Autobiografija jednog yogija ( Poglavlje 31 - 40 )

Poglavlje 31.

Razgovor sa svetom majkom

“Časna majko, u djetinjstvu me je blagoslovio vaš sveti suprug. On je bio guru mojih roditelja kao i guru mog gurua Šri Juktešvarđija. Hoćete li mi zbog toga iskazati čast i ispripovijedati nekoliko događaja iz svog svetog života?”

Obraćao sam se Šrimati Kashi Moni, životnoj družbenici Lahirija Mahasaye. Budući da sam kratko vrijeme boravio u Benaresu, iskoristio sam priliku da posjetim časnu gospođu i tako ispunim svoju davnu želju.

Primila me je srdačno u starom domu Lahirijevih u Gurudesvar Mohulla četvrti Benaresa. Iako vrlo stara, blistala je poput lotosa i zračila umirujućim duhovnim mirisom. Bila je srednjeg rasta, vitkog vrata, svijetle kože i velikih sjajnih očiju.

“Sine, ovdje si dobrodošao. Dođi gore.”

Kashi Moni povela me je do sobice gdje je neko vrijeme živjela s mužem. Bio sam počašćen što smijem ući u svetište u kojem je učitelj bez premca pristao odigrati ljudsku bračnu dramu. Ljubazna gospođa pokazala mi je na jastučić da sjednem kraj nje.

“Prošle su godine prije nego što sam spoznala božansku narav svog muža”, počela je. “Jedne noći, baš u ovoj sobi, živo sam sanjala. Oko mene su nezamislivo dražesno lebdjeli sjajni anđeli. Prizor je bio tako stvaran da sam se odmah probudila. Soba je bila ispunjena neobičnim blještavim svjetlom.

Moj muž je u položaju lotosa lebdio u sredini sobe okružen anđelima koji su mu iskazivali poštovanje dostojanstveno uzdignutim sklopljenim rukama. Van sebe od zaprepaštenja bila sam uvjerena da i dalje sanjam.

“Ženo,” reče Lahiri Mahasaya, “ti ne sanjaš. Odreci se sna zauvijek.” Dok se polako spuštao na pod, kleknula sam pred njegove noge.

“Učitelju,” povikala sam, “bezbroj puta ti se klanjam! Hoćeš li mi oprostiti što sam te smatrala svojim mužem? Umirem od stida kad vidim kako sam spavala snom neznanja kraj nekog tko je u Bogu probuđen. Od ove noći više nisi moj muž, nego moj guru. Hoćeš li moje beznačajno Ja primiti za učenicu?”212

Učitelj me je blago dodirnuo. “Ustani, sveta dušo. Primljena si.” Pokazao je na anđele. “Molim te, pokloni se svakome od ovih svetaca.”

Kada sam završila svoje ponizno klanjanje, anđeoski glasovi su zazvučali kao zbor iz drevnih svetih spisa.

“Blagoslovljena da si, družbenice Božanskog. Pozdravljamo te.” Poklonili su se mojim stopalima i, gle, njihovi sjajni oblici su nestali. Soba je utonula u mrak.

Moj guru zamolio me je da primim inicijaciju u krija yogu.

“Naravno,” odgovorila sam, “žao mi je samo što to nisam učinila ranije.”

“Vrijeme nije bilo zrelo.” Lahiri Mahasaya nasmiješio se tješeći me. “Velik dio tvoje karme šuteći sam ti pomogao odraditi. Sada si voljna i spremna.”

Dodirnuo mi je čelo. Pojavila se masa vrtložnog svjetla. Sjaj se potpuno oblikovao u spiritualno oko, opalno plave boje, obrubljen zlatom, u središtu kojeg je bila bijela petokraka zvijezda.

“Neka tvoja svijest kroz zvijezdu prodre u carstvo Beskonačnog.” Glas mog gurua zvučao je drukčije, tih kao daleka muzika.

Vizija za vizijom preplavila je obale moje duše. Konačno su se panorame nebesa stopile u jedno jedino more blaženstva. Izgubila sam se u njegovoj plimi. Kada sam se satima kasnije vratila u ovaj svijet, učitelj me je uveo u tehniku krija joge.

Od te noći Lahiri Mahasaya više nije spavao u mojoj sobi. Zapravo, poslije toga više nije uopće spavao.

Ostajao je u prednjoj sobi u prizemlju, i danju i noću u društvu svojih učenika."

Poštovana gospođa je zašutjela. Shvativši jedinstvenost njenog odnosa prema uzvišenom jogiju, najzad sam se ohrabrio i zamolio je da mi još nešto ispripovijeda.

“Sine, ti si nezasitan. Ipak, ispričat ću ti još jedan događaj.” Plaho se nasmiješila. “Priznat ću ti grijeh koji sam počinila prema svom mužu - guruu. Nekoliko mjeseci poslije moje inicijacije počela sam se osjećati izgubljenom i zanemarenom. Jednog jutra Lahiri Mahasaya ušao je u sobicu da nešto uzme. Brzo sam pošla za

njim. Obuzeta velikom obmanom, prijekorno sam mu se obratila.

“Sve svoje vrijeme provodiš sa učenicima. Što je s tvojim obavezama prema ženi i djeci? Žao mi je što te ne zanima da porodicu snabdiješ s više novca.”

212 “On je samo za Boga, ona za Boga u njemu” - Milton.

Učitelj me je na trenutak pogledao i, gle, nestao je. Ispunjena strahopoštovanjem i preplašena, čula sam kako iz svakog ugla sobe odjekuje glas:

“Zar ne vidiš da je sve ništa? Kako netko tko je ništa, poput mene, može za tebe skupljati bogatstvo?”

“Guruđi,” povikala sam, “tisuću puta vas molim da mi oprostite! Moje grešne oči ne mogu vas više vidjeti. Molim vas, pojavite se u svom svetom obličju.”

“Ovdje sam”, odgovor je stigao odozgo. Pogledala sam gore i ugledala učitelja kako se materijalizira u zraku, a glava mu dodiruje plafon. Iz očiju mu je sijevao zasljepljujući plamen. Izvan sebe od straha, jecajući sam legla do njegovih nogu pošto se on tiho spustio na pod.

“Ženo,” rekao je, “traži božansko blago, a ne bijedni zemaljski sjaj. Kad stekneš unutrašnje bogatstvo, vidjet ćeš da izvanjsko dolazi samo.” Zatim je dodao: “Jedan od mojih duhovnih sinova pobrinut će se za tebe.”

Jasno je da su se riječi mog gurua ostvarile. Jedan učenik ostavio je našoj porodici značajnu sumu novca.” Zahvalio sam se Kashi Moni što je sa mnom podijelila svoje čudesne doživljaje.213 Slijedećeg dana vratio sam se u njen dom i nekoliko sati uživao u filozofskoj raspravi sa Tincourijem i Dicourijem Lahirijem. Ta dva

sveta sina velikog indijskog jogija-domaćina krenula su njegovim stopama. Obojica su bila svijetle puti, visoki, stasiti i bradati, blagog glasa i starinski šarmantnog ponašanja.

Žena Lahirija Mahasaye nije bila njegova jedina učenica. Bilo je stotine drugih, među njima i moja majka. Jedna od njih zamolila je gurua za fotografiju. On joj je pružio jednu kopiju primijetivši: “Ako misliš kako će te ona zaštiti, onda je to tako. Inače je to samo slika.” Nekoliko dana kasnije ta žena i snaha Lahirija Mahasaje proučavale su Bhagavad Gitu za stolom nad kojim je visjela guruova fotografija, kada je iznenada

nadošla snažna oluja.

“Lahiri Mahasaya, zaštiti nas!” Žene su se poklonile pred slikom. Grom je pogodio knjigu koju su čitale, ali žene su ostale neozlijeđene.

“Osjećala sam da je oko mene blok leda koji me brani od vreline koja spaljuje“, objasnila je učenica.

Lahiri Mahasaya izveo je dva čuda povezana sa učenicom po imenu Abhoya. Ona i njen suprug, advokat u Kalkuti, krenuli su jednog dana u Benares da posjete gurua. Veliki promet zaustavio im je kočiju.

Stigli su na glavnu stanicu Hovrah samo da bi čuli kako vlak za Benares zviždi polazeći.

“Abhoya je mirno stajala pored blagajne.

“Lahiri Mahasaya, preklinjem te, zaustavi vlak”, molila je u sebi. “Ne mogu otrpjeti i čekati još jedan dan kako bih te vidjela.”

Kotači zahuktalog vlaka i dalje su se okretali, ali se vlak nije pomjerio. Vlakovođa i putnici sišli su na peron da vide što se dešava. Engleski čuvar pruge prišao je Abhoyi i njenom suprugu. Suprotno svim običajima, ponudio im je svoje usluge.

“Babu,” rekao je, “daj mi novac. Kupit ću vam karte dok vi budete ulazili u vlak.” Čim je bračni par sjeo i dobio karte, vlak je polako krenuo. Uspaničeni vlakovođa i putnici popeli su se do svojih mjesta ne znajući ni kako je vlak krenuo, ni zašto je stao.

Stigavši u dom Lahirija Mahasaye i Benaresu, Abhoya je šuteći kleknula pred učitelja i pokušala mu dodirnuti stopala.

“Saberi se, Abhoya”, rekao je on. “Baš voliš da me uznemiravaš! Kao da nisi mogla doći sljedećim vlakom!”

Abhoya je posjetila Lahiriya Mahasayu još jednom značajnom prilikom. Ovaj put nije željela intervenciju za vlak, nego za rođenje.

“Molim te blagoslovi me kako bi mi deveto dijete ostalo živo”, molila je. “Rodila sam osmoro djece i sva su umrla ubrzo nakon rođenja.”

Učitelj joj se suosjećajno nasmiješio. “Dijete koje ćeš roditi živjet će. Molim te, slijedi pažljivo moja uputstva.

Djevojčica će se roditi noću. Pazi da uljana svjetiljka gori sve do zore. Nemoj zaspati i dopustiti da se svjetlo ugasi.”

Abhojino dijete bila je kćerka, rođena noću upravo kao što je sveznajući guru i predvidio. Majka je uputila dadilju da neprestano puni svjetiljku uljem. Obje žene bdjele su sve do ranih jutarnjih sati, no tada su ipak zaspale. Ulje u svjetiljci skoro je izgorjelo. Svjetlo je slabo palucalo. Tada je uz veliku buku netko skinuo rezu s

vrata spavaonice i otvorio ih. Preplašene žene su se probudile. Njihove začuđene oči ugledale su lik Lahirija Mahasaye.

“Gledaj, Abhoya, svjetlo se skoro ugasilo!” Pokazao je na svjetiljku, a dadilja se požurila da je napuni.

Čim je svjetlo opet zasjalo, učitelj je nestao. Vrata su se zatvorila, a reza kao da je sama od sebe pala na svoje mjesto. Abhoyino deveto dijete ostalo je živo. Kada sam se raspitivao za nju 1935. godine, bila je još živa.

213 Časna Majka umrla je u Benaresu 25. III 193O.

Jedan od učenika Lahirija Mahasaye, poštovani Kali Kumar Roy, ispripovijedao mi je mnogo zanimljivih detalja iz svog života s učiteljem.

“Često sam nedjeljama bio gost u njegovoj kući u Benaresu”, rekao mi je Roy. “Vidio sam kako mnogobrojni sveci, dandi svamiji214 stižu u noćnoj tišini kako bi sjedili do guruovih nogu. Ponekad bi započeli raspravu o meditaciji i filozofskim pitanjima. U zoru bi oduševljeni gosti odlazili. Dok sam bio tamo, otkrio sam kako Lahiri Mahasaya nijednom nije legao da spava.”

“Na početku druženja s učiteljem morao sam se suočiti s protivljenjem svog poslodavca”, nastavio je Roy. “Bio je ogrezao u materijalizmu.”

“Ne želim među osobljem religiozne fanatike”, govorio je prezrivo. “Ako ikada sretnem tog tvog šarlatanskog gurua, taj će me zapamtiti!”

Ta uznemirujuća prijetnja nije mogla prekinuti moj redovni program. Skoro svaku večer provodio sam sa svojim guruom. Jednu večer moj poslodavac me je pratio i neučtivo upao u salon. Vjerojatno je namjeravao da izgovori otrovne riječi kao što je i prijetio. Tek što je čovjek sjeo, Lahiri Mahasaya obratio se maloj grupi od dvanaest učenika.

“Da li biste voljeli vidjeti sliku?”

Kada smo klimnuli glavom, zamolio nas je da zamračimo sobu. “Sjedite u krug jedan iza drugog,” rekao nam je, “i stavite ruke na oči čovjeka koji je pred vama.”

Nisam bio iznenađen što vidim kako moj poslodavac, iako nerado, slijedi učiteljeva uputstva. Za nekoliko minuta Lahiri Mahasaya upitao nas je što vidimo.

“Gospodine,” odgovorio sam, “vidi se prekrasna žena. Obučena je u crveno obrubljen sari i stoji kraj biljke koju zovemo slonovo uho.” Svi ostali učenici su izjavili da vide to isto. Učitelj se obratio mom poslodavcu.

”Prepoznaješ li tu ženu?”

“Da.” Čovjek se očigledno i sam borio s osjećajima koji su i njemu samom bili novi. “U svojoj gluposti trošio sam novac na nju iako imam dobru ženu. Stidim se motiva koji su me doveli ovamo. Hoćete li mi oprostiti i primiti za učenika?”

“Budeš li šest mjeseci živio moralno, primit ću te.“ Zatim je učitelj dodao: “Inače te više neću morati inicirati.”

Tri mjeseca moj poslodavac je odolijevao iskušenju. Tada je ponovo nastavio vezu sa onom ženom. Dva mjeseca kasnije je umro. Tada sam shvatio prikriveno proročanstvo svog gurua kako ga neće morati inicirati.”

Lahiri Mahasaya je imao čuvenog prijatelja, svamija Trailangu, za kojeg se pričalo kako je star preko trista godina. Dva jogija su često zajedno meditirali. Trailanga je bio toliko poznat da je mali broj hindusa koji će poreći istinitost bilo koje priče o njegovim čudima. Kada bi se Krist vratio na zemlju i prošetao Njujorškim

ulicama pokazujući svoje božanske moći, to bi izazvalo otprilike isto uzbuđenje kakvo je prije nekoliko decenija izazvao Trailanga, prolazeći zakrčenim ulicama Benaresa. On je bio jedan od onih siddha (usavršenih bića) koji

su sačuvali Indiju od erozije vremena.215

Tog svamija nekoliko puta su vidjeli da je bez ikakvih posljedica popio najsmrtonosniji otrov. Tisuće ljudi, među njima i nekolicina koji su još živi, vidjeli su Trailangu kako pluta po Gangi. Danima je sjedio na vodi ili se skrivao pod njenim valovima. Uobičajeni prizor na kupališnim gatovima Benaresa bilo je svamijevo

ukočeno tijelo na svjetlucavom kamenju, cijelo izloženo nemilosrdnom indijskom suncu. Tim svojim podvizima Trailanga je htio poučiti ljude da jogijev život ne zavisi od kisika, niti od uobičajenih uslova i mjera opreza. Bilo nad ili pod vodom, bilo u sjenci ili pod žestokim sunčevim zracima, učitelj je dokazivao da živi samo od božanske svijesti. Smrt mu nije mogla ništa.

Taj jogi nije bio velik samo spiritualno, nego i tjelesno. Bio je težak preko tri stotine funti: po funtu za svaku godinu života! Tajnu je povećavalo još i to što je jeo vrlo rijetko. Majstor, međutim, lako zanemaruje sva uobičajena pravila zdravlja kada za to ima neki naročit razlog, često suptilan i poznat samo njemu. Veliki sveci

probuđeni iz kozmičkog sna maye spoznali su da je ovaj svijet samo ideja božanskog uma, te da mogu s tijelom

214 Članovi monaškog reda koji sa sobom nose bambusov štap (dandu) koji simbolizira čovjekovu kralježnicu.

215 Starost indijske civilizacije je predmet interesa suvremenih naučnika-etnologa. Prema jasnim pokazateljima u Vedama, Indija (područje Inda i Himalaja) je oduvijek bila arijski dom. Ništa u indijskoj književnosti ili tradiciji ne podupire suvremenu teoriju da su Arijci “provalili” u Indiju iz nekog drugog dijela Azije ili Europe. Dokazi o tim etnološkim pitanjima sadržani su u Vedama i izneseni u neobičnoj i vrlo čitkoj knjizi Rig-vedska Indija od Abinasha Chandre Dasa (Kalkuta, University of Calcutta, 1921.). Profesor Das tvrdi da su emigranti iz Indije naseljavali dijelove Europe i Azije šireći arijski govor i folklor. Litvanci, na primjer, koji nemaju bogatu pisanu

književnost, posjeduju jezik toliko sličan sanskrtu da mogu razumjeti naučnike koji govore sanskrt. Filozof Kant, koji nije ništa znao o sanskrtu, čudio se naučnoj strukturi litvanskog jezika. “U njemu je ključ,” rekao je on, “koji će otvoriti vrata svih zagonetki, ne samo filoloških, nego i historijskih.”

postupati kako god žele znajući da je ono samo oblik kondenzirane ili smrznute energije, kojom se može manipulirati. Iako fizičari danas shvaćaju da materija nije ništa drugo nego ukrućena energija, potpuno prosvijetljeni majstori odavno su na području upravljanja materijom prešli s teorije na praksu.

Trailanga je uvijek bio potpuno gol. Uznemirena policija Benaresa vremenom je na njega počela gledati kao na čudesno problematično dijete. Svami, prirodan kao Adam u rajskom vrtu, bio je potpuno nesvjestan svoje golotinje. Iako je policija toga bila svjesna, ipak ga je bez ustručavanja strpala u zatvor. Ogromno Trailangino

tijelo uskoro je u svojoj uobičajenoj cjelini viđeno na zatvorskom krovu. Njegova ćelija i dalje dobro zaključana nije pružila nikakav trag o tome kako je pobjegao.

Obeshrabreni čuvari zakona još jednom su izvršili svoju dužnost. Ovaj put su pred svamijevu ćeliju postavili stražara. No sila se opet povukla pred pravdom. Trailanga je uskoro viđen kako šeta po krovu.

Boginja pravde nosi zavoj preko očiju. Nadmudrena policija odlučila je da u Trailanginom slučaju slijedi njen primjer. Veliki jogi uvijek je šutio.216 Usprkos okruglom licu i stomaku poput bačve, Trailanga je jeo samo povremeno. Pošto bi nedjeljama bio bez hrane, prekinuo bi post ispijajući lonce kiselog mlijeka koje su mu

poklonici donosili. Neki skeptik jednom je odlučio da raskrinka Trailangu kao šarlatana. Ponudio je svamiju veliki lonac gašenog vapna koje se upotrebljava za bijeljenje zidova.

“Učitelju,” rekao je materijalista s lažnim poštovanjem, “donio sam vam malo kiselog mlijeka. Molim vas, popijte ga.”

Trailanga je bez oklijevanja iskapio ponuđeni lonac. Nekoliko minuta kasnije počinitelj zlodjela pao je na tlo obuzet samrtnim mukama.

“Upomoć, svami, upomoć”, povikao je. “Sav gorim! Oprostite mi moje grešno djelo.”

Veliki jogi prekinuo je svoju uobičajenu šutnju. “Ti, podrugljivče,” rekao je, “kada si mi ponudio otrov, nisi znao da su tvoj i moj život jedno. Kad ne bih znao da mi je Bog u želucu kao i u svakom stvorenom atomu, vapno bi me ubio. Sad kad si vidio božansko značenje bumeranga, nemoj se više ni sa kim tako šaliti.”

Dobro pročišćeni grešnik izliječen Trailanginim riječima nemoćno se odšuljao.

Prijenos bola nije bila učiteljeva volja, nego se dogodio zahvaljujući nepogrešivoj pravdi217 koja podržava svaku pa i najudaljeniju sferu univerzuma. Obogotvoreni ljudi poput Trailange dopuštaju trenutno uređivanje božanskog zakona. Oni su odbacili sve čime bi ego mogao zakočiti njegovo djelovanje.

Automatska pravičnost koja često plaća na neočekivan način, kao u slučaju Trailange i čovjeka koji ga je htio ubiti, gasi našu brzopletu ogorčenost ljudskom nepravdom. “Moja je osveta”, veli Gospod. “Ja ću vratiti.”218

Zar su potrebna naša bijedna sredstva kada se sam svemir brine za osvetu. Tupi duhovi sumnjaju u mogućnost božanske pravde, ljubavi, sveznanja, besmrtnosti. "To su samo isprazna vjerska nagađanja!" Takvo otupjelo gledište bez poštovanja prema kozmičkom spektaklu izaziva cijeli niz događaja koji na kraju ipak probude čovjeka.

O svemoći duhovnog zakona govorio je Krist prilikom svog pobjedonosnog ulaska u Jeruzalem. Dok su njegovi učenici i mnoštvo klicali od radosti i uzvikivali: “Mir na nebu i slava na visini”, neki farizeji su se žalili kako prizor nije dostojanstven. “Učitelju,“ protestirali su oni, “zaprijeti učenicima svojim!”

“Kažem vam,” odgovorio je Isus, “ako oni ušute kamenje će povikati.”219

U ovom prijekoru farizejima Krist je istakao kako Božja pravda nije nikakva figurativna apstrakcija, i kako će umjesto čovjeka mira, ako njemu iščupaju jezik, progovoriti kolijevka stvaranja, sam će univerzalni red progovoriti

i obraniti ga.

“Zar mislite,” govorio je Isus, ”da ćete ušutkati glasnike mira? Isto tako mogli biste se nadati kako ćete ugušiti glas Božji, Gospoda o čijoj slavi i sveprisutnosti pjeva čak i kamenje. Zar tražite da ljudi ne slave u čast mira na nebesima? Da se skupljaju u mnoštvo samo kada žele vikati za rat na zemlji? Onda se pripremite, o, farizeji, da preokrenete temelje svijeta. Jer dobar čovjek nije sam nego će i kamenje na zemlji i voda i zrak ustati kako bi protiv vas svjedočili o Njegovom skladu.”

Kristoliki jogi Trailanga jednom je iskazao milost mom ujaku. Jednog jutra ujak je ugledao učitelja okruženog mnoštvom poklonika na jednom od benareških gatova. Uspio se progurati do Trailange i ponizno mu je dodirnuo stopala. Ujak se zaprepastio kada je istog trena ozdravio od kronične bolesti.220

216 Bio je muni, monah koji poštuje maunu, duhovno šutnju. Sanskrtski korijen muni srodan je grčkom monos, “sam, jedan”, odakle potječu i naše riječi monah, monizam itd.

217 Usporedi s Carevi II, 2, 19-24. Pošto je Elizej učinio čudo “ozdravivši vode” Jerihona, grupa djece počela mu se rugati. “Tada iziđoše dvije medvjedice iz šume, i rastrgoše četrdeset i dvoje djece.”

218 Rimljanima 12, 19

219 Luka 19, 37-40

Jedini poznati živi učenik velikog jogija je jedna žena, Shankari Mai Jiev. Šerka jednog od Trailanginih učenika učila je od svamija od ranog djetinjstva. Četrdeset godina živjela je u usamljenim himalajskim pećinama u blizini Badrinatha, Kedarnatha, Amarnatha i Pasupitanatha. Brahmaćarini (žena asketa), rođena 1826. godine, sada je već starija od jednog vijeka. Međutim ne izgleda tako. Kosa joj je crna, zubi blistavi, a energija zaprepašćuje. Iz svoje povučenosti izlazi svakih nekoliko godina kako bi prisustvovala periodičnim melama ili religioznim sajmovima.

Ta svetica često je posjećivala Lahirija Mahasayu. Pripovijedala je da je jednog dana u Barackpur četvrti blizu Kalkute, dok je sjedila kraj Lahirija Mahasaye, u sobu tiho ušao njegov veliki guru Babađi i s njima razgovarao.

Jednom prilikom njen učitelj Trailanga, ne obazirući se na svoje uobičajeno šutnju, javno je izrazio poštovanje Lahiriju Mahasayi. Učenik iz Benaresa prigovorio je Trailangi:

“Gospodine, zašto vi, svami i čovjek koji se odrekao svjetovnog života, iskazujete toliko poštovanje jednom kućedomaćinu?”

“Sine moj,” odgovorio je Trailanga, “Lahiri Mahasaya je kao božansko mače koje je uvijek tamo gdje ga stavi Kozmička Majka. Dok po dužnosti igra ulogu svjetovnog čovjeka, on je primio onu savršenu samospoznaju zbog koje sam ja odbacio čak i maramu oko bokova!”

220 Životi Trailange i ostalih velikih svetaca podsjećaju nas na Isusove riječi: ”A znaci onima koji vjeruju bit će ovi: imenom mojim Izgonit će đavole; govorit će novim jezicima; uzimat će zmije u ruke, ako i smrtno što popiju, neće im nauditi, na bolesnike stavljat će ruke, i ozdravljat će. Marko 16, 17-18.

Poglavlje 32.
Rama, oživljen iz mrtvih

“Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije… Kad je to čuo, Isus, reče: “Ova bolest nije smrtonosna, već je određena za slavu Božju: da proslavi Sina Božjega.”221

Jednog sunčanog jutra na balkonu ašrama u Seramporeu Šri Juktešvar je tumačio Sveto Pismo.

Slušateljstvo mu se sastojalo od nekoliko učenika među kojima sam bio i ja i grupa mojih dječaka iz Rančija.

“U tom odlomku Isus sebe naziva sinom Božjim. Iako je bio istinski sjedinjen s Bogom, u ovom kontekstu njegove riječi imaju duboko nadosobno značenje”, objasnio je moj guru. “Sin Božji jest Krist ili božanska svijest u čovjeku. Smrtnik ne može poštovati Boga. Jedina čast koju čovjek može iskazati svom Stvoritelju jest da ga traži. Čovjek ne može poštovati apstrakciju koju ne poznaje. Oreol ili nimbus oko glave svetaca simbolizira njihovu sposobnost poštovanja Božanstva.”

Šri Juktešvar je nastavio čitati čudesnu priču o Lazarevom uskrsnuću. Kad je završio zapao je u dugu šutnju, dok mu je Sveto Pismo ležalo na krilu.

“I ja sam imao priliku vidjeti slično čudo”, progovorio je napokon moj guru svečanim glasom. “Lahiri Mahasaya je oživio iz mrtvih jednog od mojih prijatelja.”

Dječaci oko mene oduševljeno su se smješkali. I sám sam bio još dovoljno dječak da ne uživam samo u filozofiji nego, i to naročito, u svakoj priči o čudesnim doživljajima s Lahiriyem Mahasayom, koju sam mogao izvući iz svog gurua.

“Moj prijatelj Rama i ja bili smo nerazdvojni”, počeo je učitelj. “Zato što je bio plah i povučen, posjećivao je našeg gurua, Lahiriya Mahasayu, samo oko ponoći i u zoru, kad nije bilo mnogo učenika koji su dolazili danju. Pošto sam bio Ramin najbolji prijatelj, služio sam kao spiritualni ventil kroz koji je prolazilo bogatstvo njegovih spiritualnih opažanja. Druženje s njim me je inspiriralo.” Lice mog gurua ublažilo se,

preplavljeno uspomenama.

“Rama je iznenada stavljen na veliko iskušenje”, nastavio je Šri Juktešvar. “Obolio je od azijske kolere.

Pošto naš učitelj nikada nije prigovarao uslugama ljekara kada je bolest bila ozbiljna, pozvana su dvojica specijalista. Usred mahnite jurnjave da se oboljelom čovjeku pomogne, svim srcem sam se molio Lahiriju Mahasayi da ga spasi. Požurio sam do njegove kuće i jecajući ispričao cijelu priču.

“Ljekari se brinu za Ramu. On će ozdraviti.” Moj guru veselo se nasmijao. Laka srca vratio sam se prijatelju samo da bih ga našao kako umire.

“Neće živjeti više od dva sata”, rekao mi je jedan od ljekara i svoje riječi popratio pokretom očajanja.

Opet sam požurio do Lahirija Mahasaye.

“Ljekari su savjesni ljudi. Siguran sam kako će Rama ozdraviti”. Učitelj me je radosno ispratio. Kad sam se vratio Raminoj kući, vidio sam da su oba ljekara otišla. Jedan od njih ostavio mi je poruku:

“Učinili smo sve što smo mogli, ali slučaj je beznadežan.”

