Autobiografija jednog yogija ( Poglavlje 41 - 46 )

Poglavlje 41.

Zadnji dani s mojim guruom

“Guruđi, drago mi je što vas jutros nalazim samog.” Upravo sam stigao u asram u Seramporeu sa mirisnim teretom voća i ruža. Šri Juktešvar me je krotko pogledao.

“Kako glasi tvoje pitanje?” Učitelj je gledao po sobi kao da traži izlaz. “Guruđi, došao sam kod vas kao srednjoškolac. Sada sam odrastao čovjek, štoviše, s jednom ili dvije sijede.

Iako ste me od prvog trenutka do sada obasipali šutljivom ljubavlju, jeste li svjesni da ste mi samo jednom rekli “volim te”, i to na dan našeg susreta?” Molećivo sam ga pogledao.

Učitelj je spustio pogled. “Jogananda moram lj zaista topla osjećanja, koja je najbolje čuvati u tišini srca, obući u prozaične riječi?”

“Ja znam da me vi volite, guruđi, ali moje smrtne uši čeznu za tim da to čuju iz vaših usta.”

“Neka bude kako ti želiš. Dok sam bio oženjen, često sam čeznuo za tim da imam sina kojeg bih podučio putu joge. Kada si ti ušao u moj život, želja mi se ispunila. U tebi sam našao sina.” Šri Juktešvaru su blistale oči od suza. “Jogananda, uvijek ću te voljeti.”

“Vaš odgovor mi otvara vrata raja.” Sa srca mi je pao kamen, istopile su ga učiteljeve riječi. Često sam se čudio njegovoj šutnji. Razumio sam da je povučen i neemotivan, ali sam se ipak ponekad pribojavao kako sa mnom nije sasvim zadovoljan. Priroda mu je bila neobična, teško shvatljiva, narav duboka i šutljiva, nedokučiva svijetu, vrijednosti koje je davno nadišao.

Nekoliko dana kasnije, kada sam govorio pred velikim skupom u Albert Hallu u Kalkuti, Šri Juktešvar je pristao da sjedi pored mene na podiju, zajedno sa maharadžom od Santosha i gradonačelnikom Kalkute.

Iako mi ništa nije rekao, ja sam povremeno, dok sam govorio, bacio pogled na njega, i činilo mi se da sam u njegovim očima otkrio zadovoljan sjaj. Zatim je slijedio govor bivšim studentima koledža u Seramporeu. Dok sam gledao stare školske drugove, a oni svog “ludog monaha”, nitko se nije stidio suza radosnica. Moj slatkorječivi

profesor filozofije, dr. Ghoshal, došao me je pozdraviti. Vrijeme, veliki alkemičar, istopilo je sve naše nesporazume.

Krajem decembra, u ašramu u Seramporeu slavila se svečanost zimskog suncostaja. Kao i uvijek, Šri Juktešvarovi učenici došli su izbliza i izdaleka. Pobožne sankirtane, solo pjesme koje je pjevao slavni bengalski pjevač Kristo-da, jela koja su služili mladi učenici, učiteljev dirljiv govor pod zvijezdama u prepunom dvorištu

ašrama - uspomene, uspomene! Radosne svetkovine davnih godina! Međutim, ova večer trebala je donijeti nešto neočekivano.

“Molim te, Jogananda, obrati se skupu na engleskom.” Učiteljeve oči su svjetlucale dok je postavljao taj dvostruko neobičan zahtjev. Je li pri tom mislio o nezgodi na brodu koja je prethodila mom predavanju na engleskom jeziku? Ispričao sam taj događaj svojim slušaocima, školskim drugovima, i završio sam vatreno hvaleći našeg gurua.

Bio je sa mnom ne samo na oceanskom parobrodu, nego me je svakodnevno vodio tijekom petnaest godina u velikoj i gostoljubivoj zemlji Americi”, zaključio sam.

Kad su gosti otišli, Šri Juktešvar me je pozvao u onu istu spavaću sobu gdje mi je samo jednom prilikom, poslije svečanosti u mojim prvim godinama u ašramu - bilo dozvoljeno da spavam na njegovom drvenom krevetu. Večeras je moj guru sjedio tamo šuteći, a oko njega su u polukrugu sjedili učenici. Nasmiješio se kada sam naglo ušao u sobu.

“ Ideš li u Kalkutu, Jogananda? Molim te, vrati se sutra ovamo. Moram ti nešto reći.”

Slijedeće poslije podne s nekoliko jednostavnih riječi blagoslova, Šri Juktešvar mi je dodijelio viši monaški naziv paramhanse.290

“Taj naslov će zamijeniti tvoju prijašnju titulu svamija”, rekao mi je dok sam klečao pred njim. Smješkao sam se u sebi misleći kako će moji američki učenici lomiti jezik dok budu izgovarali Paramhansađi.291

“Moj zadatak na zemlji je završen, ti ga moraš nastaviti.” Učitelj je govorio mirno, a oči su mu bile spokojne i blage. Od straha, srce mi je počelo brzo kucati.

