “Učinit ću nešto za tebe.”

Nasmiješio se gledajući mi uporno u oči. Stajao sam kao prikovan, a mir je poput snažne bujice jurnuo u mene kroz vrata očiju. Istog trenutka prošao me je bol u leđima koji me je godinama mučio bez prestanka.

Preporođen, okupan u moru blistave radosti, prestao sam da plačem. Dodirnuo sam svečeva stopala i krenuo sam kroz džunglu krčeći sebi put kroz tropsko rastinje, sve dok nisam stigao u Tarakesvar.

101 Položaj lotosa (padmasana) drži kičmu uspravnom i u stanju transa (savikalpa samadhi) osigurava tijelo od pada prema naprijed i prema natrag. Za vrijeme transa jogi početnik prvo opaža “lotose” 6 centara u kičmi (čakre ili kotače). Svaki “kotač” ima drukčiji broj “žbica” ili zraka koje se sastoje od prane (životne sile). Ti zraci mogu se usporediti sa laticama lotosovog cvijeta.

Položaj lotosa korisno djeluje na određene živce izazivajući postojanost ne samo u tijelu, nego i u duhu. Koljena i zglobovi odraslih osoba na Zapadu vjerojatno će bolno protestirati, ali položaj je vrijedan truda. Vježbajući nekoliko minuta dnevno, taj položaj vremenom postaje udoban. Važno je napomenuti da nije dobro silom pokušati sjesti u taj položaj, nego samo onoliko koliko tijelo samo (bez napora) dozvoljava.

102 Tako ponizan stav je uobičajen među velikim svecima koji razumiju da u potpunosti zavise od Boga kao od jedinog Života i Suca.

Tamo sam po drugi put otišao do čuvenog svetišta i poklonio se pred njegovim oltarom. Okrugli kamen povećao se pred mojim unutrašnjim okom sve do kozmičkih sfera - krug u krugu, zona za zonom, sve obdarene Božjim postojanjem.

Sat kasnije sretno sam se ukrcao na vlak za Kalkutu. Moja putovanja su se završila, ali ne u visokim planinama, nego u himalajskoj prisutnosti mog učitelja.

Poglavlje 14.

Doživljaj kozmičke svijesti

“Evo me, guruđi.” Moje posramljeno lice bilo je rječitije od mog pozdrava.

“Pođi sa mnom u kuhinju da vidimo što ima za jelo.” Šri Juktešvar se ponašao prirodno kao da su od našeg posljednjeg sastanka prošli sati, a ne dani.

“Učitelju, sigurno sam vas razočarao svojim naglim odlaskom. Mislio sam da ćete se možda na mene naljutiti.”

“Naravno da neću. Ljutnja izvire samo iz osujećenih želja. Pošto od drugih ništa ne očekujem, oni ne mogu da učine ništa što bi bilo u suprotnosti sa mojim željama. Nikada te ne bih iskoristio za osobne ciljeve.

Sretan sam samo ako si i ti istinski sretan.“

“Gospodine, čovjek uvijek neodređeno sluša o božanskoj ljubavi, a danas u vašoj anđeoskoj osobi nalazim za nju konkretan primjer. U svijetu čak ni otac ne oprašta sinu, ako ovaj bez upozorenja napusti porodični posao.

A vi se ni najmanje ne ljutite iako mora da sam vas doveo u veliku nepriliku, jer nisam završio svoje zadatke.”

Pogledali smo jedan drugog u oči u kojima su blistale suze. Preplavio me je val blaženstva. Bio sam svjestan da Gospod u liku mog gurua širi male zanose mog srca do sveobuhvatnog dometa kozmičke ljubavi.

Nekoliko dana kasnije otišao sam rano u praznu učiteljevu dnevnu sobu. Htio sam meditirati, ali moje neposlušne misli se nisu mogle pohvaliti istom namjerom. Razletjele su se kao ptice pred lovcem.

“Mukunda”, odjeknuo je učiteljev glas sa udaljenog balkona. Bio sam buntovno raspoložen, kao i moje misli. “Učitelj me uvijek potiče da meditiram”, promrmljao sam. “Ne bi smio da me uznemirava kada zna zašto sam došao u ovu sobu.” Opet me je pozvao, ali ja sam tvrdoglavo šutio. Kada me je pozvao po treći put, u glasu mu se osjećao prijekor.

“Gospodine, ja meditiram”, viknuo sam protestirajući.

“Znam kako meditiraš”, viknuo mi je moj guru, “a duh ti je razbacan kao lišće u oluji! Dođi ovamo.”

Prekoren i razotkriven, tužno sam se uputio k njemu.

“Jadni moj dječače, planine ti nisu dale ono što želiš.” Učitelj je govorio blago, tješeći me. Spokojan pogled bio mu je nedokučiv. “Želja tvog srca će se ispuniti.”

Šri Juktešvar se rijetko zabavljao zagonetkama. Čudio sam se. Blago me je udario po grudima na mjestu iznad srca. Tijelo mi se ukočilo, a ogromni magnet kao da mi je isisao dah iz pluća. Duša i duh istog trenutka su se oslobodili tjelesnog ropstva, izlijevajući se kao tekuće prodorno svjetlo iz svake moje pore. Tijelo mi je bilo kao

mrtvo, pa ipak sam intenzivno znao da nikad prije nisam bio tako potpuno živ. Moj osjećaj identiteta nije se više ograničavao na moje tijelo, nego je obuhvaćao i sve okolne atome. Ljudi u udaljenim ulicama polako su se kretali po mojoj vlastitoj dalekoj periferiji. Korijenje biljaka i drveća naziralo se kroz maglovitu providnost zemlje i mogao sam razabrati kako u njemu teče sok. Ispred mene ležala je cijela okolina. Moj normalni frontalni vid izmijenio se u obuhvatni sferni, koji je opažao sve simultano. Zadnjim dijelom glave vidio sam ljude kako šetaju ulicom Rai Ghat, a opazio sam i bijelu kravu koja se polako približavala. Kada je stigla do ašramskih vrata kao da sam je gledao fizičkim očima. Pošto je umakla iza zida od cigala i dalje sam je jasno vidio. Svi predmeti koje je moj pogled obuhvaćao, treperili su i titrali kao brzi film. Moje tijelo, učiteljevo tijelo, dvorište okruženo stupovima, pokućstvo i pod, drveće i sunce povremeno bi se uznemirili, dok se sve nije rastopilo u svjetlucavom moru, kao što se u čaši vode rastope kristali šećera kada ih protresemo. Svjetlo koje je sve ujedinjavalo, smjenjivalo se s materijalizacijom oblika, a ti preobražaji otkrivali su da u stvaranju vlada zakon uzroka i posljedice.

Po spokojnim beskrajnim obalama moje duše razlila se oceanska radost. Shvatio sam da je duh Božji neiscrpno blaženstvo. Njegovo tijelo su bezbrojna svjetlosna vlakna. Sjaj koji je bujao u meni počeo je da se rasprostire preko gradova, kontinenata, cijele zemlje, sunčevih i zvjezdanih sistema, prorijeđenih maglica i lebdećih univerzuma. Cio svemir je u blagom sjaju svjetlucao u beskonačnosti mog bića, kao grad koji se noću vidi iz daleka. Zasljepljujuće svjetlo iza oštro ocrtane linije horizonta nekako je blijedjelo na najudaljenijim rubovima.

Tamo sam mogao da vidim uvijek isti blagi sjaj. Bio je neopisivo nježan. Slike planeta oblikovale su se od grubljeg svjetla.

Božanski zraci su se izlijevali u svim smjerovima iz vječnog izvora stvarajući galaksije preobražene neopisivim aurama. Vidio sam kako se stvaralački zraci uvijek ponovo zgušnjavaju u sazviježđa da bi se opet rastopili u moru providnog plamena. Milijarde svjetova ritmički su prelazile u taj providni sjaj, a zatim je vatra opet postajala nebeski svod.

Središte ognjenog neba spoznao sam kao točku intuitivne percepcije u svom srcu. Iz tog mog unutrašnjeg jezgra širio se sjaj prema svakom dijelu svemirske strukture. Blažena amrita, nektar besmrtnosti,  pulsirala je u meni tečno kao živa. Čuo sam kako stvaralački Božji glas odjekuje kao aum,103 titraj kozmičkog motora.

Iznenada mi se dah vratio u pluća. Sa skoro nepodnošljivim razočaranjem shvatio sam da sam izgubio svoju beskonačnost. Opet sam bio ograničen na ponižavajući kavez tijela koji se teško prilagođava duhu. Kao izgubljeni sin pobjegao sam iz svog makrokozmičkog doma i sam sebe zatvorio u jadni mikrosvijet.

Moj guru stajao je ispred mene nepokretan. Počeo sam da se spuštam ka njegovim svetim stopalima, zahvalan za doživljaj kozmičke svijesti za kojim sam toliko dugo strastveno žudio. Zadržao me je u uspravnom stavu i progovorio mirno i skromno: “Ne smiješ se opiti ekstazom. U svijetu te čeka još mnogo posla. Hajde da počistimo pod na balkonu, a potom ćemo prošetati duž Gange.”

Donio sam metlu. Znao sam da me učitelj uvodi u tajnu uravnoteženog života. Duša mora da se protegne do kozmogonijskih ponora, dok tijelo obavlja svakodnevne dužnosti. Za vrijeme kasnije šetnje još uvijek sam bio neizrecivo ushićen. Naša dva tijela vidio sam kao dvije astralne slike koje idu putem pored rijeke, čija je suština čisto svjetlo.

“Božji duh je taj koji aktivno podržava svaki oblik i svaku silu u svemiru. Međutim, On sam je transcendentan i odvojen u blaženoj nestvorenoj praznini s one strane svjetova vibrirajućih pojava”,104 objasnio je učitelj. “Sveci koji ostvare svoju božanstvenost, poznaju sličnu dvostruku egzistenciju čak dok su još u tijelu.

Svjesno obavljajući zemaljske poslove, ostaju uronjeni u unutrašnje blaženstvo.

Gospod je sve ljude stvorio od beskrajne radosti svog bića. Premda su bolno sputane tijelom, Bog zna da će duše načinjene na njegovu sliku, na kraju prevladati identifikaciju s čulima i ponovo se sjediniti s njim.”

Iz kozmičke vizije izvukao sam mnoge trajne poruke. Danima sam smirivao svoje misli, i oslobodio se varljivog uvjerenja da je moje tijelo gomila mesa i kostiju koja se kreće po čvrstom tlu materije. Vidio sam da su dah i nemiran um kao oluje koje na oceanu svjetla podižu valove materijalnih oblika - zemlju, nebo, ljude, životinje, ptice, drveće. Nemoguće je da se beskonačno vidi kao jedno jedino svjetlo, ukoliko se te oluje ne smire. Svaki put kada bih uspio da potpuno umirim svoj dah i svoje misli, ugledao bih kako se mnoštvo valova kreacije stapa u jedno blistavo more, baš kao što valovi oceana kada se oluje smire spokojno nestaju u njegovom jedinstvu.

Božansko iskustvo kozmičke svijesti učitelj daje tek kada je učenik svoj duh toliko ojačao meditacijom da ga prostrani vidici ne mogu zgromiti. To iskustvo se ne može steći pukom intelektualnom spremnošću ili otvorenošću. Samo stanje proširene svijesti koje se postiže vježbanjem joge i predane bhakti može da pripremi duh kako bi podnio oslobodilački šok sveprisutnosti. Iskrenom pokloniku to se neizbježno događa. Njegova intenzivna žudnja počinje da privlači Boga neodoljivom silom. Gospod, kao kozmička vizija, poklonikovim magnetskim žarom biva privučen u širinu njegove svijesti.

Šri Juktešvar me je naučio kako mogu dozvati blaženi osjećaj kada god to poželim, i da ga prenesem drugima ako su im intuitivni kanali dovoljno razvijeni. Mjesecima sam svakog dana ulazio u stanje ekstatičnog sjedinjenja razumijevajući zašto se u Upanišadama105 kaže da je Bog rasa, “najslađi”.

Međutim, jednog dana sam izašao s tim problemom pred učitelja.

“Gospodine, želim da znam kada ću naći Boga.”

“Pa, našao si ga.”

“O, ne, gospodine, mislim da nisam!”

Moj guru se nasmiješio. “Znam da ne očekuješ starca na prijestolu u nekom antiseptičnom kutku svemira.

Međutim, vidim da smatraš kako je posjedovanje moći poznavanje Boga. Nije tako. Čovjek može da posjeduje sav

103 “U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ.” – Ivan 1,1

104 “Jer otac ne sudi nikome, nego sav sud dade sinu”- Ivan 5, 22. “Bog, koji je sazdao sve kroz Isusa Krista.” - Efežanima 3, 9.

“Boga nitko nije vidio nikad: jedinorođeni sin koji je u naručju očevom, on ga je objavio.”- Ivan 1, 18. “Zaista, zaista vam kažem: koji vjeruje u mene, djela koja ja činim i on će činiti, i veća će od ovih činiti: jer ja idem k ocu svojemu.”- Ivan 14, 12. “A utješitelj Duh sveti, kojega će otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam rekoh.”- Ivan 14, 26.

Te biblijske riječi odnose se na trostruku prirodu Boga kao Oca, Sina i Svetog Duha (u hinduskim svetim spisima sat, tat, aum). Bog Otac je apsolutno, nemanifestirano, s one strane vibrirajuće kreacije. Bog sin je Kristova svijest (Brahma Čaitanja ili Kutastha Čaitanja) koja je u vibrirajućoj kreaciji. Ta Kristova svijest “jedino je rođena” ili jedini odraz nestvorenog Beskonačnog.

Vanjska manifestacija sveprisutne Kristove svijesti, njen “svjedok” (Otkrivenje 3, 14), jest aum, Riječ ili Sveti Duh, nevidljiva Božja moć koja je jedini činilac, jedina stvaralačka sila koja vibracijama održava cijeli stvoreni svemir. Aum, blaženi utješitelj može se čuti u meditaciji i otkriva pokloniku vrhovnu istinu.

105 Pitanja o Upanišadama i drugim indijskim svetim spisima postavljaju mi učenici iz cijelog svijeta. Svete knjige Istoka koje je priredio Max Miler (Oxford) u 34 toma sadrže prijevode Upanišada i mnogih drugih indijskih religioznih tekstova. Mnogi zapadni naučnici, kao ni hindu panditi ne tumače Vede pravilno. Te drevne rasprave, namijenjene upućenim brahmanskim učiteljima, ne otkrivaju lako svoje tajne. Sam intelekt tu nije dovoljan.

svemir, a da mu Gospod ipak izmiče! Duhovni napredak se ne smije mjeriti moćima, već samo jačinom blaženstva u meditaciji.