Moj prijatelj je zaista izgledao kao čovjek na samrti. Nisam razumio kako je moguće da se riječi mog učitelja ne obistine, ali pogled na Ramu koji je naglo kopnio izazivao je u meni pomisao: ”Sve je gotovo.”

Rastrzan vjerom i sumnjom pomagao sam prijatelju kako sam najbolje znao i umio. On se malo pridigao da bi mi rekao:

“Juktešvare, otrči do učitelja i reci mu da umirem. Zamoli ga neka blagoslovi moje tijelo prije posljednjih obreda.” S tim riječima Rama je duboko uzdahnuo i ispustio dušu.222

Sat vremena plakao sam kraj njega. Uvijek je tražio tišinu i sada je našao kruti mir smrti. Ušao je jedan drugi učenik. Zamolio sam ga da ostane u kući dok se ne vratim. Napola omamljen odvukao sam se do svog gurua.

“Kako je Rami sada?” Lice Lahirija Mahasaye razvuklo se u osmijeh.

“Uskoro ćete vidjeti kako mu je”, izlanuo sam. “Za nekoliko sati vidjet ćete njegovo tijelo prije nego što ga odnesu na groblje gdje će ga spaliti.” Slomio sam se i otvoreno jauknuo.

“Juktešvare, saberi se. Sjedi mirno i meditiraj.” Moj guru se povukao u samadhi. Poslije podne i noć prošli su u tišini koja ničim nije bila poremećena. Bezuspješno sam se borio da se u sebi priberem.

U zoru me je Lahiri Mahasaya utješno pogledao. “Vidim da si još uvijek uznemiren. Zašto mi jučer nisi objasnio kako od mene očekuješ da Rami pomognem nekim lijekom?” Učitelj je pokazao na svjetiljku u obliku flaše u kojoj je bilo nešto ricinusovog ulja. “Napuni flašicu iz ove svjetiljke. Stavi sedam kapi u Ramina usta.”

“Gospodine,” protestirao sam, “on je mrtav od jučer u podne. Od kakve koristi je sada ulje?”

221 Ivan 11, 1-4

222 Žrtva kolere često je razumna i potpuno svjesna sve do trenutka smrti.

“Nije važno, učini što ti kažem.” Radosno raspoloženje Lahirija Mahasaye bilo mi je neshvatljivo. Moja tuga još nije bila ublažena. Izlivši malo ulja u flašicu, krenuo sam Raminoj kući.

Našao sam prijateljevo tijelo ukrućeno u zagrljaju smrti. Ne obazirući se na njegovo jezivo stanje, rastvorio sam mu usne desnim kažiprstom i uspio lijevom rukom, pomažući se čepom, sipati ulje, kap po kap, među njegove stisnute zube. Kad mu je sedma kap dodirnula hladne usne, Rama je snažno zadrhtao. Mišići su mu zatitrali od glave do pete, i on je sjeo čudeći se.

“U mlazu svjetlosti vidio sam Lahirija Mahasayu”, povikao je. “Blistao je kao sunce.” “Ustani, probudi se iz sna”, naredio mi je. “Dođi k meni s Juktešvarom.”

Nisam vjerovao svojim očima kada sam vidio da se Rama oblači i kako je poslije kobne bolesti dovoljno snažan da može otići do kuće našeg gurua. Tamo se sa suzama zahvalnosti bacio pred Lahirija Mahasayu.

Učitelj je bio van sebe od smijeha. Vragolasto mi je namignuo.

“Juktešvare,” obratio mi se, “od sada ćeš sigurno sa sobom uvijek nositi flašicu ricinusovog ulja!

Dakle, sedam kapi ulja iz svjetiljke svakako će uništiti Yaminu223 moć!”

“Guruđi, vi mi se rugate. Ja ništa ne razumijem. Molim vas, pokažite mi gdje sam pogriješio.”

“Dva puta sam ti rekao kako će Rama ozdraviti. Ipak mi nisi povjerovao”, objasnio je Lahiri Mahasaya.

Nisam mislio da će ga ljekari izliječiti. Rekao sam samo kako se oni brinu. Između te dvije izjave nije bilo uzročno posljedične veze. Nisam želio da se miješam u posao ljekara. I oni moraju od nečeg živjeti.“ Glasom u kojem je odjekivala radost, moj guru je dodao: “Uvijek imaj na umu kako neiscrpni Paramatman224 može izliječiti svakoga, s ljekarom ili bez njega.”

“Uviđam svoju grešku”, priznao sam pokajnički. “Sad razumijem kako je cijelom svemiru dovoljna vaša riječ.”

Kada je Šri Juktešvar završio svoje pripovijedanje koje je ulijevalo poštovanje, jedan od opčinjenih slušalaca ohrabrio se i postavio pitanje, razumljivo tim više što se radilo o djetetu.

“Gospodine,” upitao je Šri Juktešvara, “zašto je vaš guru upotrijebio ricinusovo ulje?”

“Dijete, ulje nije imalo nikakvog značenja osim što sam ja očekivao nešto opipljivo, pa je Lahiri Mahasaya odabrao ulje koje mu je bilo pri ruci, da taj objektivni simbol probudi u meni veću vjeru.

Učitelj je dozvolio da Rama umre zato što sam ja djelomično sumnjao. Ali božanski guru je znao, budući je on rekao da će učenik ozdraviti, doći do iscjeljenja čak i ako bude morao izliječiti Ramu od smrti, bolesti koja je obično pogubna!”

Šri Juktešvar je otpustio malu grupu i pokazao mi je na jastuk do svojih nogu.

“Jogananda,” obratio mi se neobično ozbiljno, “ti si od svog rođenja okružen direktnim učenicima Lahirija Mahasaye. Veliki učitelj je živio veoma povučeno i uporno je odbijao da njegovi sljedbenici oko njegovog učenja stvore organizaciju. Ipak je izrekao ovo proročanstvo:

“Pedesetak godina nakon moje smrti bit će napisana moja biografija zbog velikog interesa koji će Zapad pokazati za jogu. Poruka joge proširit će se cijelom zemaljskom kuglom i doprinijet će ostvarivanju onog bratstva između ljudi koje je posljedica direktne spoznaje jednog Oca.”

“Jogananda, sine moj,” nastavio je Šri Juktešvar, “i ti možeš doprinijeti širenju poruke i napisati tu svetu biografiju.”

Godine 1945. navršilo se pedeset godina od smrti Lahirija Mahasaye (1895.), upravo kada sam priveo kraju ovu knjigu. Ne mogu a da ne uočim koincidenciju da je 1945. godina početak novog doba – era revolucionarne atomske energije. Svi ljudi koji misle bave se više nego ranije gorućim problemima mira i bratstva, jer ukoliko se oni ne riješe, materijalna sila će ukloniti sa lica zemlje sve ljude, zajedno sa njihovim

problemima. Iako ljudske rase i njihova djela nestaju bez traga zbrisani vremenom ili bombom, sunce ne mijenja svoju putanju, a zvijezde neprestano bdiju. Kozmički zakon ne može se ni promijeniti ni ukinuti, pa bi bilo dobro da se čovjek s njim uskladi. Ako je svemir protiv sile, ako sunce ne ratuje s planetima nego se u

određeno vrijeme povlači i na neko vrijeme predaje vlast zvijezdama, čemu se možemo nadati od svoje željezne pesnice? Da li nam ona može donijeti mir? Dobra volja je oslonac svemira, a ne okrutnost. Čovječanstvo će u miru spoznati beskrajne plodove pobjede, slađe od bilo kakvih plodova uzgajanih na tlu natopljenom krvlju.

Efikasna liga naroda bit će prirodna, bezimena liga ljudskih srca. Samo sveobuhvatno suosjećanje i duboka spoznaja mogu ublažiti bol ovog svijeta. Mir se ne postiže pukim intelektualnim priznanjem kako smo različiti, nego spoznajom našeg neraskidivog jedinstva s Bogom. Radi ostvarenja najvišeg225 čovjekovog ideala - mira putem bratstva - neka se joga, nauka o osobnoj komunikaciji s Božanstvom, proširi u sve zemlje i na sve ljude.

223 Bog smrti.

224 Doslovno “vrhovna duša”.

225 Na pitanje o tome koje će se područje istraživanja najviše razviti u slijedećih pedeset godina, čuveni elektro inženjer, Charles P. Steinmetz odgovorio je: “Mislim da će do najvećih otkrića doći na duhovnom području. Iz povijesti znamo da je to snaga koja je najveća pokretačka sila čovjekovog razvoja. Ali do sada smo se s njom samo poigravali i nismo je proučavali ozbiljno, kao npr. fizičku silu. Jednog dana ljudi će shvatiti da materijalne stvari ne donose sreću i ne mogu ljude poticati na stvaralački rad. Tada će se naučnici cijelog svijeta posvetiti proučavanju Boga, molitvama i duhovnim silama, koje su zasad jedva okrznuli. Kad stigne taj dan, svijet

će u jednoj generaciji napredovati više nego u prošle četiri.”

Premda je indijska civilizacija starija od svih ostalih, mali broj povjesničara je shvatio da nikako nije slučajnost što je opstala, nego je to logička posljedica odanosti vječnim istinama što ih u svakom pokoljenju objavljuju njeni najveći ljudi.

Biblijska priča226 o Abrahamovoj molbi Gospodinu da poštedi grad Sodomu ako u njemu bude našao deset pravednika, i Božji odgovor: “Neću ih pogubiti radi onih deset”, dobiva novo značenje u svjetlu činjenice da je Indija uspjela da izbjegne zaborav Babilona, Egipta i ostalih moćnih naroda koji su joj nekad bili suvremenici.

Gospodinov odgovor jasno pokazuje kako zemlja ne živi od svog materijalnog bogatstva nego od svojih savršenih ljudi.

Neka se u ovom XX vijeku dva puta natopljenom krvlju, a da nije protekla ni polovina, čuju opet Božje riječi: nijedan narod koji može roditi deset velikih ljudi u očima nepodmitljivog Suca, neće nestati s lica zemlje. Imajući to na umu, Indija se pokazala dovoljno domišljatom da doskoči lukavštinama vremena. Učitelji

koji su spoznali svoje Jastvo, u svakom vijeku su posvećivali njeno tlo. Suvremeni kristoliki mudraci, kao što su Lahiri Mahasaya i njegov učenik Šri Juktešvar, ustaju da bi objavili kako je za ljudsku sreću i dugovječnost naroda važnija nauka joge nego bilo kakav materijalni poredak.

O životu Lahirija Mahasaye kao i o njegovom univerzalnom učenju obavljeno je malo podataka. Tijekom tri decenije otkrio sam u Indiji, Americi i u Europi dubok i iskren interes za njegovu poruku o oslobođenju putem joge. Danas je na Zapadu potreban pismeni izvještaj o njegovom životu baš kao što je on i prorekao, jer su dostignuća velikih modernih jogija malo poznata.

Lahiri Mahasaya je rođen 30. decembra 1828. godine u pobožnoj drevnoj lozi porodice brahmana.

Njegovo rodno mjesto je selo Ghurni u pokrajini Nadiya, blizu Krishnagara u Bengalu. Bio je najmlađi sin Muktakashi, druge žene poštovanog Gaura Mohana Lahirija, čija je prva žena, nakon što je rodila tri sina, umrla na hodočašću. Dječakova majka umrla je dok je on još bio dijete. O njoj se malo zna, osim značajne činjenice da je bila gorljiva poklonica Gospodina Šive227 koji se u svetim spisima naziva “kraljem jogija.”

Dječak Lahiri, kojem su dali ime Shyama Charan, proveo je najranije djetinjstvo u kući svojih predaka u Nadiyi. Kada su mu bile tri ili četiri godine, često su ga viđali kako u jogijskom položaju sjedi pokriven pijeskom iz kojeg mu je virila samo glava.

Imanje Lahirijevih razoreno je 1833. godine, kada je obližnja rijeka Jalangi mijenjala tok i nestala u dubinama Gange. Zajedno sa porodičnom kućom rijeka je odnijela jedan od Šivinih hramova koji su sagradili Lahirijevi. Jedan poklonik spasio je kip boga Šive iz vodenih virova i našao mu mjesto u novom hramu koji je

danas dobro poznat kao mjesto Ghurni Šiva.

Gaur Mohan Lahiri i njegova porodica napustili su Nadiyu i naselili su se u Benaresu, gdje je otac odmah podigao Šivi hram. Svoje ukućane vodio je u skladu s vedskom disciplinom koja je uključivala obrede poštovanja, milosrdna djela i proučavanje svetih spisa, a pošto je bio pravedan i bez predrasuda, nije zanemarivao

ni blagotvorna strujanja modernih ideja.

Dječak Lahiri učio je hindski228 i urdski jezik u benareškim zajednicama. Išao je u školu koju je vodio Joy Narayan Ghosal, i tamo učio sanskrt, bengalski, francuski i engleski. Gorljivo je proučavao Vede i s velikim interesom slušao kako učeni brahmani, među kojima i pandit iz Mahratte, po imenu Nag-Bhatta,

raspravljaju o svetim spisima.

Shyama Charan bio je ljubazan, blag i hrabar mladić kojeg su voljeli svi njegovi drugovi. Dobro građen, bistar i zdravog snažnog tijela, bio je odličan plivač i isticao se u spretnosti rukama.

Godine 1846. Shyama Charan Lahiri oženio se sa Kashi Moni, kćerkom Šri Debnarayana Sanyala. Uzor indijske žene, Kashi Moni je s radošću obavljala kućne poslove i izvršavala tradicionalne domaćinske obaveze služeći goste i siromašne. Brak je bio blagoslovljen sa dva sina i dvije kćeri.

U dvadeset i trećoj godini (1851. god.) Lahiri Mahasaya zaposlio se kao knjigovođa u Vojnotehničkom odsijeku britanske vlade. Za vrijeme službe često je unapređivan, pa ne samo što je bio savršen u Božjim očima, nego je i u maloj ljudskoj drami uspješno igrao dodijeljenu mu ulogu kancelarijskog službenika.

226 Postanak 18, 23-32

227 Jedan od Božanskog trojstva - Brahma, Višnu, Šiva - koje u svemiru ispunjava zadatak stvaranja, održavanja i razaranja-obnavljanja.

Šiva, koji se u mitologiji predstavlja kao Bog onih koji su se odrekli ovog svijeta, poklonicima se u vizijama javlja u različiti oblicima, npr. kao Mahadeva, askete kose spletene u pletenicu, ili kao Natarađa, kozmičkog plesača.

228 Hindski je lingua franca Indije. Indoarijski jezik je uvelike izrastao na sanskrtskim korijenima, a hindski je glavni domaći jezik Sjeverne indije.

Dok je radio u Vojnom odsjeku, premještali su ga u Gazipur, Mirjapur, Danapur, Naini Tal, Benares i druga mjesta. Poslije očeve smrti Lahiri Mahasaya morao je  preuzeti svu odgovornost o svojoj porodici za koju je kupio mirnu kuću u Garudesvar Mohulla četvrti Benaresa.

U trideset petoj godini Lahiri Mahasaya je doživio ispunjenje svrhe zbog koje se ponovo rodio na zemlji. Žar koji je dugo tinjao prekriven pepelom, dobio je priliku da se razbukta u plamen. Božanska odredba nedostupna ljudskom pogledu tajanstveno se brine da se sve manifestira u pravo vrijeme. Lahiri Mahasaya je u

blizini Ranikheta u Himalajama sreo svog velikog gurua, Babađija, koji ga je inicirao u krija jogu.

Taj susret nije bio povoljan samo za Lahirija Mahasayu. To je bio sretan trenutak za cijelo čovječanstvo, jer su mnogi stekli priliku da prime blagoslovljeni dar krije. Na svjetlo je opet izašlo nestalo ili dugo izgubljeno najviše umijeće joge. Mnogobrojni duhovno ožednjeli muškarci i žene najzad su našli svoj put u njenim hladnim

vodama. Kao u hinduskoj legendi u kojoj je majka Ganga utažila žeđ žednog poklonika Bhagiratha, tako se nebeska bujica Krije s tajnih himalajskih visina sručila na prašnjava ljudska naselja.

Poglavlje 33.
Babađi, Yogi-Krist moderne Indije

Sjeverne litice Himalaja u blizini Badrinarayana još uvijek su blagoslovljene živom prisutnošću Babađija, gurua Lahirija Mahasaye.

Učitelj koji živi u samoći, zadržao je svoje tjelesno obličje vjekovima, možda čak i tisućama godina.

Besmrtni Babađi je avatar. Ta sanskrtska riječ znači “silazak”. Njena dva korijena su ava “dolje” i tr “proći”. U hinduističkim svetim spisima avatar označava silazak Boga u tijelo.

“Babađijevo duhovno stanje nadilazi moć ljudskog poimanja”, objasnio mi je Šri Juktešvar. “Patuljasta čovjekova vizija ne može prodrijeti do njegove transcendentalne zvijezde. Čovjek uzalud pokušava zamisliti avatarov doseg. On ga ne može shvatiti.”

U Upanišadama je precizno klasificirana svaka faza duhovnog napretka. Siddha (savršeno biće) napreduje do stanja đivanmukte (oslobođen dok je živio), a zatim do stanja paramamukte (vrhunski slobodan - gospodar smrti). Ovaj posljednji potpuno se oslobodio robovanja mayi i kruga reinkarnacije. Stoga se paramamukta rijetko vraća u materijalno tijelo. Ako se vrati, onda to čini kao avatar, Božji poslanik koji svijetu donosi neizmjeran blagoslov.

Avatar ne podliježe univerzalnim kozmičkim zakonima. Njegovo čisto tijelo, vidljivo u obliku svjetlosne slike, ništa ne duguje prirodi. Površni pogled u avatarovom obličju možda neće otkriti ništa neobično, ali ono povremeno ne baca sjenku niti ostavlja otiske u pijesku. To su izvanjski dokazi za unutrašnje nepostojanje mraka i materijalne vezanosti. Samo takav Bogo-čovjek zna istinu koja se krije iza relativnosti života i smrti. Omar Khayam, često neshvaćen na pravi način, opjevao je tog oslobođenog čovjeka u svojim besmrtnim Rubaijima:

Mjeseče moje duše neprolazni!

Uštap i mijéne redat će se stalno.

Mjesec će još dugo nebom kružiti

uzalud me u istom vrtu tražiti.

“Mjesec neprolazni” je Bog koji će nadživjeti sva vremena. “Uštap i mijéne” simboliziraju materijalni svemir vezan zakonom periodičnog ponavljanja. Perzijski vidovnjak koji je postigao najviši stupanj samospoznaje ne mora se više vraćati u “vrt” prirode, ili maye. Uzalud svemir traži nešto što mu je nekada pripadalo, pa

nestalo bez traga.

Krist je svoju slobodu drukčije izrazio: “I pristupivši jedan književnik reče mu: Učitelju! Ja idem za tobom kud god ti pođeš. Reče njemu Isus: Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a sin čovječji nema gdje glavu zakloniti.”229

Može li se sveprisutni Krist slijediti drukčije osim u duhu koji sve prožima?

Krišna, Rama, Buddha i Patanđali su među drevnim indijskim avatarima.

Opsežna književnost na tamilskom jeziku nastala je oko Agastye, avatara Južne Indije. U vjekovima prije i poslije kršćanske ere izveo je mnogobrojna čuda, a vjeruje se da je do današnjeg dana zadržao svoj materijalni oblik.

Babađijeva misija u Indiji sastoji se u tome da pomaže prorocima u njihovim posebnim zadacima. Prema tome, on zadovoljava uslove koji se u svetim spisima traže za mahavatara (velikog avatara). On tvrdi da je u jogu uveo Šankaru, indijskog filozofa bez premca230 i Kabira, slavnog srednjovjekovnog učitelja. U XIX vijeku

Babađijev najznačajniji učenik bio je Lahiri Mahasaya, koji je oživio izgubljeno umeće krije.

Mahavatar je u stalnoj vezi s Kristom. Obojica šalju čovječanstvu vibracije iskupljenja i za naše doba su odredili spiritualnu tehniku spasenja. Zadatak te dvojice potpuno prosvijetljenih učitelja - jednog u tijelu, a drugog bez njega - sastoji se u inspiriranju naroda da se odreknu samoubilačkih ratova, rasnih mržnji, vjerskog sektaštva

i zala materijalizma. Babađi je svjestan trendova novog vremena, a naročito utjecaja i složenosti zapadne civilizacije, te kako oslobodilačku jogu treba širiti na Zapadu podjednako kao i na Istoku.

Ne treba nas iznenaditi što povijest ne spominje Babađija. Ni u jednom vijeku veliki guru se nije javno pojavio. S njegovim tisućugodišnjim planovima nije u skladu sjaj publiciteta, koji sve može pogrešno protumačiti. Kao i Stvoritelj, jedina ali šutljiva sila, Babađi radi u poniznoj povučenosti.

Veliki proroci kao Krist i Krišna, dolaze na zemlju radi određene i spektakularne svrhe. Čim je svrha postignuta, oni odlaze. Drugi avatari poput Babađija drže se posla koji se više odnosi na spori čovjekov razvoj

229 Matej 8, 19-20.

230 Šankara je bio učenik Govinde Yatija, i primio je inicijaciju u jogu od Babađija u Benaresu. Pripovijedajući taj događaj Lahiriju Mahasayi i svamiju Kebalanandi, Babađi je iznio mnoge zanimljive pojedinosti o svom susretu s velikim monistom.

tijekom vjekova, a ne na neki istaknuti historijski događaj. Takvi učitelji uvijek se skrivaju od radoznalog pogleda

javnosti i imaju moć da postanu nevidljivi. Zbog tih razloga kao i zbog toga što uglavnom upućuju svoje učenike da o njima šute, svijetu ostaje nepoznat veliki broj spiritualnih ličnosti. Na ovim stranicama moći će se nešto naslutiti o Babađijevom životu, samo nekoliko činjenica koje on smatra prikladnim i korisnim da se javno

objave.

Nikad nisu otkriveni nikakvi bliži podaci o Babađijevoj porodici ili mjestu rođenja, koje kroničari toliko vole. Obično govori na hindskom, ali i na svakom drugom jeziku. Prihvatio je jednostavno ime Babađi231 (poštovani otac), a učenici Lahirija Mahasaye iz poštovanja su mu nadjenuli imena Mahamuni Babađi Maharađa

(vrhovni ekstatični svetac), Maha Yogi (najveći jogi), Tryambaka Baba i Šiva Baba (naslovi Šivinih avatara).

Zar je važno što ne znamo porodično ime potpuno oslobođenog učitelja?

Lahiri Mahasaya je jednom rekao da “Kad god netko s poštovanjem izgovori Babađijevo ime, istog časa mu stiže duhovni blagoslov.”

Besmrtni guru na tijelu nema znakova starosti. Izgleda kao da nije stariji od dvadesetpetogodišnjaka. Svijetle kože, srednje visine i građe, Babađijevo lijepo, snažno tijelo zrači vidljivim žarom. Oči su mu tamne, spokojne i blage, a duga sjajna kosa je bakrene boje.

Začuđuje činjenica da je Babađi vrlo sličan svom učeniku Lahiriju Mahasayi. Sličnost je toliko upadljiva da se Lahiri Mahasaya u poznijim godinama mogao smatrati ocem mladog Babađija.

Svami Kebalananda, moj sveti kućni učitelj sanskrta, proveo je neko vrijeme sa Babađijem u Himalajama.

“Učitelj bez premca sa svojom grupom kreće se po planinama iz mjesta u mjesto”, pričao mi je Kebalananda. “U njegovom malom društvu su i dva vrlo napredna učenika iz Amerike. Nakon provedenog vremena na neko mjestu, on kaže: “Dera danda uthao (dignimo šator i štap)”. Sa sobom nosi simboličan bambusov štap - dandu. Njegove riječi su znak da sa grupom istog trenutka kreće na drugo mjesto. Tom metodom astralnog putovanja ne koristi se, međutim, uvijek.

Ljudi ga mogu vidjeti ili prepoznati samo ako on to želi. Poznato je kako se raznim poklonicima javio u mnogobrojnim, ponešto različitim obličjima - ponekad s bradom i brkovima, a ponekad bez njih. Pošto njegovo neraspadljivo tijelo ne treba hranu, učitelj rijetko kad jede. Neki put od učenika koje posjećuje prihvati voće ili

rižu kuhanu u mlijeku i pročišćenom maslacu kao znak društvene učtivosti.

“Poznata su mi dva čudesna događaja iz Babađijevog života”, nastavio je svami Kebalananda. “Jedno veče njegovi učenici su sjedili oko velike vatre koja je plamtjela radi svetog vedskog obreda. Učitelj je odjednom zgrabio zapaljenu cjepanicu i njome lako udario po ramenu učenika koji je sjedio blizu vatre. “To je okrutno, gospodine”, protestirao je Lahiri Mahasaya, koji je također bio prisutan.

“Zar bi više volio da ti sagori u pepeo pred očima, kako mu je bilo predodređeno njegovom prošlom karmom?”

S tim riječima Babađi je na učenikovo ispečeno rame stavio svoju iscijeljujuću ruku. “Večeras sam te oslobodio bolne smrti. Karmički zakon zadovoljen je time što ti je vatra nanijela samo mnogo manju bol.”

Jednom prilikom neki stranac je uznemirio Babađijev sveti krug. Nevjerojatno vješto se uspio popeti na skoro nepristupačnu stijenu u blizini učiteljevog logora.

“Gospodine, vi mora da ste veliki Babađi.” Lice čovjeka izražavalo je neizrecivo poštovanje. “Mjesecima sam vas bez prestanka tražio među ovim negostoljubivim stijenama. Preklinjem vas, primite me za učenika.”

Pošto veliki guru nije odgovorio, čovjek je pokazao na ponor do svojih nogu.“

“Ako me odbijete, skočit ću sa ove planine. Život mi ništa ne znači ako me vi ne budete vodili Bogu.”

“Skoči”, reče Babađi ravnodušno. “U tvom sadašnjem stanju razvoja ne mogu te primiti.”

Čovjek se istog trenutka bacio niz klisuru. Babađi je naredio potresenim učenicima da donesu čovjekovo tijelo. Kad su se vratili s raskomadanim tijelom, učitelj je na mrtvog čovjeka položio svoju božansku ruku, i gle - mrtvac je otvorio oči.

“Sad si spreman da postaneš moj učenik”, rekao je Babađi gledajući s ljubavlju svog uskrslog učenika.

“Hrabro si položio težak ispit.232 Smrt te više neće dotaći, sada pripadaš našem stadu besmrtnika.” Zatim je izgovorio uobičajenu formulu za odlazak, “Dera danda uthao”, i cijela grupa je nestala s planine.”

Avatar živi u sveprisutnom duhu. Za njega ništa nije proporcionalno kvadratu udaljenosti. Samo je jedan razlog zašto Babađi iz vijeka u vijek zadržava svoj tjelesni oblik: želja da čovječanstvu pruži primjer njegovih

231 “Babađi je uobičajeni izraz oslovljavanja. Tom titulom obraćaju se mnogim poznatim učiteljima Indije, od kojih, međutim, nijedan nije Babađi, guru Lahirija Mahasaye.

232 To je bio ispit poslušnosti. Kada je prosvijetljeni učitelj rekao “skoči”, čovjek je poslušao. Da je oklijevao, opovrgnuo bi svoju tvrdnju da bez Babađijevog vodstva život smatra bezvrijednim i time otkrio svoje nepovjerenje prema guruu. Zato je taj test, iako drastičan i neobičan u danim okolnostima, bio savršeno prikladan.

vlastitih mogućnosti. Kad čovjek ne bi imao priliku da na trenutak vidi utjelovljenog Boga, ostao bi skrhan teškom obmanom kako ne može nadići svoju smrtnost.

Isus je od samog početka znao tijek događaja u svom životu. Kroz svaki od njih prolazio je ne sebe radi, ne radi karmičke prisile, nego isključivo radi uzdizanja misaonih ljudskih bića. Četiri evanđelista Matej, Marko, Luka i Ivan - zapisali su neizrecivu dramu za korist kasnijih generacija.