290 Doslovno parama, najviši; hamsa, labud. U učenju svetih spisa hansa predstavlja Brahmino vozilo, Vrhovni Duh. Bijeli labud je i simbol diskriminacije, jer se smatra da iz mješavine mlijeka i vode može izdvojiti istinski nektar somu. Ahan-sa ili han-sa doslovno znači “ja sam On”. Ove dvije moćne riječi sanskrtskog pojanja vibratorno su povezane s udisanjem i izdisanjem. Svakim dahom čovjek nesvjesno potvrđuje istinu svog bića: “Ja sam On!”

291 Obično su izbjegli tu teškoću, obraćajući mi se sa “gospodine”.

“Molim te, pošalji nekog da preuzme brigu o našem ašramu u Puriju”, nastavio je Šri Juktešvar. “Sve ostavljam u tvojim rukama. Ti ćeš brod svog života i života organizacije uspješno dovesti do božanskih obala.”

Sa suzama u očima grlio sam mu stopala. Ustao je i s ljubavlju me je blagoslovio. Slijedećeg dana pozvao sam iz Rančija jednog učenika, svamija Sebanandu, i poslao sam ga u Puri da preuzme ašramske dužnosti. Kasnije smo moj guru i ja razgovarali o pravnim pojedinostima u vezi njegove ostavštine. Želio je spriječiti rođake da poslije njegove smrti postave sudski zahtjev za nasljeđivanje njegova dva asrama i ostalih posjeda koje je htio ostaviti isključivo u humanitarne svrhe.

“Nedavno smo sve pripremili za učiteljev odlazak u Kidderpore, ali on nije otišao.” To mi je rekao jedan od mojih suučenika, Amulaya Babu, jednog poslijepodneva. Pretrnuo sam od hladnog predosjećanja. Kad sam navalio na Šri Juktešvara da mi kaže zašto nije otišao, samo mi je rekao: “Nikada više neću ići u Kidderpore”. Za trenutak je zadrhtao kao preplašeno dijete.

(“Vezanost uz tjelesno boravište, koja izvire iz njegove vlastite prirode, tj. bezbroj prošlih iskustava smrti, u blagom stupnju je prisutna čak i kod velikih svetaca”, piše Patanđali.292 U nekom od svojih govora o smrti moj guru bi obično dodao: “Baš kao što ptica koja je dugo bila u kavezu, u trenutku kad se otvore vrata oklijeva da ostavi dom na koji se navikla”.)

“Guruđi,” preklinjao sam ga jecajući, “nemojte to govoriti! Nikada preda mnom ne izgovarajte te riječi!”

Šri Juktešvarovo lice se opustilo u mirnom osmjehu. Iako mu se bližio osamdeset prvi rođendan, izgledao je zdravo i snažno. Sunčajući se dan za danom na njegovoj ljubavi, neizrečenoj, ali tim toplijoj, potiskivao sam iz svijesti sve njegove nagovještaje o skorom odlasku.

“Gospodine, ovog mjeseca u Allahabadu se održava Kumbha-mela.” Pokazao sam učitelju datume Mela u Bengalskom kalendaru.293

“ Želiš li zaista ići?”

Nisam osjetio Šri Juktešvarovu žalost što ga ostavljam, te sam nastavio: “Jednom ste na Allahabadskoj Kumbha-meli vidjeli blagoslovljenog Babađija. Možda ću ovog puta ja biti te sreće.”

“Mislim da ga tamo nećeš sresti.” Moj guru je zašutio, ne želeći ometati moje planove.

Kad sam slijedećeg dana sa društvom krenuo u Allahabad, učitelj me je blagoslovio na svoj uobičajeni miran način. Očigledno nisam mario za nagovještaje Šri Juktešvarovog držanja, jer me je Gospod želio  poštedjeti iskustva da bespomoćno prisustvujem smrti svog gurua. U mom životu Gospod je uvijek suosjećajno udesio da budem daleko od mjesta gdje su umirali moji najdraži.

Naše društvo stiglo je na Kumbha-melu 23. januara 1936. Pogled na ustalasano mnoštvo od skoro dva milijuna ljudi bio je impresivan. Karakteristika Indijaca, koja dolazi do izražaja čak i kod najprostijeg seljaka, je urođeno poštovanje prema duhovnim vrijednostima, kao i prema monasima i sadhuima koji su se odrekli

zemaljskih veza, kako bi potražili božansko sidrište. Među njima ima, naravno, uvijek varalica i licemjera, ali Indija poštuje sve zbog onih nekoliko koji cijelu zemlju preplavljuju duhovnim blagoslovom. Ljudi sa Zapada koji su vidjeli taj golemi spektakl imali su jedinstvenu priliku da osjete puls zemlje, duhovni žar kojem Indija duguje svoju neprolaznu vitalnost i odolijeva udarcima vremena.