Bog je uvijek nova radost. On je neiscrpan. Ako budeš nastavio da meditiraš godinu za godinom, očarat će te beskrajnom domišljatošću. Poklonici kao što si ti, koji su pronašli put ka Bogu, ni ne pomišljaju da ga zamijene nekom drugom srećom. Nitko se s njim ne može takmičiti u zavodljivosti.

Tako brzo se umaramo od zemaljskog uživanja. Želja za materijalnim nema kraja. Čovjek nikada nije u potpunosti zadovoljan, pa slijedi jedan cilj za drugim. Ono “nešto drugo” što on traži jest Bog, jer samo on može da pruži trajnu sreću.

Zemaljske želje izbacuju nas iz unutrašnjeg raja. One nam nude lažna uživanja koja se izdaju za duševnu radost. Ipak, božanskom meditacijom izgubljeni raj može opet brzo da se pronađe. Pošto je Bog uvijek nov, ne može da nam dosadi. Da li se možemo zasititi blaženstva čiji se raskošni ukus bez prestanka mijenja?”

“Sada razumijem, gospodine, zašto sveci Boga zovu nedokučivim. Čak ni život koji bi vječno trajao, ne bi bio dovoljan da prodremo u njegovu tajnu.”

“Tako je. Ali on nam je blizak i drag. Kada duh krija jogom ukloni čulne prepreke, meditacija pruža dvostruki dokaz o Bogu. Uvijek nova radost pokazuje da on postoji, jer su u to uvjereni svi atomi našeg tijela. U meditaciji čovjek nalazi i njegovo neposredno vodstvo, pravo rješenje svakog problema.”

“Vidim, guruđi, da ste vi riješili moj problem.” Zahvalno sam se smješkao. “Sad razumijem da sam našao Boga, jer kad god bih zauzet poslom podsvjesno osjetio radost meditacije, na suptilan način bih bio podstaknut da krenem ispravnim smjerom čak i kada se radilo o detaljima.”

“Ljudski život pritisnut je tugom sve dok ne naučimo kako da se uskladimo s Božjom voljom, čiji pravi smjer često zbunjuje egoističnu inteligenciju. Samo Bog može dati nepogrešiv savjet. Tko nosi teret svemira, ako ne on?”

Poglavlje 15.

Krađa cvjetače

Sa ceremonijalnim pokretom predao sam učitelju korpu sa cvjetačom, rekavši: “Učitelju, evo poklona za vas! Posadio sam i majčinskom brigom pratio rast ovih šest velikih cvjetača.”

Šri Juktešvar se toplo zahvalio. “Hvala ti! Čuvaj ih, molim te, u svojoj sobi, jer će mi sutra biti potrebni za jednu specijalnu večeru.”

Upravo sam se vratio u Puri da u ašramu na obali mora, sa svojim guruom provedem ljetne praznike.

Vesela dvokatnica , koju su izgradili učitelj i njegovi učenici, gleda na Bengalski zaljev.

Probudio sam se rano ujutro osvježen slanim morskim povjetarcem i čarima bezbrižnog ašrama, i čuo Šri Juktešvarov bezbrižan glas, koji nas je pozivao: “Dođite, idemo na plažu”. Pogledao sam svoje drage cvjetače i složio ih uredno ispod kreveta. Učitelj je krenuo, a naša raštrkana grupa od nekoliko mladih učenika pošla je za njim. Pogledao nas je kritički i rekao: “Kada naša braća sa Zapada krenu u šetnju, obično se ponose time što marširaju u savršenom redu. Molim vas, postrojite se u dvije kolone i držite korak. Promatrao nas je kako slijedimo njegove upute i počeo da pjeva: “Dječaci marširaju i pjesmicu pjevaju.” Divio sam se lakoći s kojom je učitelj išao u korak sa svojim mladim učenicima.

“Stani!” Guru me je upitno pogledao i pitao: “Jesi li zaključao zadnja vrata ašrama?”

Odgovorio sam mu: “Gospodine, mislim da jesam.”

Šri Juktešvar je šutio nekoliko minuta, a oko usta mu je zaigrao nejasan smiješak. Rekao je: “Ne, zaboravio si! Božanska kontemplacija ne smije biti izgovor za aljkavost u materijalnom. Zanemario si svoju dužnost da čuvaš ašram, stoga, ćeš morati biti kažnjen.”

Mislio sam da se šali, ali je dodao: “Od tvojih šest cvjetača uskoro će ostati samo pet.”

Učitelj je naredio da se vratimo, pa smo se okrenuli i pošli natrag prema ašramu.

Ubrzo nam je rekao da se malo odmorimo, a meni se obratio: “Mukunda, pogledaj prema posjedu s tvoje lijeve strane. Obrati pažnju na put iza njega, njime će ubrzo proći čovjek koji će poslužiti kao sredstvo za tvoje kažnjavanje.”

Sakrio sam srdžbu izazvanu tim nerazumljivim riječima. Ubrzo se na putu pojavio jedan seljak. Skoro paraliziran od radoznalosti, nisam mogao odvojiti pogled od tog smiješnog prizora. Mašući rukama, seljak je smiješno plesao, dok nije stigao do mjesta gdje je trebalo da se izgubi iz vida. Tada je Šri Juktešvar rekao: “Sada će se vratiti natrag”.

Seljak je odmah promijenio smjer i uputio se prema zadnjem dijelu ašrama. Prešavši pjeskoviti puteljak, ušao je u zgradu ašrama kroz zadnja vrata koja sam ja, upravo kao što je guru rekao, ostavio otvorena. Ubrzo se opet pojavio noseći jedan od mojih dragocjenih cvjetača. Međutim, sada je hodao pristojno zaodjenut dostojanstvom posjedovanja.

Farsa koja je bila u tijeku, a u kojoj sam čini mi se ja imao ulogu žrtve, nije me toliko zbunila da ne bih mogao ogorčeno pojuriti za njim. Kad sam se našao na pola puta, učitelj me je pozvao, tresući se od smijeha i rekao: “Taj bijedni luđak je čeznuo za cvjetačom. Mislio sam kako bi bilo dobro da mu damo jednu od njih, kad ih tako loše čuvaš!”

Pojurio sam u svoju sobu gdje sam otkrio da lopov, koji je očigledno bio usmjeren samo na povrće, nije ni dotakao moje zlatno prstenje, sat i novac koji su ležali na pokrivaču. Prvo se zavukao pod krevet gdje je potpuno skrivena od površnog pogleda ležala želja njegovog srca - jedna od mojih cvjetača.

Tu večer zamolio sam Šri Juktešvara da nam objasni događaj, koji je po mom mišljenju imao nekoliko zapanjujućih karakteristika.

Moj guru polako je odmahnuo glavom. “Jednog dana ćeš saznati. Nauka će uskoro otkriti neke od tih skrivenih zakona.”

Kada se poslije nekoliko godina svijetu predočilo čudo  radio aparata, sjetio sam se učiteljevog proročanstva. Ukinuti su vjekovima stari pojmovi o vremenu i prostoru. Nije postojala tako mala seoska koliba da u nju ne bi mogao ući London ili Kalkuta. I najtromiji duh zadrhtao je pred tim neoborivim dokazom jednog vida čovjekove sveprisutnosti.

“Zaplet” komedije s cvjetačom možemo najbolje razumjeti ako ga usporedimo s radio aparatom. Šri Juktešvar je bio savršen ljudski radio. Misli nisu ništa drugo nego nježne vibracije koje prolaze eterom. Baš kao što osjetljiv radio sa tisuću programa koji dolaze iz svih pravaca može da odabere željeni program, tako je i moj guru mogao da primi određenu misao (misao maloumnog čovjeka koji je želio cvjetaču) i da je izdvoji iz mnoštva misli koje odašilju ljudske volje širom svijeta.106  Tijekom šetnje obalom, učitelj je istog trena čim je postao svjestan seljakove bezazlene želje, bio spreman da mu je ispuni. Šri Juktešvarovo božansko oko primijetilo je čovjeka kako pleše po putu prije nego što su ga ugledali ostali učenici. To što sam zaboravio da zaključam vrata ašrama, pružilo je učitelju dobar izgovor da me liši jedne moje dragocjene cvjetače!

Kao izuzetno snažan ljudski odašiljač, moj guru je mogao navesti seljaka da se okrene i ode u određenu prostoriju radi jedne cvjetače.

Intuicija107 je glas duše koji se prirodno javlja u trenucima kada je čovjekov duh smiren. Sigurno je svatko ponekad imao neobjašnjivo točan “predosjećaj” ili je uspio da prenese drugoj osobi ono što misli.

Oslobođen od “atmosferskih smetnji” uznemirenosti, čovjek može svojom intuicijom da obavlja sve funkcije složenih radio mehanizama, primajući i šaljući misli i isključujući one koje su nepoželjne. Kao što snaga radio aparata zavisi od količine električne struje koju može da koristi, tako i snaga ljudskog radija zavisi od snage volje koja ga snabdijeva energijom.

Sve misli vječno titraju u svemiru. Dubokom koncentracijom majstor može da otkrije misli bilo kojeg čovjeka, živog ili mrtvog. Izvor misli nije individualan već univerzalan. Istina se ne može stvoriti već samo spoznati. Svaka čovjekova pogrešna misao zapravo je veća ili manja nesavršenost u njegovoj moći razlučivanja.

Joga ima za cilj da umiri um kako bi se u njemu neizobličen ogledao nepogrešiv savjet unutrašnjeg glasa.

Radio i televizija donijeli su sliku i glas udaljenih ljudi u domove milijuna. To je u nauci prvo naslućivanje da je čovjek sveprožimajući duh. Ne tijelo koje je ograničeno na točku u prostoru, već sveobuhvatna duša protiv koje ego uzalud smišlja najbarbarskije zavjere da bi je zarobio.

Nakon nekoliko dana pošto su mi na tako neobičan način ukrali cvjetaču, dogodio se smiješan događaj.

Nije se mogla naći petrolejska lampa. Pošto sam nedavno bio svjedok sveznajuće sposobnosti mog gurua, mislio sam da će nam on pokazati kako je pronalaženje petrolejske lampe dječja igra.

Učitelj je zapazio moje očekivanje. S naglašenom ozbiljnošću ispitivao je sve stanovnike ašrama. Jedan mladi učenik rekao je da je upotrijebio svjetiljku kad je išao do bunara u zadnjem dvorištu.

“Potražite lampu kraj bunara”, svečano nam je savjetovao Šri Juktešvar. Pojurio sam tamo; ali lampe nije bilo! Pokunjen sam se vratio svom guruu. Od srca se nasmijao ne obraćajući pažnju na moje razočarenje.

“Zaista je strašno što nisam mogao da te odvedem do izgubljene lampe. Ja nisam vrač koji pogađa!” Žmirkajući očima još je dodao: “Čak nisam ni dobar Šerlok Holms!”

Shvatio sam da učitelj nikada ne bi pokazao svoju moć kada je izazvan ili zbog nekog beznačajnog razloga.

Prolazile su čarobne nedjelje. Šri Juktešvar je namjeravao organizirati vjersku procesiju. Zamolio me je da vodim učenike kroz grad Puri i preko plaže. Svečani dan je osvanuo strahovito topao.

“Guruđi, kako da bosonoge učenike vodim preko užarenog pijeska”, upitao sam očajno.

“Otkrit ću ti tajnu”, odgovorio je učitelj. “Gospod će poslati suncobran od oblaka. Svi ćete udobno hodati.”

Sav sretan, organizirao sam procesiju. Naša grupa krenula je iz ašrama noseći Sat-sanga108 zastavu.

Napravljena po Šri Juktešvarovom nacrtu, imala je na sebi simbol jednog jedinog109 oka, teleskopskog pogleda intuicije.

Čim smo napustili ašram, nebo iznad naših glava se naoblačilo. Pao je lagani pljusak praćen začuđenim usklicima svih promatrača, i ohladio gradske ulice i vrelu obalu. Kišne kapi koje su nam gasile žeđ padale su puna dva sata, koliko je trajala procesija. Istog trena kada smo se vratili u ašram, kiša i oblaci su nestali bez traga.

“Sada vidiš što Bog osjeća prema nama”, rekao mi je učitelj kada sam izrazio svoju zahvalnost. “Gospod odgovara svakome i radi za sve. Kao što je na moju molbu poslao kišu, tako ispunjava svaku iskrenu želju.

Ljudi rijetko primijete kako im Bog često usliši molitve. On nije pristran, nego sluša svakog tko mu prilazi s povjerenjem. Trebalo bi da njegova djeca uvijek bezuvjetno vjeruju u ljubav svog sveprisutnog Oca.”110

106 Mikroradiometar je pronađen 1939. godine i otkrio je jedan novi svijet dotle nepoznatih značenja. “Ne samo čovjek, nego i sve vrste naizgled beživotne materije, emitiraju zrake koje taj instrument “vidi”, izvještova Associated Press.

107 Osnovno značenje latinske riječi intuicija jest “unutrašnja zaštita”. Sanskrtska riječ agama označava intuitivno znanje stečeno direktnom percepcijom. Zbog toga se neke drevne rasprave ršija nazivaju agamama.

108 Sat doslovno znači “biće”, pa stoga i “suština, istina, stvarnost”. Sanga je “udruženje”. Šri Juktešvar nazvao je svoju ašramsku organizaciju Sat-sanga, “Druženje s istinom”.

109 “Ako, dakle, bude oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje svjetlo biti” - Matej 6, 22. U toku meditacije jedno ili spiritualno oko postaje vidljivo u sredini čela. U svetim spisima to sveznajuće oko različito se opisuje kao treće oko, zvijezda Istoka, unutrašnje oko, golubica koja silazi s neba, Šivino oko, oko intuicije, itd.

110 “Koji je stvorio uho, zar ne čuje? I koji je oko načinio, zar ne vidi? … koji uči čovjeka da ne zna?” Psalam 94, 9-10

Šri Juktešvar je bio pokrovitelj četiri godišnje proslave u dane ravnodnevice i suncostaja, na kojima su se skupljali njegovi učenici sa svih strana. Proslava zimskog solsticija održavala se u Seramporeu. Prva na kojoj sam prisustvovao donijela mi je trajni blagoslov.

Svečanosti su započinjale ujutro procesijom po ulicama. Stotine učenika pjevali su religiozne napjeve.

Nekoliko muzičara sviralo je frulu, bubnjeve i činele. Oduševljeni građani posuli su put cvijećem i radovali se što ih glasno veličanje Gospodinovog svetog imena odvaja od njihovih prozaičnih dužnosti. Dugi obilazak završavao je u ašramskom dvorištu. Tamo smo okružili svog gurua, a učenici su nam sa balkona bacali cvijeće nevena.