Ni za Babađija ne postoji relativnost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. On je od početka poznavao sve faze svog života. Prilagođavajući se ograničenom shvaćanju ljudi, odigrao je mnogobrojne činove svog božanskog života u prisutnosti jednog ili više svjedoka. Tako se dogodilo da je učenik Lahirija Mahasaye bio prisutan kada je

Babađi ocijenio da je sazreo trenutak da objavi mogućnost tjelesne besmrtnosti. To obećanje izrekao je pred Ramom Gopalom Muzumdarom233 kako bi se napokon obznanilo i  nadahnulo ostale koji traže. Velikani izgovaraju svoje riječi i naizgled sudjeluju u prirodnom toku događaja isključivo radi čovjekovog dobra, kao što je

Krist rekao: “Oče, … A ja znadoh da me svagda slušaš nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju kako si me ti poslao..”234

Kada sam u Ranbajpuru sreo Rama Gopala, “Sveca bez sna”, on mi je ispričao čudesnu priču o svom prvom susretu s Babađijem.

“Ponekad sam napuštao svoju usamljenu pećinu i odlazio u Benares kako bih sjedio do nogu Lahirija Mahsaye”, rekao mi je Ram Gopal. “Jedno veče oko ponoći, dok sam meditirao s njim i sa ostalim učenicima, učitelj me je iznenadio neobičnim zahtjevom.

“Rame Gopale,” rekao je, “idi odmah do Dasasamedh kupališnog gata.”

Brzo sam stigao do usamljenog mjesta. Bila je sjajna mjesečina, a zvijezde su svjetlucale.

Pošto sam neko vrijeme sjedio strpljivo šuteći, pažnju mi je privukla golema kamena ploča do mojih nogu. Postupno se dizala otkrivajući podzemnu pećinu. Dok je kamen na neki nepoznat način balansirao zrakom, iz pećine je levitirajući izašao plaštom ogrnut lik mlade i lijepe žene. Visoko u zraku stajala je nepokretno u dubokoj ekstazi. Najzad se pokrenula i blago progovorila.

“Ja sam Matađi,235 Babađijeva sestra. Zamolila sam ga, a također i Lahirija Mahasayu, da večeras dođu u moju pećinu kako bismo raspravljali o nečem važnom.”

Magličasto svjetlo brzo se približavalo preko Gange. Neobičan sjaj odražavao se u neprovidnoj vodi.

Prilazio nam je sve bliže i bliže, sve dok se zasljepljujuće bljesnuvši nije zaustavio kraj Matađi i istog trena se zgusnuo u ljudski lik Lahirija Mahasaye. On se ponizno poklonio pred nogama svetice.

Prije nego što sam došao k sebi od čuda, ugledao sam masu mističnog svjetla kako kruži nebom. Brzo se spuštajući, plameni vir se približio našoj maloj grupi i tu se materijalizirao u predivnog mladića u kojem sam odmah prepoznao Babađija. Izgledao je poput Lahirija Mahasaye, a glavna razlika između njih bila je u tome što

je Babađi izgledao mnogo mlađe jer je imao dugu sjajnu kosu i nije imao brkove.

Lahiri Mahasaya, Matađi i ja kleknuli smo pred guruova sveta stopala. Kad sam dotakao njegovo božansko tijelo, cijelo biće mi je bilo preplavljeno neopisivim osjećajem blaženstva.

“Blagoslovljena sestro,” rekao je Babađi, “namjeravam odbaciti svoje obličje i uroniti u Beskrajnu Rijeku.”

“Već sam naslutila tvoju namjeru, ljubljeni učitelju. Željela sam večeras razgovarati o tome. Zašto bi napustio svoje tijelo?” Predivna žena gledala ga je preklinjući.

“Kakva je razlika u tome jesam li vidljiv ili nevidljiv val u moru svog duha?”

Matađi je odgovorila neobično duhovito: “Besmrtni guru, ako nema razlike, onda te molim da nikad ne napustiš svoje tijelo”.236

“Neka bude tako”, izjavio je Babađi svečano. “Nikad neću napustiti svoje materijalno tijelo. Ono će uvijek biti vidljivo bar malom broju ljudi na zemlji. Gospod je kroz tvoja usta izrazio svoju želju.”

Dok sam sa strahopoštovanjem slušao razgovor tih uzvišenih bića, veliki guru se okrenuo prema meni blagoslovivši me. “Ne boj se, Ram Gopale,” rekao je, “blagoslovljen si što si svjedok ovog besmrtnog obećanja.”

Dok se nježna melodija Babađijevog glasa polako gubila, njegovo tijelo i tijelo Lahirija Mahasaye, polako se uzdiglo i odlevitiralo nazad preko Gange. Oreol blještavog svjetla nadvisivao je njihova tijela dok su nestajali u noćnom nebu. Matađi je odlebdjela do pećine i spustila se. Kamena ploča se sama zatvorila kao da su na djelu

233 Jogi čije je sveprisutno oko opazilo da se nisam poklonio pred svetištem u Tarakesvaru (13. poglavlje).

234 Ivan 11, 42

235 “Sveta Majka”. Matađi također živi vjekovima. Duhovno je skoro jednako napredna kao i njen brat. Vrijeme provodi u ekstazi u skrivenoj podzemnoj pećini blizu Dasasamedh gata u Benaresu.

236 Taj događaj podsjeća nas na Talesa. Veliki grčki filozof učio je kako nema razlike između života i smrti. “Zašto onda ne umreš“, upitao ga je neki kritičar. “Zato što nema razlike”, odgovorio je Tales.

nevidljive poluge. Beskrajno nadahnut vratio sam se kući Lahirija Mahasaye. Bila je rana zora i dok sam mu se klanjao, moj guru mi se nasmiješio sa razumijevanjem.

“Sretan sam zbog tebe, Ram Gopale”, rekao je. “Želja da sretneš Babađija i Matađi, koju si tako često izražavao, najzad se na čudesan način ispunila.”

Ostali učenici obavijestili su me kako se Lahiri Mahasaya od sinoć nije micao sa svog podija.

“Kad si otišao na Dasasamedh gat, održao je nadahnut govor o besmrtnosti”, rekao mi je jedan od učenika. Po prvi put sam potpuno shvatio istinitost stihova u svetim spisima koji tvrde da se čovjek koji je spoznao sebe može u isto vrijeme pojaviti na različitim mjestima u dva ili više tijela.

Kasnije mi je Lahiri Mahasaya objasnio brojne metafizičke pojedinosti u vezi sa skrivenim planom za ovu zemlju”, završio je Ram Gopal. “Bog je odabrao Babađija da ostane u tijelu tijekom ovog ciklusa postojanja svijeta. Vjekovi će dolaziti i prolaziti, a besmrtni učitelj237 promatrajući dramu mnogih vjekova, bit će prisutan na

ovoj zemaljskoj pozornici.

237 “Tko drži riječ moju (ako je neprestano u Kristovoj svijesti) neće vidjeti smrti dovijeka” - Ivan 8, 51. Tim riječima Isus nije mislio na besmrtnost u fizičkom tijelu - monotoni boravak u tjelesnom zatvoru teško da bi poželio i grešnik, a kamoli svatac. Prosvijetljen čovjek o kojem govori Krist, jest onaj koji se iz samrtnog transa neznanja probudio u vječni život. Čovjekova suštinska priroda je sveprisutan i

bezoblični Duh. Prisilno ili karmičko utjelovljenje posljedica je avidye, neznanja. Smrt, kao i rođenje, proizvodi su maye, kozmičke obmane. Oba stanja pripadaju svijetu relativnost.

Poglavlje 34.

Materijalizacija palače u Himalajama

“Babađijev prvi susret sa Lahirijem Mahasayom zvuči kao bajka, i to jedna od malobrojnih u kojoj možemo bolje vidjeti besmrtnog gurua.” Ove riječi svamija Kebalanande bile su uvod u čudesnu priču. Kada mi ju je prvi put ispričao, bio sam doslovno opčinjen. Često sam molio svog blagog učitelja sanskrta da mi ponovi tu

priču koju mi je kasnije gotovo istim riječima ispričao Šri Juktešvar. Oba ova učenika Lahirija Mahasaye čuli su tu neobičnu priču iz usta svog gurua.

“Prvi put sam sreo Babađija u svojoj trideset i trećoj godini”, rekao je Lahiri Mahasaya. “U jesen 1861. godine bio sam stacioniran u Danapuru kao knjigovođa u vladinom vojnotehničkom odsjeku. Jednog jutra pozvao me je upravnik odsjeka.

“Lahiri,” rekao je, “iz glavnog štaba je upravo stigao telegram. Premješten si u Ranikhet gdje se otvara vojna služba.”238

S jednim slugom krenuo sam na put dugačak pet stotina milja. Putujući konjskom zapregom, za trideset dana stigli smo u mjesto Ranikhet239 u Himalajama.

Moje dužnosti u kancelariji nisu bile teške. Mogao sam provoditi sate lutajući po veličanstvenim planinama. Čuo sam glas kako su veliki sveci blagoslovili taj kraj svojom prisutnošću. Veoma sam ih želio  vidjeti. Jednog ranog popodneva dok sam lutao, zaprepašteno sam čuo glas kako me iz daljine zove po imenu.

Nastavio sam se hitro penjati uz Drongiri planinu. Pomalo me je obuzimala nelagodnost pri pomisli kako se možda neću znati vratiti prije nego što džunglu obavije mrak.

Konačno sam stigao na zaravan okruženu pećinama. Na jednoj od stijena stajao je mladić smiješeći se i pružajući mi ruku u znak dobrodošlice. Bio sam zaprepašten kada sam opazio kako mi je vrlo sličan po svemu izuzev po svojoj kosi bakrene boje.

“Došao si, Lahiri!” Svetac mi se ljubazno obratio na hindu jeziku. “Odmori se ovdje u ovoj pećini. Ja sam bio taj koji te je zvao.”

Ušao sam u ugodnu malu pećinu u kojoj je bilo nekoliko vunenih pokrivača i nekoliko posuda za vodu.

“Da li se sjećaš ovog mjesta, Lahiri?” Jogi je pokazao na pokrivač složen u uglu.

“Ne, gospodine.” Pomalo ošamućen neobičnošću događaja, dodao sam: “Moram otići prije mraka.

Sutra ujutro moram u kancelariju.” Tajnoviti svetac odgovorio mi je na engleskom:

“Kancelarija je ovamo premještena radi tebe, a ne ti radi kancelarije.”

Zanijemio sam kada sam čuo kako ovaj šumski asketa ne samo što govori engleski, već i parafrazira Kristove240 riječi.

“Vidim da je moj telegram djelovao.” Nisam razumio jogijevu primjedbu, pa sam upitao što znači.

“Mislim na telegram kojim si pozvan u ovo usamljeno mjesto. Ja sam bio taj koji je tvom pretpostavljenom sugerirao da te premjesti u Ranikhet. Kada čovjek osjeća svoje jedinstvo sa cijelim čovječanstvom, može se poslužiti svačijim mozgom kao radio odašiljačem.” Zatim je blago dodao: “Lahiri, sigurno ti je ova pećina poznata?”

Pošto sam zaprepašteno šutio, svetac mi se približio i blago me je udario po čelu. Od njegovog magnetskog dodira mozgom mi je prošla čudesna struja, budeći u meni drage uspomene iz prošlog života.

“Sjećam se!” Skoro sam se gušio od jecaja. “Ti si moj guru Babađi, koji je uvijek bio moj!” Prizori iz prošlosti oživjeli su u mom sjećanju. Ovdje, u ovoj pećini, proveo sam mnoge godine svoje prošle inkarnacije.

Savladan neizrecivim uspomenama suznih očiju sam zagrlio stopala svog učitelja.

“Čekao sam te ovdje više od tri decenije - čekao da mi se vratiš!” U Babađijevom glasu odzvanjala je nebeska ljubav. “Iskliznuo si mi iz ruku i nestao u burnim valovima s one strane smrti. Dotakao te je čarobni štapić karme i ti si nestao! Ti si mene izgubio iz vida, ali ja tebe nikada! Pratio sam te preko blistavog astralnog mora po kojem plove nebeski anđeli. Pratio sam te kroz tamu i svjetlo, kroz oluje i promjene kao majka ptica koja čuva svoje mladunče. Kad si proživio svoj ljudski rok u maternici i rodio se, moje oko je bdjelo nad tobom. Kada si kao dijete sjedio na pijesku Nadiye u položaju lotosa, bio sam nevidljivo prisutan! Strpljivo sam

bdio nad tobom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, čekajući ovaj savršeni dan. Sada si sa mnom! Evo tvoje svete ponjave za asane na kojoj si svakodnevno sjedio kako bi svoje gladno srce ispunio Bogom! Vidiš li kako sam sjajno izglačao mjedenu čašu kako bi opet iz nje mogao piti! Drago moje dijete, je li sad shvaćaš?”

238 Sada vojni sanatorij. Do 1861. britanska vlada je već uspostavila telegrafski saobraćaj.

239 Ranikhet je smješten u pokrajini Allmora u podnožju jednog od najviših Himalajskih vrhova.

240 “Subota je načinjena čovjeka radi, a nije čovjek subote radi” - Marko 2, 27.

“Što da kažem, učitelju moj”, slomljeno sam promrmljao. “Je li je itko ikad čuo za takvu besmrtnu ljubav?” Bacio sam dug i ushićen pogled na svoje vječno blago, svog gurua u životu i smrti.

“Lahiri, potrebno ti je čišćenje. Popij ulje iz ove zdjele i legni kraj rijeke.” Smiješeći se ustanovio sam da je Babađijeva praktična mudrost kao i uvijek bila u prvom planu.

Poslušao sam njegove upute. Iako se spuštala ledena himalajska noć, u svakoj ćeliji mog tijela pulsirala je ugodna toplina, unutrašnje zračenje. Pitao sam se nije li nepoznato ulje sadržavalo kozmičku toplinu.

Ledeni vjetrovi puhali su oko mene u mraku i zavijali izazivajući me. Hladni valovi rijeke Gogash tu i tamo prelijevali su se preko mog tijela ispruženog na stjenovitoj obali. U blizini su zavijali tigrovi, ali se nisam bojao. Sila koja je zračila u meni, davala mi je sigurnost nepobjedive zaštite. Proletjelo je nekoliko sati. Izblijedjele

uspomene jednog drugog života utkale su se u sadašnji blistavi uzorak ponovnog susreta s mojim božanskim guruom.

Moja razmišljanja prekinuo je zvuk koraka. Nečija ruka pomogla mi je da u mraku ustanem i pružila mi je suhu odjeću.

“Dođi, brate,” rekao je drug, “učitelj te čeka.”

Poveo me je kroz šumu. Mračnu noć osvijetlio je iznenada bljesak iz daljine. “Da li je moguće da sunce izlazi”, upitao sam. “Zar je moguće da je noć prošla?”

“Upravo je ponoć.” Moj vodič se tiho nasmijao. “Ono svjetlo dolazi od sjaja zlatne palače koju je večeras ovdje materijalizirao neusporedivi Babađi. U davnoj prošlosti jednom si izrazio želju241 da uživaš u ljepotama palače. Naš učitelj sada ispunjava tvoju želju oslobađajući te time karmičkog ropstva.“ Zatim je dodao:

“Veličanstvena palača bit će večeras pozornica za tvoju inicijaciju u krija jogu. Sva tvoja braća pridružit će se da ti zažele dobrodošlicu, radujući se što je došao kraj tvom dugotrajnom progonstvu. Pogledaj!”

Pred nama je stajala palača od sjajnog zlata. Optočena bezbrojnim draguljima, usred vrtova pružala je prizor neviđene veličanstvenosti. Sveci anđeoskog lica stajali su kraj sjajnih vrata koja su bila gotovo crvena od rubina. Visoki svodovi bili su optočeni dijamantima, safirima i smaragdima.

Pratio sam svog druga u prostranu dvoranu za primanje. Zrakom se širio miris tamjana i ruža.

Svjetiljke sa sjenkama bacale su svjetlo u raznim bojama. Male grupe poklonika, svijetle i tamne kože, melodično su pjevale ili sjedile u meditativnom položaju uronjene u unutrašnji mir. Atmosferu je prožimala živahna radost.

“Napajaj oči, uživaj u umjetničkim ljepotama ove palače, jer je stvorena isključivo tebi u čast.” Moj vodič se suosjećajno smiješio dok sam ja klicao čudeći se.

“Brate,” rekao sam, “ljepota ove građevine nadilazi moć ljudskog zamišljanja. Molim te, otkrij mi tajnu njenog porijekla.”

“Rado ću te obavijestiti.” Tamne oči mog druga iskrile su mudrošću. “Zapravo u toj materijalizaciji nema ničeg što se ne bi moglo objasniti. Cijeli svemir je materijalizirana Stvoriteljeva misao. Ova teška zemaljska gromada, koja lebdi u prostoru, je Božji san. On je sve načinio od svoje svijesti kao što čovjek koji sanja ponovo stvara i oživljava sve stvoreno.

Bog je prvo stvorio zemlju kao ideju. Zatim je oživio, stvoreni su atomi energije. Onda je složio atome u čvrstu kuglu. Sve njene molekule drže se zajedno Božjom voljom. Kad tu volju povuče, zemlja će se opet raspasti u energiju. Energija će se rastopiti u svijesti. Ideja o zemlji nestat će iz objektivne stvarnosti.

U snu se slike materijaliziraju podsvjesnom mišlju onoga koji sanja. Kada se ta kohezivna misao povuče (čovjek se probudi), san i njegovi elementi nestaju. Čovjek zatvori oči i podigne građevinu sna koju, kada se probudi, dematerijalizira bez ikakvog napora. U tome slijedi Božji arhetipski primjer. Slično tome, kada se

probudi u kozmičkoj svijesti, bez napora će dematerijalizirati iluzije svog zemaljskog sna.

Pošto je sjedinjen sa svemoćnom Božjom voljom, Babađi može pozvati elementarne atome da se slože, a zatim izraze u bilo kakvom obliku. Ova zlatna palača stvorena u trenutku, stvarna je podjednako kao i ova zemlja. Babađi je stvorio ovu predivnu građevinu od svog duha i pazi da se ona održi.” Zatim je dodao:

“Kada ta struktura posluži svojoj svrsi, Babađi će je dematerijalizirati.”

Dok sam obuzet strahopoštovanjem šutio, moj vodič je rukom opisao veliki luk. “Ova blistava palača ukrašena draguljima nije sagrađena ljudskim naporima. Ni zlato ni dragulji nisu s mukom iskopani u rudnicima.

Građevina stoji čvrsto kao monumentalni izazov čovječanstvu. Tko god shvati da je sin Božji, kao što je to shvatio Babađi, može postići svaki cilj koristeći beskrajno duševno bogatstvo. Običan kamen u sebi čvrsto skriva tajnu ogromne atomske energije,242 a smrtni čovjek je prema tome božanska atomska centrala.”

241 Karmički zakon zahtijeva da svaka čovjekova želja na kraju bude ispunjena. Želja je prema tome lanac koji vezuje čovjeka za kotač reinkarnacije.

242 Teorija o atomskoj strukturi materije iznesena je u drevnim indijskim traktatima vaisešike i nyaye. “Golemi svjetovi, šaroliki kao čestice prašine u zraku sunca, smješteni su u šupljinama svakog atoma” - Yoga-vasištha.

Mudrac je sa obližnjeg stola dohvatio vazu. Drška joj je blistala od dijamanata. “Naš veliki guru stvorio je ovu palaču pretvarajući u čvrsto stanje bezbroj slobodnih kozmičkih zraka”, nastavio je. “Pipni ovu vazu i dijamante na njoj. Proći će na svakom čulnom ispitu.”

Pregledao sam vazu i prešao rukom preko glatkih zidova u sobama na kojima je bio debeli sloj sjajnog zlata. Svaki od obilno razbacanih dragulja bio je dostojan kraljevske krune. Osjetio sam duboko zadovoljstvo.

Želja iz prošlih života koja je skriveno tinjala u podsvijesti, kao da se istovremeno ispunila i ugasila. Moj dostojanstveni drug poveo me je pod ukrašene svodove, pa kroz hodnike u cijeli niz soba bogato namještenih u stilu kraljevske palače. Ušli smo u ogromnu dvoranu. U sredini je stajalo zlatno prijestolje optočeno šarenim,

blještavim draguljima. Na njemu je u položaju lotosa sjedio uzvišeni Babađi. Kleknuo sam na sjajni pod do njegovih nogu.

“Lahiri, uživaš li još uvijek u ostvarenju svog sna?” Oči mog gurua svijetlile su kao i njegovi safiri.

“Probudi se! Sve tvoje zemaljske žeđi bit će zauvijek ugašene.” Promrmljao je nekoliko mističnih riječi blagoslova.

“Ustani, sine moj, kako bi putem krija joge ušao u Kraljevstvo Božje.”

Babađi je ispružio ruku. Iz nje je suknula homa (žrtveni plamen) okružena voćem i cvijećem. Pred tim plamtećim oltarom primio sam oslobodilačku jogijsku tehniku.

Obredi su završeni u ranu zoru. U svom ushićenju nisam osjećao potrebu za snom, pa sam lutao palačom u kojoj je bilo svakakvog blaga i odabranih umjetničkih predmeta. Kada sam se spustio u mirisne vrtove, opazio sam u blizini iste one pećine i gole planinske stijene koje se jučer nisu mogle pohvaliti time da se nalaze kraj palače ili cvjetne terase.

Ponosno sam ušao u palaču koja je bajkovito blistala na hladnom himalajskom suncu i potražio svog učitelja. On je i dalje sjedio na prijestolju okružen mnogobrojnim učenicima koji su šutjeli.

“Lahiri, ti si gladan”, progovorio je Babađi. “Zatvori oči.” Kada sam ih ponovo otvorio više nije bilo ni čarobne palače ni njenih slikovitih vrtova. Sada smo svi sjedili na goloj zemlji na istom onom mjestu gdje je bila palača, nedaleko od sjenovitih pećina s ulazima koje je obasjavalo sunce. Sjetio sam se kako je moj vodič rekao da će palača biti dematerijalizirana, a njeni zarobljeni atomi pušteni u supstancu misli iz koje su i potekli. Iako začuđen, s povjerenjem sam gledao svog gurua. Nisam

znao što da očekujem u ovom danu čudesa.

“Ispunjena je svrha zbog koje je palača stvorena”, objasnio je Babađi. Sa tla je podigao zemljanu posudu. “Stavi ovamo ruku i dobit ćeš jelo koje želiš.”

Čim sam dotaknuo široku praznu zdjelu, u njoj su se stvorili prženi lućiji u maslacu, kari i probrani slatkiši. Prionuo sam opazivši kako zdjela ostaje puna. Kada sam završio sa jelom, potražio sam vodu. Moj guru mi je pokazao na posudu ispred mene. I gle, hrana je nestala, a u posudi je bila voda, bistra kao iz gorskog izvora.

“Mali broj smrtnika zna da kraljevstvo Božje sadrži u sebi i kraljevstvo svjetovnih ispunjenja”, osvrnuo se Babađi. “Božansko kraljevstvo obuhvaća i zemaljsko, ali ovo posljednje, pošto je iluzorno, ne može u sebi sadržavati suštinu stvarnosti.”

“Ljubljeni učitelju, jučer uvečer pokazali ste mi punu mjeru ljepote na zemlji i na nebu!” Osmjehnuo sam se sjećajući se nestale palače. Sigurno ni jedan jogi nije iniciran u uzvišene tajne duha u tako luksuznoj okolini!”

Mirno sam gledao na sadašnji prizor koji je bio u oštroj suprotnosti s tim luksuzom. Gola zemlja, nebo umjesto krova i pećine kao primitivan zaklon, bile su dražesno prirodno okruženje anđeoskih svetaca oko mene.

Tog popodneva sjedio sam na svojoj prostirci posvećenoj uspomenama dubokih duhovnih doživljaja iz prošle inkarnacije. Moj božanski guru prišao mi je i prešao mi rukom preko glave. Ušao sam u stanje nirvikalpa samadhija i tako blažen proveo sedam neprekidnih dana. Prolazeći redom stupnjeve samospoznaje, prodro sam u

besmrtno kraljevstvo stvarnosti. Otpala su sva varljiva ograničenja. Duša mi se ustoličila na vječnom oltaru kozmičkog duha. Osmog dana pao sam učitelju pred noge preklinjući ga da me zadrži kod sebe u svetoj divljini.

“Sine moj,” rekao je Babađi grleći me, “u ovoj inkarnaciji svoju ulogu moraš igrati pred očima javnosti.

Mnoge živote proveo si usamljen meditirajući, a sada moraš među ljude. Zato što me nisi sreo prije nego što si se oženio i zaposlio, postoji dubok razlog. Moraš se odreći misli kako ćeš se pridružiti našem tajnom društvu u Himalajama. Tvoj život leži na bučnim trgovima gdje ćeš poslužiti kao primjer idealnog jogija-kućedomaćina. Plač

mnogobrojnih zbunjenih muškaraca i žena nije pao na gluhe uši”, nastavio je. “Velikani su te izabrali da doneseš duhovnu utjehu krija joge mnogobrojnim ozbiljnim tragaocima istine. Milijuni opterećeni porodičnim vezama i teškim svjetovnim dužnostima ohrabrit će se kad vide tebe, kućedomaćina kao što su i oni sami. Moraš

ih voditi tako da uvide kako vrhunska jogijska ostvarenja nisu nemoguća za porodičnog čovjeka. Čak i u ovom svijetu, jogi koji točno izvršava svoje dužnosti bez osobnih motiva ili vezanosti, korača sigurnom stazom prosvjetljenja.

Ništa te ne prisiljava da se odrekneš svijeta jer si u sebi već prerezao sve karmičke veze. Nisi od ovoga svijeta, a ipak moraš biti u njemu. Preostaju ti još mnoge godine savjesnog ispunjavanja porodičnih građanskih i spiritualnih dužnosti. Novi dah božanske nade osjetit će se nad jalovim srcima svjetovnih ljudi. Iz tvog

uravnoteženog života shvatit će kako oslobođenje više zavisi od unutrašnjeg nego od izvanjskog odricanja.”

Tako su mi daleko izgledali porodica, kancelarija, svijet, dok sam slušao svog gurua u usamljenim himalajskim visinama. No, u njegovim riječima zvučala je nepokolebljiva istina. Pokorno sam se složio da napustim ovu blagoslovljenu luku mira. Babađi me je poučio strogim pravilima koja treba poštovati prilikom prenošenja jogijskog umijeća sa učitelja na učenika.

“Krija ključ daj samo učenicima koji su toga dostojni”, rekao je Babađi. “Samo onaj tko se zavjetuje kako će sve žrtvovati u potrazi za Bogom, dostojan je da pomoću nauke meditacije otkrije vrhovnu tajnu života.”

“Anđeoski učitelju, pošto ste već počastili čovječanstvo oživljavanjem izgubljenog umijeća krije, ne biste li povećali svoj dar time što biste malo ublažili ove zahtjeve?” Gledao sam Babađija preklinjućim pogledom.

”Molim vas dozvolite mi da prenesem kriju svim tragaocima za istinom čak i ako se u početku ne budu mogli zavjetovati da će se u sebi odreći svega. Izmučenim muškarcima i ženama ovog svijeta, proganjanim trostrukom patnjom243 potrebno je naročito ohrabrenje. Možda se nikada neće usuditi izaći na put istine ako im uskratimo inicijaciju u kriju.”

“Neka bude tako. Možeš slobodno davati kriju svima koji te ponizno zamole za pomoć. Kroz tebe je izražena Božja želja.” Tim jednostavnim riječima milostivi guru je ukinuo stroge zaštitne mjere koje su vjekovima skrivale kriju od svijeta.

Nakon kratke šutnje, Babađi je dodao: “Ponovi svakom od svojih učenika ovo veličanstveno obećanje iz Bhagavad gite:244 Svalpam asya dharmasya trayate mahato bhayat.”

Kada sam slijedećeg jutra kleknuo do Babađijevih stopala da me blagoslovi pri odlasku, osjetio je kako ga nerado napuštam.

“Mi se ne možemo rastati, drago moje dijete.” S ljubavlju mi je dotakao rame. “Gdje god bio, kad me pozoveš, odmah ću doći.”

Utješen tim čudesnim obećanjem i obogaćen novopronađenim zlatom božanske istine, sišao sam niz planinu.

U kancelariji su mi drugovi zaželjeli dobrodošlicu, jer su već deset dana mislili da sam se izgubio u džunglama Himalaja. Ubrzo je stiglo pismo iz uprave. “Lahiri se treba vratiti u Danapur”, glasilo je. “U Ranikhet je premješten greškom. Na tu dužnost trebalo je poslati drugog čovjeka.”