Prvog dana smo samo gledali. Bili su tu bezbrojni kupači koji su ronili u svetu rijeku radi opraštanja grijeha, ovdje sveti obred poštovanja, tamo vjernici koji prosipaju poklone pred prašnjava stopala svetaca. Kad bismo okrenuli glavu, ugledali bismo redove slonova, ukrašenih konja i sporih rađputskih deva ili starinsku vjersku povorku golih sadhua koji su mahali zlatnim i srebrnim skeptrima ili zastavama i trakama od svilenog baršuna. Pustinjaci obavijeni samo platnom oko bokova, tiho su sjedili u malim grupama, a tijela su im bila posuta pepelom koji ih je štitio od vrućine i hladnoće. Mrlja sandalove paste na njihovim čelima živo je predstavljala spiritualno treće oko. Bilo je tu na tisuće svamija obrijane glave u haljinama oker boje, koji su nosili bambusov štap i prosjačku zdjelu. Na licima im se vidio mir onih koji su se odrekli svijeta, dok su hodali uokolo ili vodili filozofske rasprave sa učenicima.

Tu i tamo, ispod drveća, oko velikih vatri, sakupljali su se živopisni sadhui294, čije kose su upletene u pletenice i sakupljene na vrh glave. Sjedili su meditirajući ili su pružali ruke blagosiljajući narod koji je prolazio

292 Yoga sutre II, 9

293 Kineski hodočasnik Hiuen Tsang ostavio nam je opis velike Kumbha-mele održane u Allahabadu 644. godine. Tom prilikom je Harša, kralj većeg dijela sjeverne Indije, sakupljenim monasima, asketama i siromašnima podijelio sve blago iz kraljevske riznice (petogodišnju akumulaciju). Kineski pisac govori o tome kako je Harša kao svakodnevnu milostinju hranio 1500 budističkih i brahmanskih monaha. Kad se Hiuen Tsang vraćao iz Indije u Kinu, odbio je Haršin poklon koji se sastojao od probranih dragulja i 10.000 komada zlatnog novca. Umjesto toga, ponio je veću vrijednost - 657 rukopisa religioznog sadržaja. Život Harše koji je pisao divne

pjesme i drame, opisan je u knjizi R. Mookerija Men and Thought in Ancient India, koja sadrži biografije još četiri Indijca - Yađnjavalkye, vedskog mudraca koji je raspravljao o filozofiji sa svetim kraljem Đanakom; Buddhe, suosjećajnog i milosrdnog; vladara Ašoke, velikog i dobrog; i učenog kralja Samudragupte, indijskog Napoleona”, koji je živio u IV vijeku.

- prosjake, maharadže na slonovima, žene u šarenim sarijima sa zvečećim narukvicama i nanožnicama, fakire koji su groteskno širili svoj isušene ruke, brahmaćarije koji su nosili naslonjače za laktove potrebne prilikom meditacije, ponizne mudrace čija je svečanost skrivala unutrašnje blaženstvo. Nad svom tom vrevom neprestano su se čula hramska zvona.

Drugog dana na Meli moji pratioci i ja ulazili smo u mnoge ašrame i privremene kolibe, klanjajući se svetim ljudima. Blagoslovio nas je vođa Giri ogranka reda svamija - mršav asketa, vatrenih nasmijanih očiju.

Zatim smo posjetili ašram u kojem je guru u posljednjih devet godina poštovao zavjet šutnje i hranio se isključivo plodovima. Na središnjem podiju u dvorani ašrama sjedio je slijepi sadhu, Pragla Chakshu,295 učen u šastrama i poštovan od svih sekti.

Pošto sam na hindu jeziku održao kratak govor na temu vedante, naša grupa je napustila mirni ašram da bi pozdravila susjednog svamija Krišnanandu, redovnika rumenih obraza i širokih ramena. Pored njegovih nogu ležala je pitoma lavica. Divlja zvijer je podlegla redovnikovom duhovnom šarmu (svakako ne njegovom snažnom

tijelu), te je odbijala meso i radije jela rižu i mlijeko. Svami je zlatno-žutu životinju naučio da dubokim privlačnim rikanjem izgovara ”aum” - pobožna lavica!

Naš slijedeći susret, razgovor sa mladim sadhuom, dobro je opisan u dnevniku gospodina Wrighta.