Mnogi gosti otišli su na prvi kat da se posluže pudingom od ćane i naranči. Probio sam se do grupe suučenika koji su danas radili kao kuhari. Za tako velike skupove hrana se morala pripremati vani u velikim kazanima. Improvizirana ognjišta od cigala dimila su i pekla nam oči, ali dok smo radili veselo smo se smijali.

U Indiji se vjerske svečanosti nikada ne smatraju zamornim. Svaki poklonik sudjeluje donoseći novac, rižu, povrće ili vlastiti rad.

Učitelj je uskoro bio među nama, nadgledajući mnogobrojne detalje gozbe. Zaposlen u svakom trenutku, držao je korak s najhitrijim mladim učenikom.

Sa drugog kata čula se sankirtana (grupno pjevanje), a uz pratnju harmonija i indijskih bubnjeva po kojima se udara rukama. Pun razumijevanja, Šri Juktešvar je oslušnuo. Imao je savršen sluh.

“U pogrešnom su tonalitetu!” Učitelj je napustio kuhare i pridružio se umjetnicima. Ponovo se začula melodija, ali ovaj put pravilno izvedena.

U Indiji se muzika, slikarstvo i drama smatraju božanskim umjetnostima. Brahma, Višnu i Šiva – vječno trojstvo - bili su prvi muzičari. U svetim spisima se kaže da je Šiva kao božanski plesač u svom kozmičkom plesu univerzalnog stvaranja, održavanja i razaranja ustanovio beskrajne ritmičke oblike, dok je Brahma zveketom činela određivao takt, a Višnu udarao po svetom bubnju, mrdangi. U hinduističkoj umjetnosti Krišna, jedna od Višnuovih inkarnacija, često se prikazuje s frulom na kojoj svira čudesnu muziku, muziku koja ljudske duše što lutaju kroz varke maje doziva njihovom pravom domu. Sarasvati, boginja mudrosti, predstavljena je kako svira na vini, majci svih žičanih instrumenata. Indijska Sama veda sadrži najstarije zapise muzičke nauke.

Osnovi hinduističke muzike su rage ili točno određene melodijske ljestvice. Šest osnovnih raga grana se u 126 ragini (žena) i putra (sinova). Svaka raga se sastoji od najmanje pet tonova: osnovnog tona (vadi ili kralj), sekundarnog tona (samavadi ili prvi ministar), pomoćnog tona (anuvadi ili pratnja i sluge) i disonantnog tona (vivadi ili neprijatelj).

Svaka od šest osnovnih raga prirodno odgovara određenom satu dana, godišnjem dobu i božanstvu koje svemu predsjedava i poklanja određenu moć. Tako se hindole raga čuje samo tijekom proljeća u zoru, da bi izazvala osjećaj univerzalne ljubavi. Dipaka raga se svira tijekom ljetnih večeri, da bi poticala suosjećanje. Megha raga je melodija podneva u kišnoj sezoni i priziva hrabrost. Bhairava raga je melodija koja se svira u augustu, septembru i oktobru, da bi se postigao mir. Malkounsa raga čuje se zimi, oko ponoći i potiče ne junaštvo.

Drevni ršiji otkrili su te zakone zvučne bliskosti između prirode i čovjeka. Pošto je priroda opredmećenje auma, prvobitnog zvuka ili Riječi, čovjek, upotrebljavajući određene mantre, može da zagospodari svim prirodnim pojavama. Povijesni dokumenti govore o velikim moćima Miyana Tana Sena, muzičara na dvoru Akbara Velikog u XVI vijeku, koji je svojom pjesmom mogao ugasiti vatru.111 Kada mu je vladar zapovjedio da pjeva noćnu ragu dok je sunce bilo posred neba, Tan Sen je zapjevao mantru kojom je istog trena i palaču i okolinu zavio u tamu.

Indijska muzika dijeli oktavu na 22 srutija ili četvrt tona. Ti mikrointervali omogućuju fine nijanse koje se ne mogu postići zapadnom kromatskom skalom od 12 polutonova. Svakoj od 7 osnovnih nota oktave u hunduističkoj mitologiji je pripojena jedna boja i prirodni glas neke ptice ili životinje. Tonu do pripojena je zelena boja i paun, tonu re crveno i ševa. Ton mi se povezuje sa zlatnom bojom i kozom, fa sa žućkasto bijelim i čapljom, so sa crnim i slavujem, la sa žutim i konjem, i si sa kombinacijom svih boja i sa slonom.

Tri tonske ljestvice - durska, harmonijska i melodijska molska su jedine ljestvice u muzici na Zapadu, dok se indijska muzika služi sa 72 thate ili ljestvice. Muzičar može beskonačno da improvizira na tradicionalnu melodiju ili ragu. On se koncentrira na raspoloženje strukturalne teme, a zatim je ukrašava dokle god seže njegova originalnost. Hindu muzičar ne svira po zapisanim notama. Prilikom svakog izvođenja on ponovo oblači kostur rage, često se ograničavajući na jednu melodijsku liniju, naglašavajući ponavljanjem sve njene suptilne

111 Godine 1926. kalifornijski naučnik Charles Kellogg demonstrirao je pred grupom njujorških vatrogasaca djelovanje zvučnih vibracija na vatru. Gudalom koje je slično violinskom, povukao je brzo preko aluminijske muzičke viljuške i proizveo krčanje poput krčanja radio aparata. Istog trenutka visok plamen od 60 cm u šupljoj staklenoj cijevi se smanjio na visinu od 15 cm. Kada je još jednom napravio potez gudalom, plamen se ugasio. Folklor svih naroda obiluje bajanjima i pojanjima koja imaju moć nad prirodom. Američki Indijanci poznati su po zvučnim obredima za kišu i vjetar.

mikrotonalne i ritmičke varijacije. Među zapadnim kompozitorima Bah je bio taj koji je razumio draž i moć zvuka koji se ponavljaju, uvijek neznatno drukčije na stotinu načina.

Drevna hindu literatura opisuje 120 tala ili taktnih mjera. Smatra se da je Bharata, tradicionalni utemeljitelj hindu muzike, u pjesmi ševe uspio je da razlikuje trideset i dvije vrste tala. Porijeklo tale ili ritma nalazimo u čovjekovim pokretima - dvočetvrtinski takt hoda i tročetvrtinski takt disanja u snu, kada je udisaj dva puta duži od izdisaja. U Indiji se ljudski glas uvijek smatrao savršenim instrumentom. Zbog toga se hinduska muzika ograničava na glasovni opseg od tri oktave. Iz tog razloga naglašena je melodija (odnos tonova u nizu), a ne harmonija (odnos simultanih tonova).

Indijska muzika je subjektivna, spiritualna i individualna umjetnost koja nije cijenila simfonijsku brilijantnost, nego prije osobno usklađivanje sa nad-dušom. Sanskrtska riječ za muzičare je bhagavatara, “onaj koji pjeva hvale Bogu”. Sankirtane ili muzički skupovi su oblik joge ili duhovne discipline, i zahtijevaju duboku koncentraciju i intenzivnu obuzetost početnom mišlju i zvukom. Budući da je sam čovjek izraz stvaralačke Riječi, zvuk na njega djeluje snažno i neposredno, omogućavajući mu da se sjeti svog božanskog porijekla. Svaka dobra duhovna muzika izaziva u čovjeku osjećaj radosti, jer svojim vibracijama budi jedan od čovjekovih okultnih centara u kičmenoj moždini.112

Sankirtana koja se tog svečanog dana čula iz Šri Juktešvarove dnevne sobe sa drugog kata inspirirala je i kuhare. Moji suučenici i ja radosno smo prihvatili refrene udarajući takt dlanovima.

Do zalaska sunca poslužili smo stotine posjetilaca rižom i sočivom, karijem od povrća i rižinim pudingom. Po dvorištu smo prostrli pamučne ponjave i uskoro su gosti sjedili pod zvjezdanim nebom pažljivo slušajući mudrost sa usana Šri Juktešvara. U svojim javnim govorima naglašavao je vrijednost krija yoge kao i samopoštovanja, mira, odlučnosti, jednostavne ishrane i redovnog tjelesnog vježbanja.

Potom je grupa mladih učenika otpjevala nekoliko svetih himni. Sastanak se završio sankirtanom. Od deset sati, pa sve do ponoći, stanovnici ašrama prali su suđe i čistili dvorište. Moj guru me je pozvao kada smo završili.

“Zadovoljan sam što si danas i tijekom prošle nedjelje radio s radošću. Hoću da budeš sa mnom. Noćas možeš spavati u mojoj postelji.”

To je bila povlastica o kojoj nisam mogao ni sanjati. Jedno vrijeme smo sjedili u dubokoj tišini. Tek što smo legli, nakon deset minuta učitelj je ustao i počeo se oblačiti.

“Gospodine, što se dogodilo?” Neočekivana radost što mogu da spavam pored svog gurua sadržavala je nešto nestvarno.

“Mislim da će nekoliko učenika koji su zakasnili na vlak uskoro biti ovdje. Hajde da im spremimo nešto za jelo.”

“Guruđi, nitko neće doći u jedan sat ujutro!”

“Ostani u krevetu, danas si dosta radio. Sam ću im nešto spremiti.” Na učiteljev odlučan ton skočio sam iz kreveta i pošao sam za njim u kuhinju kraj terase na prvom katu. Riža i sočivo su se uskoro kuhali.

Moj guru mi se ljubazno nasmiješio. “Večeras si savladao umor i strah od teškog rada. Oni te više neće mučiti.”

Dok je izgovarao te riječi doživotnog blagoslova, u dvorištu su se začuli koraci. Otrčao sam dole i otvorio vrata grupi učenika.

“Dragi brate, tako nam je neprijatno što smetamo u ovo doba učitelju”, rekao mi je jedan od njih izvinjavajući se. “Pobrkali smo vozni red, ali nismo mogli natrag, a da bar na trenutak ne vidimo svog gurua.”

“On vas očekuje i upravo vam sprema jelo.”

Šri Juktešvarov glas zazvučao je dobrodošlicom. Poveo sam začuđene posjetioce u kuhinju. Blistavih očiju učitelj mi je šapnuo:

“Kad razmisliš o svemu što je za i protiv, nesumnjivo si zadovoljan što su naši gosti zakasnili na vlak.”

Pola sata kasnije pošao sam za njim u njegovu spavaću sobu potpuno svjestan da ću spavati kraj bogolikog gurua.

112 Buđenje okultnih cerebrospinalnih središta (čakri ili astralnih lotosa) je cilj jogija. Zapadni istraživači Biblije nisu shvatili da “Otkrivenje” sadrži opis nauke joge kojoj je Isus poučavao Ivana i druge bliske učenike. Ivan spominje ”tajnu sedam zvijezda” i tajnu “sedam crkvi” (Otkrivenje 1, 20). To su simboli za sedam svjetlosnih lotosa koji se u djelima o jogi nazivaju “zaklopnim vratima” u cerebrospinalnoj osi. Kroz te izlaze koje je Bog predvidio, Jogi putem tehnike meditacije može da pobjegne iz tjelesnog zatvora i može se ponovo sjediniti s Duhom.

Sedmi centar “lotos sa tisuću latica”, nalazi se u mozgu i sjedište je Beskonačne Svijesti. Kaže se da jogi u stanju prosvijetljenosti vidi Brahmu ili Boga kao Padmađu, “rođenog u lotosu”.

Poglavlje 16.

Nadmudrivanje zvijezda

“Mukunda, zašto ne nabaviš astrološku narukvicu?”

“Da li mi je potrebna, učitelju? Ne vjerujem u astrologiju.”

“To nije pitanje vjerovanja. Jedini naučni stav koji čovjek može o bilo čemu da zauzme, je pitanje da li je to istinito. Zakon gravitacije djelovao je i prije Njutna isto kao i poslije njega. U svemiru bi vladao priličan kaos kada njegovi zakoni ne bi mogli da djeluju bez potvrde ljudskog vjerovanja.

Šarlatani su krivi što je nauka o astrologiji izašla na loš glas. Ona je suviše obuhvatna, i matematički113 i filozofski da bi je shvatio netko tko nije dubokouman. Ako neznalice pogrešno pročitaju nebo, te umjesto čitkog pisma na njemu vide samo žvrljotinu, to je nešto što u ovom nesavršenom svijetu treba i očekivati. Zajedno s takvim “mudracima” čovjek ne smije otpisati i mudrost.

“Svi dijelovi kreacije međusobno su povezani i djeluju jedni na druge. Uravnoteženi ritam svemira zasniva se na uzajamnosti”, nastavio je moj guru. “Čovjek kao ljudsko biće mora se boriti protiv dvije grupe sila - protiv zbrke u svom unutrašnjem biću izazvane mješavinom zemljanih, vodenih, vatrenih, zračnih i eterskih elemenata, i protiv vanjskih sila prirode. Sve dok se bori sa svojom smrtnošću, na njega djeluje bezbroj zemaljskih i nebeskih promjena.

Astrologija proučava čovjekov odgovor na planetarne podražaje. Zvijezde nisu ni dobronamjerne niti neprijateljski raspoložene. One samo šalju pozitivna i negativna zračenja. To samo po sebi čovječanstvu niti šteti niti pomaže, nego otvara kanale za uspostavljanje ravnoteže uzroka i posljedice, ravnoteže koju je svaki čovjek poremetio svojim djelima u prošlosti.

Dijete se rađa onog trena kad su nebeski zraci u matematičkoj harmoniji sa njegovom individualnom karmom. Njegov horoskop je izazovan portret koji otkriva njegovu nepromjenljivu prošlost i njene moguće posljedice u budućnosti. Ali konstelaciju u trenutku rođenja može protumačiti samo mali broj ljudi duboke intuitivne mudrosti, a takvih je malo.

Poruka koja se ispisuje u času rođenja ne namjerava da naglasi sudbinu - posljedice prošlih djela, dobrih i zlih - nego da podstakne čovjekovu volju da se oslobodi univerzalnog ropstva. Ono što je učinio možei poništiti. Nitko drugi do on sam nije pokrenuo događanja, posljedice koje sada osjeća u životu. On može da prevlada svako ograničenje, jer ga je sam svojim djelima i stvorio i jer raspolaže duhovnim bogatstvom koje ne podliježe utjecaju planeta.

Praznovjeran odnos prema astrologiji čini čovjeka automatom, ropski zavisnim od mehaničkog vodstva.

Mudar čovjek pobjeđuje svoje planete - svoju prošlost - prenošenjem svoje zavisnosti od stvorenog na Stvoritelja.