Nasmiješio sam se razmišljajući o skrivenom tijeku događaja koji me je odveo u najudaljeniju točku Indije.

Prije povratka u Danapur, proveo sam nekoliko dana s jednom bengalskom porodicom u Moradabadu.

Društvo od šest prijatelja skupilo se da me pozdravi. Kada sam poveo razgovor o duhovnom, moj domaćin mračno je primijetio.

“Ah, u Indiji danas više nema svetaca!”

“Babu,” vatreno sam protestirao, “naravno da u ovoj zemlji još ima velikih učitelja!” Žar osjećanja me je primorao da ispričam svoje čudesne događaje u Himalajama. Društvo je učtivo izrazilo nevjericu.

“Lahiri,” rekao mi je blagim glasom jedan od njih, “razrijeđen planinski zrak djelovao je na tvoj duh.

Mora da si nam ispričao neki svoj san.” Izgarajući žarom istine, rekao sam ne misleći: “Ako ga pozovem, moj guru će doći ovamo u ovu kuću.” U očima svih bljesnuo je interes. Nije čudno što je grupa nestrpljivo htjela vidjeti sveca koji bi se materijalizirao na tako neobičan način.

Donekle nerado, zamolio sam ih za tihu prostoriju i dva nova vunena pokrivača.

“Učitelj će se materijalizirati iz etera”, rekao sam. “Ostanite u tišini s druge strane vrata. Ubrzo ću vas pozvati.”

Utonuo sam u meditativno stanje ponizno dozivajući svog gurua. Zamračena soba uskoro se ispunila blagim svjetlom. Izronio je blistavi Babađijev lik.

“Lahiri, zar me zoveš zbog takve sitnice?” Učiteljev pogled bio je strog. “Istina je za one koji ozbiljno traže, a ne za dokone radoznalce. Lako je vjerovati kada čovjek vidi. Tada nema ničeg što bi se moglo poreći.

Nadosjetilnu istinu zaslužuju i otkrivaju samo oni koji uspiju nadići svoj prirodni materijalistički skepticizam.”

Zatim je ozbiljno dodao: “Pusti me da odem!”

Pao sam mu pred noge preklinjući ga.

“Sveti učitelju, razumijem da sam pogriješio. Ponizno vas molim da mi oprostite. Usudio sam se da vas pozovem, jer sam želio da ovi duhovni slijepci povjeruju. Pošto ste milostivo uslišili moju molitvu, molim vas, nemojte otići a da ne blagoslovite moje prijatelje. Iako ne vjeruju, ipak su bili spremni provjeriti istinitost mojih neobičnih tvrdnji.”

243 Tjelesna, duševna i duhovna patnja koja se manifestira kao tjelesna bolest, psihički poremećaji ili “kompleksi” i duševno neznanje.

244 Drugo pjevanje, stih 40: “Stoga će te čak i malo vršenje tog religioznog obreda (dharme), spasiti od groznog straha (mahato bhayat), goleme patnje sadržane u iskustvima života i smrti, koja se neprestano ponavljaju.”

“Dobro, dakle, ostat ću. Ne želim te diskreditirati pred prijateljima.” Babađi se smiješio, ali je ipak blago dodao: “Od sada, sine moj, doći ću samo kada ti budem potreban, a ne uvijek kada me pozoveš.”245

Kada sam otvorio vrata, u maloj grupi vladala je napeta tišina. Kao da ne vjeruju svojim čulima, moji prijatelji zurili su u blistavi lik koji je sjedio na pokrivačima.

“To je masovna hipnoza”, glasno se nasmijao jedan iz grupe. “Nitko nije mogao ući u ovu sobu bez našeg znanja!”

Babađi im se približio smiješeći se i pokazao svakom od njih da dotakne toplo čvrsto meso njegovog tijela.

Sumnje su bile raspršene, a moji prijatelji su se pokajali i sa strahopoštovanjem bacili na pod pred Babađijeve noge.

“Pripremite halvu.”246 Znao sam da je Babađi to tražio kako bi ih još više uvjerio u svoju materijalnu stvarnost. Dok se halva kuhala, božanski guru je ljubazno razgovarao. Bilo je neobično vidjeti kako od svakog ovog nevjernog Tome postaje pobožni sveti Pavao. Kada smo pojeli halvu, Babađi nas je redom blagoslovio.

Iznenadni bljesak, i bili smo svjedoci trenutne dematerijalizacije Babađijevog tijela u magličasto svjetlo. Učiteljeva volja usklađena s Bogom olabavila je stisak nad atomima etera, koje je sakupila kao svoje tijelo. Trilijuni sićušnih biotrona nestali su u beskonačnom rezervoaru.

Uskoro sam se vratio u Danapur. Čvrsto usidren u duhu opet sam preuzeo svoje dužnosti na poslu i u porodici.”

Lahiri Mahasaya ispričao je svamiju Kebalanandi i Šri Juktešvaru kako je još jednom sreo Babađija u okolnostima koje su odgovarale guruovom obećanju: “Doći ću kada ti budem potreban.”

“Pozornica je bila Kumbha-mela u Allahabadu”, rekao je Lahiri Mahasaya svojim učenicima. “Otišao sam tamo za vrijeme kratkog odmora od svojih dužnosti u kancelariji. Dok sam šetao među monasima i sadhuima koji su iz daleka došli na ovu svečanost, primijetio sam asketu premazanog pepelom kako pruža svoju prosjačku

zdjelu. Pomislio sam kako je licemjeran zato što koristi izvanjske simbole odricanja bez odgovarajuće unutrašnje milosti. Tek što sam prošao pored askete, kada mi je začuđen pogled pao na Babađija. Klečao je pred nepočešljanim pustinjakom.

“Guruđi,” požurio sam njemu, “što radite, gospodine?”

“Perem noge ovom čovjeku koji se svega odrekao, a zatim ću oprati njegove kuhinjske potrepštine.”

Babađi mi se smiješio poput djeteta. Znao sam kako mi želi staviti do znanja kako od mene traži da ne kritiziram nikoga, nego da vidim Gospoda u tjelesnom hramu svakog čovjeka, bio on superioran ili inferioran. Veliki guru je dodao:

”Služeći mudre i glupe sadhue, učim se najvećoj od vrlina, onoj koja je Bogu najdraža, a to je poniznost.”

245 Na putu prema Beskonačnom čak i prosvijetljeni učitelji kao što je Lahiri Mahasaya, mogu biti i suviše gorljivi, pa ih treba disciplinirati. U Bhagavad giti čitamo mnogo puta kako božanski guru Krišna kori princa svih poklonika, Arđunu.

246 Kaša od pšenične paste pržene na maslacu i kuhane s mlijekom.

Poglavlje 35.

Kristoliki život Lahirija Mahasaye

“Pusti sada, jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom.”247

Tim riječima upućenim Ivanu Krstitelju, kao i tražeći od Ivana da ga krsti, Isus je priznao božanska prava svog gurua.

Proučavajući s poštovanjem Bibliju s orijentalnog stanovišta248 i sa intuitivnom percepcijom, zaključio sam da je Ivan Krstitelj u prošlim životima bio Kristov veliki guru. Neki odlomci u Bibliji podrazumijevaju da su Ivan i Isus u svojim prošlim inkarnacijama bili Ilija i njegov učenik Elizej (to su imena iz Starog zavjeta.

Grčki prevodioci preveli su ih kao Elijas i Eliseus. U Novom zavjetu ona se ponavljaju u tom izmijenjenom obliku).

Sam kraj starog zavjeta predskazuje ponovno utjelovljenje Ilije i Elizeja: “Evo, ja ću vam poslati Iliju proroka prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodnji.” Prema tome, Ivan (Ilija) je poslat “prije dolaska Gospoda”249 rođen nešto ranije kako bi nagovijestio Krista. Ilijinom ocu Zahariju javio sa anđeo da bi mu posvjedočio kako je njegov sin Ivan, koji će se tek roditi, nitko drugi nego Ilija.

“A anđeo reče mu: ne boj se, Zaharija, jer je uslišana tvoja molitva: i žena tvoja Elizabeta rodit će ti sina, i nadjeni mu ime Ivan… mnoge će sinove Izraelove obratiti ka Gospodu Bogu njihovu. I on će ići pred njim250 u duhu i sili Ilijinoj da obrati srca otaca k djeci, i nevjernike k mudrosti pravednika, i pripravi Gospodu narod gotov.”251

Isus je dva puta nedvosmisleno identificirao Iliju kao Ivana. “Ali vam kažem da je Ilija već došao, i ne poznaše ga, … Tada razumješe učenici da im govori za Ivana Krstitelja.”252

I opet je Krist rekao: “Jer su svi proroci i zakon proricali do Ivana. I ako hoćete vjerovati, on je Ilija što će doći.”253

Kad je Ivan zanijekao da je Ilija,254 mislio je da u poniznoj halji Ivana on više ne igra uzvišenu ulogu Ilije, velikog gurua. U svojoj prošloj inkarnaciji predao je “ogrtač” svoje slave i svoje duhovno bogatstvo svom učeniku Elizeju.“ “A Elizej reče: Neka mi u dio padne obilje tvoga duha. A on (Ilija) mu odgovori: Mnogo tražiš: ako ne budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe bit će ti tako. …I podiže plašt Ilijin koji bijaše pao s njega.

…Sinovi proročki …rekoše: Počinu duh Ilijin na Elizeju.”255

Uloge su izmijenjene jer više nije potrebno da Ilija-Ivan bude prividni učitelj Elizeju-Isusu, koji je sada bio božanski savršen.

Prilikom svoje transfiguracije na brdu256 Krist je pored Mojsija vidio svog gurua Iliju. Također, u času najveće muke na križu Isus je zazvao Božje ime: “Eli! Eli! lama sabakthani? …A neki od onih što stajahu ondje čuvši to govorahu: ovaj zove Iliju. …A ostali govorahu: stani da vidimo hoće li doći Ilija da mu pomogne.”257

247 Matej 3, 15

248 Mnogobrojni odlomci iz Biblije otkrivaju da su pisci Starog i Novog zavjeta razumjeli i priznavali zakon reinkarnacije. Ciklus reinkarnacije pruža za različite faze evolucije u kojima se nalazi čovječanstvo, razumnije objašnjenje od sadašnje zapadne teorije koja pretpostavlja da je nešto (svijest o ja) nastalo iz ničeg, postojalo s promjenljivom jačinom trideset i devedeset godina, da bi se opet vratilo u prvobitnu prazninu. Nepojmljiva priroda takve praznine je problem koji bi razveselio dušu svakog srednjovjekovnog skolastika.

U Bibliji se na nekoliko mjesta spominje zakon karme i njegova logička posljedica, ponovno rađanje u tijelu (vidi 42 poglavlje) kao, na primjer: “Tko prolije krv čovječju, njegovu će krv proliti čovjek! - Postanak 9,6. Ako svaki ubojica mora i sam biti ubijen “od ljudi”, tada će za tu osvetu u većini slučajeva biti potrebno više od jednog životnog vijeka. Današnja policija jednostavno nije dovoljno brza!

Rana kršćanska crkva prihvaćala je učenje o reinkarnaciji. To učenje tumačili su gnostici i mnogi crkveni oci, među njima Klement Aleksandrijski i slavni Origen (obojica iz III vijeka), kao i sveti Jeronim (V vijek). Na Drugom saboru u Carigradu 553. Godine to učenje prvi put je proglašeno herezom. U to vrijeme mnogi kršćani su smatrali kako učenje o reinkarnaciji ostavlja čovjeku i suviše vremena, te ga zbog toga ne potiče da se odmah trudi oko svog spasenja. Potiskivanje te istine dovelo je do niza grešaka i zbrke.

Milijuni ljudi nisu svoj “jedini život” posvetili traganju za Bogom, nego za uživanjima ovog svijeta - jednom dobivenog, a uskoro zauvijek izgubljenog! Istina je da se čovjek uvijek ponovo rađa na zemlji sve dok ne postane svjestan da je sin Božji.

249 Malahija 4, 5

250 “Pred njim”, tj. “pred Gospodom”.

251 Luka 1, 13-17

252 Matej 17, 12-13

253 Matej 11, 1314. Usporedi s Malahija 4, 5

254 Ivan 1, 21

255 II Carevi 2, 9--15

256 Matej 17, 3

257 Matej 27, 46- 49

Veza između učitelja i učenika, koja odolijeva vremenu i koja je postojala između Ivana i Isusa, postojala je i između Babađija i Lahirija Mahasaye. S nježnom brigom besmrtni guru je prešao ponor koji je zjapio između dva života njegovog učenika i vodio prve korake djeteta, a zatim čovjeka Lahirija Mahasaye. Tek pošto je učenik napunio trideset dvije godine, Babađi je ocijenio kako je sazrjelo vrijeme da se ponovo javno uspostavi nikada prekinuta veza. Poslije kratkog susreta u Ranikhetu, nesebični učitelj je poslao ljubljenog učenika u svijet da izvrši svoje poslanstvo.

“Doći ću kada ti budem bio potreban.” Koliko god volio, koji smrtnik može to obećati?

Uopćeno u društvu nepoznat, veliki duhovni preporod počeo je udaljenoj točki Benaresa. Isto kao što se miris cvijeća ne može ugušiti, tako ni Lahiri Mahasaya nije mogao prikriti svoju svetost, živeći mirno kao idealni kućedomaćin. Polako su dolazili poklonici, kao pčele, iz svakog dijela Indije, tražeći božanski nektar oslobođenog

učitelja.

Jedan od prvih koji je opazio neobičnu nadzemaljsku promjenu na svom činovniku bio je njegov engleski nadzornik koji ga je zbog toga nazvao “ekstatičnim babuom”.

“Gospodine, izgledate tužni. Što vas muči”, jednog jutra Lahiri Mahasaya je suosjećajno upitao svog poslodavca.

“Žena u Engleskoj veoma mi je bolesna, pa sam zabrinut.”

“Donijet ću vam vijesti od nje.” Lahiri Mahasaya napustio je prostoriju i kratko vrijeme sam sjedio.

Kad se vratio, utješno se smiješio.

“Vašoj ženi je bolje. Upravo vam piše pismo”. Sveznajući jogi citirao je dijelove pisma. “Ekstatični babu, ja znam da vi niste običan čovjek. Ali teško mogu povjerovati da možete ukinuti prostor i vrijeme!”

Konačno je stiglo obećano pismo. Začuđeni nadzornik vidio je da uz dobre vijesti od žene, pismo sadrži iste one rečenice koje mu je prije nekoliko nedjelja naveo Lahiri Mahasaya. Žena je stigla u Indiju nekoliko mjeseci kasnije. Kada je srela Lahirija Mahasayu, s poštovanjem ga je pogledala.

“Gospodine,” rekla je, “dok sam bila bolesna u Londonu, ugledala sam vaš lik okružen sjajnom aurom. Istog trena sam ozdravila.”

Svakog dana, jedan ili dva poklonika potražili bi uzvišenog gurua zbog inicijacije u kriya jogu. Osim ovih spiritualnih dužnosti, dužnosti na poslu i u porodici, veliki učitelj se oduševljeno bavio obrazovanjem.

Organizirao je mnogobrojne studijske grupe i aktivno sudjelovao u razvijanju velike srednje škole u Bengalolita četvrti Benaresa. Njegove redovne govore o svetim spisima prozvali su “Gita sastancima”. Mnogobrojni tragaoci za istinom revno su ih posjećivali.

Svojim mnogobrojnim aktivnostima Lahiri Mahasaya je želio odgovoriti na uobičajeni izazov: “Kada se završe poslovne i društvene dužnosti, preostaje li vremena za duboku meditaciju?” Skladno uravnotežen život velikog gurua-kućedomaćina postao je tiha inspiracija tisućama ljudi. Zarađujući samo skromnu plaću, štedljiv,

malih zahtjeva, dostupan svima, učitelj je prirodno i sretno koračao stazom svjetovnog života.

On kojega je Bog već uzdigao na svoje prijestolje, iskazivao je poštovanje svim ljudima bez obzira na njihove različite zasluge. Kada bi ga poklonici pozdravljali on im se klanjao. S djetinjom poniznošću često bi dodirivao stopala drugih, ali je rijetko dozvoljavao da se ta počast iskaže njemu.

Značajno je bilo u životu Lahirija Mahasaye to što je dar joge dijelio ljudima svih vjera. Među njegovim učenicima nisu bili samo hindusi nego i muslimani kršćani. Monisti i dualisti, pripadnici različitih pravaca ili oni bez vjere, univerzalni guru ih je sve primao i podučavao. Jedan od njegovih najnaprednijih učenika bio je

Abdul Gufur Khan, musliman. Lahiri Mahasaya je pokazao veliku hrabrost jer je, iako pripadnik najviše kaste Brahmana, činio sve što je mogao da slomi krutu kastinsku bigotnost svog vremena. Ljudi iz svih društvenih slojeva nalazili su zaštitu pod učiteljevim sveprisutnim krilima. Ko i svi Bogom nadahnuti proroci, Lahiri

Mahasaya pružio je ljudima novu nadu.

“Uvijek imajte na umu da ne pripadate nikome i da nitko ne pripada vama. Pomislite kako ćete jednog dana iznenada morati sve na ovom svijetu  napustiti, pa se s Bogom upoznajte sada”, govorio je veliki guru svojim učenicima. “Pripremite se za astralno putovanje i smrt tako što ćete se svakodnevno voziti u cepelinu božanske

percepcije. Zbog obmane vidite sami sebe kao gomilu mesa i kostiju, a to je u najboljem slučaju kolijevka nevolje. Meditirajte neprekidno da biste uvidjeli kako ste beskonačna suština s one strane svake patnje. Ne budite robovi tijela. Koristeći tajni jogijski ključ, naučite pobjeći u carstvo duha.”

Veliki guru hrabrio je svoje mnogobrojne učenike da se pridržavaju dobre stare discipline u svojoj vlastitoj vjeri. Naglašavajući sveobuhvatnu prirodu krija joge kao praktične tehnike oslobođenja, Lahiri Mahasaya je ostavljao svojim učenicima slobodu da se u životu izražavaju u skladu sa svojom okolinom i odgojem.

“Neka se musliman klanja pet puta na dan”, isticao je učitelj. “Hindus bi trebao meditirati četiri puta na dan, a kršćanin se četiri puta dnevno moliti Bogu i potom čitati Bibliju.”

Nepogrešivom moći razlučivanja guru je vodio svoje sljedbenike stazama bhakti (predanosti), karme (djelovanje), đnane (mudrosti) ili radža (kraljevska ili potpuna) joge, u skladu s prirodnim sklonostima svakog pojedinca.

Veliki guru savjetovao je svojim učenicima da izbjegavaju teorijsku raspravu o svetim spisima. “Mudar je onaj koji drevna otkrivenja i sam doživi, a ne onaj koji o njima samo čita”, govorio je. “Riješite sve svoje probleme meditacijom. Beskorisna vjerska razmatranja zamijenite iskustvenom povezanošću s Bogom. Očistite duh

od dogmatskog teološkog tereta i otvorite prolaz svježim iscijeliteljskim vodama direktne percepcije.258 Osluškujte unutrašnji božanski glas koji će odgovoriti na svako vaše životno pitanje. Iako izgleda da čovjek veoma spretno dovodi sebe u nevolju, dosjetljivost božanskog pomagača nije ništa manja.

Jednog dana učiteljeva sveprisutnost se pokazala pred mnogobrojnim učenicima koji su slušali njegovo predavanje o Bhagavad giti. Dok je objašnjavao značenje kutastha ćaitanye ili kristove svijesti za cijelu vibrirajuću kreaciju, iznenada mu je ponestalo daha, on je povikao: “Davim se u tijelima mnogih duša na japanskoj obali!”

Slijedećeg jutra učenici su u novinama pročitali kako je u blizini japanske obale potonuo brod, i kako su mnogi našli smrt u valovima.

Mnogobrojni učenici Lahirija Mahasaye koji su živjeli u udaljenim dijelovima Indije bili su usprkos toga svjesni njegove zaštitničke sveprisutnosti. “Uvijek sam sa onima koji vježbaju kriju”, tješio je one učenike koji nisu mogli ostati u njegovoj blizini. “Vodit ću vas u vašu kozmičku domovinu tako što ću proširiti moć vaše percepcije.”

Jedan poklonik koji nije mogao doći u Benares dobio je točna uputstva za kriju u snu. Lahiri Mahasaya ispunio je njegove molitve i pojavio se kako bi ga podučio.

Lahiri Mahasaya je u nekoliko navrata odgovarao učenike koji su se željeli zarediti. “Ne biti u Bogu probuđen, a nositi žutu haljinu, zbunjujuće je za društvo”, govorio je. Zaboravite na izvanjske znakove odricanja koji vam mogu štetiti izazivajući u vama lažni ponos. Ništa nije važno osim vašeg upornog svakodnevnog duhovnog napredovanja. Zato koristite krija jogu.” Ako bi netko od učenika zapostavio neku od

svojih svjetovnih obaveza, učitelj bi ga blago prekorio.

“Riječi Lahirija Mahasaye bile su blage i blagotvorne čak i kada je morao otvoreno govoriti o učenikovim greškama, rekao je jednom Šri Juktešvar, a zatim skrušeno dodao: ”ni jedan od učenika nije izmakao njegovim ubodima.” Nisam mogao a da se ne nasmijem, ali sam iskreno uvjeravao Šri Juktešvara kako je svaka njegova riječ muzika za moje uši, bila oštra ili ne.

Lahiri Mahasaya je pažljivo podijelio kriju na četiri progresivne inicijacije.259 Više tehnike davao je samo kada bi se pokazao određeni duhovni napredak. Jednog dana jedan učenik je protestirao, pošto je bio uvjeren kako njegova vrijednost nije pravilno ocijenjena.

“Učitelju,” rekao je “sada sam sigurno spreman za drugu inicijaciju.”

Tog trenutka vrata su se otvorila da propuste skromnog učenika Brindu Bhagata, pismonošu u Benaresu.

“Sjedi pored mene, Brinda.” Veliki guru mu se ljubazno nasmiješio. “Kaži mi jesi li spreman za drugu tehniku krija joge?”

Mali pismonoša sklopio je molećivo ruke. “Gurudeva,” rekao je uzbuđeno, “molim vas, dosta je inicijacija! Kako mogu asimilirati bilo kakvo uzvišenije učenje? Danas sam vas došao zamoliti za blagoslov jer me je prva božanska krija toliko opila da ne mogu raznositi pisma!”

“Brinda već pliva u moru duha.” Na te riječi Lahirija Mahasaye drugi učenik pognuo je glavu.

“Učitelju,” rekao je, “vidim da sam bio slab zanatlija i da sam svoju krivicu svalio na svoje oruđe.”

Pismonoša koji je bio neobrazovan, metodom krija joge se kasnije toliko razvio, da su oni učeni ponekad tražili da im protumači teže dijelove iz svetih spisa. Tako je mali Brinda koji nije poznavao ni grijeh ni gramatiku, postao poznat među učenim panditima.

Određen broj učenika Lahirija Mahasaye koji su bili na utjecajnim položajima, željeli su reklamom  povećati broj poklonika krije. Guru je to odbio. Jedan od učenika, kraljevski ljekar vladara Benaresa, želio je organizirano širiti jedno od učiteljevih imena, “Kasi aba” (uzneseni iz Benaresa). Guru je i to zabranio.

“Neka se miris krija cvijeta širi prirodno bez ikakvog razmetanja”, rekao je. “Njene sjemenke pustit će korijenje u duhovno plodnim srcima.” Iako veliki učitelj nije prihvaćao sistem pripovijedanja preko modernih medija neke organizacije ili objavljivanje u štampi, znao je da će snaga njegove poruke navaliti kao neodoljiva

258 Tražite istinu u meditaciji, a ne u pljesnivim knjigama. Ako želite vidjeti mjesec, gledajte u nebo, a ne u jezero. – Perzijska poslovica.

259 Pošto krija joga ima velik broj podpodjela, Lahiri Mahasaya je izdvojio četiri koraka za koje je smatrao da sadrže suštinu i da su najkorisniji u praksi.

bujica i vlastitom snagom preplaviti ljudski duh. Izmijenjen i čist život poklonika bio je jednostavna garancija besmrtne vitalnosti joge.

Godine 1866, dvadeset i pet godina poslije inicijacije u Ranikhetu, Lahiri Mahasaya se povukao u penziju.260 Pošto su ga sada mogli posjećivati i danju, učenici su dolazili u sve većem broju. Veliki guru je većinu vremena provodio šuteći, spokojno sjedeći u položaju lotosa. Rijetko je napuštao mali salon, čak i da bi se prošetao po ostalim dijelovima kuće. Rijeka učenika stizala je skoro neprekidno po guruov daršan (sveti pogled).

Sa strahopoštovanjem su posjetioci promatrali natprirodne crte koje su se mogle uočiti u uobičajenim fiziološkim stanjima. Lahiri Mahasaja nije disao, nije spavao, nisu mu kucali puls i srce, satima nije treptao očnim kapcima, a bio je obavijen aurom dubokog mira. Nitko tko bi ga posjetio nije se vratio bez duhovnog

nadahnuća. Svima bi bilo jasno da su primili blagoslov od pravog božjeg čovjeka.

Učitelj je sada dozvolio svom učeniku Panchanonu Bhattacharyi da u Kalkuti otvori “Institut arijskog poslanstva”. Učenik je ovdje širio poruku krija joge i za narod pripremao određene jogijske lijekove. U skladu s drevnim običajem, Lahiri Mahasaya je svim ljudima za liječenje različitih bolesti davao nim ulje.261

Kada je guru zamolio nekog od učenika da destilira ulje, on bi lako izvršio taj zadatak. No ako bi netko drugi to pokušao, naišao bi na neobične prepreke. Vidio bi, na primjer, da je ulje poslije propisanog postupka destilacije skoro isparilo. Očigledno je jedan od potrebnih sastojaka bio i učiteljev blagoslov.

Institut za arijsko poslanstvo poduzeo je objavljivanje mnogobrojnih guruovih komentara svetih spisa.

Kao ni Isus i neki drugi veliki proroci, Lahiri Mahasaya nije pisao knjige, ali učenici su zabilježili njegova pronicljiva tumačenja.

Učiteljev unuk, Šri Ananda Mohan Lahiri, napisao je zanimljivu knjižicu o kriji. “Tekst Bhagavad gite je dio velikog epa Mahabharate gdje se nalazi nekoliko ključnih tačaka (vyas-kuta), piše Šri Ananda. “Ako te ključne tačke ne razriješimo, nećemo naći ništa drugo do mitske priče koje se lako mogu pogrešno razumjeti.

Ako te ključne tačke ne razriješimo, izgubili smo nauku koja se na Istoku održala nadljudskim strpljenjem, a koja je nastajala tisućama godina eksperimentiranja. Komentari Lahirija Mahasaye bile su riječi koje su iznijele na vidjelo i oslobodile od alegorijskog balasta pravu nauku o religiji koja je tako spretno sakrivena zagonetkama i slikovitim jezikom svetih spisa. Učitelj je dokazao da vedske formule nisu nerazumljiva igra riječi, već imaju duboko naučno značenje…

Znamo kako je čovjek obično bespomoćan pred bujicom zlih strasti, no te strasti nemaju nikakve moći nad čovjekom koji više nije motiviran da im podlegne, jer je putem joge postigao više stanje trajnog blaženstva.

Ovdje odricanje, negacija nižih strasti, ide ruku pod ruku s doživljajem blaženstva. Bez takve naknade, svi moralni propisi koji se uglavnom sastoje od zabrana, su nam uzaludni…

Život Lahirija Mahasaye izmijenio je zastarjelo shvaćanje kako je joga nešto tajanstveno. Moramo imati na umu da ono što je prije tisuću godina bilo tajanstveno, sada više nije, a ono što je danas tajanstveno za stotinjak godina može biti sasvim jasno. Zakon krija joge je vječan. On je istinit kao i matematika. Kao ni jednostavna pravila zbrajanja i oduzimanja, ne može se uništiti. Kad bismo spalili sve knjige o matematici, logički umovi bi ponovo otkrili njene zakone. Ako bi uništili sve svete knjige o jogi, njeni osnovni zakoni bi izašli na vidjelo kad god bi se pojavio istinski jogi koji utjelovljuje čistu predanost, pa prema tome i čisto znanje.”

Kao što je Babađi jedan od najvećih avatara, mahavatar, a Šri Juktešvar đnanavatar ili inkarnacija mudrosti, tako se Lahiri Mahasaya može s pravom nazvati yogavatarom ili inkarnacijom joge. Kvalitativno i kvantitativno, on je podigao duhovni nivo društva. Po svojoj moći da svoje bliske učenike uzdigne do duhovne veličine jednog Krista i po svom širenju istine među narodom, Lahiri Mahsaya spada među spasitelje čovječanstva.

260 U državnoj službi proveo je ukupno trideset i pet godina.

261 Drvo margosa u Istočnoj Indiji. Njegova medicinska vrijednost priznata je danas i na Zapadu.

U drevnim indijskim raspravama medicinska nauka dijeli se na osam grana: salya (kirurgija), salakya (bolesti iznad vrata), kayaćiktsa (medicina u užem smislu), bhutavidya (duševne bolesti), kaumara (briga za djecu), agada (toksikologija), rasayana (dugovječnost) i vagikara (tonici). Vedski ljekari upotrebljavali su vrlo precizne kirurške instrumente, primjenjivali su plastičnu kirurgiju, carski rez i vršili su operacije na mozgu, znali su kako da ponište djelovanje otrovnih plinova i vješto su koristili lijekove. Slavni grčki ljekar Hipokrat, koji je živio u V vijeku p. n. e., posudio je dio svoje materiae medicae iz indijskih izvora. Ayurveda, ili indijska medicina (u doslovnom prijevodu “Nauka o životu”), zasniva se na klasifikaciji životnih sila kojih ima pet. To su prana, struja koja kristalizira; samana, struja koja asimilira; udana, metabolička struja; vyana, cirkulacijska struja i apana, struja koja eliminira. Zdravlje zavisi o skladnoj ravnoteži svih životnih sila dok vrše pet bitnih tjelesnih funkcija.

Neki jogiji savjetuju učenicima da jednom nedjeljno poste; da jedu nekoliko puta na dan, ali nikad previše odjednom; da se svakog dana kupaju i izlažu tijelo zraku i suncu. Voće, integralna riža i kozje mlijeko navode se u drevnim tekstovima kao dijeta za ljude koji su se posvetili religioznoj praksi.

Ljudi trebaju jesti jednostavno i zdravo, ali ne trebaju voditi o tome beskrajne razgovore.

Što se tiče čuda, često je govorio: “O djelovanju suptilnih zakona koji su ljudima uopćeno nepoznati ne treba javno raspravljati niti ih objavljivati u štampi bez zrelog razmišljanja.” Ako izgleda kao da sam na ovim stranicama zanemario njegovo upozorenje, onda je to zato što sam u sebi osjetio da on na to pristaje.

Kao jogi-kućedomaćin, Lahiri Mahasaya je donio praktičnu poruku primjerenu potrebama moderne Indije.

U Indiji danas ekonomske i vjerske prilike nisu ni približno tako savršene kao što su bile u drevnoj Indiji. Stoga veliki guru nije poticao ideal jogija kao lutajućeg askete s prosjačkom zdjelom. Naprotiv, naglašavao je prednosti koje moderni jogi stiče time što sam zarađuje za život, što je materijalno neovisan od društva od kojeg je teško nešto izmoliti i što vježba jogu u skrovitosti svog doma. Tom savjetu Lahiri Mahasaya je dodao svoj ohrabrujući primjer. Mogli bi ga nazvati “najnovijim modelom” jogija.

Babađi je htio da njegov način života bude primjer budućim jogijima ne samo na Istoku, već naročito na Zapadu.

Nova nada za novog čovjeka! “Sjedinjenje s Bogom,” objavio je yogavatar, “moguće je osobnim naporom i ne zavisi od teoloških uvjerenja i hirova Kozmičkog Diktatora.”

Poglavlje 36.

Babađijev interes za Zapad

“Učitelju, jeste li ikada sreli Babađija?” Bila je tiha ljetna noć u Seramporeu. Velike tropske zvijezde blistale su nam nad glavama dok sam sjedio kraj Šri Juktešvara na terasi u ašramu.

“Jesam.” Učitelj se nasmiješio mom direktnom pitanju. Oči su mu zasjale s poštovanjem. “Tri puta sam blagoslovljen pogledom na besmrtnog gurua. Prvi put sam ga sreo u Allahabadu na jednoj od Kumbha-mela.”

Vjerske svečanosti koje se u Indiji održavaju od prastarih vremena poznate su pod imenom Kumbhamela.

Zahvaljujući njima narod nikada nije izgubio iz vida spiritualne ciljeve. Svakih šest ili dvanaest godina skupljaju se milijuni pobožnih hindusa da bi sreli tisuće sadhua, jogija, svamija i asketa svih vrsta. Mnogi od njih su pustinjaci koji nikada ne napuštaju svoja prebivališta izuzev da bi došli na Mele i blagoslovili narod.

“Kada sam prvi put sreo Babađija, još nisam bio svami”, nastavio je Šri Juktešvar. “Ali Lahiri Mahasaya me je već uveo u tehniku krija joge. Savjetovao me je da odem na Melu koja se održavala u januaru 1894. godine u Allahabadu. Tada sam prvi put bio na Kumbha-meli. Imao sam malu vrtoglavicu od vike i guranja gomile. Gledajući naokolo nisam opazio ni jedno prosvijetljeno lice. Prelazeći preko mosta na Gangi,

primijetio sam poznanika kako stoji sa ispruženom prosjačkom zdjelom.

„Ovaj skup nije ništa drugo nego zbrka buke i prosjaka“, mislio sam razočaran. „Pitam se da li su naučnici na Zapadu, koji strpljivo uvećavaju krug praktičnog znanja, Bogu miliji od ovih danguba koji reklamiraju vjeru, ali su koncentrirani na milostinju!“

Moje kritičko razmišljanje o društvenoj reformi prekinuo je glas sanjasina koji je stao ispred mene.

“Gospodine, zove vas neki svetac”, rekao je.

“Tko je on?”

“Dođite i pogledajte sami.”

Oklijevajući, poslušao sam ovaj savjet i uskoro sam se našao kraj drveta koje je pružalo zaklon guruu i privlačnoj grupi učenika. Učitelj, neobičnog blistavog lika, sjajnih tamnih očiju ustao je i zagrlio me.

“Dobro došao, svamiđi”, rekao je ljubazno.

“Gospodine, ja nisam svami”, odgovorio sam, naglašavajući svaku riječ.

“Oni koje po Božjem nalogu obdarim naslovom svamija, nikada taj naslov ne odbijaju.” Svetac mi se obraćao jednostavno, ali iz njegovih riječi zvučalo je duboko uvjerenje. Istog trenutka zapljusnuo me je val duhovnog blagoslova. Smiješeći se svom iznenadnom unapređenju u red svamija,262 poklonio sam se pred

stopalima velikog i anđeoskog bića u ljudskom liku, koje me je tako počastilo.

Babađi - jer to je bio on - mi je pokazao da sjednem kraj njega pod drvo. Bio je snažan i mlad i sličio na Lahirija Mahasayu. Ali ta sličnost nije mi toliko upadala u oči iako sam često slušao kako o njoj govore.

Babađi posjeduje moć kojom može  spriječiti svaku misao u čovjekovom mozgu. Očigledno je veliki guru želio da se u njegovom prisustvu ponašam sasvim prirodno, a ne da budem obuzet strahopoštovanjem.

“Što misliš o Kumbha-meli?”

“Veoma sam razočaran, gospodine.” Zatim sam brzo dodao: “Bio sam razočaran sve dok nisam sreo vas.

Nekako mi se čini da sveci ne spadaju u ovu gužvu.”

“Dijete moje,” rekao je učitelj, iako sam ja očigledno bio skoro dva puta stariji od njega, “ne osuđuj sve zbog grešaka mnogih.” Sve na zemlji je dvostrukog karaktera, kao pomiješan pijesak i šećer. Budi mudar kao mrav koji odnosi samo šećer, a pijesak ostavlja. Iako mnogi sadhui koji su ovdje prisutni još žive u obmani, Mela je

blagoslovljena i sa nekoliko ljudi koji su spoznali Boga.”

S obzirom na to da sam i sám susreo tako uzvišenog učitelja, odmah sam se složio s njim.

“Gospodine, razmišljao sam o naučnicima na Zapadu koji po inteligenciji u mnogome nadilaze većinu ovdje sakupljenih ljudi, a žive u udaljenoj Europi i Americi, pripadaju različitim vjerama i ne poznaju vrijednost ovakvih Mela. Tim ljudima bi susret sa učiteljima iz Indije mogao biti vrlo koristan. Iako intelektualno visoko razvijeni, mnogi ljudi na Zapadu vjenčali su se sa krajnjim materijalizmom. Ostali, slavni u nauci i

filozofiji, ne prepoznaju suštinsko jedinstvo religije. Njihove vjere su nepremostive prepreke koje prijete da će ih zauvijek odvojiti od nas.”

“Vidim kako te Zapad zanima podjednako kao i Istok.” Babađijevo lice sjalo je od odobravanja. “Osjetio sam da suosjećaš sa svim ljudima, bilo da su oni na Istoku ili na Zapadu. Zato sam te i pozvao ovamo.

Istok i Zapad moraju pronaći zlatni srednji put koji se sastoji od djelovanja i duhovnosti,“ nastavio je. “Indija mora mnogo naučiti od Zapada na području materijalnog razvoja. Za uzvrat, ona će Zapad poučiti

262 Mahant (poglavar) Buddh Gaya kasnije je Šri Juktešvara formalno uveo u red svamija.

univerzalnim metodama koje će omogućiti da se religiozna uvjerenja zasnuju na nerazorivim temeljima jogijske nauke.

Ti ćeš, svamiđi, odigrati ulogu u budućoj skladnoj razmjeni između Istoka i Zapada. Za nekoliko godina poslat ću ti učenika kojeg ćeš obučiti širenju joge na Zapadu. Titraji mnogobrojnih duša koje tamo traže istinu, preplavljuju me kao bujica. U Americi i u Europi vidim potencijalne svece koji čekaju da budu probuđeni.”

Tada je Šri Juktešvar prekinuo svoje pripovijedanje i značajno me je pogledao.

“Sine moj,” rekao je smiješeći se na mjesečini, ”ti si učenik kojeg mi je Babađi obećao poslati prije tolikih godina.”

Bio sam sretan što sam saznao da je Babađi usmjerio moje korake prema Šri Juktešvaru, ali mi je bilo teško vidjeti sebe na dalekom Zapadu, daleko od mog voljenog gurua i spokojnog života u asramu.

“Babađi je zatim govorio o Bhagavad giti”, nastavio je Šri Juktešvar. “Na moje iznenađenje, s nekoliko riječi pohvale dao mi je naslutiti kako zna da sam pisao komentare za Gitu.”

“Molim te, svamiđi, da preuzmeš još jedan zadatak”, rekao je veliki učitelj. “Napiši kratku knjigu o osnovnom jedinstvu koje leži u temeljima kršćanskih i hinduističkih svetih spisa. Usporednim citatima pokaži da su nadahnuti sinovi govorili iste istine koje su sada pomračene sektaškim razlikama.”

“Maharađi,”263 odgovorio sam sumnjičavo, “kakva zapovijest! Hoću li je moći izvršiti?”

Babađi se tiho nasmijao. “Zašto sumnjaš, sine moj”, reče hrabreći me. “Čije je zapravo ovo djelo i tko je onaj koji sve čini? Sve što je Gospod kroz mene izgovorio, mora se neizostavno ispuniti.”

Procijenio sam kako će mi svečev blagoslov dati snage, pa sam pristao da napišem knjigu. Osjećajući da se bliži trenutak rastanka, nerado sam ustao sa svog sjedišta od lišća.

“Poznaješ li Lahirija”, upitao je učitelj. “On je velika duša, zar ne? Reci mu za naš sastanak.” Zatim mi je dao poruku za Lahirija Mahasayu. Pošto sam se ponizno poklonio, svetac mi se dobrodušno nasmijao.

“Kada knjiga bude gotova, posjetit ću te”, obećao je. “Za sada, doviđenja.”

Slijedećeg dana napustio sam Allahabad i krenuo vlakom u Benares. Kada sam stigao kod svog gurua, ispričao sam priču o čudesnom svecu na Kumbha-meli.

“Zar ga nisi prepoznao?” Oči Lahirija Mahasaye su se smiješile.

“Vidim da nisi mogao jer te je on u tome spriječio. To je moj jedinstveni guru, nebeski Babađi!”

“Babađi”, ponovio sam sa strahopoštovanjem. “Jogi-Krist Babađi! Nevidljivo vidljivi spasitelj Babađi! O, kada bih mogao vratiti vrijeme i još jednom biti u njegovoj prisutnosti kako bih pred njegovim lotosovim stopalima pokazao svoju predanost!”

“Ne mari”, tješio me je Lahiri Mahasaya. “Obećao je kako će te opet vidjeti.”

“Gurudeva, božanski učitelj me je zamolio da vam predam ovu poruku: Reci Lahiriju kako je njegova energija za ovaj život skoro iscrpljena.”

Kada sam izrekao te riječi lice Lahirija Mahasaye zadrhtalo je kao munjom pogođeno. U trenu sve oko njega je zamrlo. Osmijeh na licu pretvorio se u strogost. Poput drvene skulpture, mračno i nepokretno na svom sjedištu, tijelo mu je skoro izgubilo boju. Bio sam uzbuđen i začuđen. Nikada u životu nisam vidio da tako

radosna duša pokazuje tako svečanu ozbiljnost. Ostali učenici uplašeno su zurili. Prošlo je tri sata u tišini. Zatim je Lahiri Mahasaya povratio svoje veselo ponašanje i ljubazno razgovarao sa svakim učenikom. Svi smo odahnuli. Iz učiteljeve reakcije na Babađijevu poruku shvatio sam kako je ona Lahiriyu Mahasayi bila nepogriješiv

glas o tome da će njegovo tijelo uskoro ostati bez stanovnika. Njegova strašna šutnja pokazala je da je moj guru istog trenutka sebe preispitao, presjekao posljednju nit koja ga je vezivala za materijalni svijet i sklonio se u svoju besmrtnu duhovnu domovinu. Babađijeva primjedba bila je njegov način da kaže: “Uvijek ću biti sa tobom.”

Iako su Babađi i Lahiri Mahasaya bili sveznajući pa im nije bilo potrebno saobraćati preko mene ili bilo koga drugog, velikani često pristaju na ulogu u ljudskoj drami. S vremena na vrijeme prenose svoja proročanstva preko glasnika onako kako je to uobičajeno, da bi ostvarenje njihovih riječi nadahnulo vjerom u Boga širi krug ljudi koje će kasnije čuti tu priču.

“Uskoro sam napustio Benares i u Seramporeu sam počeo raditi na zadatku koji mi je dao Babađi”, nastavio je Šri Juktešvar. “No, tek što sam započeo, napisao sam pjesmu posvećenu besmrtnom guruu. Stihovi su bez napora tekli iz mog pera, iako nikada ranije nisam pokušao  napisati pjesmu na sanskrtu.

U noćnoj tišini uspoređivao sam Bibliju sa Sanatana dharmom.264 Citirajući Kristove riječi pokazao sam kako je njegovo učenje u suštini jednako otkrivenjima Veda. Knjigu sam brzo završio. Shvatio sam da ovaj brzi

263 “Veliki kralj” - izraz poštovanja.

264 Doslovno, “vječna religija”, ime kojim se naziva cjelokupno učenje Veda. Sanatana dharmu počeli su nazivati hinduizmom u doba Grka. Oni su narod na obalama rijeke Ind nazivali Induima ili Hinduima. U pravom smislu riječi, Hindu se odnosi samo na sljedbenike Sanatana dharme ili hinduizma. Naziv Indijci odnosi se i na hinduse i muslimane kao i na ostale stanovnike na tlu Indije. Staro ime za Indiju je Aryavarta, doslovno “boravište Arijaca”. Sanskrtski korijen arya znači “vrijedan, svet, plemenit”. Kasnija zloupotreba riječi arijski za označavanje tjelesnih, a ne duhovnih karakteristika, navela je velikog orijentalistu Maksa Milera da kaže:

“Etnolog koji govori o arijskoj rasi, arijskoj krvi, arijskim očima i kosi, za mene je grješnik kao i lingvista koji bi govorio o dolihocefalnom rječniku ili brahicefalnoj gramatici.”

blagoslov dugujem milosti svog Parama-guru-maharađa.265 Tekst se prvo pojavio u časopisu Sadhusambad, a kasnije u formi knjige pod naslovom Sveta nauka.

Onog jutra kada sam završio sa svojim književnim naporima, otišao sam na Rai gat da se okupam u Gangi”, nastavio je učitelj. ”Gat je bio pust. Jedno vrijeme sam mirno stajao i uživao u sunčanom miru. Pošto sam se smočio u blistavoj vodi, krenuo sam kući. Jedini zvuk koji je remetio tišinu, bio je zvuk moje smočene odjeće. Prolazeći pored velikog banyan drveta blizu obale, nešto me je nagnalo da se okrenem. Tamo, u sjenci banyana, okružen s nekoliko učenika, sjedio je veliki Babađi!

“Zdravo, svamiđi!” Zvonak učiteljev glas me je uvjerio da ne sanjam. “Vidim da si uspješno završio svoju knjigu. Kao što sam obećao, evo me da ti se zahvalim.”

Srce mi je brzo kucalo dok sam se bacio pred njegove noge. “Param-guruđi, biste li vi i vaši učenici počastili svojom prisutnošću moj dom tu u blizini”, zamolio sam ga preklinjući.

Vrhunski guru odbio je smiješeći se. “Ne, dijete moje, mi smo ljudi koji volimo zaklon drveća. Ovo mjesto je sasvim udobno.”

“Molim vas onda da se ovdje malo zadržite.” Gledao sam ga preklinjući. Odmah ću se vratiti sa posebnim slatkišima.”

Kada sam se za nekoliko minuta vratio sa zdjelom slatkiša, banyan drvo nije više pružalo zaklon nebeskoj grupi. Pretražio sam sve oko gata, ali u srcu sam znao kako je grupa već odletjela na eterskim krilima.

To me je duboko povrijedilo. “Ako se opet sretnemo neću progovoriti s njim ni riječ”, govorio sam samom sebi. “Neljubazno je bilo od njega da me tako ostavi.” Moja ljutnja rađala se, naravno, iz ljubavi.

Nekoliko mjeseci kasnije posjetio sam Lahirija Mahasyu u Benaresu. Kada sam ušao u njegov mali salon, moj guru me smiješeći upitao: “Zar nisi na pragu sreo Babađija?”

“Nisam,” odgovorio sam iznenađen.

“Dođi ovamo.” Lahiri Mahasaya blago mi je dodirnuo čelo. Odmah sam ugledao Babađijev lik kraj vrata, rascvjetan poput savršenog lotosa. Sjetio sam se stare uvrede i nisam se poklonio.

Božanski guru gledao me je svojim bezdanim očima. “Ljutiš se na mene.”

Zašto se ne bih ljutio gospodine”, odgovorio sam. “Pali ste s neba sa svojom tajanstvenom grupom i opet nestali u nepoznatom.”

“Rekao sam da ću se vidjeti s tobom, ali ne i koliko ću dugo ostati.”

Babađi se tiho nasmijao. “Uvjeravam te, da si bio toliko uzbuđen pa je tvoj unutrašnji nemir bio ono što me je otjeralo nazad u eter.”

Ovo nimalo laskavo objašnjenje odmah me je umirilo. Kleknuo sam pred njegovim nogama. Vrhunski guru ljubazno me je potapšao po ramenu.

“Moraš više meditirati, dijete moje”, rekao je. “Pogled ti još nije nepogrješiv - nisi me opazio kako se skrivam iza sunčevog svjetla.”

Tim riječima, izrečenim glasom nebeske flaute, Babađi je nestao u skrivenom sjaju.

“To je bila jedna od mojih posljednjih posjeta mom guruu u Benaresu”, završio je Šri Juktešvar. “Kao što je Babađi prorekao na Kumbha-meli približavao se kraj inkarnaciji kućedomaćina Lahiriya Mmahasaye. U ljeto 1895. godine, na njegovom mišićavom tijelu, na leđima stvorio se mali čir. Nije ga želio operirati. Na svom

tijelu je odrađivao lošu karmu nekih svojih učenika. Kada učenici nisu odustajali, učitelj je zagonetno govorio: “Tijelo mora naći razlog da ode. Slažem se sa svim što namjeravate učiniti.”

Nakon kratkog vremena, neusporedivi guru napustio je tijelo. Sada ga više ne moram tražiti u njegovom malom salonu. Svojim sveprisutnim vodstvom on blagosilja svaki dan mog života.”

Mnogo godina kasnije, po kazivanju naprednog učenika svamija Keshabanande,266 čuo sam čudesni izvještaj svjedoka o odlasku Lahirija Mahasaye.

“Nekoliko dana prije nego što je napustio tijelo, materijalizirao se preda mnom dok sam sjedio u svom ašramu u Haridvaru”, rekao mi je Keshabananda.

“Dođi odmah u Benares”, i s tim riječima je nestao.

265 Parama-guru doslovno znači “vrhovni guru” ili “guru svih gurua” i odnosi se na učiteljsko naslijeđe. Babađi, kao guru Lahirija Mahasaye, bio je Šri Juktešvarov parama-guru.

266 Moja posjeta Keshabanandinom ašramu opisana je u 41. poglavlju.

Odmah sam sjeo na vlak za Benares. U kući mog gurua našao sam sakupljene mnogobrojne učenike.

Učitelj je tog dana267 satima tumačio Gitu. Zatim nam se jednostavno obratio: “Sad idem kući.”

Uplašeni jecaji navrli su kao neodoljiva bujica.

“Utješite se. Ustat ću iz mrtvih.” Pošto je to rekao, Lahiri Mahasaya se tri puta okrenuo u krugu, da bi se zaustavio u položaju lotosa licem prema sjeveru, i slavno ušao u konačni mahasamadhi.268

“Lijepo tijelo Lahirija Mahasaye, koje su njegovi poklonici toliko voljeli, spaljeno je na Manakarnika gatu svete Gange, uz svečane obrede za kućedomaćina”, nastavio je Keshabananda. “Slijedećeg dana u deset sati ujutro, dok sam još bio u Benaresu, sobu mi je preplavilo snažno svjetlo. I gle, ispred mene je stajao Lahiri Mahasaya od krvi i mesa! Izgledao je potpuno isto kao i njegovo staro tijelo osim što se činilo mlađim i blistavijim. Moj božanski guru je progovorio.

“Keshabananda,” rekao je, “to sam ja. Od raspadnutih atoma svog spaljenog tijela uskrsnuo sam u isti oblik mog starog tijela. Obavio sam u svijetu svoj posao kućedomaćina. Ipak ne napuštam zemlju potpuno. Od sada ću neko vrijeme provoditi s Babađijem na Himalajama i u svemiru.”

Blagoslovivši me s nekoliko riječi, uzvišeni učitelj je nestao. Srce mi se ispunilo čudesnim nadahnućem.

Uznesen sam u duhu, kao što su to bili Kristovi i Kabirovi269 učenici kad su ugledali svoje gurue žive nakon njihove tjelesne smrti.

Kad sam se vratio u svoj usamljeni ašram u Haridvaru, ponio sam sa sobom sveti pepeo svog gurua”, nastavio je Keshabananda. Znam da je on uzmakao prostorno vremenskom kavezu - sveprisutna ptica je slobodna. Ipak, srce mi je nalazilo utjehu u tome da sačuvam njegove svete ostatke.”

Drugi učenik koji je bio blagoslovljen pogledom na svog uskrslog gurua, je Panchanon Bhattacharya, osnivač arijskog poslanstva u Kalkuti. Posjetio sam Panchanona u njegovom domu u Kalkuti i sa uživanjem slušao kako pripovijeda o godinama provedenim sa svojim učiteljem. Na kraju mi je ispripovijedao najčudesniji

doživljaj u svom životu.

“Ovdje, u Kalkuti, u deset sati ujutro, dakle u vrijeme poslije njegovog spaljivanja, Lahiri Mahasya se pojavio preda mnom sav u sjaju”, rekao je Panchanon.

Svami Pranabananda, “Svetac sa dva tijela”, povjerio mi je svoj natprirodni doživljaj.

“Nekoliko dana prije nego što je Lahiri Mahasaya napustio svoje tijelo, primio sam od njega pismo u kojem me moli da odmah dođem u Benares”, rekao mi je Pranabananda kada me je posjetio u mojoj školi u Rančiju. “Bio sam spriječen pa nisam mogao odmah krenuti. Usred priprema za putovanje, oko deset sati

ujutro, iznenada me je preplavila radost što vidim sjajni lik svog gurua.”

“Zašto žuriti u Benares”, rekao je Lahiri Mahasaya smiješeći se. “Tamo me više nećeš naći.” Kada sam shvatio težinu njegovih riječi, sav slomljen zajecao sam, vjerujući da je to samo vizija.

Učitelj mi je prišao, tješeći me. “Evo, dodirni me”, rekao je. “Živ sam kao i uvijek. Nemoj tugovati.

Zar nisam uvijek s tobom?”

Sa usana ova tri velika učenika sišla je čudesna istina: Ujutro, u deset sati, jedan dan nakon spaljivanja tijela Lahirija Mahasaye kraj svete Gange,270 uskrsli učitelj u svom pravom ali preobraženom tijelu, pojavio se pred trojicom učenika od kojih je svaki bio u drugom gradu.

“A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ,Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti,tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?“271

267 Lahiri Mahasaya je napustio tijelo 26. septembra, 1895. godine. Za nekoliko dana proslavio bi svoj šezdeset i sedmi rođendan.

268 Tri puta se okrenuti oko sebe, zatim sjesti prema sjeveru, je dio vedskog rituala koji obavljaju učitelji, pošto unaprijed znaju trenutak svoje tjelesne smrti. Posljednja meditacija, u kojoj se učitelj stapa s kozmičkim aum-om, zove se mahasamadhi, tj veliki samadhi.

269 Veliki svetac koji je živio u XVI vijeku, a sljedbenici su mu bili i hindusi i muslimani. Kad je umro, učenici su se posvađali oko načina na koji treba obaviti pogrebne obrede. Ogorčeni učitelj ustao je iz mrtvih i dao im uputstva: “Polovinu mojih smrtnih ostataka zakopajte po muslimanskom obredu, a drugu polovinu spalite u skladu s hinduskim običajem.” Zatim je nestao. Kada su učenici podigli pokrov koji je prekrivao njegovo tijelo našli su samo buket cvijeća. Polovinu cvijeća muslimani su poslušno zakopali u Magharu, i to svetište poštuju do današnjeg dana. Druga polovina spaljena je u skladu s hinduskim običajem.

Kabiru su u mladosti došla dva učenika koji su željeli da im on detaljno intelektualno objasni mistični put. Učitelj im je jednostavno odgovorio: “Put pretpostavlja udaljenost. Ako je On blizu, put nije potreban. Moram  se nasmijati kad čujem da je riba u vodi žedna!”

270 Zašto Indijci “majku Gangu” zovu “svetom rijekom”? Razlozi su mnogobrojni, a nisu svi mitološki. Vode Gange izviru u hladnoj pećini u Himalajama, usred vječnog snijega i tišine. Najviši planinski vrhovi na svijetu, u mitologiji se smatraju boravištem Boga Šive.

Kaže se da je boginja Ganga sišla s neba, da bude vrhovno božanstvo te himalajske rijeke. Poetska slika te činjenice jest Ganga, koja s neba na zemlju teče kroz kosu Gospoda Šive. Zapadnjak “možda teško razumije kako indijski pjesnik gleda na svijet prirode koja nije samo priroda ili nešto što je Bog stvorio, nego je i polje djelovanja mnogobrojnih božanskih sila kojima se čovjek može približiti ako s njima suosjeća, i koje su prepune asocijacija, i to ne samo mitoloških”, piše F. V. Thomas u svom djelu The Legacy of India. “Kad Kalidasa opisuje Himalaje kao “opredmećen Šivin smijeh”, čitalac možda uspijeva  zamisliti dva reda velikih bijelih zuba.