Koliko je svjesniji svog jedinstva s duhom, toliko je manje podložan materiji. Duša je uvijek slobodna. Ne zna za smrt, jer ne zna ni za rođenje. Njom zvijezde ne mogu da vladaju.

Čovjek jest duša, a ima tijelo. Kad postane svjestan svog pravog identiteta, ne podliježe više nikakvoj prisili. Sve dok je u svom uobičajenom stanju spiritualne amnezije, osjećat će okove zakona svoje okoline.

Bog je sklad. Poklonik koji se s njim uskladi nikada neće pogriješiti. U pravom trenutku će spontano postupiti pravilno i tako će biti u skladu sa zakonima astrologije. Poslije duboke meditacije i molitve on je u vezi sa božanskom sviješću. Nema veće sile od te unutrašnje zaštite.”

“Zašto onda, dragi učitelju, želite da nosim astrološku narukvicu”, usudio sam se da zapitam poslije duge šutnje. Pokušavao sam da usvojim Šri Juktešvarovo izuzetno izlaganje koje je sadržavalo sasvim nove misli za mene.

113 Na osnovu astronomskih opisa u staroj hindu literaturi, naučnici su mogli da utvrde kako su živjeli njeni autori. Ršiji su zaista posjedovali veliko znanje. U djelu Kaušitaki brahmana nalazimo precizne astronomske podatke koji pokazuju kako su Hindusi 3100 godina prije Krista imali razvijenu astronomiju kojom su se služili za određivanje povoljnog vremena za astrološke ceremonije. U časopisu East-Vest, od februara 1934. ovako se opisuje Đyotiš ili skup vedskih astronomskih rasprava: “On sadrži znanje po kojem je Indija bila na čelu svih drevnih naroda i cilj svih koji su tražili znanje. Brahma gupta, jedna od rasprava o astronomiji u Đyotišu, govori o heliocentričnom kretanju planetarnih tijela u našem Sunčevom sistemu, o skretanju prividnog godišnjeg puta Sunca, o sfernom obliku Zemlje, o svjetlu koje se odbija od Mjeseca, O dnevnom kretanju zemlje oko osi, o zvijezdama stajačicama u Mliječnom Putu, o svjetlu koje se odbija od Mjeseca, o zakonu gravitacije i drugim naučnim činjenicama za koje Zapad nije znao sve do Kopernikovog i Njutnovog vremena.”

Takozvani “arapski brojevi” su od neprocjenjive vrijednosti za razvitak matematike na Zapadu i stigli su u Evropu u IX vijeku, a donijeli su ih Arapi, i to iz Indije, gdje je sistem takvog bilježenja razrađen u drevnim vremenima. Jače svjetlo na ogromno naučno naslijeđe Indije dat će djela ser C. P. Roya, “Historija hindu kemije”, B. N. Seala, “Historija nauke drevnih Hindusa”, B. K. Sarkara, “Hindu dostignuća u egzaktnoj nauci i Pozitivna pozadina hindu sociologije”, i U. C. Dutta, “Materia medica Hindusa”.

“Tek kada stigne na cilj, putnik može da odbaci geografske karte. Dok putuje, on koristi svaku prečicu.

Drevni ršiji otkrili su velik broj takvih prečica koje skraćuju čovjekovo izgnanstvo među obmanama. Karmički zakon sadrži karakteristike koje se mogu vješto podesiti prstima mudrosti.

Sve ljudske nevolje nastaju zbog kršenja univerzalnog zakona. Sveti spisi ističu da čovjek mora zadovoljiti zakone prirode ne sumnjajući pritom u božansku svemoć. Trebao bi da kaže: “Vjerujem u tebe, Gospode, i znam da mi ti možeš pomoći, ali i ja ću učiniti sve što mogu da popravim zlo koje je plod mojih djela.” Postoje različita sredstva - molitva, snaga volje, meditacija, savjeti svetaca, astrološke narukvice - kojima se mogu ublažiti ili poništiti nepovoljni učinci prošlih djela.

Kao što kuća može imati bakreni štap koji apsorbira udar groma, tako i tjelesni hram može koristiti razne zaštitne mjere. Prije mnogo vjekova naši jogiji otkrili su da čisti metali šalju astralno svjetlo koje se snažno suprotstavlja negativnom djelovanju planeta. Svemirom neprekidno kruže suptilna električna i magnetska zračenja.

Kad pomažu čovjekovom tijelu, on to ne zna. Kada mu škode, ni to ne zna. Može li onda bilo što poduzeti?

Naši ršiji posvetili su se tom problemu. Otkrili su da pomažu ne samo kombinacije metala nego i biljaka, ali da su najdjelotvorniji čisti dragulji veličine najmanje dva karata. Preventivna astrologija se rijetko proučavala van Indije. Jedna od malo poznatih činjenica je da su dragulji, metali i preparati od biljaka bezvrijedni ako nemaju potrebnu težinu, i ako se ne nose na goloj koži.”114

“Gospodine, ja ću poslušati vaš savjet i nabavit ću narukvicu. Zabavlja me pomisao da ću nadmudriti planete.”

“Za opću svrhu savjetujem narukvicu od zlata, srebra i bakra. Ali za ovu priliku želim da nabaviš narukvicu od srebra i olova.” Šri Juktešvar dao je točne upute.

“Guruđi, kakvu to priliku imate na umu?”

“Zvijezde će se početi interesirati za tebe na ne baš prijateljski način. Nemoj se plašiti, bit ćeš zaštićen.

Za mjesec dana imat ćeš problema sa jetrom. Zahvaljujući narukvici, ti ćeš ozdraviti za dvadeset i četiri dana od bolesti koja obično traje šest mjeseci.”

Sutradan sam otišao kod zlatara i uskoro sam nosio narukvicu. Zdravlje mi je bilo odlično pa sam uskoro zaboravio na učiteljevo proročanstvo. On je otišao u Benares. Trideset dana poslije našeg razgovora iznenada sam osjetio bol u predjelu jetre. Sedmice koje su slijedile bile su pune bola i patnji. Pošto nisam želio da uznemiravam svog gurua, odlučio sam da hrabro izdržim.

Ipak dvadeset i tri dana mučenja oslabila su moju odluku, pa sam krenuo u Benares. Šri Juktešvar me je dočekao veoma srdačno, ali mi nije pružio priliku da mu nasamo ispripovijedam svoje jade. Tog dana mnogi poklonici su došli kod učitelja samo radi daršana, blagoslova koji se dobija samim pogledom na sveca. Bolestan i zanemaren, sjedio sam u uglu. Posljednji gost otišao je tek nakon večere. Moj guru pozvao me je na osmerokutnu terasu.

“Vjerojatno si došao zbog problema sa jetrom.” Šri Juktešvar je hodao tamo-amo ne gledajući me i povremeno zasjenjujući mjesečinu. “Da vidim - bolovao si dvadeset i četiri dana, zar ne?”

“Da, gospodine.”

“Molim te, radi vježbe za želudac, koje sam te naučio.”

“Kada biste znali kako me boli, ne biste me molili da vježbam.” No pokušao sam da ga poslušam usprkos malaksalosti.

“Kažeš da te boli. Ja kažem da te ne boli. Kako može da postoji takva kontradikcija?” Moj guru me je upitno pogledao.

Prvo sam osjetio ošamućenost, a zatim me je preplavilo radosno olakšanje. Nisam više osjećao nesnosnu bol od koje nedjeljama nisam mogao da spavam. Na učiteljevu riječ muka je nestala kao da je nikada nije ni bilo.

Htio sam da kleknem pred njim, ali me je on u tome spriječio.

“Ne budi djetinjast. Ustani i uživaj u ljepoti mjeseca nad rijekom.” Ali učiteljeve oči blistale su od sreće dok sam šuteći stajao kraj njega. Iz njegovog stava sam shvatio kako želi da osjetim da me nije izliječio on, nego Bog.

I danas nosim tešku narukvicu od srebra i olova, uspomenu na davni nezaboravni dan kad sam po ko zna koji put postao svjestan činjenice da živim uz istinski nadljudsko biće. Kad sam kasnije dovodio Šri

114 Fizika će nesumnjivo jednog dana potvrditi ta otkrića drevnih ršija. Čovjekovo tijelo sadrži ugljik i različite metale koje nalazimo i u biljkama, metalima i dragom kamenju. Zbog toga je moguće da metalne narukvice ili dragulji nošeni direktno na koži, elektromagnetski djeluju na atomsku strukturu ćelija. Medicinska vrijednost zlata, srebra i drugih metala u Indiji je davno poznata, a počinje da se priznaje i na Zapadu.

Juktešvaru prijatelje da bi ih izliječio, on je uvijek preporučivao drago kamenje ili narukvicu, hvaleći njihovu upotrebu kao čin astrološke mudrosti.115

Predrasude prema astrologiji gajio sam od djetinjstva, djelomično zato što sam vidio da u nju mnogi slijepo vjeruju, a djelomično zbog proročanstva našeg porodičnog astrologa: “Tri puta ćeš se ženiti, a dva puta ćeš ostati udovac.”

“Bit će ti najbolje da se pomiriš sa sudbinom”, primijetio je moj brat Ananta. “Tvoj horoskop je točno predvidio da ćeš kao mlad bježati od kuće u Himalaje, ali da ćemo te uvijek silom vratiti. Proročanstvo o tvojim brakovima moralo bi se, prema tome, također obistiniti.”

Jedne noći jasno sam vidio kako je proročanstvo potpuno pogrešno. Zapalio sam rolnu svog horoskopa, pepeo sam sakupio u papirnu vrećicu i na njoj napisao: “Sjeme prošle karme ne može da proklija ako se isprži na božanskoj vatri mudrosti.” Stavio sam vrećicu na vidno mjesto. Ananta je odmah pročitao moj izazovni komentar.

“Istinu ne možeš da uništiš tako lako kao što si spalio taj papir”, nasmijao se s prezirom.

Ipak istina je da je moja porodica tri puta pokušala da me vjeri prije nego što sam dosegao muževno doba. Svaki put sam odbio da se suglasim s njihovim planovima, znajući da je moja ljubav prema Bogu jača od svakog astrološkog utjecaja.

“Što je čovjekova samospoznaja potpunija, to je veći utjecaj njegovih spiritualnih vibracija na cijeli svemir, a djelovanje pojavnog toka na njega samog slabije.” Te učiteljeve riječi često su me inspirirale.

Ponekad sam upitao astrologe za najgore periode svog života, a da ću ja usprkos svemu u tim periodima ostvariti sve što sam sebi zadao. Istina je da mi je u takvim vremenima uspjeh bio izuzetno otežan. Ipak, pokazalo se da je moje uvjerenje bilo opravdano: vjera u božansku zaštitu i pravilna upotreba čovjekove volje daleko su jače od svih utjecaja nebeske kupole.

Vremenom sam shvatio da zvjezdani zapis prilikom čovjekovog rođenja ne znači da je čovjek marioneta svoje prošlosti. Trebalo bi da njegova poruka podstakne čovjekov ponos, jer i samo nebo želi u čovjeku probuditi odlučnost da se oslobodi svakog ograničenja. Bog je svakog čovjeka stvorio kao dušu obdarenu individualnošću, pa stoga bitnu za cijelu strukturu univerzuma, bez obzira na to da li privremeno igra ulogu potpornog stupa ili parazita. Čovjekova sloboda je konačna i neposredna ako on to hoće. Ona ne zavisi od vanjskih nego od unutrašnjih pobjeda.

Šri Juktešvar je otkrio kako se ekvinocijski ciklus od 24.000 godina može matematički primijeniti na naše vrijeme. Ciklus je podijeljen na uzlazni i silazni luk, svaki od po 12.000 godina. Unutar svakog luka su četiri yuge ili razdoblja zvane kali, dvapara, treta i satya, a slične grčkim pojmovima željeznog, brončanog, srebrnog i zlatnog116 doba. Različitim metodama moj guru je izračunao da je posljednja kali yuga, ili željezno doba uzlaznog luka, počelo oko 500. godine n.e. Željezno doba koje traje 1200 godina je period materijalizma. Ono je završilo oko 1700. godine. Tom godinom započela je dvapara yuga, 2400 godina dugo razdoblje razvoja električne i atomske energije, doba telegrafa, radija, aviona i ostalih dostignuća koja ukidaju prostor.

Razdoblje treta yuge traje 3600 godina i počet će 4100. To doba bit će obilježeno telepatskim komunikacijama i svime što ukida vrijeme. U 4800 godina satya yuge, posljednjem razdoblju uzlaznog luka, čovjekova inteligencija bit će visoko razvijena. Čovjek će postupati u skladu sa Božjim planom. Zatim počinje silazni luk od 12.000

godina koje dolazi sa silaznim zlatnim dobom od 4800 godina. Čovjek polako tone u neznanje.

Ti ciklusi117 su vječni krugovi maye, suprotnosti i relativnosti pojavnog svijeta. Ljudi jedan po jedan bježe iz zatvora dualističkog stvaranja u trenu kada postanu svjesni svog nerazdvojnog jedinstva sa Stvoriteljem.

115 Iako drago kamenje i metali liječe tijelo, Šri Juktešvar ih je preporučivao iz jednog drugog razloga. Učitelji nikada ne žele da igraju ulogu iscjelitelja, ali čovjek obično vjeruje materijalnim sredstvima. Zato sveci često maskiraju moć koju su dobili od Gospoda.

Ljudima koji su dolazili mom guruu da ih izliječi, on je savjetovao da nose narukvicu ili dragulj, kako bi im omogućio da za svoje ozdravljenje zahvale nekoj drugoj moći, a ne njemu. Učitelj je jedini moderni svetac kojeg sam poznavao, a koji je na naučni način koristio metale i drago kamenje, iako se u drevnim tekstovima spominju ršiji koji su posjedovali takvo znanje. Osim vlastite iscjeliteljske moći, narukvice i dragulji što ih je preporučivao moj guru, nosile su i njegov skriveni duhovni blagoslov.

116 Godine 12.500.

117 Hinduistički sveti spisi smještaju sadašnje vrijeme u kali yugu jednog univerzalnog ciklusa koji je mnogo duži od ekvinocijskog ciklusa od 24.000 godina, kojim se bavio Šri Juktešvar. Prema svetim spisima jedan ciklus traje 4.300.560.000 godina i predstavlja jedan dan Stvaranja, odnosno životni vijek predodređen našem planetarnom sistemu u njegovoj sadašnjoj formi.

Dužina života cijelog univerzuma, prema starim vidovnjacima, iznosi 314.159.000.000.000 sunčevih godina ili “jedan Brahmin vijek”.