Ipak mu izmiče zamisao cjeline, ukoliko ne vidi lik velikog Askete na vječnom prijestolju visokih planina, gdje Ganga, pri svom silasku s neba, prolazi kroz njegove kuštrave uvojke na kojima je mjesec krunski dragulj.

Neobična, a možda i jedinstvena karakteristika vode u Gangi jest što se ona ne može zagaditi. U njenoj nepromjenljivoj sterilnosti bakterije ne mogu  živjeti. Nije zabilježeno da se ikad razbolio ijedan od milijuna Indijaca koji je piju i u njoj se kupaju. Ta činjenica čudi i zbunjuje suvremene naučnike. Dr John Hovard Northorp, jedan od dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1946. godine, nedavno je izjavio: “Znamo da je rijeka Ganga veoma zagađena. Pa ipak, Indijci je piju i u njoj plivaju, i to očigledno na njih ne djeluje.” Zatim je, nadajući se, dodao: ”Možda bakteriofagi (virusi koji uništavaju bakterije) održavaju rijeku sterilnom.”

Dolina Gange, koju natapa njenih pet velikih pritoka, pokriva 300.000 izuzetno plodnih kvadratnih milja zemlje. Tri najveća središta hodočašća - Haridvar, Allahabad, i Benares - smješteni su uz svetu rijeku, hranjenu snijegom nedostupnih Himalaja. Vjekovima su kraj Gange živjeli sveci, pa se na njenim obalama sigurno osjeća njihov blagoslovljeni dah.

Vede uče kako treba poštovati sve prirodne pojave. Pobožni Hindus dobro razumije hvalu sv. Franje Asiškog: “Blagoslovljen da si, Gospode, zbog naše sestre vodice, tako korisne, ponizne, čiste i dragocjene.”

271 Korinćanima poslanica prva 15, 54-55

Poglavlje 37.

Idem u Ameriku

Amerika! “Ovi ljudi sigurno su Amerikanci”, pomislio sam dok je pred mojim unutrašnjim okom tekla rijeka zapadnjačkih lica.272

Uronjen u meditaciju sjedio sam iza prašnjavih kutija u skladištu škole u Rančiju. Tijekom svih tih godina rada sa dječacima, teško mi je bilo naći skrovito mjesto! Kao i obično, vrata skladišta su se otvorila. Jedan od dječaka otkrio je moje sklonište.

“Dođi ovamo, Bimale”, pozvao sam ga radosno. “Imam novosti za tebe. Gospod me zove u Ameriku!”

“U Ameriku?” Dječak je ponovio moje riječi glasom iz kojeg se moglo razabrati kao da sam rekao “na Mjesec”.

“Da, otkrit ću Ameriku, kao Kolumbo. On je mislio da je otkrio Indiju. Izgleda kako između te dvije zemlje postoji karmička veza!”

Bimal je odskakutao. Ove dvonožne novine ubrzo su o mojoj namjeri obavijestile cijelu školu. Pozvao sam zaprepašteno nastavničko vijeće i predao sam školu na brigu.

“Znam da ćete uvijek imati na umu obrazovne joga ideale Lahirija Mahasaye”, rekao sam im. “Često ću vam pisati. Ako Bog da, jednog dana ću se vratiti”. Suze su mi bile u očima dok sam posljednji put gledao dječake na sunčanom tlu Rančija. Znao sam da je jedan period mog života završen. Od sada ću boraviti u dalekim zemljama. Nekoliko sati nakon vizije, sjedio sam u vlaku za Kalkutu. Slijedećeg dana jedan Bengalski prijatelj me je pozvao da budem delegat Indije na Internacionalnom kongresu religioznih liberala u Americi, koji se je trebao održati pod pokroviteljstvom Američkog udruženja unitarista. U glavi mi se sve vrtjelo kada sam potražio učitelja u Seramporeu.

“Guruđi, upravo sam pozvan da govorim na religioznom kongresu u Americi. Da li da idem?”

“Sva vrata su ti otvorena”, jednostavno je odgovorio Šri Juktešvar. “Sad ili nikad.”

“Ipak, gospodine, ja ne znam govoriti pred javnošću”, rekao sam zbunjeno. “Rijetko sam držao predavanja, a nikada na engleskom.”

“Na engleskom ili ne, tvoje riječi o jogi past će na Zapadu na otvorene uši.”

Nasmijao sam se. “Dakle, dragi guruđi, ipak ne vjerujem kako će Amerikanci učiti bengalski! Molim vas blagoslovite me da savladam prepreke engleskog jezika.”273

Kada sam svoj plan saopćio ocu, on se zaprepastio. Amerika mu se činila nevjerojatno dalekom. Bojao se da me više neće vidjeti.

“Kako ćeš ići”, strogo me je pitao. “Tko će te financirati?” Pošto je on rado pokrivao troškove mog obrazovanja cijelog života, svakako se nadao kako će njegovo pitanje zaustaviti moje planove.

“Sigurno Gospod.” Dok sam tako odgovarao, pomislio sam na sličan, davni odgovor bratu Ananti u Agri. Bez okolišanja sam dodao: “Oče, možda će vas Gospod nadahnuti da mi pomognete.”

“Nikad”! Otac me je pogledao sa sažaljenjem. Stoga sam se začudio kada mi je sutradan pružio ček ispisan na veliku sumu.

“Taj novac ti ne dajem kao otac,” rekao je, “već kao vjeran učenik Lahirija Mahasaye. Idi u tu daleku zemlju Zapada, i širi tamo nadreligiozno učenje krija joge.”

Bio sam duboko dirnut očevom nesebičnošću i spremnošću da zanemari osobne težnje. Tijekom prošle noći shvatio je da motiv mog putovanja nije nikakva obična želja. “Možda se u ovom životu nećemo više vidjeti”, rekao mi je otac žalosno, koji je u to vrijeme imao šezdeset i sedam godina.

Intuitivno sam odgovorio: “Sigurno će nam Gospod to omogućiti.”

Osjećao sam ne malu uznemirenost dok sam se spremao da svog učitelja i rodnu zemlju zamijenim nepoznatim obalama Amerike. Čuo sam mnoge priče o materijalističkoj atmosferi Zapada, koja se vjekovima toliko razlikovala od spiritualnog zračenja Indije, prožetog aurama svetaca.

“Istočnjački učitelj koji se usudi krenuti ne Zapad,” mislio sam, “mora  biti jači od onog koji ide u himalajsku zimu!”

Jednog ranog jutra počeo sam se moliti i nepokolebljivo sam odlučio da ako treba i umrem, molit ću se sve dok ne budem čuo glas Božji. Želio sam da me on blagoslovi i uvjeri kako se neću izgubiti u magli modernog utilitarizma. U sebi sam bio spreman poći u Ameriku, ali sam tim više želio božansku dozvolu.

Molio sam se i molio, pokušavajući ugušiti jecaje. Nije bilo odgovora. Moja šutljiva molba postajala je sve jača, sve dok u podne nije dostigla vrhunac. Mozak više nije mogao izdržati pritisak samrtnih muka. Da

272 Mnoga od tih lica sreo sam kasnije na Zapadu, i odmah sam ih prepoznao.

273 Šri Juktešvar i ja obično smo razgovarali na bengalskom.

sam još jednom zavapio i povećao dubinu svoje unutrašnje strasti, mislim da bi mi se glava rasprsnula. U tom trenu čuo sam kucanje na hodniku kraj sobe u kojoj sam sjedio, u kući na Gurpar putu. Kada sam otvorio vrata ugledao sam mladog čovjeka u skromnoj pustinjačkoj odori. On je ušao, zatvorivši vrata za sobom odbio je moju

ponudu da sjedne, te pokretom pokazao kako želi razgovarati stojeći.

“To mora da je Babađi”, pomislio sam ošamućen, jer je čovjek ispred mene imao crte mladog Lahirija Mahasaye.

“Da, ja sam Babađi”, odgovorio mi je na misao melodičnim hindu jezikom.

“Naš nebeski otac čuo je tvoju molitvu. Zapovijeda mi da ti kažem: „Poslušaj savjet svog gurua i pođi u Ameriku. Ne boj se, bit ćeš zaštićen.“

Poslije pauze, Babađi mi se opet obratio. “Ti si onaj kojeg sam odabrao da na Zapadu širi poruku krija joge. Mnogo ranije, kada sam sreo tvog gurua Juktešvara na Kumbha-meli, obećao sam mu kako ću mu poslati tebe na školovanje.”

Bio sam toliko shrvan predanim strahopoštovanjem i tako duboko dirnut što od njega samog čujem kako me je doveo Šri Juktešvaru, da nisam mogao govoriti. Bez riječi sam se bacio pred noge besmrtnom guruu.

On me je milostivo podigao, pa mi je, govoreći o mnogo čemu što se odnosilo na moj život, dao nekoliko osobnih savjeta i izgovorio je nekoliko tajnih proročanstava. Zatim se uputio prema vratima. “Ne pokušavaj me pratiti,“ rekao je, “jer to nećeš moći.”

“Molim te, Babađi, nemoj otići“, ponavljao sam bez prestanka. “Povedi me sa sobom!”

Osvrnuo se i rekao mi je: “Ne sada, drugi put.”

Shrvan osjećajima, nisam se obazirao na njegovo upozorenje. Kada sam pokušao poći za njim, primijetio sam da su mi stopala prilijepljena za pod. S vrata me je Babađi još jednom s ljubavlju pogledao.

Podigao je ruku na blagoslov i otišao dok sam za njim čeznutljivo zurio. Poslije nekoliko minuta mogao sam  pomaknuti noge. Sjeo sam i uronio u duboku meditaciju bez prestanka zahvaljujući Bogu što ne samo da mi je uslišio molitvu, nego me i blagoslovio susretom s Babađijem. Kao da mi je dodir s drevnim, uvijek mladim

učiteljem, posvetio cijelo tijelo. Odavno sam ga želio vidjeti.

Sve do sada nikome nisam ispričao svoj susret s Babađijem. Smatrajući ga najsvetijim od svojih ljudskih iskustava, čuvao sam ga duboko u srcu. Ipak, palo mi je na pamet da će čitaoci ove autobiografije spremnije povjerovati u postojanje skrivenog Babađija i njegove planove za svijet, ako kažem kako sam ga vidio svojim

očima. Jednom slikaru pomogao sam naslikati vjeran portret jogija-Krista moderne Indije. Slika se nalazi u ovoj knjizi.

Večer prije odlaska u Sjedinjene američke države, proveo sam u Šri Juktešvarovoj svetoj prisutnosti.

“Ne zaboravi da si rođen među Hindusima i nemoj prihvatiti sve američke običaje. Od oba naroda uzmi ono najbolje”, savjetovao mi je učitelj na svoj spokojno mudar način. “Ostani vjeran sebi i Bogu. Traži i usvoji najbolje osobine svoje braće različitih rasa, razbacanih po zemaljskoj kugli.”

Zatim me blagoslovio. “Pomoći ćeš svima onima koji ti priđu s povjerenjem, tražeći Boga. Kada ih pogledaš, iz tvojih očiju će u njihov mozak prijeći duhovna struja koja će izmijeniti njihove materijalističke navike i podsjetiti ih na Boga. Sudbina ti je naklonjena kada se radi o tome da privučeš iskrene duše. Gdje god  bio, čak i u divljini, naći ćeš prijatelje.”

Oba njegova blagoslova obilno su se ispunila. Otišao sam u Ameriku sam, u divljinu, bez i jednog jedinog prijatelja, i našao tisuće njih, spremne da prihvate vječna duhovna učenja.

Napustio sam Indiju u augustu 1920. godine na „Gradu Sparti“, prvim putničkim brodom koji je poslije I. svjetskog rata plovio za Ameriku. Mogao sam rezervirati kartu tek pošto su na čudesan način uklonjene mnogobrojne birokratske prepreke u vezi s mojom putovnicom. Za vrijeme dvomjesečnog putovanja, jedan od

suputnika je otkrio da sam indijski delegat na kongresu u Bostonu.

“Svami Jogananda,” obratio mi se prvim od mnogobrojnih čudnih izgovora moga imena na koje ću se kasnije navići u Americi, “molim vas, počastite slijedećeg četvrtka putnike svojim predavanjem. Mislim da bi nam svima bio od koristi govor na temu životne borbe i kako se boriti!”

Na žalost, u srijedu sam otkrio da moram voditi borbu sa svojom bitkom. Očajnički sam pokušavao  organizirati ideje za predavanje na engleskom jeziku, i na kraju sam digao ruke od toga. Kao divlje ždrijebe kada ugleda sedlo, misli su mi odbijale svaku suradnju sa zakonima engleske gramatike. Oslanjajući se u potpunosti na učiteljeva uvjeravanja u prošlosti, ipak sam se u četvrtak pojavio pred slušaocima u salonu

parobroda. Nisam mogao izustiti ni riječ. Šuteći sam stajao pred slušaocima. Pošto smo desetak minuta isprobavali strpljenje, slušaoci su shvatili da sam u škripcu i počeli su se smijati. Ali meni situacija nije bila smiješna. Ogorčeno sam u sebi uputio molbu učitelju.

“Možeš! Govori!” Istog trenutka mi je u svijesti odjeknuo njegov glas.

Misli su mi se odmah sprijateljile sa engleskim jezikom. Četrdeset i pet minuta kasnije, publika je i dalje pažljivo slušala. Poslije tog predavanja dobio sam veliki broj poziva da govorim pred različitim grupama u Americi.

Kasnije se nikada nisam mogao sjetiti ni riječi od onoga što sam rekao. Pažljivim ispitivanjem slušalaca sam saznao: “Održali ste nadahnut govor na potresnom i pravilnom engleskom jeziku.” Na tu radosnu vijest ponizno sam se zahvalio svom guruu za njegovu blagovremenu pomoć, i još jedanput sam shvatio da je

uvijek uz mene, uklanjajući sve prostorne i vremenske prepreke.

Tijekom preostalog vremena putovanja po oceanu, ponekad bih sa strahom pomišljao na predavanje koje na engleskom moram održati na kongresu u Bostonu.

“Gospode,” molio sam se, “molim te da mi ovaj put inspiracija budeš ti sam, a ne publika koja mi se smije!”

Krajem septembra, „Grad Sparta“ pristao je u blizini Bostona. Šestog oktobra obratio sam se kongresu svojim govorom u Americi. Bio je dobro prihvaćen. Odahnuo sam. Velikodušni sekretar Američkog udruženja unitarista napisao je u kongresnom izvještaju slijedeći komentar:

“Svami Jogananda, delegat Brahmaćariya asrama u Rančiju, prenio je Kongresu pozdrave svog Društva.

Na tečnom engleskom jeziku i s velikim žarom, održao je govor filozofskog karaktera na temu “Nauka religije”, koji je u cjelini objavljen u formi pamfleta za širu distribuciju. Religija je univerzalna i jedna, tvrdi on. Naravno da ne možemo proglasiti univerzalnim posebne običaje i uvjerenja, ali zajednički element religije jest

univerzalan, i od svakoga se može tražiti da ga slijedi i sluša.”

Zahvaljujući očevom velikodušnom čeku, mogao sam ostati u Americi i pošto je kongres prošao.

U skromnim uslovima u Bostonu sam proveo četiri sretne godine. Držao sam javna predavanja, podučavao i napisao knjigu pjesama, Pjesme duše, koje su objavljene s predgovorom Fredericka B. Robinsona, predsjednika koledža grada New Yorka.

Na transkontinentalnoj turneji, ljeta 1924. Godine, govorio sam pred tisućama ljudi u mnogobrojnim glavnim gradovima. U Seattleu sam se ukrcao na brod i proveo neko vrijeme na Aljasci.

Zahvaljujući pomoći velikodušnih studenata, krajem 1925. godine osnovao sam Američki centar na Mount Washingtonu u Los Angelesu. To je ona ista zgrada koju sam prije toliko godina vidio u svojoj viziji u Kašmiru.

Žurio sam da pošaljem Šri Juktešvaru fotografije. Odgovorio mi je sa dopisnicom na bengalskom, koju ovdje prevodim:

11. august 1926.

O, Jogananda, dijete mog srca, ne mogu riječima izraziti radost koju sam osjetio kad sam vidio fotografije tvoje škole i učenika.

Topim se od sreće što vidim učenike joge u raznim gradovima. Što se tiče tvojih metoda, pojanja, iscjeliteljskih vibracija i božanskih iscjeliteljskih molitava, ne mogu a da ti se ne zahvalim. Kada sam vidio vrata, krivudavi put na brijegu i lijepi krajolik ispod Mount Washingtona, poželio sam da sve to vidim i vlastitim očima. Ovdje je sve u najboljem redu. Neka te Bog uvijek blagosilja.

Šri Juktešvar Giri

Godine su prolazile. Držao sam predavanja u svakom dijelu svoje nove domovine i obraćao sam se stotinama klubova, koledža, crkvama i grupama svake vjeroispovijesti. Deset tisuća Amerikanaca uvedeni su u tehniku joge.

Ponekad - obično prvog dana u mjesecu, kad su stizali računi za održavanje Mount Washingtona i ostalih centara Društva za samospoznaju - s čežnjom sam mislio na jednostavni mir Indije. Ipak, kada sam vidio da svakodnevno raste razumijevanje između Amerike i Indije, duša mi se radovala.

Iskustva na Istoku i na Zapadu dovela su me do zaključka da su svakom od njih potrebne vrline onog drugog. Ljudi i na Istoku i na Zapadu pate zbog svojih neuravnoteženih civilizacija. Indiji bi u mnogome koristio američki praktični pristup i efikasnost na polju materijalnog. Zapadu je pak potrebno dublje razumijevanje

duhovne osnove života, a naročito naučnih tehnika za čovjekovu svjesnu komunikaciju s Bogom, koju je Indija odavno razvila. I Istok i Zapad moraju ozbiljno težiti ravnoteži spiritualnih i materijalnih vrijednosti. Ideal uravnotežene civilizacije nije nikakva tlapnja. Naprotiv, Indija je tisućama godina bila zemlja ne samo

rasprostranjenog duhovnog prosvjetljenja, nego i općeg materijalnog bogatstva.274 Siromaštvo koje vlada posljednjih 200 godina samo je prolazna faza u dugoj povijesti Indije.

274 Indijci su tisućama godina bili najbogatiji ljudi na svijetu. Biblija nas obavještava da su “lađe iz Taršiša” donijele kralju Salomonu “zlata, srebra, slonovače, majmune i paune”, a iz Ofira (Sopare na obali Bombajskog zaljeva), “sandalovine i dragulje”. Megasten, grčki ambasador (IV vijek p. n. e.), ostavio nam je detaljan opis ogromnog bogatstva u Hindustanu. Plinije (I vijek n. e.) kaže da su Rimljani na robu uvezenu iz Indije trošili godišnje pedeset milijuna sestercija. Indija je tada bila velika pomorska sila. U V i VIII vijeku putnici iz Kine obavještavaju o raskošnoj indijskoj civilizaciji, odličnoj upravi i cjelovitom obrazovanju. Muslimanski naučnik Al-Biruni, koji je

posjetio Indiju u XI vijeku, opisuje dostignuća na području obrazovanja, prava, filozofije, matematike i astronomije.

Kada je Kolumbo u XV vijeku otkrio Novi svijet, on je zapravo tražio kraći trgovački put za Indiju. Vjekovima je Europa žudjela za indijskom svilom, finim pamučnim platnom (tako providnim da su ga s pravom nazivali “nevidljiivom maglom” ili “tkanim

zrakom”), štampanim pamukom, brokatom, tepisima, ratnom opremom, slonovačom i predmetima od nje, mirisima, lijekovima i ljekovitim mastima, indigom, rižom, začinima, koraljima, zlatom, srebrom, biserima, rubinima, smaragdima i dijamantima. Portugalski i talijanski trgovci zabilježili su bajkovitu veličanstvenost Viđayanagar kraljevstva (1366-1565). Arapski ambasador, Abdur Razzak, opisao je sjaj njegovog glavnog grada kao nešto “što na zemlji oko još nije vidjelo, ni uho čulo”.

U XVI vijeku, Indija je kao cjelina, prvi put u svojoj dugoj historiji pala pod ne-hindusku vlast. Godine 1524. u zemlju su upali Turci, i Baber je ustanovio dinastiju muslimanskih kraljeva. Ipak, nastanivši se u staroj zemlji, novi vladari nisu iscrpili njeno bogatstvo. Može se s pravom reći da je tijekom 2.500 godina blago Indije bilo poslovično.

Poglavlje 38.

Luther Burbank - svetac usred ruža

“Tajna oplemenjivanja biljaka nije samo u znanju, nego i u ljubavi.” To je izgovorio Luther Burbank dok sam s njim šetao po njegovom vrtu u Santa Rosi. Zastali smo kraj gredice jestivih kaktusa.

“Dok sam eksperimentirao da uzgojim kaktuse bez bodlji, često sam razgovarao sa biljkama, kako bih stvorio atmosferu ljubavi”, nastavio je. “Nemate se čega bojati”, govorio bih im. “Ne trebaju vam vaše obrambene bodlje. Ja ću vas štititi.” Postupno je ova korisna pustinjska biljka izrasla bez bodlji.”

To čudo me je očaralo. “Dajte mi, dragi Lutheru, nekoliko kaktusovih listova da ih posadim u svom vrtu na Mount Washingtonu”.

Vrtni radnik koji je stajao u blizini, krenuo je kako bi otkinuo nekoliko listova. Burbank ga zaustavi: “Sam ću ih ubrati za Svamija.” Dao mi je tri lista koja sam posadio i radovao sam se gledajući ih kako izrastaju u ogromne kaktuse. Veliki odgajivač biljaka ispričao mi je da je njegov prvi uspjeh bio veliki krumpir, danas poznat pod njegovim imenom. S neumornošću genija, poklonio je svijetu na stotine ukrštenih

biljaka i novu vrstu paradajza, kukuruza, bundeva, trešanja, šljiva, mandarina, jagoda, maka, ljiljana i ruža.

Pripremio sam kameru dok me je Luther vodio pred čuveni orah na kojem je dokazao kako se prirodni razvoj može znatno ubrzati.

Za samo šesnaest godina, ovaj orah počeo je obilno rađati, a za to bi prirodi samoj trebalo trideset ili više godina”, rekao je.

Burbankova usvojena kćer Betty doskakutala je u vrt sa svojim psom Bonitom.

“To je moja ljudska biljka.” Luther joj je s ljubavlju mahnuo. “Sada na čovječanstvo gledam kao na jednu veliku biljku kojoj je za vrhunsku sreću potrebna samo ljubav, zdrav život u prirodi i inteligentno križanje i odabiranje. U svom životu imao sam prilike vidjeti tako čudesan napredak evolucije biljaka da sa optimizmom očekujem zdrav i sretan svijet čim njegova djeca nauče principe jednostavnog i prirodnog života.

Moramo se vratiti prirodi i Bogu prirode.”

“Vi biste, Lutheru, uživali u mojoj školi u Rančiju, gdje se nastava održava pod vedrim nebom i u atmosferi radosti i jednostavnosti.”

Moje riječi su dirnule najosjetljiviju žicu Burbankovog srca - odgoj djece. Obasuo me je pitanjima i slušao me je blistavih očiju.

“Svamiđi,” rekao je napokon, “škole kao što je vaša, jedina su nada za buduće zlatno doba. Revoltiran sam obrazovnim sistemima našeg vremena koji se sve više odvajaju od prirode i guše svaku individualnost.

Svim srcem i dušom slažem se s vašim praktičnim odgojnim idealima.”

Dok sam se opraštao od blagog mudraca, napisao mi je posvetu u maloj knjižici koju mi je poklonio.275

“Ovo je moja knjiga - Školovanje ljudske biljke”, rekao je. “Potrebni su nam novi načini školovanja - hrabri eksperimenti. Ponekad je s najhrabrijim eksperimentima uzgojeno najbolje voće i cvijeće. I inovacije na području obrazovanja djece trebale bi biti brojnije i hrabrije.”

Te noći sam s velikim interesom pročitao njegovu knjižicu. Čovječanstvu je predviđao slavnu budućnost:

275 Burbank mi je poklonio i svoju sliku s autogramom. Čuvam je kao što je onaj hinduski trgovac nekada čuvao Lincolnovu sliku. Hindus koji je bio u Americi za vrijeme građanskog rata, toliko se divio Lincolnu da se nije htio vratiti u Indiju dok ne dobije njegov portret. Postavio se odlučno pred Lincolnova vrata i odbijao je otići sve dok mu začuđeni predsjednik nije dozvolio da pozove Daniela Huntingtona, čuvenog njujorškog slikara. Kada je portret završen, Hindus ga je pobjedonosno odnio u Kalkutu.

„Najtvrdoglaviji živi organizam na ovom svijetu, organizam kojeg je najteže preusmjeriti, je biljka ukorijenjenih navika… Imajte na umu da je ta biljka eonima čuvala svoju individualnost. Možda je jedna od onih čiji život možemo pratiti kroz eone unazad sve do samih stijena, jedna od onih koja se od tada nije ni malo

izmijenila. Mislite li da poslije toliko ponavljanja biljka nema volju, ako to želite tako nazvati, i upornost kakvoj nema ravne? Postoje, štoviše, biljke, kao na primjer neke palme, toliko uporne da ih ljudska moć do sada nije mogla izmijeniti. U usporedbi s voljom biljke, ljudska volja je slaba. Pogledajte, međutim, kako tvrdoglavost

biljke, koja je trajala cijeli njen život, popušta ako joj dodamo novi život, ako joj ukrštavanjem potpuno ili znatno izmijenimo život. Kad se to dogodi učvršćujemo tu izmjenu strpljivo nadgledajući i odabirući, sve dok se nova biljka ne usmjeri novim putem, da se nikad više ne vrati starom.

Kad se radi o nečem tako osjetljivom i savitljivom kao što je priroda djeteta, problem je neusporedivo lakši. …Naučite ga da poštuje samo sebe. Naučite ga nečem boljem, isto kao što odgajivač bilja odabire bolja svojstva u biljci. To je ono što učvršćuje karakteristike biljke. Ne možete sebi dozvoliti da se obeshrabrite. U

vašim rukama je nešto mnogo dragocjenije od biljke - djetetova duša koja nema cijene.“

Taj veliki Amerikanac me je magnetski privlačio pa sam ga često posjećivao. Jednog jutra stigao sam kad i poštar koji je u Burbankovoj radnoj sobi ostavio oko tisuću pisama. Pisali su mu odgajivači biljaka iz svih dijelova svijeta.

“Upravo ste mi, svami, dobrodošao izgovor da prošećem vrtom”, obratio mi se Luther veselo.

Otvorio je veliku ladicu punu prospekata za putovanja.

“Tako ja putujem”, rekao je. Vezan biljkama i prepiskom, želju za stranim zemljama zadovoljavam gledajući ponekad ove slike.”

Moja kola stajala su pred vratima. Luther i ja provezli smo se duž ulica gradića, vrtova koje su se šarenile od Santa Rosa, Purpur i Burbank ruža.

Veliki naučnik iniciran je u tehniku krija joge za vrijeme jedne od mojih ranijih posjeta.

“Redovno vježbam vašu tehniku, svamiđi”, tiho mi je rekao. Postavio mi je mnogobrojna promišljena pitanja o različitim aspektima joge, a zatim je polako izjavio: “Istok zaista posjeduje ogromno znanje koje je Zapad tek počeo  istraživati.”

Bliska veza s prirodom koja mu je otkrila mnoge od svojih ljubomorno čuvanih tajni, nadahnula ga je beskonačnim poštovanjem prema duhovnom.

“Ponekad se osjećam tako blizu beskonačnoj sili,” stidljivo mi se povjerio. Njegovo osjetljivo, lijepo oblikovano lice, sinulo je od uspomena. “Tada sam mogao liječiti bolesne oko sebe, isto kao i oboljele biljke.”

Pričao mi je o svojoj majci kao iskrenoj kršćanki. “Više puta nakon njene smrti blagoslovljen sam njenom vizijom, a ponekad bi mi nešto i rekla”, kazao mi je.

Nerado smo se odvezli kući i tisućama pisama koja su ga čekala.

“Lutheru, slijedećeg mjeseca počinjem izdavati časopis u kojem ću  iznositi darove Istoka i Zapada.

Molim vas pomozite mi da za časopis odaberem prikladno ime.”

Neko vrijeme smo raspravljali o naslovima, i konačno smo se složili da se časopis nazove Istok-Zapad.