Hinduistički sveti spisi objašnjavaju da se planeta kao što je naša može raspasti iz dva razloga: njeni stanovnici postaju ili savršeno dobri, ili sasvim zli. Duh svijeta tada stvara silu koja oslobađa atome koji sačinjavaju Zemlju. Ponekad se objavljuju strašna proročanstva o skorom kraju svijeta. Međutim, planetarni ciklusi odvijaju se u skladu s određenim Božjim planom. Nikakvo raspadanje zemlje nije na vidiku. U svom sadašnjem obliku naša planeta će proći kroz mnoge uzlazne i silazne ekvinocijske cikluse.

Učitelj je produbio moje razumijevanje ne samo kad se radilo o astrologiji, nego i o svetim spisima cijelog svijeta. Stavivši svete tekstove na besprijekorno čisti stol svog uma, on ih je secirao skalpelom svog intuitivnog rasuđivanja, pa je greške i dodatke naučnika odvojio od izvornih istina koje su objavili proroci.

“Usmjeri pogled u vrh nosa.” Pogrešno tumačenje ovog stiha iz Bhagavad gite118 koje su istočnjački panditi i zapadni prevodioci uglavnom prihvatili, podstaklo je učitelja na duhovitu kritiku.

“Jogijev put dovoljno odudara od uobičajenog”, rekao je. “Zašto mu savjetovati još da škilji. Pravo značenje nasikagra je “korijen nosa”, a ne “vrh nosa”. Nos počinje na mjestu između obrva, sjedištu spiritualnog vida.”119

Jedan aforizam sankhye glasi: “Bog se ne može dokazati.”120 Gotovo isključivo na osnovu tog jednog stiha većina naučnika naziva cijelu filozofiju ateističkom.

“Stih nije čak ni agnostički”, objasnio je Šri Juktešvar. “On samo kaže da dokaz o Bogu, neprosvijetljenom čovjeku, čiji zaključci zavise jedino od čula121 mora ostati nepoznat, pa prema tome za njega ni ne postoji. Istinski sljedbenici sankhye, koji su meditacijom došli do spoznaje, dobro znaju da Gospod postoji i da se može spoznati.”

Učitelj je kristalno jasno tumačio kršćansku Bibliju. Od svog gurua koji nije pripadao nijednoj kršćanskoj zajednici, naučio sam što je suština Biblije. Shvatio sam istinitost Kristovih riječi: “Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći.”122

Veliki učitelji Indije saobražavaju svoje živote sa istim onim božanskim idealima koji je utjelovljavao Krist, i oni su njegova prava braća: “Jer tko izvršava volju oca mojega koji je na nebesima, onaj je brat moj i sestra i mati.”123 Krist je govorio: “Ako vi ostanete na mojoj besjedi zaista ćete biti učenici moji, i poznat ćete istinu, i istina će vas izbaviti.”124 Kristoliki jogiji Indije, gospodari nad sobom, dio su besmrtnog bratstva: oni koji su spoznali istinu o jednom Ocu.

“Ne razumijem priču o Adamu i Evi”, izjavio sam žučno jednog dana na početku svoje borbe s tom alegorijom.” “Zašto Bog nije kaznio samo njih, nego i sve nevine nerođene generacije?”

Više od mog neznanja učitelja je zabavljala moja žestina. “Postanak je simboličan i ne može se razumjeti ako ga tumačimo doslovno”, objasnio mi je. “Njegovo “drvo života” nalazi se u “vrtu” ljudskog tijela. Kičma je kao prevrnuto drvo, sa čovjekovom kosom kao korijenjem i sa motoričkim i senzornim živcima kao granama.

Drvo živčanog sistema rađa mnogobrojnim slatkim plodovima ili čulima vida, zvuka, mirisa, ukusa i dodira.

Čovjeku je dozvoljeno da u njima uživa. Ono što mu je zabranjeno jest seksualno iskustvo, “jabuka” na sred tjelesnog vrta.125

“Zmija simbolizira sklupčanu energiju u dnu kičmenog stupa, koja stimulira seksualne živce. “Adam” je razum, a “Eva” je osjećaj. Kad seksualni nagon ovlada osjećajima (sviješću Eve), predaje se i razum (Adam).126

Bog je stvorio ljudsku vrstu materijalizirajući muško i žensko tijelo snagom svoje volje. Novoj vrsti dao je sposobnost da na “bezgrešan” ili božanski način stvaraju djecu.127 Pošto su se do tada sve individualne duše ograničavale na životinje koje zavise od nagona i nemaju razvijen razum, Bog je stvorio prva ljudska tijela simbolično nazvana Adamom i Evom. U njih je, radi evolucije, prenio duše ili božansku suštinu dvaju životinja.

U Adamu, ili muškarcu, prevladao je razum, u Evi, ili ženi, osjećanja. Tako je izražena polarnost koja je osnova svih pojavnih svjetova. U svakom ljudskom biću razum i osjećanja surađuju s radošću (u raju), sve dok um ne zavede zmijska energija životinjskih sklonosti.

118 Šesto pjevanje, 13

119 “Svijeća je tijelu oko. Ako dakle oko tvoje bude zdravo, sve će tijelo tvoje biti svjetlo; ako li oko tvoje bude kvarno, i tijelo je tvoje tamno. Gledaj dakle da vidjelo koje je u tebi ne bude tama” Luka 11, 34-35.

120 Sankhya aforizmi I, 92. Sankhya je jedan od šest sistema hinduističke filozofije. Poučava konačno oslobođenje putem znanja o 25 principa koji počinju sa prakrti ili prirodom i završavaju sa purušom ili dušom.

121 “A kad ga upitaše farizeji: Kad će doći carstvo Božje? Odgovarajući reče im: carstvo Božje neće doći da se vidi; niti će se kazati: evo ga ovdje ili ondje; jer gle, carstvo je Božje unutra u vama” Luka 17, 20-21.

122 Matej 24, 35

123 Matej 12, 49

124 Ivan 8, 31-32.

125 “A žena reče zmiji: mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; Samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete.” Postanak 3 2-3.

126 “A Adam reče: žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te pojedoh. …A žena odgovori: zmija me prevari, te pojedoh.”

Postanak 3 12-13.

127 “I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. I Blagoslovi ih Bog i reče im Bog: rađajte se i množite se i napunite zemlju, i vladajte njom…” - Postanak 1, 27-28.

Tako, ljudsko tijelo nije evolucijom postalo od životinjskog, nego ga je Bog stvorio posebnim stvaralačkim činom.128 Životinjski oblici bili su suviše grubi da bi u potpunosti izrazili božanstvo. Jedino je ljudsko biće obdareno mentalnim kapacitetom i osjetljivim okultnim centrima u kičmi.

Bog je rekao tom prvom paru da uživa u svim čulnim radostima izuzev u radostima seksualnosti.129 One su bile zabranjene da bi se izbjegla upotreba spolnih organa, te da se čovječanstvo ne bi vratilo na niži, životinjski način razmnožavanja. Ipak, par se nije obazirao na upozorenje da ne budi životinjske uspomene prisutne u podsvijesti. Preuzevši životinjski način razmnožavanja, Adam i Eva su izgubili nebesku radost koja im je bila prirođena. Izgubili su svijest o besmrtnosti onako kako je Bog rekao: Priklonili su se fizičkom zakonu po kojem poslije tjelesnog rađanja mora da uslijedi tjelesna smrt.

Razlikovanje “dobra i zla” koje je “zmija” obećala Evi, odnosi se na dualizam maye. Kada je zloupotrebljavajući čula i razum, ili svijest Eve i Adama, čovjek pao u obmanu, time se odrekao prava da uđe u nebeski vrt božanske samodovoljnosti.130 Osobna odgovornost svakog ljudskog bića je da vrati svoju dualnu prirodu u jedinstveni sklad ili Raj.”

Kada je Šri Juktešvar završio svoj govor, bacio sam pogled s novim poštovanjem na stranice Postanka.131

“Dragi učitelju”, rekao sam, “sada prema Adamu i Evi, po prvi put u životu osjećam istinsku obavezu!”

128 “A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dahnu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa” Postanak 2, 7.

129 “Ali zmija (seksualna energija) bješe lukava mimo sve zvijeri (svih drugih čula)…” Postanak 3, 1.

130 “I Nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori” - Postanak 2, 8. “I Gospod Bog izgna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet” - Postanak 3, 23. Božji čovjek onakav kakvog ga je Bog stvorio imao je centriranu svijest u svemoćnom jednom oku na čelu (prema istoku). U toj točki koncentriranu stvaralačku moć volje čovjek je izgubio “kada je počeo da obrađuje zemlju”, tj. kada je popustio svojoj nižoj prirodi. Od tada podliježe zemaljskom zakonu po kojem nakon tjelesne smrti slijedi tjelesno rađanje.

131 Ni na Istoku, ni na Zapadu nisam čuo da neko tumači svete spise sa takvim razumijevanjem kao Šri Juktešvar. “Teolozi su pogrešno protumačili Kristove riječi kao npr. Ivan 14, 6: “Ja sam put i istina i život; nitko neće doći k ocu do kroz mene”, govorio je učitelj.

“Isus nikada nije mislio da je on jedini Božji sin. Ovim riječima želio je reći da nitko ne može dostići Apsolut bez svojstava, transcendentalnog Oca s one strane kreacije, ako se prvo ne manifestira kao Sin ili sveprisutna Kristova svijest unutar kreacije. Isus se potpuno poistovjetio s Kristovom sviješću, jer je njegov ego odavno nestao.”

Kada je Pavao pisao: “Bog… koji je sazdao sve kroz Isusa Krista” (Efežanima 3, 9), i kada je Krist rekao:… “Ja sam prije nego se Abraham rodio” (Ivan 8, 58), suština njegovih riječi bila je impersonalnost.

Vid duhovnog kukavičluka zna navesti svjetovne ljude na udobno vjerovanje da je samo jedan čovjek bio sin Božji. “Krist je jedinstven”, razmišljaju oni, “pa kako onda ja, koji sam običan smrtnik, da postanem jednak njemu? Svi ljudi su stvoreni kao Božja bića, te jednog dana moraju poslušati jasnu Kristovu zapovijest: “Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen otac vaš nebeski” (Matej 5,48).

Poglavlje 17.

Sasi i tri safira

Po glasu Dr. Narajana Čundera Roja moglo se naslutiti da će zadovoljiti hir dvojice maloumnika. Rekao je: “Budući da ti i moj sin imate o Šri Juktešvaru tako visoko mišljenje, otići ću da ga posjetim.” Kao obraćenik najbolje tradicije, sakrio sam svoju indignaciju.

Moj sugovornik, veterinar iz Kalkute, bio je uvjereni agnostik. Njegov mladi sin Santoš me je preklinjao da utječem na njegovog oca. Do sada je moja neprocjenljiva moć bila prilično neprimjetna.

Slijedećeg dana mi se pridružio Dr. Roj u ašramu u Seramporeu. Pošto je učitelj pristao na kratak razgovor, obilježen uglavnom obostranim stoičkom šutnjom, posjetilac je naglo otišao.

Čim su se za skeptikom zatvorila vrata, Šri Juktešvar mi je postavio pitanje: “Zašto si u ašram doveo mrtvaca?”

“Ali, gospodine, doktor je živ!”

“Za kratko vrijeme će biti mrtav.”

To me je potreslo. “Gospodine, to će za njegovog sina biti strašan udarac. On se još nada da će izmijeniti očev materijalistički pogled na svijet. Pomozite tom čovjeku, preklinjem vas, učitelju.”

Izraz lica mog gurua je bio ravnodušan, ali je rekao: “Dobro, tebi za ljubav. Uobraženi veterinar pati od poodmakle šećerne bolesti, ali to ne zna. Za petnaest dana past će u krevet, a ljekari će dići ruke od njega. Od danas, točno za šest nedjelja, doći će trenutak da napusti ovu zemlju. Međutim, zahvaljujući tvom zauzimanju, oporavit će se tog dana, ali samo pod jednim uslovom: moraš  ga nagovoriti da nosi astrološku narukvicu. Bez sumnje, on će se tome protiviti podjednako kao i njegovi konji pred operaciju!“ Učitelj se zakikotao.

Nakon šutnje, dok sam se pitao kako bismo Santoš i ja mogli da primijenimo na doktora vještinu laskanja i umiljavanja, Šti Juktešvar mi je saopćio još i ovo: “Čim bude ozdravio, savjetujte mu da ne jede meso. On se, doduše, neće obazirati na vaš savjet, i za šest mjeseci, baš kada se bude najbolje osjećao, past će mrtav. I to produženje života od šest mjeseci, darovano mu je samo na tvoju molbu.”

Slijedećeg dana savjetovao sam Santošu da naruči narukvicu kod zlatara. Bila je gotova za nedjelju dana, ali Dr. Roj je grubo odbio da je stavi na ruku. Ratoborno me pogledao i rekao: “Zdravlje mi je odlično, nikada me nećete uvjeriti u te astrološke praznovjerice.”

Sa uživanjem sam se sjetio kako ga je moj učitelj usporedio sa jogunastim konjem. Poslije sedam dana, kada se doktor iznenada razbolio, pristao je da nosi astrološku narukvicu. Dvije nedjelje kasnije, ljekar koji ga je liječio rekao je da je u beznadežnoj situaciji. Naveo je i srceparajuće detalje o štetnom djelovanju koje je dijabetes ostavio na njegovom organizmu.

Odmahnuo sam glavom. “Moj guru je rekao da će poslije bolesti koja će trajati mjesec dana, dr. Roj  ozdraviti.”

Ljekar me je gledao s nevjericom, ali poslije četrnaest dana me je potražio da mi se izvini. Uskliknuo je: “Dr. Roj se potpuno oporavio. To je najneobičniji slučaj u mojoj praksi. Nikada nisam vidio nekog tko je umro pa se vratio u život na tako neobjašnjiv način. Mora da je tvoj guru prorok koji posjeduje iscijeliteljsku moć!”

Poslije razgovora sa Dr. Rojem, kada sam ponovio Šri Juktešvarov savjet o ishrani bez mesa, tog čovjeka nisam vidio šest mjeseci. Jedne večeri, dok sam sjedio na verandi roditeljske kuće na Gurpar putu, zastao je da sa mnom popriča.

Rekao mi je: “Reci svom učitelju da sam povratio snagu jedući često meso. Njegove nenaučne ideje o ishrani nisu utjecale na mene.” Izgledalo je da Dr. Roj zaista puca od zdravlja.

Međutim, slijedećeg jutra je dotrčao Santoš iz susjednog bloka u kome su stanovali, i rekao: “Jutros je otac umro!”

Taj slučaj, jedan je od mojih najneobičnijih doživljaja sa učiteljem. Izliječio je buntovnog veterinara usprkos njegovom nevjerovanju i produžio njegov boravak na zemlji za šest mjeseci samo zato što sam ga ja zamolio. Suočena sa hitnom i iskrenom poklonikovom molbom, Šri Juktešvarova dobrota je bila neiscrpna.