Kako je naše prijateljstvo raslo, počeo sam Burbanka zvati svojim “američkim svecem”. “Evo čovjeka u kojem nema ni trunke lukavosti”, znao sam parafrazirati.

Srce mu je bilo neizmjerno veliko i odavno je poznavalo poniznost, strpljenje i žrtvu. Njegova kućica usred ruža bila je strogo jednostavna. Znao je da je luksuz bezvrijedan, a neposjedovanje radost. Skromnost s kojom je podnosio slavu naučnika podsjećala me je na voćke koje se savijaju pod teretom zrelih plodova.

Jalovo drvo visoko diže glavu u ispraznoj samohvali.

Bio sam u New Yorku kada je 1926. godine moj dragi prijatelj umro. Plačući sam pomislio: “Otišao bih pješke odavde do Santa Rose samo da ga mogu još jedanput vidjeti!” Zaključao sam se od svojih tajnika i posjetilaca i povukao na dvadeset i četiri sata.

Slijedećeg dana pred velikom Lutherovom slikom izvršio sam vedski obred komemoracije. Grupa mojih američkih učenika, odjevena u indijsku ceremonijalnu odjeću, pjevala je drevne himne dok smo žrtvovali cvijeće, vodu i vatru, simbole tjelesnih elemenata i njihovog povratka beskrajnom izvoru.

Njegovo ime prešlo je danas u jezično naslijeđe. Navodeći “burbank” kao prelazni glagol, Vebsterov novi internacionalni rječnik definira ga na sljedeći način: “Ukrštati ili cijepiti (biljku). Iz toga, figurativno, popraviti (bilo što, postupak ili ustanovu) odabiranjem dobrih karakteristika i odbacivanjem loših, ili dodavanjem dobrih

karakteristika.” “Dragi Burbank,” povikao sam kada sam pročitao tu definiciju, “i samo tvoje ime sada je sinonim za dobrotu!”276

276 Navodim odlomak iz Lutherove pismene izjave od 22. decembra, 1924.: “Ispitao sam yogoda sistem svamija Joganande i mislim da

je idealan za usklađivanje čovjekove tjelesne, duševne i duhovne prirode. Svamijev cilj je otvaranje škola u cijelom svijetu, u kojima će se učiti kako se treba živjeti, i gdje obrazovanje neće biti ograničeno samo na intelektualni razvoj, nego i na vježbanje tijela, volje i osjećaja.

Yogoda sistemom tjelesnog, duševnog i duhovnog razvoja jednostavnim i znanstvenim metodama koncentracije i meditacije, može  se riješiti većina složenih životnih problema, a onda će na zemlji zavladati sreća i mir. Svamijevo shvaćanje pravilnog obrazovanja temelji se na zdravom razumu i u njemu nema ničeg mističnog ili nepraktičnog. Inače ga ne bih odobrio.”

Poglavlje 39.

Tereza Neumann, katolička stigmatičarka

“Vrati se u Indiju. Strpljivo sam te čekao petnaest godina. Uskoro ću napustiti tijelo i otići ću u carstvo svjetla. Jogananda, dođi!”

Šri Juktešvarov glas iznenada je zazvučao u mom duhu dok sam meditirajući sjedio u Mount Washingtonu. Prešavši za treptaj oka tisuće milja, poruka je kao munja udarila u moje biće.

Petnaest godina! Da, točno je, jer je sada 1935. Petnaest godina sam proveo šireći učenje svog gurua u Americi. Sada me zove da se vratim. Tog popodneva pripovijedao sam svoj doživljaj gospodinu Jamesu J. Lynnu.

(On je svakodnevno vježbajući krija jogu toliko napredovao, da ga zovem “Sveti Lynn”, sjećajući se Babađijevog proročanstva da će i u Zapadnim zemljama, slijedeći put joge, ljudi pronaći Boga.)

Ovaj učenik i još nekoliko drugih velikodušno su inzistirali na tome da mi plate put. Pošto je tako financijski problem riješen, počeo sam sa pripremama da preko Europe otplovim u Indiju. Marta 1935. Godine prijavio sam Društvo za samospoznaju u državi Kaliforniji kao neprofitabilnu organizaciju. Toj obrazovnoj ustanovi idu sve donacije kao i prihod od prodaje mojih knjiga, časopisa, dopisnih tečajeva, školarine itd. “Vratit ću se”, obećao sam svojim učenicima. “Nikad neću zaboraviti svoju Ameriku.” Na oproštajnom banketu koji su mi prijatelji priredili u Los Angelesu, dugo sam promatrao njihova lica i zahvalno sam mislio:

“Gospode, onaj koji je Tebe spoznao kao jedinog davaoca, uvijek će među smrtnicima naći prijatelje.”

Iz New Yorka sam 9. juna 1935.277 krenuo brodom Europa. Pratila su me dva učenika: moj tajnik, gospodin C. Richard Wright, i starija gospođa iz Cincinnatija, gospođica Ettie Bletch. Uživali smo u mirnom oceanu toliko suprotnom od užurbanosti proteklih sedmica. No, našoj dokolici brzo je došao kraj - brzina

modernih brodova ima i svojih loših strana!

Kao i svaka grupa radoznalih turista, prvi dan u Londonu proveli smo u površnom razgledanju grada.

Sutradan sam pozvan da govorim pred velikim skupom u Caxton Hallu, na kojem me je londonskoj publici predstavio ser Francis Younghusband.

Naše društvo provelo je prijatan dan u gostima kod Sir Harrya Laudera, na njegovom imanju u Škotskoj.

Ubrzo zatim prešli smo engleskim kanalom na kontinent, jer sam želio  otići na jedno posebno hodočašće u Bavarsku. Osjećao sam kako će mi to biti jedina prilika da posjetim veliku katoličku mističarku Terezu Neumann iz Konnersreutha.

Prije mnogo godina pročitao sam o njoj zapanjujući članak. Tamo sam našao slijedeće podatke:

1. Tereza je rođena na veliki petak 1898. godine. Kada joj je bilo 20 godina povrijeđena je u teškoj nesreći. Nakon toga je oslijepljela i ostala paralizirana.

2. Molila se sv. Tereziji od Lisieuxa, “malom cvjetiću” i čudom je 1923. godine opet progledala. Kasnije je isto tako iznenada i prohodala.

3. Od 1923. godine na ovamo, Tereza se potpuno odrekla svake hrane i pića, osim male posvećene hostije koju guta jednom dnevno.

4. Stigme ili svete Kristove rane pojavile su se 1926. godine na Terezinoj glavi, grudima, rukama i stopalima.

Od tada svakog petka u sedmici prolazi Kristovu muku doživljavajući patnje (zabilježene u povijesti) na svom tijelu.

5. Iako govori samo njemački, Tereza petkom u transu izgovara rečenice na jeziku koji su naučnici identificirali kao drevni aramejski. U određenim trenucima svoje vizije govori hebrejski ili grčki.

6. Uz crkveni zahtjev, Tereza je nekoliko puta bila na naučnom promatranju. Dr. Fritz Gerlick, izdavač njemačkih protestantskih novina, otišao je u Konnersreuth da “raskrinka katoličku laž”, ali je na kraju s poštovanjem napisao Terezinu biografiju.

Bilo na Istoku ili Zapadu, s nestrpljenjem sam iščekivao da sretnem sveca. Radovao sam se kada je 16. jula naše društvo doputovalo u starinsko selo Konnersreuth. Bavarski seljaci živo su se interesirali za naš Ford (koji smo dovezli iz Amerike) i odabrano društvo u njemu - mladog čovjeka Amerikanca, stariju gospođu i

tamnoputog istočnjaka dugačke kose ispod okovratnika kaputa.

277 Točan datum navodim zahvaljujući činjenici da je moj sekretar, gospodin Wright, vodio dnevnik putovanja.

Terezina kućica, čista i uredna, sa rascvjetalim geranijumima oko primitivnog studenca, bila je, na žalost, zatvorena.

Susjedi, pa čak ni seoski pismonoša koji se tamo našao, nisu nam mogli dati nikakve informacije.

Počela je padati kiša. Moje društvo predložilo je da odemo.

“Ne,” rekao sam tvrdoglavo, “ostat ću dok ne saznam gdje ću naći Terezu.”

Dva sata kasnije još smo sjedili u kolima, a kiša je sipila. “Gospode, zašto si me doveo ovamo kad je ona nestala bez traga”, požalio sam se.

Kraj našeg automobila zaustavio se čovjek i na engleskom jeziku ponudio nam pomoć. “Ne znam sigurno gdje je Tereza sada, ali ona često odlazi do kuće profesora Vutza koji predaje u školi u Eichstattu, osamdeset milja odavde”, rekao je.

Slijedećeg jutra naše društvo se odvezlo u tiho selo Eichstatt, uskih ulica pokrivenih kaldrmom. Dr Vutz nas je ljubazno dočekao: “Da, Tereza je ovdje.” Poručio joj je da su došli posjetioci. Glasnik se ubrzo vratio sa njenim odgovorom.

“Iako me je biskup zamolio da nikoga ne primam bez njegove dozvole, primit ću Božjeg čovjeka iz Indije.”

Duboko dirnut njenim riječima pošao sam za dr Vutzom uz stepenice u sobu za primanje. Tereza je odmah došla zračeći aurom mira i radosti. Imala je na sebi crnu haljinu i besprijekorno čistu bijelu maramu na glavi. Iako joj je u to vrijeme bilo trideset i sedam godina, izgledala je mnogo mlađa, svježa i dražesna poput

djeteta. Zdrava, dobro građena, ružičastih obraza i vesela, svetica koja ne jede!

Pozdravila me je blagim stiskom ruke. Oboje smo sjali i razumjeli se bez riječi, jer je svatko od nas znao da onaj drugi voli Boga.

Dr Vutz se ljubazno ponudio da nam bude prevoditelj. Dok smo sjedili, primijetio sam da me Tereza promatra s naivnom radoznalošću - očigledno su u Bavarskoj Hindusi rijetki.

“Zar ništa ne jedete?” Želio sam čuti odgovor iz njenih usta.

“Ništa, osim hostije, svakog jutra u šest sati.”

“Kolika je hostija?”

“Tanka je kao papir, veličine novčića. Uzimam je kao sakrament. Ako nije posvećena, ne mogu je progutati.”

“Sigurno niste punih dvanaest godina živjeli samo od jedne hostije dnevno?”

“Živim od Božjeg svjetla.” Kakav jednostavan odgovor, kako ajnštajnovski!

“Vidim da shvaćate kako vam energija pritječe u tijelo iz etera, sa sunca i iz zraka.”

Licem joj se razlio osmijeh.

“Tako se radujem što vidim da razumijete kako živim.”

“Vaš sveti život svakodnevno dokazuje istinu koju je Krist izrekao: “Ne živi čovjek o samom kruhu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.”278

Opet se obradovala mom objašnjenju.

“Zaista je tako. Jedan od razloga zašto sam danas ovdje na zemlji jest da dokažem kako čovjek može živjeti od nevidljivog Božjeg svjetla, a ne samo od hrane.”

“Možete li naučiti druge da žive bez hrane?” Učinilo mi se da ju je moje pitanje malo potreslo. “Ne mogu, Bog to ne želi.”

Kada mi je pogled pao na njene snažne graciozne ruke, Tereza mi je pokazala četvrtastu, svježe zaraslu ranu na svojoj nadlaktici. Na dlanovima mi je pokazala manju ranu u obliku polumjeseca, također svježe zaraslu.

Obje rane prolazile su kroz cijelu ruku. Pogled na njih izazvao je u meni jasno sjećanje na velike četvrtaste željezne čavle s vrhovima u obliku polumjeseca, koji se još uvijek upotrebljavaju na Istoku, ali se ne mogu sjetiti da sam ih ikada vidio na Zapadu.

Svetica mi je ponešto ispričala o svojim sedmičnim ekstazama. “Cijelu Kristovu muku promatram kao bespomoćni gledalac.”

278 Matej 4,4. Čovjekova tjelesna baterija ne održava se samo hranom (kruhom) nego i vibracijama kozmičke energije (riječju). Nevidljiva sila utječe kroz vrata medulle oblongate. Taj šesti tjelesni centar smješten je u zadnjem dijelu vrata, iznad pet spinalnih čakri (na sanskrtu “kotača” ili središta iz kojih zrači energija). Medulla je glavni ulaz univerzalne životne sile (aum) i direktno je povezana s čovjekovom snagom volje koncentriranom u sedmom centru, trećem oku između obrva (centru Kristove svijesti ili kutasthe). Kozmička energija se zatim skladišti u mozgu kao rezervoaru beskrajnih mogućnosti, koji se u Vedama često opisuje kao “lotos sa tisuću latica”.

Kada se autori Biblije pozivaju na “Riječ” ili na “Amen” ili na “Svetog Duha”, oni uvijek misle na aum, nevidljivu životnu silu koja održava sve stvoreno. “Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva svetoga Duha koji živi u vama, kojega imate od Boga, i niste svoji?” I  Korinćanima 6, 19.

“Svake sedmice, od četvrtka u ponoć do petka u jedan sat poslije podne, rane joj se otvaraju i krvare.

Izgubi deset funti od svoje sto dvadeset i jedne funte uobičajene težine. Iako Tereza duboko suosjećajući neizrecivo pati, ipak se raduje tom viđenju Gospoda svake sedmice.

Odmah sam razumio da je Bog njenim neobičnim životom htio uvjeriti sve kršćane u povijesnu autentičnost Isusovog života i razapinjanja na križ, kao što je to zapisano u Novom zavjetu, i da je na dramatičan način htio pokazati vječnu vezu između učitelja iz Galileje i njegovih poklonika.

Dr. Vutz je ispričao neke svoje doživljaje sa sveticom.

“Nekoliko nas, uključujući Terezu, često danima putujemo Njemačkom i razgledamo je. Dok mi jedemo tri puta dnevno, Tereza ne jede ništa. Svježa je kao ruža i neumorna kad nas savlada umor. Kada ogladnimo tražimo gostionice uz putove, a ona se veselo smije.”

Profesor je dodao nekoliko zanimljivih podataka: “Pošto Tereza ne uzima hranu, želudac joj se stisnuo.

Nema nikakvih izlučevina, ali znojne žlijezde joj funkcioniraju. Koža joj je uvijek meka i čvrsta.”

Kada smo se opraštali, izrazio sam želju da prisustvujem Terezinoj ekstazi.

“Da, dođite, molim vas, slijedećeg petka u Konnersreuth”, rekla je ljubazno. “Biskup će vam dati dozvolu. Veoma sam sretna što ste me došli posjetiti u Eichstatt.”

Tereza se s nama nekoliko puta nježno rukovala i ispratila nas je do vrata. Gospodin Wright je uključio radio u automobilu. Svetica ga je pažljivo pregledala oduševljeno se smijući. Skupila se velika grupa mladih, pa se Tereza povukla u kuću. Ugledali smo je na prozoru, kroz koji je virila kao dijete, mašući nam.

Slijedećeg dana smo iz razgovora sa dva Terezina brata saznali kako svetica spava noću samo jedan ili dva sata. Usprkos mnogobrojnim ranama na tijelu radi i puna je energije. Voli ptice, brine o ribama u akvarijumu, i često radi u svom vrtu. Prima velik broj pisama. Pobožni vjernici pišu joj želeći da se za njih moli i  udijeli im blagoslov. Mnogobrojne tragaoce za istinom izliječila je od teških bolesti.

Njen brat Ferdinand, star oko dvadeset i tri godine, objasnio nam je kako Tereza ima moć da moleći se, na vlastitom tijelu odboluje bolest drugog čovjeka. Počela se uzdržavati od hrane u vrijeme kada se molila da bolest grla od koje je bolovao mladić iz njenog okruga, koji se upravo spremao zarediti, bude prenesena na njeno vlastito grlo.

U četvrtak poslije podne naše društvo se odvezlo u kuću biskupa koji je pomalo iznenađeno gledao moje bujne uvojke. Odmah je napisao potrebnu dozvolu za koju nije tražena nikakva taksa.279

Stigli smo u Konnersreuth u petak ujutro, oko pola deset. Primijetio sam da je dio krova Terezine kuće prekriven staklom kako bi imala dovoljno svjetla. Bili smo veseli kada smo vidjeli kako vrata više nisu zatvorena, već su gostoljubivo širom otvorena. U redu od oko dvadeset posjetilaca koji su svi imali dozvole, bilo je i takvih

koji su došli izdaleka vidjeti mistični trans.

U profesorovoj kući Tereza je položila prvi test tako što je intuitivno shvatila kako je želim vidjeti iz duhovnih razloga, a ne zato da zadovoljim prolaznu radoznalost. Moj drugi test sastojao se u tome što sam ušao u stanje transa prije nego sam se popeo u njenu sobu, da bih s njom bio u telepatskoj i televizijskoj vezi.

Ušao sam u njenu sobu punu posjetilaca.

U svojoj bijeloj haljini ležala je na postelji. Zastao sam na pragu, a gospodin Wright me je pratio, potresen neobičnim i jezivim prizorom.

Tanak mlaz krvi curio je bez prestanka iz Terezinih donjih očnih kapaka u širini od oko dva i po centimetra. Pogled joj je bio usmjeren prema gore na spiritualno oko nasred čela. Marama oko glave bila je natopljena krvlju iz rana od trnove krune. Na bijeloj haljini u predjelu srca bila je velika crvena mrlja od rane sa strane, koju je Kristovom tijelu, kao posljednje poniženje, zadalo vojnikovo koplje.

Terezine ruke bile su ispružene majčinskim molećivim pokretom. Izraz lica joj je bio izmučen i božanski. Izgledala je tanja, izmijenjena ne samo fizički nego i na neki suptilniji način. Mrmljajući riječi na stranom jeziku, drhtavim usnama je govorila ljudima koje je gledala svojim unutrašnjim okom.

Pošto sam bio s njom duhovno usklađen, počeo sam viđati prizore koje je ona vidjela. Promatrala je Krista kako nosi daske za križ, među mnoštvom koje je urlalo.280 Tereza je iznenada, užasnuta podigla glavu: Gospod je pao pod teškim teretom.

Vizija je nestala. Iscrpljena gorućim milosrđem, Tereza se spustila na jastuk. U tom trenutku čuo sam iza sebe glasan udarac. Kada sam se okrenuo vidio sam kako dva čovjeka iznose nečije tijelo. No, pošto sam dolazio iz dubokog nadsvjesnog stanja, nisam ga odmah prepoznao. Opet sam pogledao Terezino lice, mrtvački

279 Dozvola nije bila potrebna do 1934. Godine, kada je Hitler zahtijevao prestanak hodočašća petkom, koja su privlačila tisuće ljudi.

280 Prije mog dolaska Tereza je već imala viziju posljednjih dana Kristovog života. Njen trans obično počinje s događanjima koji su pratili Posljednju večeru, a vizije završavaju Kristovom smrću na križu ili njegovim polaganjem u grob.

blijedo, pod potočićima krvi, ali sad mirno, zračilo je čistoćom i svetošću. Okrenuo sam se i ugledao gospodina Wrighta kako stoji s rukom na obrazu iz kojeg je kapala krv.

“Dick, jesi li ti to pao?” zapitao sam zabrinuto.

“Da, onesvijestio sam se od zastrašujućeg prizora.”

“Dakle,” rekao sam mu tješeći ga, “ipak si hrabar kada si se vratio da ga opet gledaš.”

Sjetivši se hodočasnika koji su strpljivo čekali, gospodin Wright i ja u sebi smo se oprostili od Tereze i napustili njenu svetu prisutnost.

Sljedeći dan naše društvo je krenulo prema jugu zahvalno što ne zavisi o vlakovima, nego može  zaustaviti Ford gdje god poželi. Uživali smo u svakom trenutku putovanja kroz Njemačku, Holandiju, Francusku i Švicarske Alpe. U Italiji smo posjetili Assisi u čast apostola poniznosti sv. Franje.281 Putovanje Europom završili

smo u Grčkoj, gdje smo pogledali hramove Atene i vidjeli zatvor u kojem je plemeniti Sokrat282 popio otrov.

Svuda smo se divili umijeću s kojom su stari Grci uklesali u alabaster svoja maštanja.

Preplovili smo sunčani Mediteran i iskrcali se u Palestini. Putujući dan za danom po Svetoj zemlji, uvjerio sam se više nego ikad u vrijednost hodočašća. Osjetljivo srce osjeća kako Kristov duh prožima cijelu Palestinu. S poštovanjem sam uz Njega hodao u Betlehemu, Getsemaniji, Golgoti, Maslinskoj gori, te uz rijeku

Jordan i Galilejsko more.

Naše društvo posjetilo je jasle gdje se rodio Isus, Josipovu tesarsku radionicu, Lazarov grob, kuću Marije i Marte, i dvoranu u kojoj se održala Posljednja večera. Prizor za prizorom, pred mojim očima se odigravala božanska drama koju je Krist odigrao za buduće generacije.

Zatim dalje u Egipat i moderni Kairo s drevnim piramidama, pa potom brodom niz Crveno more i preko širokog Arapskog mora - u Indiju!

281 Kao i Tereza Neumann, i sv. Franjo (1182-1226) je na tijelu nosio “blagoslovljene stigme”. Među ostalim kršćanskim stigmatičarima su i blažena Stefanija Quinzani (1457-1530) i sv. Katarina od Ricca (1522-1590).

Među poznatim kršćanima koji su godinama živjeli bez hrane, a ujedno su bili i stigmatičari: sv. Lidvina od Schiedama, blažena Elizabeta iz Renta, sv. Katarina Sijenska, Donovica Lazarri, blažena Angela iz Fologna i Loise Lateau koja je živjela u XIX vijeku. Sv. Nikola iz Fluea (brat Klaus, pustinjak čija je strastvena molba za jedinstvo spasila švicarsku konfederaciju na saboru u Stansu) nije jeo dvadesetak godina.

282 Odlomak iz Euzebija opisuje zanimljiv susret između Sokrata i nekog hinduskog mudraca: “Aristoksen, muzičar, pripovijeda ovu pripovijest o Indijcima. Jedan od tih ljudi sreo je u Ateni Sokrata i upitao ga koji je doseg njegove filozofije. “Istraživanje ljudskih pojava”, odgovorio je Sokrat, a Indijac je na to prasnuo u smijeh. “Kako čovjek može istraživati ljudske pojave ako ne poznaje božanske,” rekao je. Grčki ideal koji odjekuje kroz filozofiju Zapada glasi: “Spoznaj samog sebe.” Hindus bi rekao: “Spoznaj svoje Jastvo”. U očima Indijaca ne vrijedi čuvena Descartesova izreka: “Mislim, dakle jesam.” Sposobnost rasuđivanja ne može rasvijetliti istinsko čovjekovo biće. Ljudski duh, kao i pojavni svijet koji on spoznaje, u stalnoj je promjeni i ne može shvatiti onu najvišu istinu.

Najviši cilj nije u tome da se zadovolji intelekt. Onaj tko traži Boga, istinski voli samo nepromjenljivu istinu (vidyu), sve ostalo je avidya, ili relativno znanje.

Poglavlje 40.

Vraćam se u Indiju

Zahvalno sam udahnuo zrak Indije. Naš brod Rajputana pristao je 22. augusta 1935. godine u ogromnoj luci u Bombayu. Tog prvog dana na kopnu iskusio sam kakva će biti predstojeća godina – dvanaest mjeseci neprekidne aktivnosti. Na pristaništu su se sakupili prijatelji s vijencima i pozdravima, a u Taj Mahal hotelu navalila je na nas rijeka reportera i fotografa.

Bombay mi je bio nepoznat i učinio mi se veoma modernim sa raznim novotarijama sa Zapada. Po prostranim bulevarima rasle su palme. Veličanstvene državne građevine takmičile su se u ljepoti s drevnim hramovima. Kratko vrijeme smo proveli u razgledavanju. Bio sam nestrpljiv da vidim svog gurua i ostale koje sam volio. Pošto smo Ford ukrcali u teretni vagon, uskoro smo vlakom jurili prema istoku, prema Kalkuti.283

Na Hovrah stanici čekalo nas je toliko ljudi da jedno vrijeme nismo mogli izaći iz vlaka. Na čelu pozdravnog komiteta bili su mladi maharadža od Kasimbazara i moj brat Bishnu. Nisam očekivao tako topao i veličanstven doček.

Uz radostan zvuk bubnjeva i rogova od školjki, gospođica Bletch, gospodin Wright i ja, od glave do pete pokriveni vijencima cvijeća, povezli smo se polako do moje kuće, u koloni automobila i motora.

Moj ostarjeli otac zagrlio me je kao nekog tko je ustao iz mrtvih. Dugo smo se gledali, a da od radosti nismo mogli progovoriti ni riječ. Braća, sestre, ujaci, stričevi, tetke, bratići, rođaci, učenici i prijatelji iz davnih dana, skupili su se oko mene, i nije bilo oka koje je ostalo suho. Taj prizor ponovnog srdačnog viđenja živo se urezao u arhive mog pamćenja, pa i dalje živi u mom srcu. Što se tiče mog susreta sa Šri Juktešvarom, nedostaju mi riječi. Neka bude dovoljan opis iz putničkog dnevnika mog tajnika.

„Danas sam sa velikim očekivanjem odvezao Joganandađija iz Kalkute u Serampore. Prolazili smo pored starih prodavaonica među kojima je bio i Joganandađjev omiljeni restoran dok je studirao, te smo ušli u usku zidovima ozidanu ulicu. Naglo smo skrenuli ulijevo, i pred nama je stajao jednostavni dvospratni ašram s balkonima u španjolskom stilu. Sve je prožimala atmosfera mirne samoće.

Sa svečanom poniznošću ušao sam s Joganandađijem u dvorište unutar ašramskih zidova. Srca su nam ubrzano pulsirala dok smo se penjali starim cementnim stepenicama po kojima su se sigurno penjali nebrojeni tragaoci za istinom. Unutrašnja napetost sve više je rasla. Pred nama se na vrhu stepenica tiho pojavio veliki učitelj, svami Šri Juktešvarđi, plemenitog držanja, kako dolikuje mudracu. Srce mi se nadimalo kao da će pući od blaženstva što sam u njegovoj uzvišenoj blizini. Suze su mi zamutile pogled kada je Joganandađi pao na koljena i spuštene glave izrazio zahvalnost učitelju, dotaknuvši prvo njegova stopala, a zatim, u znak ponizne

poslušnosti, svoje čelo. Onda je ustao, a Šri Juktešvar ga je privio na grudi.

Nitko nije govorio, ali jezik duše izražavao je najsnažnija osjećanja. Kako su im oči blistale toplinom ponovnog susreta! U dvorištu je vladala blaga atmosfera, pa je čak i sunce uspjelo izbjeći oblake i iznenada zasjati.“

Donio sam Šri Juktešvaru iz Amerike, Europe i Palestine mnoge poklone. Primio ih je smiješeći se, ali nije ništa rekao. Kupio sam sebi u Njemačkoj kišobran, koji je ujedno mogao poslužiti i kao štap. U Indiji sam ga odlučio pokloniti učitelju.

“Ovom poklonu se zaista radujem”, rekao mi je moj guru, suprotno svojoj navici, dobacivši mi pogled pun razumijevanja.

“Učitelju, molim vas, dozvolite mi da nabavim novi tepih za dnevnu sobu.” Primijetio sam da je tigrova koža stajala na pocijepanom tepihu.

“Ako te to raduje.” Glas mog gurua nije zvučao oduševljeno. “Zar moja tigrova koža nije čista i udobna. Ja sam kralj u svom malom kraljevstvu. S one strane tog kraljevstva je široki svijet kojeg zanima samo vanjština.”

Dok je to govorio, vrijeme kao da se vratilo. Opet sam bio mali učenik svakodnevno u vatri učiteljevih prijekora!

283 Putovanje smo prekinuli u Centralnim provincijama, na pola puta preko Kontinenta, da bi posjetili Mahatmu Gandhija u Vardhi. To je opisano u 43. poglavlju.

Čim sam se uspio otrgnuti od Seramporea i Kalkute, krenuo sam sa gospodinom Wrightom u Ranči.

S kakvom dobrodošlicom smo dočekani! Sa suzama u očima grlio sam nesebične učitelje koji su visoko držali barjak škole tijekom petnaest godina mog odsustva.