Jedna od povlastica, kojom sam se najviše ponosio, bila je što sam mogao da dovedem prijatelje iz svog koledža da vide mog učitelja. Mnogi od njih su tada odložili, barem u ašramu, svoj pomodni akademski plašt religioznog skepticizma.

Jedan od mojih prijatelja, Sasi, proveo je u Seramporeu nekoliko sretnih vikenda. Učitelj ga je veoma zavolio, i bilo mu je vrlo žao što je Sasijev privatni život tako nesređen i neuredan.

Učitelj mu je uputio pogled pun ljubavi, ali i prebacivanja: “Ako se ne popraviš, za godinu dana razboljet ćeš se opasno. Mukunda mi je svjedok. Nemoj poslije kazati da te nisam upozorio.”

Sasi se nasmijao. “Vama, učitelju, prepuštam da u mom beznadežnom slučaju pokrenete samilost svemira! Duh mi je voljan, ali volja mi je slaba. Vi ste na zemlji moj jedini spasitelj. Ni u što drugo ne vjerujem.”

“Trebalo bi bar da nosiš safir od dva karata, on bi ti pomogao.”

“Safir sebi ne mogu da priuštim. Ali, ma što da se dogodi, čvrsto vjerujem, dragi učitelju, da ćete me zaštititi.”

Šri Juktešvar je zagonetno odgovorio: “Za godinu dana donijet ćeš mi tri safira, ali će ti tada biti beskorisni.”

Varijacije ovog razgovora ponavljale su se redovno. U svom komičnom očajanju, Sasi je govorio: “Ne mogu da se popravim. A moja vjera u vas, učitelju, dragocjenija je od svakog kamena.”

Prošla je cijela godina. Nalazio sam se kod svog gurua u Kalkuti, u kući njegovog učenika Narena. Oko deset sati ujutro, dok smo Šri Juktešvar i ja spokojno sjedili u salonu na drugom katu, čuo sam kako se ulazna vrata otvaraju. Učitelj se uspravio ukočeno. Primijetio je: “To je onaj Sasi. Prošla je godina dana. Oba plućna krila su mu uništena. Nije se obazirao na moj savjet. Reci mu da ga ne želim vidjeti.”

Sjurio sam se niz stepenice, napola užasnut Šri Juktešvarovom strogošću. Sasi se penjao.

“O, Mukunda, nadam se da je učitelj ovdje. Slutio sam da bi mogao biti tu.”

“Jest, ali ne želi da mu smetaju.”

Sasi je briznuo u plač i prošao pored mene. Bacio se Šri Juktešvaru pred noge i stavio tri prekrasna safira.

“Sveznajući guru, ljekari kažu da imam ubrzani razvoj tuberkuloze. Predviđaju da ću živjeti još tri mjeseca! Ponizno vas preklinjem da mi pomognete. Znam da me možete izliječiti!”

“Zar nije malo prekasno da sada misliš na svoj život? Odlazi zajedno sa svojim draguljima. Oni ti više ne mogu pomoći.”

Učitelj je zatim sjeo šuteći nepopustljivo poput neke sfinge. Šutnju su prekidali mladićevi jecaji za milost. Iznenada me je obuzelo intuitivno uvjerenje da Šri Juktešvar samo ispituje dubinu Sasijeve vjere u božansku moć iscjeljenja. Nakon jednog sata, koji je protekao u napetosti, nisam se iznenadio kada je suosjećajno pogledao mog prijatelja, koji mu je još uvijek ležao pred nogama.

“Sasi, ustani! Napravio si uzbunu u tuđoj kući! Vrati safire prodavaču, sada su oni nepotreban izdatak.

Nabavi astrološku narukvicu i nosi je. Ne boj se, za nekoliko nedjelja bit ćeš zdrav.”

Na suzama umrljanom Sasijevom licu zablistao je smiješak, kao iznenadno sunce nad kišnim predjelom.

Rekao je: “Ljubljeni učitelju, da li da uzimam lijekove, koje su mi prepisali ljekari?”

Šri Juktešvarov pogled je bio popustljiv. Odgovorio je: “Kako želiš - pij ih ili ih baci, nije važno.

Vjerojatnije je da će Sunce i Mjesec zamijeniti mjesta na nebu, nego da ćeš umrijeti od tuberkuloze.” Zatim je naglo dodao: “Odlazi prije nego što se predomislim!”

Uzbuđen, moj prijatelj se poklonio i brzo otišao. Narednih nekoliko nedjelja posjećivao sam ga češće i na svoj užas, vidio sam da mu je stanje sve gore i gore.

Ljekareve riječi: “Sasi neće preživjeti noć”, i izgled mog prijatelja, sada gotovo svedenog na kostur, nagnale su me da se žurno uputim u Serampore. Moj guru je hladno saslušao moj izvještaj praćen suzama, pa mi je odgovorio:

“Zašto me uznemiravaš? Valjda si čuo kad sam rekao Sasiju da će se oporaviti.”

Poklonio sam se sa strahopoštovanjem i povukao sam se prema vratima. Na rastanku mi nije rekao ni riječ, već je utonuo u šutnju, bez treptanja i poluotvorenih očiju, koje su gledale u drugi svijet. Odmah sam se vratio kod Sasija u Kalkutu. Začudio sam se kada sam ga vidio da sjedi i pije mlijeko.

“O, Mukunda! Kakvo čudo! Prije četiri sata osjetio sam u sobi učiteljevu prisutnost. Moji strašni simptomi su odmah nestali. Osjećam da sam njegovom milošću potpuno zdrav.”

Za nekoliko nedjelja Sasi je bio snažniji i zdraviji nego ikada prije.132 Za čudo nije pokazivao nikakvu zahvalnost, niti je posjećivao Šri Juktešvara. Rekao mi je da se toliko kaje zbog svog prijašnjeg načina života, da ga je sramota izaći učitelju pred oči. Mogao sam zaključiti da mu je bolest ojačala volju, ali i iskvarila ponašanje.

Bližile su se kraju moje prve dvije godine pohađanja koledža. Samo ponekad sam išao na predavanja.

Ono malo što sam učio, bilo je radi mira u porodici. Redovno su mi dolazila moja dva kućna učitelja, ali ja nisam bio kod kuće, što je bila barem jedna pravilnost tijekom mog školovanja.

132 Godine 1936. od prijatelja sam čuo da je Sasi sasvim zdrav.

Kada se završe dvije godine koledža, u Indiji se stiče pred-diploma. Tada studenta očekuju još dvije godine studiranja za konačan diplomski ispit.

Zlokobno su se približavali ispiti za pred-diplomu. Pobjegao sam u Puri, gdje je tada boravio moj guru.

Nejasno sam se nadao da će mi odobriti da se ne pojavim na tim ispitima, pa sam mu ispričao sve o tome kako nisam spreman.

Učitelj se nasmiješio utješno i rekao: “Svim srcem si se posvetio duhovnim dužnostima, pa si moraozanemariti studiranje. Slijedeće nedjelje se posveti knjigama, pa ćeš sigurno uspjeti.”

Vratio sam se u Kalkutu i potisnuo sam sve razumne sumnje koje su me nervirale. Pregledavši brdo knjiga na svom stolu, osjećao sam se kao putnik izgubljen u divljini. Dugotrajna meditacija me je nadahnula idejom kako da uštedim trud. Proučavao sam samo one stranice u knjigama koje sam slučajno otvorio. Radio sam tako cijele nedjelje i po osamnaest sati dnevno, smatrajući sebe pozvanim da sve buduće generacije podučavam vještini bubanja.

Slijedećih dana, moja naizgled slučajna metoda pokazala se opravdanom u ispitnim dvoranama. Na svim testovima sam prošao, mada samo za dlaku. Čestitanja prijatelja i porodice miješala su se sa usklicima koji su odavali njihovo čuđenje.

Po povratku iz Purija, Šri Juktešvar me je prijatno iznenadio, rekavši mi: ”Gotovo je sa tvojim studiranjem u Kalkuti. Potrudit ću se da nastaviš studiranje ovdje, u Seramporeu.”

Koledž, kao jedina visokoškolska ustanova u Seramporeu, nudio je samo dvogodišnje studiranje za preddiplomu, pa sam bio zbunjen. Rekao sam: “Gospodine, u ovom gradu se ne može studirati do konačnog diplomskog ispita.”

Učitelj se nasmijao vragolasto: “Prestar sam da idem okolo i sakupljam priloge da bi za tebe ovdje otvorili cijeli filozofski fakultet. Mislim da moram urediti da to učini netko drugi.”

Dva mjeseca kasnije, profesor Hovels, predsjednik koledža u Seramporeu, je objavio da je sakupljeno dovoljno novca za otvaranje četverogodišnjeg studiranja. Time je koledž u Seramporeu postao potpuno ravnopravan ogranak univerziteta u Kalkuti. Bio sam jedan od prvih studenata koji je na njemu upisao četverogodišnje studiranje.

Rekao sam učitelju: “Guruđi, tako ste dobri prema meni. Čeznuo sam za tim da svakog dana budem pored vas u Seramporeu. Profesor Hovels i ne sanja koliko duguje vašoj nevidljivoj moći!”

Šri Juktešvarov pogled je glumio strogost.

“Sada više nećeš provoditi u vlaku tolike sate. Zamisli koliko će ti ostati slobodnog vremena za učenje!

Možda više nećeš biti toliki kampanjac, nego ćeš postati pravi student.”

Međutim, ton mu nije bio uvjerljiv.133

133 Šri Juktešvar, kao i mnogi drugi mudraci, nije bio zadovoljan materijalističkim trendom u modernom obrazovanju. Mali je broj škola u kojima se uče duhovni zakoni sreće, ili činjenica da se mudrost sastoji u tome da čovjek živi “u strahu od boga”, to jest, da osjeća poštovanje prema svom tvorcu.

Mladi ljudi koji danas u srednjim školama i na univerzitetima slušaju samo kako je čovjek “viša životinja”, često postaju ateisti.

Ne pokušavaju da ispitaju svoju dušu, niti smatraju da su po svojoj suštinskoj prirodi “slika božja”. Onaj tko smatra da je njegova životinjska priroda jedina stvarnost, odvojen je od božanskog. Sistem obrazovanja koji u središte ljudskog života ne stavlja Duh, produžava avidju, to jest, lažno znanje.

Poglavlje 18.

Muslimanski čudotvorac

Neposredno po upisu na koledž u Seramporeu, iznajmio sam sobu u obližnjem pansionu Pathi. Bila je to staromodna zgrada od opeke s pogledom na rijeku Gangu.

U vrijeme svoje prve posjete mom stanu, Šri Juktešvar je izjavio: “Prije mnogo godina u ovoj sobi, u kojoj si sada ti, jedan muslimanski čudotvorac preda mnom je izveo četiri čuda!”

“Učitelju, kakva slučajnost! Zar ovi svježe okrečeni zidovi zaista kriju drevne uspomene?” Sa novim interesom sam promatrao svoju jednostavno namještenu sobu.

Moj guru se nasmiješio sjećajući se: “To je duga priča. Fakir134 se zvao Afzal Khan. Svoje izuzetne moći stekao je u susretu s jednim hindu jogijem. Jednog dana u selu istočnog Bengala, prašnjavi sanjasin je zamolio dječaka Afzala: “Žedan sam, sine, donesi mi malo vode.”

“Učitelju, ja sam musliman, kako ćete vi, kao hindus, primiti vodu iz moje ruke?”

“Dijete, sviđa mi se tvoja istinoljubivost. Ja se ne držim strogih zakona bezbožnog sektaštva. Hajde, donesi mi brzo vode.”

Afzalovo poštovanje i poslušnost jogi je nagradio pogledom punim ljubavi i rekao mu svečano: “Iz prošlih života donosiš dobru karmu. Ja ću te naučiti jogijskoj metodi, kojom ćeš steći vlast nad nevidljivim kraljevstvima. Velike moći koje ćeš posjedovati treba koristiti samo za plemenite ciljeve, a nikada iz sebičnih pobuda! Na žalost, vidim da si iz prošlosti prenio i nekoliko škodljivih sjemenki. Nemoj im dati da proklijaju, time što ćeš ih zalijevati novim zlim djelima. Tako je složena tvoja prošla karma, pa moraš ovaj život upotrijebiti tako što ćeš svoju jogijsku vještinu usmjeriti na najviše čovjekoljubive ciljeve.”

Kada je zaprepaštenog dječaka učitelj naučio kompliciranoj jogijskoj tehnici, učitelj je nestao. Afzal je vjerno vježbao svoju tehniku 20 godina. Čuda koja je izvodio počela su nadaleko da privlače pažnju. Izgledalo je da ga stalno prati bestjelesan duh, koga je on nazvao Hazrat. To nevidljivo biće je moglo da ispuni svaku fakirovu želju.

Zanemarivši upozorenje svog gurua, Afzal je počeo da zloupotrebljava svoje moći. Ako bi dodirnuo neki predmet, a potom ga vratio vlasniku, on bi uskoro nestao bez traga. Zbog te uznemirujuće okolnosti Musliman je postao nepoželjan gost! U Kalkuti bi, s vremena na vrijeme, odlazio u velike draguljarske radnje, predstavljajući se kao mogući kupac. Svaki dragulj koji bi dodirnuo, pošto bi on napustio prodavaonicu ubrzo bi nestao.

Afzala je često okruživala grupa od nekoliko stotina učenika, koje je privukla nada da će prodrijeti u njegove tajne. Ponekad bi ih pozivao da putuju sa njim. Na željezničkoj stanici bi nekako uspio da dodirne svežanj karata, pa ga vratio službeniku, rekavši: “Predomislio sam se, neću ih kupiti.” Međutim, kada bi sa svojom pratnjom ušao u vlak, imao je potrebne karte.135 Ti podvizi su izazivali ogorčenje. Bengalski draguljari i  prodavači karata su dobijali nervne slomove! Policija koja je željela da ga uhapsi bila je bespomoćna, jer bi fakir svaki svoj dokaz krivice mogao da ukloni naprosto riječima; “Hazrate, odnesi to!”

Šri Juktešvar je ustao sa sjedišta i izašao na balkon moje sobe, koji je gledao na Gangu. Pošao sam za njim, nestrpljiv da čujem još nešto o zapanjujućem fakirovom kockanju.

“Ova kuća je nekad pripadala jednom mom prijatelju. On je upoznao Afzala i pozvao ga ovdje. Pozvao je također i dvadeset susjeda, a među njima i mene. Tada sam bio još dijete i jako sam se radovao da vidim poznatog fakira.” Učitelj se nasmijao. “Iz predostrožnosti nisam ponio ništa sa sobom. Afzal me je pogledao ispitivački, pa je rekao:

“Imaš snažne ruke. Siđi u vrt, nađi jedan gladak kamen i na njemu napiši kredom svoje ime. Onda baci kamen u Gangu što dalje možeš.“

Poslušao sam ga. Čim je kamen nestao u udaljenim valovima, Musliman mi se obratio:

“Napuni lonac vodom iz Gange kraj ove kuće.”

Kada sam se vratio sa loncem punim vode, fakir je rekao: “Hazrate, stavi kamen u lonac!”

Kamen se odmah našao u vodi. Izvadio sam ga iz posude i ugledao na njemu svoj potpis, čitak kao da sam ga napisao.

Moj prijatelj Babu136, koji je bio prisutan, nosio je težak antikvarni sat na lancu. Fakir ga je pogledao sa divljenjem. Donesi ga, pa ću ti reći gdje ćeš naći sat. Uskoro je nestao.

134 Muslimanski jogi. Riječ dolazi od arapske riječi faquir, što znači siromašan. Tako su prvobitno nazivani derviši, koji su položili zavjet siromaštva.

135 Otac mi je kasnije pričao kako je njegova željeznička kompanija Bengal-Nagpur bila Afzalova žrtva.

136 Ne sjećam se imena Šri Juktešvarovog prijatelja, pa ga jednostavno nazivam “Babu” (gospodin).

Babu je gotovo briznuo u plač: “Afzale, vrati mi, molim te, moje dragocjeno nasljedstvo!” Musliman je neko vrijeme šutio stoički, a zatim je rekao: “U željeznoj blagajni imaš pet stotina rupija; donesi mi ih, pa ću ti reći gdje ćeš naći svoj sat.”

Sav izvan sebe, Babu je odmah otišao kući i ubrzo se vratio s traženim iznosom.

Fakir ga je uputio: “Idi do mostića u blizini tvoje kuće; pozovi Hazrata da ti vrati sat.”

Babu je odjurio tamo. Kada se vratio, na licu mu je bio smiješak olakšanja, ali nije nosio nikakav nakit.

Izjavio je: “Kada sam naredio Hazratu, kao što mi je rečeno, sat mi je iz zraka pao na desnu ruku!

Možete biti sigurni da sam svoje nasljedstvo zaključao u blagajnu, prije nego što sam krenuo ovamo!”

Babuovi prijatelji, svjedoci tragikomedije otkupljivanja sata, zlovoljno su zurili u Afzala. Nastojeći da ih umiri, on je rekao:

“Molim vas, kažite što želite popiti, i Hazrat će to donijeti.” Neki su zamolili mlijeko, ostali voćne sokove. Nisam bio puno iznenađen kada je iznervirani Babu zatražio viski! Musliman je izdao naredbu. Poslušni Hazrat je kroz zrak poslao zapečaćene pakete koji su padali na pod. Svako je našao piće koje je želio.

Obećanje četvrtog spektakularnog podviga za taj dan, bez sumnje je zadovoljilo našeg domaćina. Afzal se ponudio da će nam brzo dopremiti jelo.

Babu je mračno predložio: “Naručimo najskuplja jela. Za svojih pet stotina rupija želim kraljevsku gozbu! Neka se sve servira na zlatnim tanjurima!”

Čim su svi izrazili svoje želje, fakir se obratio neiscrpnom Hazratu. Odmah potom se čuo snažan zveket.

Pred našim nogama počeli su da se spuštaju, niotkuda, zlatni tanjuri, puni odabranih karija, vrelih lućija i voća kojem nije bila sezona. Sva hrana je bila izvanrednog okusa. Pošto smo se gostili sat vremena, počeli smo da odlazimo iz sobe. Snažna buka, kao da se skuplja posuđe, navela nas je da se okrenemo. Nije ostao nikakav trag tanjura i ostataka jela.”

Prekinuo sam učitelja: “Guruđi, ako je Afzal mogao da dođe do stvari kao što je zlatno posuđe, zašto je čeznuo za imetkom drugih ljudi?”

Šri Juktešvar je objasnio: “Fakir nije bio dovoljno duhovno razvijen. Vladanje određenom tehnikom joge, omogućilo mu je pristup na astralnu ravan na kojoj se svaka želja materijalizira odmah. Preko astralnog bića, Hazrata, Musliman je snažnom voljom iz eterske energije mogao da skupi sve atome nekog predmeta. Međutim, struktura tako astralno proizvedenih predmeta nije trajna.137 Oni ne mogu trajno da se zadrže. Afzal je i dalje čeznuo za bogatstvom ovog svijeta, koje je ipak trajnije iako ga je teže steći.”

Nasmijao sam se. “I ono ponekad neobjašnjivo nestaje!”

Učitelj je nastavio: “Afzal nije spoznao Boga. Pravi sveci koji su se potpuno uskladili sa svemoćnim stvoriteljem, izvode trajna i korisna čuda. Afzal je bio samo običan čovjek, koji je posjedovao neobičnu moć da prodre u suptilno područje u koje smrtnici obično ne ulaze dok ne umru.”

“Sada razumijem, guruđi. Izgleda da onaj drugi svijet sadrži u sebi neku privlačnost.”

Učitelj se složio: “Poslije toga Afzala više nisam vidio. Međutim, nekoliko godina kasnije, Babu je došao kod mene da mi pokaže članak u novinama u kome je izneseno Muslimanovo javno priznanje. Iz njega sam saznao kako je hinduistički guru inicirao dječaka Afzala, o čemu sam ti pričao.“

Prema sjećanju Šri Juktešvara, suština drugog dijela objavljenog dokumenta glasila je ovako: “Ja, Afzal Khan, pišem ove riječi uz znak pokore i kao upozorenje onima koji žele da ovladaju čudesnim moćima.

Godinama sam zloupotrebljavao čudesne sposobnosti koje sam stekao milošću Boga i svog učitelja. Opilo me je samoljublje i smatrao sam da za mene ne važe uobičajeni moralni zakoni. Ali, stigao je i moj dan obračuna.

Nedavno sam na putu za Kalkutu sreo nekog starca, koji je bolno hramajući, nosio sjajan predmet koji je ličio na zlato. Obratio sam mu se s pohlepom u srcu:

“Ja sam Afzal Knah, veliki fakir. Što to nosiš?”

“Ovo je gruda zlata, jedino moje materijalno blago. Za jednog fakira ona nema nikakvu vrijednost.

Preklinjem vas, gospodine, izliječite me od hramanja.”

Dodirnuo sam grudu zlata i otišao, ne odgovorivši mu. Starac je šepao za mnom, i ubrzo povikao: “Moje zlato je nestalo!”

S obzirom da nisam obraćao pažnju, iznenada je progovorio gromkim glasom, koji nije pristajao njegovom krhkom tijelu: “Zar me ne poznaješ?“

Ostao sam bez riječi, zaprepašten otkrićem da ovaj neugledni stari bogalj nije nitko drugi nego svetac koji me je davno uveo u jogu. Ispravio se i tijelo mu je istog časa postalo mladoliko. Gledao me ljutitim pogledom i rekao: “Tako, dakle! Sad vlastitim očima vidim da svoje moći ne koristiš da bi pomogao čovječanstvu koje

137 Na kraju je tako nestala i moja srebrna amajlija, jer je predmet bio proizveden astralno.

pati, nego da ga pljačkaš kao najobičniji lopov! Povlačim svoje okultne darove. Hazrat ti više neće biti na raspolaganju i nećeš više biti strah i trepet Bengala!”

Pozvao sam Hazrata preplašenim glasom, ali prvi put se dogodilo da ga moje unutrašnje oko nije ugledalo. Međutim, sa moje duše je iznenada skinut tamni veo i jasno sam sagledao bogohulnost svog života.

Jecao sam pred njegovim stopalima: “Učitelju moj, hvala vam što ste došli da me oslobodite dugogodišnje obmane. Obećavam da ću se odreći svojih svjetovnih ambicija. Povući ću se u planine, da u samoći meditiram o Bogu, nadajući se da ću time iskupiti svoja zlodjela!”

Učitelj me gledao, šuteći suosjećajno. Na kraju je rekao: “Osjećam da si iskren. Zato što si se ranije godinama strogo pridržavao pravila, a sada se kaješ, iskazat ću ti jednu milost. Sve moći će ti biti oduzete, ali kad god ti treba hrana i odjeća, možeš pozvati Hazrata i on će ti ih donijeti. U samoći planina, svim srcem se posveti traženju Boga.”

Onda je moj guru nestao, a ja sam ostao prepušten suzama i mislima. Zbogom, svijete, idem kozmičkom ljubljenom da tražim oproštaj!”

Poglavlje 19.

Moj učitelj koji je u Kalkuti, pojavljuje se u Seramporeu

Moj sobni drug, Dijena, iz pansiona Panti, koji je bio izazvan mojim pozivom da posjetim mog gurua, rekao mi je: “Često me opsjedaju ateističke sumnje. Progoni me misao ne posjeduje li ponekad duša sposobnosti o kojima ništa ne slutimo. Neće li čovjek promašiti svoj pravi cilj ako ih ne bude istraživao?”

Odgovorio sam mu: “Šri Juktešvarđi će te inicirati u krija jogu. S njom ćeš steći unutrašnju božansku sigurnost, koja smiruje svaki dualistički nemir.”

Iste večeri je pošao sa mnom u ašram. U prisutnosti učitelja osjetio je takav duševni mir da je uskoro postao stalan posjetilac. Čovjeku nisu dovoljne beznačajne obaveze iz svakodnevnog života, već je prirodno gladan mudrosti. U riječima Šri Juktešvara, Dijen je našao poticaj da pokuša, u početku teško, a zatim slobodno i bez napora, da svojim naporom pronađe u svojim grudima stvarnije jastvo od ponižavajućeg ega jedne prolazne inkarnacije, ega koji je rijetko u duhu dovoljno prostran.

S obzirom da smo Dijen i ja zajedno studirali na koledžu u Seramporeu, stekli smo naviku da zajedno šetamo do ašrama, čim bi se završila predavanja. Često bismo vidjeli Šri Juktešvara kako stoji na balkonu drugog kata i smiješi nam se sa dobrodošlicom.

Jednog dana je Kanai, mladi učenik iz ašrama, dočekao Dijena i mene na vratima s novostima koje su nas razočarale. Rekao je: “Učitelj nije ovdje, hitno je pozvan u Kalkutu.”

Slijedećeg dana sam primio dopisnicu od Šri Juktešvara. Pisao je: “Iz Kalkute polazim u srijedu ujutro, ti i Dijen me sačekajte na željezničkoj stanici u Seramporeu oko devet sati.”

U srijedu ujutro, oko pola osam, uporno mi se u duhu javljala telepatska poruka mog gurua: “Zadržali su me, ne čekajte me u devet sati.” Ta posljednja uputstva sam prenio Dijenu, koji se već obukao za polazak.

U glasu mog prijatelja se osjećao prezir: “Ti i tvoja intuicija! Radije ću povjerovati učiteljevoj pisanoj riječi.”

Slegao sam ramenima i odlučno sjeo. Dijen se uputio prema izlazu gunđajući ljutito, i bučno je za sobom zalupio vrata. Budući da je soba bila prilično mračna, prišao sam prozoru koji je gledao prema ulici. Slabo sunčevo svjetlo se iznenada pojačalo do tolikog sjaja, da je prozor sa metalnim rešetkama potpuno nestao. Na toj zasljepljujućoj pozadini jasno se materijalizirao Šri Juktešvarov lik.

Gotovo van sebe od zaprepaštenja, ustao sam sa stolice i kleknuo pred njim. Uobičajenim pokretom, punim poštovanja, dodirnuo sam njegove cipele. Poznavao sam te narančaste platnene cipele, sa potplatima od užadi, koje je često nosio na putovanjima.

Dodirnuo sam njegovu oker žutu odjeću svamija. Osjetio sam jasno ne samo strukturu tkanine, nego i hrapavu površinu njegovih cipela i u njima pritisak prstiju. Previše preneražen da bih mogao išta da kažem, ustao sam i pogledao ga upitno.

Učiteljev glas je bio miran, sasvim prirodan: “Radujem se što si primio moju telepatsku poruku. Obavio sam posao u Kalkuti i doći ću u Serampore vlakom koji dolazi u deset sati.”138

Pošto sam i dalje nijemo zurio u njega, on je nastavio: “Ovo nije utvara, nego moj oblik od krvi i mesa.

Dobio sam božansku zapovijed da ti omogućim ovo iskustvo, koje se rijetko postiže na zemlji. Sačekaj me na željezničkoj stanici. Ti i Dijen vidjet ćete me kako dolazim obučen kao što sam sada. Ispred mene će ići jedan moj suputnik - dječak sa srebrnim krčagom.”

Položivši mi na glavu obje ruke, moj guru me je tiho blagoslovio. Dok je završavao riječima “taba asi”,139 čuo sam neobično klopotanje140. Postepeno je počelo da mu se topi tijelo u prodornom svjetlu. Prvo su nestala stopala i noge, a zatim trup i glava, poput svitka papira koji se savija. Do posljednjeg trenutka sam osjećao kako mu prsti počivaju u mojoj kosi.

Sjaj je izblijedio. Nije ostalo preda mnom ništa, osim rešetkastog prozora i blijedog sunčevog svjetla. Stajao sam dopola obuzet od zbunjenosti, pitajući se nisam li bio žrtva halucinacije. U sobu je pokunjeno ušao Dijen.

Izjavio je pomalo se izvinjavajući: “Učitelj nije stigao vlakom u 9 sati, čak ni onim u pola deset.”

Uzeo sam Dijena za ruku i prisilio ga da pođe za mnom, ne obazirući se na njegove proteste. Za desetak minuta stigli smo na željezničku stanicu, gdje je, zaustavljajući se, vlak ispuštao paru. Radosno sam povikao: “Čitav vlak je ispunjen učiteljevom aurom! On je tu!”

Dijen mi se narugao: “Sanjaš li to?”

138 Šri Juktešvar se preda mnom pojavio oko 9 sati. U 9 i 30 je pošao vlakom iz Kalkute, a u Serampore stigao u 10 sati.

139 Bengalsko zbogom, doslovno znači “onda ću doći”.

140 Karakterističan zvuk dematerijalizacije tjelesnih atoma.

Ispričao sam prijatelju da će nam naš guru prići. Dok sam završavao opis, ugledali smo Šri Juktešvara, koji je na sebi imao istu odjeću u kojoj sam ga maloprije vidio. Išao je polako sa dječakom, koji je nosio srebrni vrč. Za trenutak me preplavio hladan val straha, zbog nečuvenog čuda koje sam doživio. Osjećao sam kako klizim iz materijalističkog svijeta XX vijeka. Pitao sam se, zar sam se vratio u drevne dane kada se Isus na moru pojavio pred Petrom?