Ali, avaj! Škola je bila u velikim financijskim teškoćama. Sir Manindra Chandra Nundy, stari maharadža čija je palača u Kasimbazaru pretvorena u središnju školsku zgradu i koji je školi dao mnogo kraljevskih novčanih priloga, umro je. Mnoge usluge koje je škola davala besplatno, bile su ozbiljno ugrožene zbog nedostatka javne podrške.

Nisam proveo toliko godina u Americi, a da nisam naučio nešto od njene praktične mudrosti i njene neustrašivosti pred preprekama. Nedjelju dana proveo sam u Rančiju hrvajući se sa najvećim problemima. Zatim su slijedili razgovori u Kalkuti s istaknutim vođama i odgojiteljima, dugačak razgovor s mladim maharadžom od

Kasimbazara, molba za materijalnu pomoć mom ocu i, gle, klimava financijska konstrukcija je učvršćena! Dok bi trepnuo, mnogobrojni novčani prilozi, među kojima i jedan ček na veliki iznos, stigli su od mojih učenika iz Amerike.

Nekoliko mjeseci pošto sam stigao u Indiju, doživio sam radost jer je moja škola u Rančiju i legalno priznata. Ispunjen je moj životni san o trajnom središtu jogijskog obrazovanja. Ta vizija me je vodila na mojim skromnim počecima sa grupom od sedam dječaka 1917. godine.

Gospodin Wright je u Rančiju sklopio mnoga prijateljstva. Obučen u jednostavni dhoti, jedno vrijeme je živio među dječacima. U Bombayu, Rančiju, Kalkuti, Seramporeu, gdje god da je bio, moj tajnik, koji ima dobru moć zapažanja, vadio je svoj putni dnevnik i bilježio.

“Kakav si utisak stekao o Indiji, Dick”, upitao sam ga jedne večeri.

“Mir”, odgovorio je zamišljeno. “Iz cijele rase struji mir.”

Moj tajnik i ja284 proveli smo mjesec novembar kao gosti države Mysore. Nasljednik maharadže, njegova visost Yuvaradža, gospodin Šri Krišna Narasingharaj Vadiyar, pozvao nas je da posjetimo njegovo prosvijećeno i napredno kraljevstvo.

Južna Indija koja je bogata historijskim i arheološkim nalazima je zemlja točno određenih, a ipak neodredivih draži. Sjeverno od Mysorea je najveća urođenička država Indije, Hyderabad, slikovita visoravan presječena velikom rijekom Godavari. Široka plodna polja, ljupke Nilgiris ili “Plave planine” i hladni jalovi brežuljci krečnjaka ili granita!

Arhitektura, kiparstvo i slikarstvo od kojih čovjeku zastaje dah, mogu se vidjeti u Hyderabadu u drevnim pećinama Ellore i Ajante, isklesanim u stijenama. Kailasa, hram u Elori, sadrži isklesane likove bogova, ljudi i životinja u veličanstvenim proporcijama jednog Mikelangela. U Ajanti se nalazi pet hramova i dvadeset i

pet samostana, isklesanih u stijeni i poduprtih oslikanim stupovima na kojima su slikari i kipari ovjekovječili svoju genijalnost. U Hyderabadu se nalazi univerzitet Osmanija i Meka Masjid džamija u kojoj se može zajedno klanjati deset tisuća muslimana.

Država Mysore je zemlja čuda, 3000 stopa iznad nadmorske visine, obrasla gustim tropskim šumama, sa divljim slonovima, bizonima, medvjedima, panterama i tigrovima. Njena dva najveća grada Bangalore i Mysore su čisti, privlače obiljem parkova i javnih vrtova.

Edikti koji su nađeni u sjevernom Mysoreu, uklesani u stijenu, datiraju iz III vijeka prije Krista i osvjetljavaju uspomenu na kralja Ašoku. Te “propovijedi u kamenu” upisane su različitim dijalektima i govore o širokoj pismenosti ljudi njegovog vremena. Šestim ediktom vladar poziva podanike da razgovaraju s njim o svemu što

je za opće dobro “u bilo koje vrijeme dana ili noći”, dodajući da se točnim ispunjavanjem svojih kraljevskih dužnosti i on sam “oslobađa duga svojim sunarodnjacima.”

S jednog kraja Indije na drugi, Ašoka je dao izgraditi rezervoare, nasipe i kanale za navodnjavanje, putovi kraj kojih je naredio da se sadi drveće i sagrade odmorišta za putnike. Brinuo se za botaničke vrtove u kojima su se uzgajale ljekovite biljke, i podizao je bolnice za ljude i životinje. Desetim ediktom objavljuje da

istinska slava kralja zavisi od moralnog napretka njegovih podanika, jedanaestim ediktom definira “istinsko bogatstvo” ne kao materijalna dobra, nego kao Dobro - širenje istine.

Ašoka je bio unuk moćnog Šandragupta Maurya (grcima poznatog pod imenom Sandrokot), koji se u mladosti sreo s Aleksandrom Velikim. Kasnije je Šandragupta razorio makedonske garnizone koji su ostali u Indiji, a u Penjabu je pobijedio osvajačku grčku armiju, predvođenu Seleukom. Zatim je na svom dvoru u Pataliputri primio helenskog ambasadora Megastena koji nam je ostavio opise sretne i poduzetne Indije tih dana.

Grčki historičari i drugi, koji su pratili Aleksandra u njegovoj ekspediciji u Indiji, pažljivo su bilježili mnoge zanimljive priče. Pripovijesti Ariana, Diodora, Plutarha i Strabona bacaju svjetlo na život drevne Indije.

284 Gospođica Bletch nije mogla držati korak sa nama, pa je sa zadovoljstvom ostala kod mojih rođaka u Kalkuti.

Najzanimljivija karakteristika Aleksandrove neuspješne invazije bio je njegov veliki interes za hinduističku filozofiju, za jogije i svete ljude koje je s vremena na vrijeme sretao i čije društvo je željno tražio.

Nakon što je veliki grčki osvajač stigao u Tailu u sjevernoj Indiji, poslao je glasnika Onesikrita, učenika Diogenove helenistike škole, da mu dovede indijskog učitelja Dandamisa, velikog sanjasina Taxile.

“Zdravo da si, učitelju brahmana”, povikao je Oneskrit kad je pronašao Dandamisa u njegovom šumskom skrovištu. “Sin moćnog boga Zeusa, Aleksandar, koji je vrhovni gospodar svih ljudi, moli te da dođeš kod njega.

Ako pristaneš, nagradit će te bogatim poklonima, ali ako odbiješ, odrubit će ti glavu!”

Jogi je mirno primio taj nasilnički poziv, nije čak ni podigao glavu sa uzglavlja od lišća.

“Ako je Aleksandar Zeusov sin, onda sam to i ja”, odgovorio je. “Ne želim ništa što je Aleksandrovo, jer sam zadovoljan onim što imam, dok vidim kako on sa svojim ljudima putuje preko mora i kopna bez ikakve koristi, a njegovim putovanjima nema kraja.

Idi i kaži Aleksandru da Bog, koji je vrhunski kralj, ne može biti uzrok nepravde, nego je tvorac svjetla, mira, života, vode, čovjekovog tijela i duše. On prima svakog čovjeka kada ga smrt oslobodi zlih bolesti. Poštujem samo Boga koji se gnuša ubijanja i rata. Aleksandar nije Bog, jer i on sam mora umrijeti”, nastavio je mudrac sa spokojnim prezirom. “Kako netko kao on može biti gospodar cijelog svijeta, kada ne vlada ni samim sobom, a nije još živ zakoračio u Had niti poznaje putanju sunca kroz središnje predjele zemlje, dok narodi na njenim granicama nisu čak ni čuli njegovo ime!”

Nakon takvog prijekora, sigurno najoštrijeg koji je ikad dopro do uha “gospodara svijeta”, mudrac je ironično dodao: “Ako mu sadašnji posjedi nisu dovoljno prostrani, neka prijeđe rijeku Gangu. Tamo će naći područje koje može hraniti sve njegove ljude.285

Znaj, međutim, da je ono što mi Aleksandar nudi i pokloni koje obećava, potpuno beskorisni. Ono što cijenim i smatram zaista korisnim i vrijednim je ovo lišće koje je moj dom, ove rascvjetale biljke kojima se svakodnevno hranim, i ova voda koju pijem, dok svi ostali posjedi koji se tako pažljivo čuvaju uvijek uništavaju onog tko ih skuplja i izazivaju samo tugu i nezadovoljstvo koji muče svakog običnog smrtnika. Što se mene tiče, ležim na šumskom lišću, a pošto nemam ništa što bih trebao čuvati, mirno spavam. Kada bi nešto tako imao, ne bih to mogao. Zemlja me snabdijeva svime kao što majka daje djetetu mlijeko. Idem kuda hoću i bez

briga sam.

Ako mi Aleksandar i odrubi glavu, ne može mi uništiti dušu. Moja glava će ostati nijema, ostavivši tijelo kao pocijepanu odjeću na zemlji, odakle sam ga i uzeo. Postanem li duh, uznijet ću se do svog Boga koji nam je svima dao tijelo i ostavio nas na zemlji da pokažemo želimo li ovdje slušati njegove zapovijesti, i koji će

od svih nas kada odemo odavde u njegovu prisutnost, tražiti da mu podnesemo izvještaj o svom životu, jer je on sudac svake naše tašte nepravde, a jauci potlačenih postaju kazna tlačitelja. Neka Aleksandar svojim prijetnjama plaši one koji teže za bogatstvom i koji se boje smrti, jer je to oružje protiv nas nemoćno. Brahmani ne vole

zlato i ne boje se smrti. Idi i poruči Aleksandru: Dandamisu ne treba ništa tvoje, pa stoga neće doći, a ako ti želiš nešto od Dandamisa, onda ti dođi k njemu.”

Aleksandar je pažljivo saslušao Onesikrita koji je prenio poruku i više nego ikada prije poželio da vidi Dandamisa koji je iako star i gol, bio jedini protivnik u kojem je on, osvajač mnogih zemalja, našao više nego sebi ravnog.

Aleksandar je u Taksilu pozvao jedan broj brahmanskih asketa poznatih po svojoj vještini da na filozofska pitanja odgovaraju oštroumnom mudrošću. Plutarh je izvijestio o tim dvobojima riječima. Sva pitanja je postavljao Aleksandar.

“Kojih ima više, živih ili mrtvih?”

“Živih, jer mrtvih nema.”

“Gdje se rađaju veće životinje, na moru ili na zemlji?”

“Na zemlji, jer je more samo dio zemlje.”

“Koja je životinja najpametnija?”

“Ona koju čovjek još ne poznaje.” (Čovjek se boji nepoznatog).

“Što je bilo prije, dan ili noć?”

“Dan je došao jedan dan ranije.” Taj odgovor je iznenadio Aleksandra, pa je brahman dodao:

“Nemoguće pitanje, nemoguć odgovor.”

“Kako čovjek može postati omiljen?”

“Čovjek će biti omiljen ako, iako moćan, ne ulijeva ljudima strah.”

“Kako čovjek može postati Bog?”286

285 Aleksandar, a također nijedan njegov general, nikada nisu uspjeli prijeći Gangu. Na sjeverozapadu Indije makedonska vojska se pobunila i odbila je krenuti dalje. Aleksandar je bio prisiljen napustiti Indiju. Daljnja osvajanja potražio je u Perziji.

“Tako da učini ono što čovjek ne može.”

“Što je jače, život ili smrt?”

“Život, jer podnosi tolika zla.”

Aleksandru je uspjelo da iz Indije kao svog učitelja povede pravog jogija Kalyanu, kojeg su Grci zvali “Kalanos”. Mudrac je pratio Aleksandra u Perziju. Predviđenog dana u Suzi u Perziji, Kalanos je napustio svoje ostarjelo tijelo i ušao je pred cijelom makedonskom vojskom u pogrebnu lomaču. Historičari su zabilježili čuđenje

vojnika koji su vidjeli kako se jogi ne boji ni boli ni smrti. Nije se ni pomjerio dok ga je proždirao plamen. Prije nego što je pošao na lomaču, Kalanos je zagrlio sve svoje prijatelje, ali nije zaželio zbogom Aleksandru, kojem je samo rekao: “Uskoro ćemo se vidjeti u Babilonu.”

Aleksandar je napustio Perziju i umro u Babilonu godinu dana kasnije. Svojim riječima guru mu je htio  kazati da će s njim biti u životu i smrti.

Grčki povjesničari ostavili su nam mnogobrojne žive i slikovite opise indijskog društva. Arion nas izvještava da hinduski zakon štiti narod i “naređuje da nitko od njih ni pod kakvim uslovima ne bude rob. Budući su sami slobodni, trebaju poštivati i pravo svih drugih na slobodu. Jer oni koji ne znaju vladati drugima ili pred njima puzati, u životu će se najbolje oduprijeti nedaćama sudbine.”287

Drugi tekst kaže “Indijci ne znaju za lihvarstvo ni za pozajmicu. Protivni su utvrđenim običajima da se zlo bilo nanosi bilo trpi, pa stoga oni ne sastavljaju ugovore niti traže jamstvo.”

Iz sličnog teksta saznajemo: “liječe jednostavnim prirodnim sredstvima.” Više se pazi na pravilnu ishranu nego što se koriste lijekovi. Najcjenjeniji lijekovi su ulja za mazanje i melemi. Svi ostali smatraju se prilično škodljivim.”

Ratovanje je bilo ograničeno na kastu kšatrija ili ratnika, a “neprijatelj naišavši na seljaka kako radi na polju, ne bi mu učinio ništa nažao. Jer ljudi ove klase smatraju se javnim dobročiniteljima pa su zaštićeni od povreda. Tako zemlja ostaje neopustošena i rađa bogatim urodom snabdijevajući žitelje svim što je potrebno za

ugodan život.”

Vladar Šandragupta koji je 305. godine prije Krista pobijedio Aleksandrovog generala Seleuka, sedam godina kasnije je odlučio predati vlast sinu. Otputovao je u Južnu Indiju i posljednjih dvanaest godina života proveo kao asketa bez novca, težeći za samospoznajom u stjenovitoj pećini u Sravanabelagoli, koja se danas poštuje kao svetište. Isti kraj ponosi se najvećom statuom na svijetu koju su iz goleme stijene 983. godine poslije Krista isklesali đaini u čast svom poštovanom učitelju Gomatesvari.

Vjerska svetišta se nalaze svuda u Mysoreu i bez prestanka podsjećaju čovjeka na mnogobrojne velike svece Južne Indije. Jedan od tih učitelja, Thayumanavar, ostavio nam je ovu inspirativnu pjesmu:

“Možeš  pripitomiti divljeg slona

Zatvoriti ralje medvjedu i tigru

jahati na lavu

igrati se s kobrom

alkemijom  zarađivati za život

inkognito putovati svemirom

načiniti vazale od bogova

ostati uvijek mlad

hodati po vodi i živjeti u vatri,

ali vladati vlastitim mislima je bolje i teže.”

U predivnoj i plodnoj državi Travancore na krajnjem Jugu Indije, gdje se promet odvija rijekama i kanalima, maharadža svake godine preuzima nasljednu obavezu da pokaje grijeh načinjen u ratovima i prisilnim davnim pripajanjem nekoliko malih država u Travancoreu. Pedeset i šest dana u godini maharadža tri puta na dan odlazi u hram slušati vedske himne i recitacije. Ceremonija pokajanja završava lakšadipom ili osvjetljenjem hrama sa sto tisuća svjetiljki.

Veliki hinduski zakonodavac Manu288 zacrtao je dužnosti kralja. “Mora biti ljubazan kao Indra (vladar bogova), sakupljati poreze blago i neprimjetno kao što sunce iz vode izvlači paru, ulaziti u život svojih podanika kao vjetar koji svuda prodire, biti jednako pravedan prema svima kao Yama (bog smrti), vezivati prijestupnike

 286 Iz tog pitanja se može zaključiti kako je “Zeusov sin” ipak ponekad sumnjao u svoje savršenstvo.

287 Svi grčki promatrači izvještavaju o nepostojanju ropstva u Indiji, jer je to bilo sasvim suprotno strukturi grčkog društva.

288 Manu je univerzalni zakonodavac, ne samo za hindusko društvo nego i za cijeli svijet. Svi sistemi mudrog društvenog upravljanja, pa čak i pravde, temelje se na Manuovom zakoniku.

omčom kao Varuna (vedsko božanstvo neba i vjetra), sviđati se svima kao mjesec, spržiti zle neprijatelje kao bog vatre i podupirati sve kao boginja zemlje.

U ratu kralj se ne smije boriti otrovnim ili vatrenim oružjem, niti ubijati slabe ili nespretne neprijatelje, kao ni one koji su bez oružja ili one koji se boje, koji mole za zaštitu ili bježe. Ratu treba pribjegavati kao posljednjem rješenju. Rezultati rata uvijek su sumnjivi”.

U pokrajini Madras na jugoistočnoj obali Indije nalazi se širok, prostran, morem okružen grad Madras i Kanchipuram, zlatni grad, glavno sjedište hinduske dinastije Pallava, koja je vladala u prvim vjekovima kršćanske ere. U modernoj pokrajini Madras ideali Mahatme Gandhija o nenasilju naišli su na plodno tlo. Svuda se mogu

vidjeti bijele “Gandhijeve kape”. Mahatma Gandhi je na cijelom jugu značajno reformirao hramove u odnosu na “nedodirljive”, a reformirao je i kastinski sistem.

Izvorni kastinski sistem, kako ga je formulirao veliki zakonodavac Manu, bio je vrijedan divljenja. Manu je jasno vidio da se ljudi na osnovu različitih stupnjeva razvoja mogu podijeliti u četiri velike klase: ljude sposobne da služe društvu manualnim radom (šudre), one koji svojom inteligencijom i spretnošću služe u

poljoprivredi, trgovini, prometu i poslovima općenito (vaisye), one čiji talent leži na polju izvršne vlasti, uprave i zaštite - vladari i ratnici (kšatrije), i one kontemplativne prirode koji su duhovno nadahnuti i inspiriraju ostale (brahmani).

Manu kaže da su “dužnosti sve četiri kaste289 istinoljubivost, poštenje, čistoća, i samodisciplina”, a Mahabharata izjavljuje da se ni rođenjem, ni učenošću, niti na osnovu predaka ne može odrediti je li netko dva puta rođen (tj. brahman). To određuje isključivo karakter i ponašanje.” Manu je savjetovao društvo da

poštuje svoje članove ukoliko su mudri, kreposni i stari, ljude koji pripadaju vlastitoj porodici, i na kraju one koji su bogati. U Indiji vedskih vremena bogatstvo se uvijek preziralo ako se gomilalo, ili ako se nije dijelilo siromašnima.

Škrti bogataši su bili vrlo nisko u društvenoj hijerarhiji.

Međutim, mnogo zla je nastalo kad je kastinski sistem tijekom vjekova postao toliko krut da se kasta nasljeđivala. Reformatori društva kao što je Gandhi i članovi mnogih društava u Indiji, danas sporo ali sigurno napreduju prema ponovnom uspostavljanju drevnog kastinskog sistema koji se zasniva isključivo na čovjekovim prirodnim sposobnostima, a ne na porijeklu. Svaki narod na zemlji ima vlastitu karmu (dobra i zla djela) s kojom se mora suočiti i ukloniti je. Indija sa svojim raznolikim i neranjivim duhom bit će dorasla tom zadatku kastinske reforme.

Južna Indija nas je toliko opčinila pa smo gospodin Wright i ja poželjeli produžiti idilu, ali vrijeme je neumoljivo i nije se dalo rastegnuti. Bilo je predviđeno da govorim posljednjeg dana na indijskom filozofskom kongresu na univerzitetu u Kalkuti. Nerado sam se oprostio od mnogobrojnih madraskih učenika i prijatelja, te smo krenuli na sjever. Na putu smo se zaustavili pred malim svetištem koje je posvećeno Sadašivi Brahmana, čija životna priča obiluje čudima. Veće svetište posvećeno Sadašivi je u Neruru, a podigao ga je radža od Pudukkottaia, i to je mjesto hodočašća gdje su se dogodila mnoga božanska iscjeljenja. Nasljedni vladari

Pudukkottaia čuvaju kao najveću svetinju religiozne upute koje je napisao Sadašiva 1750. godine za tadašnjeg princa vladara. Veliki mudrac je i formalno obogatio indijsku književnost svojim komentarom Brahma sutri i Patanđalijevih Yoga sutri.

Među seljacima u Južnoj Indiji i danas se mogu čuti mnoge fantastične priče o Sadašivi, omiljenom i potpuno prosvijetljenom učitelju. Dok je jednog dana sjedio na obali rijeke Kaveri, uronjen u samadhi, odnijela ga je iznenadna bujica. Nekoliko nedjelja kasnije našli su ga zatrpanog hrpom zemlje u blizini Kodumudia, u pokrajini

Coimbatore. Kada su lopate seljaka udarile o njegovo tijelo, svetac je ustao u brzo otišao.

289 “Pripadanje jednoj od ovih četiri kasta u početku nije zavisilo od čovjekovog porijekla, nego od njegovih prirodnih sposobnosti koje su se prepoznavale i pokazivale u cilju koji je čovjek u životu odabrao”, čitamo u časopisu Istok-Zapad, od januara 1935. “Taj cilj je mogao biti (1) kama (želja), tj. život pod vladavinom čula (šudra stupanj), (2) artha (dobitak) tj, ispunjenje želja, ali i istovremeno vladanje njima, (vyasa stupanj), (3) dharma (samodisciplina), život odgovornosti i pravilnog djelovanja (kšatrija stupanj) i (4) mokša (oslobođenje), duhovni život i vjerska poduka (brahman stupanj). Te četiri kaste služe čovječanstvu (1) tijelom, (2) umom, (3) snagom volje, i (4) duhom. Te četiri faze odgovaraju vječnim gunama ili kvalitetama prirode, a to su: tamas, rađas i sattva - tromost, djelovanje i širenje ili masa, energija i inteligencija. Četiri prirodne kaste obilježene su gunama kao (1) tamas, neznanje, (2) tamas-rađas mješavina neznanja i aktivnosti, (3) rađas-sattva, mješavina pravilnog djelovanja i prosvjetljenja i (4) sattva, prosvjetljenje. Priroda je tako svakom

čovjeku predodredila njegovu kastu zavisno od toga da li u njemu prevladava jedna, ili mješavina dvije gune. Guru će pravilno odrediti čovjekovu kastu ili mjesto na ljestvici evolucije.

Sve rase i narodi donekle poštuju neku vrstu kastinskog sistema. Tamo gdje vlada velika raspuštenost ili takozvana sloboda, koja se naročito izražava u brakovima između krajnosti u prirodnim kastama, rasa propada i na kraju izumire. Purana samhita uspoređuje potomstvo takvih miješanih brakova s jalovim ukrštanjem, kada se npr. dobije mula koja ne može nastaviti vlastitu vrstu.

Umjetno stvorene vrste na kraju izumiru. Povijest nudi mnoštvo dokaza o brojnim velikim rasama koje više nemaju živih predstavnika.

Najveći mislioci Indije smatraju da je kastinski sistem spriječio razuzdanost, sačuvao čistoću rase i prenosio je kroz tisuće godina dok su mnoge ostale rase nestale i zaboravljene.”

Sadašiva je postao muni (svetac koji šuti) kada ga je njegov učitelj prekorio zato što je u dijalektičkoj raspravi pobijedio starijeg učenjaka vedante. “Kad ćeš ti, balavac, naučiti  držati jezik za zubima”, rekao je guru.

“S vašim blagoslovom, od ovog časa zauvijek.”

Sadašivin guru bio je Paramašivendra Sarasvati svami koji nam je ostavio djelo Daharavidya praksika kao i svoj dubokoumni komentar Uttara gite. Bio je s pravom ponosan na svog velikog učenika, što se vidi i iz sljedećeg događaja. Neki svjetovno orijentirani ljudi bili su uvrijeđeni što je Bogom opijeni Sadašiva često “nedolično plesao ulicama, i požalili su se njegovom učenom guru.

“Gospodine,” obratili su mu se, “Sadašiva nije bolji od nekog luđaka.” Međutim, Paramašivendra se radosno nasmijao. “Oh, kada bi samo bilo još takvih luđaka”, uzdahnuo je.

Sadašivin život je bio obilježen mnogim neobičnim i zanimljivim intervencijama Božje ruke. Naizgled na svijetu ima mnogo nepravde. Ipak, vjernici znaju za bezbroj primjera neposredne Božje pravednosti. Jednu večer Sadašiva se zaustavio pred skladištem žita jednog bogatog kućedomaćina u stanju dubokog samadhija. Pazeći na lopove, tri sluge su podigle štapove da ga udare. I, gle, ruke su im se zaustavile u zraku! Kao kipovi podignutih ruku trio je ostao u tom jedinstvenom prizoru sve do Sadašivinog odlaska u zoru.

Drugom prilikom predradnik čiji su radnici nosili ogrjev, natjerao je Sadašivu da ga i on nosi. Šutljivi svetac pokorno je odnio svoj dio tereta do odredišta i spustio ga je na veliku gomilu. Cijela gomila se istog trenutka zapalila!

Sadašiva, kao ni svami Trailanga, nije nosio odjeću. Jednog jutra, tako nag, nepažnjom je ušao u šator muslimanskog poglavice. Dvije gospođe uplašeno su viknule, a ratnik je Sadašivi mačem odsjekao ruku. Učitelj je bezbrižno otišao.

Mučen grižom savjesti, musliman je s poda uzeo ruku i pošao za Sadašivom. Jogi je bez riječi gurnuo ruku u krvavu ranu koja je zacijelila. Kada ga je ratnik ponizno zamolio za duhovnu pomoć, Sadašiva je prstom napisao na pijesku:

“Ne čini ono što želiš, pa možeš činiti što hoćeš.” Uzdignut u pročišćeno duhovno stanje, musliman je svečev paradoksalan savjet shvatio kao put ka oslobođenju duše savladavanjem ega. Duhovno djelovanje ovih nekoliko riječi bilo je toliko, da je poglavica postao predan učenik.

Jednog dana seoska djeca su u Sadašivinoj prisutnosti poželjela vidjeti vjersku svečanost u Maduri, udaljenoj sto pedeset milja. Jogi je rekao djeci da dotaknu njegovo tijelo i, gle, istog trenutka svi su se našli u Maduri. Djeca su se veselo šetala među tisućama hodočasnika. Poslije nekoliko sati, jogi je svojim jednostavnim

prijevoznim sredstvom vratio svoje malo stado kući. Zaprepašteni roditelji slušali su slikovite priče i vidjeli da su neka djeca donijela vrećice madurskih slatkiša.

Jedan mladić nije povjerovao u tu priču i ismijao je sveca. Na sljedećoj vjerskoj proslavi mladić je prišao Sadašivi.

“Učitelju,” obratio mu se sa prezirom, “zašto mene ne povedete na svečanost, kao što ste prošli put poveli onu djecu?”

Sadašiva je pristao. Mladić se istog trenutka našao u dalekoj gradskoj gužvi. Međutim, sveca nigdje nije bilo kada se mladić želio vratiti kući. Umoran i iscrpljen, morao se vratiti pješice.

Prije nego što smo napustili Južnu Indiju, gospodin Wright i ja krenuli smo na hodočašće na sveto brdo Arunačalu, u blizini Tiruvannamalaia, da posjetimo Šri Ramanu Maharšija. Veliki mudrac nas je dočekao s dobrodošlicom u svom ašramu i pokazao nam na gomilu časopisa Istok-Zapad. Šutio je gotovo sve vrijeme koje

smo proveli s njim i s njegovim učenicima, a blago lice mu je zračilo božanskom ljubavlju i milošću.

Kako bi napaćenom čovječanstvu pomogao da ponovo dosegne svoj zaboravljeni status savršenstva, Šri Ramana poučava da se čovjek bez prestanka treba pitati: “Tko sam ja?” To je najvažnije pitanje. Strogim odbacivanjem svih ostalih misli, poklonik prodire sve dublje i dublje u svoje istinsko Jastvo, gdje više nema misli koje ga ometaju.

Prosvijetljeni rši Južne Indije napisao je:

“Dvojstvo i trojstvo su nečim poduprti

Nikad nisu bez oslonca.

Kad nađemo taj oslonac, oni padaju.

Tu je istina, onaj tko je vidi, nikad se ne koleba”.