Kada se Šri Juktešvar, suvremeni jogi-Krist približio mjestu, gdje smo Dijen i ja stajali bez riječi, kao ukopani, učitelj se nasmiješio mom prijatelju i rekao: “I tebi sam poslao poruku, ali je nisi razumio.”

Dijen je šutio, ali mi je dobacivao sumnjičave poglede. Pošto smo otpratili gurua do ašrama, moj prijatelj i ja produžili smo prema koledžu. Dijen se zaustavio na ulici. Ogorčenje mu je izbijalo iz svake pore.

“Tako, dakle! Učitelj mi je poslao poruku, a ti si je sakrio! Zahtijevam da mi to objasniš!”

Odgovorio sam: “Zar sam ja kriv što je tvoje mentalno ogledalo tako nemirno, pa ne možeš da zabilježiš uputstva našeg gurua?”

Bijes je iščeznuo s njegovog lica i pokajnički je rekao: “Objasni mi, molim te, kako si mogao znati za dječaka sa ćupom?”

Kada sam završio svoju priču o učiteljevom čudesnom pojavljivanju tog jutra u pansionu, stigli smo do koledža.

Dijen je rekao: “Opis o moćima našeg gurua, koji sam upravo čuo, izaziva u meni osjećaj da je svaki univerzitet na svijetu samo dječji vrtić.”141

141 Sveti Toma Akvinski, “kralj skolastičara”, odgovorio je svom tajniku, koji ga je nestrpljivo nagovarao da završi svoju Summa Teologiae: “Otkrivene su mi takve tajne, da mi se sve što sam napisao čini kao mlaćenje prazne slame.” Jednog dana, 1273. Godine, za vrijeme mise u napuljskoj crkvi, doživio je duboku mističnu spoznaju. Veličanstvenost božanskog znanja ga je toliko obuzela, da je izgubio svaki interes za intelektualno. (Usporedi sa Sokratovim riječima: “Što se mene tiče, sve što znam jest da ništa ne znam”.)

Poglavlje 20.

Ne idemo u Kašmir

Obratio sam se ocu: “Oče, želim pozvati učitelja i četiri prijatelja da za vrijeme ljetnih praznika pođu sa mnom u podnožje Himalaja. Mogu li dobiti šest putnih karata do Kašmira i dovoljno novca za troškove izleta?”

Kao što sam i očekivao, otac se od srca nasmijao.

“Ovo je već treći put da mi dolaziš sa istom pričom. Zar nisi to isto tražio prošlog i pretprošlog ljeta? U posljednjem trenutku Šri Juktešvar je odbio da ide.”

“Oče, to je istina, Ne znam zašto se moj guru ne želi izjasniti o Kašmiru142. Ali, ako mu kažem da si nam ti osigurao karte, čini mi se da će ovoga puta pristati.” Nisam uspio da uvjerim oca, ali mi je slijedećeg dana uz dobronamjerno zadirkivanje predao šest voznih karata i svežanj novčanica od deset rupija.

Izjavio je: “Mislim da tvom teorijskom izletu ne treba tako praktična podrška, ali evo, imaš je.”

Tog popodneva pokazao sam Šri Juktešvaru sve što sam dobio od oca. Premda se nasmiješio mom oduševljenju, nije se htio obavezati prihvaćanjem, već je rekao: “Rado bih išao. Vidjet ćemo!”

Nije komentirao ništa kada sam zamolio Kanaia, malog učenika iz ašrama, da nas prati. Pozvao sam još tri prijatelja - Rađendru, Matha Mitru, Đotina Audju i još jednog dječaka. Kao dan polaska odredili smo slijedeći ponedjeljak.

Subotu i nedjelju sam proveo u Kalkuti, gdje se u našoj kući slavilo vjenčanje jednog mog rođaka. Rano ujutro u ponedjeljak stigao sam s prtljagom u Serampore. Rađendra me je dočekao na vratima ašrama.

“Učitelj je vani, šeta. Odbio je da ide.”

Bio sam razočaran, ali i uporan. “Neću pružiti ocu priliku da po treći put ismijava moje maštanje o putu u Kašmir. Mi ćemo ipak poći.” Rađendra se složio. Otišao sam iz ašrama da tražim slugu. Znao sam da Kanai neće ići na izlet bez učitelja, a netko nam je bio potreban da se brine o prtljagi. Sjetio sam se Beharija, koji je ranije služio u našoj kući, a sada je radio kod jednog učitelja u Seramporeu. Usput sam ispred

kršćanske crkve u blizini suda sreo svog gurua. Smiješeći se, Šri Juktešvar me je pitao: “Kuda ideš?”

Čuo sam, gospodine, da vi i Kani nećete poći na izlet koji smo planirali, pa sam pošao da tražim Beharija. Sigurno se sjećate da je prošle godine toliko želio vidjeti Kašmir, pa se čak ponudio da služi besplatno.”

“Sjećam se, ali ipak mislim da neće sa vama.”

Bio sam očajan, pa rekoh: “On nestrpljivo čeka na ovakvu priliku!” Moj guru je šuteći nastavio svoju šetnju. Ubrzo sam stigao do učiteljeve kuće, gdje me je u dvorištu Behari prijateljski pozdravio, ali je njegova toplina odmah nestala čim sam spomenuo Kašmir. Promrmljavši neku ispriku, sluga me je ostavio i ušao u kuću svog gospodara. Čekao sam pola sata uvjeravajući nervozno sebe da se Behari zadržao zbog spremanja za izlet. Na kraju sam pokucao na vrata.

Neki čovjek, oko čijih ustiju je titrao laki osmijeh, mi je rekao: “Behari je prije 30 minuta izašao kroz zadnji ulaz.”

Tužno sam se vratio, pitajući se nije li moj poziv bio suviše nametljiv, ili je to možda nevidljivo djelo mog učitelja. Prolazeći pored kršćanske crkve, opet sam ga ugledao kako polako ide prema meni. Ne čekajući moj izvještaj, doviknuo mi je: “Dakle, Behari ne želi ići. Kakvi su sada tvoji planovi?”

Osjećao sam se kao tvrdoglavo dijete, koje je odlučilo da se odupre svom despotskom ocu. Rekao sam mu: “Gospodine, idem zamoliti strica da mi pozajmi slugu Lala Dharija.”

Odgovorio mi je smijući se toliko da mu se treslo cijelo tijelo: “Posjeti strica ako želiš. Ipak sumnjam da će ti ta posjeta biti prijatna.”

Uznemiren ali ratoboran, napustio sam svog gurua i otišao u sud, gdje me je moj stric Sarada Ghoš, državni tužilac, srdačno dočekao. Obavijestio sam ga: “Danas sa nekoliko prijatelja putujem u Kašmir. Godinama se radujem tom izletu na Himalaje.”

“Sretan sam zbog toga, Mukunda. Mogu li nešto učiniti da bi ti putovanje bilo udobnije?”

Te ljubazne riječi su me ohrabrile, pa sam ga pitao: “Dragi striče, bi li ikako mogao da mi pozajmiš svog slugu Lala Dgarija?”

Ta moja jednostavna molba je izazvala zemljotres. Stric je ustao tako naglo da je prevrnuo stolicu, papiri sa stola su se razletjeli na sve strane, a njegova dugačka vodena lula sa čibukom od kokosovog drveta stropoštala se na pod.

142 Iako učitelj nije ništa objašnjavao, možda nije htio ići u Kašmir, jer je znao da još nije vrijeme da se u Kašmiru razboli.

Tresući se od bijesa, povikao je: “Sebični mladiću, što ti pada na pamet, tko će se brinuti o meni ako mog slugu odvedeš na izlet?”

Sakrio sam svoje iznenađenje, razmišljajući kako je moj ljubljeni stric mogao tako naglo promijeniti svoje raspoloženje. To je još jedna zagonetka u tom neshvatljivom danu. Moj odlazak iz suda prije bi se moglo reći da je bio hitar, nego dostojanstven.

Vratio sam se u ašram, gdje su se okupili moji prijatelji i čekali me. Stekao sam uvjerenje da učitelj za svoj stav ima dobar, iako meni neshvatljiv razlog. Obuzela me je griža savjesti što sam se pokušavao suprotstavim volji svog gurua.

Šri Juktešvar me je pitao: “Mukunda, zar ne bi želio da ostaneš malo duže sa mnom. Rađendra i ostali mogu krenuti i pričekati te u Kalkuti. Imat ćeš dosta vremena da uhvatiš posljednji noćni vlak iz Kalkute za Kašmir.”

Odgovorio sam mu tužno; “Gospodine, ne marim ići bez vas.”

Moji prijatelji se nisu nimalo obazirali na moju primjedbu, već su pozvali kočiju i odvezli se zajedno sa svojim prtljagom. Kanai i ja smo šuteći sjedili pored guruovih nogu. Nakon polusatne tišine, učitelj je ustao i pošao prema verandi na drugom katu, koja je služila kao soba i prostor za ručanje. Rekao je: “Kanai, posluži Mukundu jelom, jer mu uskoro polazi vlak.”

Ustavši sa svoje prostirke, iznenada sam osjetio muku i zateturao se, dok me je u želucu počelo nešto  peči. Probola me tolika bol, kao da me je neko iznenada zavitlao u nekakav strašan pakao. Teturajući slijepo prema svom guruu, stropoštao sam se pred njim pokazujući sve simptome azijske kolere, koje se svi boje. Šri Juktešvar i Kanai su me prenijeli u dnevnu sobu.

Obuzet samrtnom mukom, povikao sam: “Učitelju, predajem svoj život u vaše ruke”, jer sam zaista povjerovao da je došao trenutak da napustim tijelo. On mi je stavio glavu na svoje krilo i gladio mi čelo s anđeoskom nježnošću.

Rekao mi je: “Sad vidiš što bi se dogodilo da si bio sa prijateljima na željezničkoj stanici. Morao sam, na tako neobičan način, da se pobrinem za tebe, jer si sumnjao u moj sud i silom si htio baš sada ići na izlet.”

Konačno sam shvatio. Obzirom da veliki učitelj rijetko nalazi za shodno da javno prikazuje svoje moći, tog dana redoslijed događaja bi slučajnom promatraču izgledao sasvim prirodan. Intervencija mog gurua je bila previše suptilna da bi se posumnjalo u nju. Izrazio je svoju volju kroz Beharija, kroz mog strica, kroz Rađendru i sve ostale tako neupadljivo, da je vjerojatno svatko osim mene mislio da su te situacije bile sasvim logične.

S obzirom da Šri Juktešvar nikada nije zanemarivao društvene obaveze, poslao je Kanaia da potraži specijalistu i obavijesti mog strica.

Usprotivio sam se šapatom: “Učitelju, samo vi možete da me izliječite. Za svakog ljekara sam već beznadežan slučaj.” “Ne uznemiravaj se zbog ljekara, dijete, tebe štiti božja milost. Neće te zateći u ovom stanju. Ti si već izliječen.”

Čim je moj guru izustio te riječi, prestala je nepodnošljiva bol. Nekako sam se podigao. Uskoro je prispio ljekar i pažljivo me pregledao.

Izjavio je: “Čini mi se da je najgore prošlo. Ponijet ću nekoliko uzoraka za laboratorijsku analizu.” Kada je slijedećeg jutra došao, već sam dobro raspoložen sjedio na krevetu.

Nježno me je pomilovao po glavi i rekao: “Vidi, vidi. Smiješ se tu i brbljaš, kao da nisi za dlaku izbjegao smrt. Gotovo nisam očekivao da ću te naći živog kada sam otkrio kako boluješ od azijske kolere.

Sretan si, mladiću, što imaš gurua sa iscijeliteljskim moćima! Uvjeren sam u to!“

Složio sam se iz sveg srca. Dok se ljekar spremao na odlazak, Rađendra i Audij su se pojavili na vratima.

Ogorčenje je na njihovim licima zamijenilo suosjećanje kada su ugledali ljekara, a potom moje blijedo lice. Rekli su:

“Bili smo ljuti na tebe zato što se u Kalkuti nisi pojavio u vlaku, kao što smo se dogovorili. Zar si se razbolio?”

Odgovorio sam, da! Nisam mogao da se smijem, dok su moji prijatelji prenosili prtljagu u isti ugao gdje se nalazio jučer.

Kao u pjesmi: “Krenula  lađa u Španjolsku, ali, prije no što je stigla, već je bila tu.”

Učitelj je ušao u sobu. Dozvolio sam sebi bolesničku slobodu i s ljubavlju ga uhvatio za ruku. Rekao sam: “Guruđi, od svoje dvanaeste godine mnogo puta sam bez uspjeha pokušavao da stignem na Himalaje. Na kraju sam se uvjerio da me boginja Parvati143 neće primiti bez vašeg blagoslova!”

143 Doslovno znači “od planina”. Parvati se u mitologiji predstavlja kao kći kralja Himalaja (što doslovno znači “boravište snijega”).

Drevni pjesnici su opisali odsječeni vrh na Himalajama, na granici prema Tibetu, kao dom kralja Himalaja i Parvati. Prolazeći ispod tog nedostižnog vrha, neustrašivi suvremeni putnici bili su zaprepašteni kad su u daljini ugledali snježni oblik sličan palači, sa kulama i kupolama od leda.

Parvati, Kali, Durga, Uma i ostale boginje su aspekti Đaganmatr “božanske majke svijeta”, čija različita imena označavaju njene različite funkcije. Bog, ili Šiva, u svom transcendentalnom stanju (para) jest neaktivan. Njegova šakti (energija, aktivna moć), predana je njegovim “pratiljama”, produktivnim “ženskim” silama, koje omogućavaju beskonačno listanje univerzuma.

Parvati je postala “pratilja” boga Šive, pošto joj je on poslao sapta-rišije (bogove sedam zvijezda velikog Medvjeda), da kao njegovi izaslanici zatraže njenu ruku. Šiva “okrunjen mjesecom” sa “noćnim suncem” često se nalazi u hindu umjetnosti odjeven leopardovom kožom, koja simbolizira  njegovu odoru od neba posutu zvijezdama. Ponekad je koža crne antilope - simbol noćne tame i tajanstvenosti - jedina njegova odjeća, koji je digambara, “odjeven nebom”. U nekim drugim mitološkim pričama, njegova pratilja se zove Kali, “Tamna” i Sati, “noć mjesečine”. Hinduistički solarni mitovi na dramatičan način predstavljaju dvostrukost maje, koja obavija pojavni svijet.