- Prevezli smo se Fordom preko škripećeg pontonskog mosta puzeći kao zmija kroz uske ulice, prolazeći pored mjesta na obali za koje mi je Joganandađi rekao da je to mjesto susreta Babađija i Šri Juktešvarđija. Nakon izlaska iz kola hodali smo neko vrijeme kroz gusti dim od vatri sadhua i preko klizavog pijeska do nekoliko malih

koliba od blata i slame. Zaustavili smo se pred jednim od tih beznačajnih privremenih boravišta, s ulazom kao za pigmejce, bez vrata. To je bilo sklonište Kara-Patrija, mladog lutajućeg sadhua, poznatog po izuzetnoj inteligenciji. Sjedio je tamo na gomili žute slame prekriženih nogu, a jedini pokrivač i jedini posjed bila mu je

tkanina oker boje prebačena i nabrana preko ramena.

Kad smo dopuzali i poklonili se pred stopalima ove prosvijetljene duše, nasmiješilo nam se istinski božansko lice. Petrolejska lampa na ulazu bacala je natprirodne sjenke koje su plesale po zidovima od slame i blata. Njegovo lice, naročito oči i savršeni zubi blistali su. Iako nisam mogao razumjeti njegov hindski jezik, izraz njegovog lica sve je odavao izražavajući oduševljenje, ljubav i duhovnu uzvišenost. U pogledu njegove veličine nitko se nije mogao prevariti.

Zamislite sretan život čovjeka koji nije vezan za materijalni svijet. Ne brine se ni za odjeću, ni za hranu, nikada ne prosi, a kuhano jelo jede svakog drugog dana, oslobođen novčanih briga, nikada ne barata s novcima, nikada ne sakuplja ništa za crne dane, uvijek se uzda u Boga. Nema problema s prijevozom, ne koristi prijevozna sredstva već  šeće obalama svetih rijeka. Nigdje se ne zadržava duže od nedjelju dana kako bi izbjegao svaku vezanost.

Tako skromna duša, kad se zna da je veoma učen u Vedama, te ima magistraturu i titulu šastrina (poznavaoca svetih spisa) univerziteta u Benaresu.

Ispitivao sam Kara Patrija o njegovom lutajućem životu. “Zar nemaš zimsku odjeću?”

“Ne, ova je dovoljna.”

“Nosiš li sa sobom knjige?”

“Ne, napamet poučavam one koji me žele slušati.”

“Što još radiš?”

“Lutam uokolo.”

Te tihe riječi izazvale su u meni veliku čežnju za jednostavnim životom. Pomislio sam na Ameriku i na sve odgovornosti koje su me pritiskale.

“Ne, Jogananda, u ovom životu lutanje duž Gange nije za tebe”, pomislio sam na trenutak s tugom.

Kada mi je sadhu ispričao neka svoja duhovna iskustva, iznenada sam ga upitao: “ Opisujete li to na osnovu svetih spisa, ili na osnovi vlastitog unutarnjeg iskustva?”

“Pola iz knjiga, a pola iz iskustva”, odgovorio mi je otvoreno smiješeći se.

Jedno vrijeme smo sjedili sretni u meditativnoj tišini. Kada smo napustili njegovu svetu prisutnost, rekao sam gospodinu Wrightu: “On je kralj na prijestolju od zlatne slame.”

Te noći večerali smo pod zvijezdama jedući s tanjura od lišća pričvršćenog štapićima. U Indiji je pranje posuđa svedeno na minimum!

Naša grupa nastavila je dalje za Brindaban, odakle smo se odvezli do ašrama svamija Keshabanande.

Razlog zbog kojeg sam želio vidjeti Keshabanandu bio je u vezi sa ovom knjigom. Nikada nisam zaboravio

294 Stotine tisuća indijskih sadhua stoje pod upravom Izvršnog komiteta koji se sastoji od sedam vođa, predstavnika sedam velikih dijelova Indije. Sadašnji mahamandalesvara ili predsjednik je Joyendra Puri. Taj sveti čovjek veoma je rezerviran i svoj govor često ograničava na tri riječi - istina, ljubav i rad. Sasvim dovoljan razgovor!

295 Titula doslovno znači “čovjek koji vidi svojom inteligencijom”.

Šri Juktešvarovu želju da napišem biografiju Lahirija Mahasaye. Za vrijeme boravka u Indiji, koristio sam svaku

priliku da uspostavim vezu s njegovim direktnim učenicima i rođacima. Opširno sam bilježio ono što bi mi ispričali, provjeravao sam činjenice i datume, prikupljao fotografije, stara pisma i dokumente. Moja fascikla o Lahiriju Mahasayi postajala je sve deblja. Zabrinuto sam shvatio kako je preda mnom veliki posao. Molio sam se

da budem dorastao svojoj ulozi biografa uzvišenog gurua. Nekoliko njegovih učenika izrazilo je sumnju da bi u pisanom izvještaju veličina njihovog učitelja mogla biti umanjena ili pogrešno shvaćena.

“Prozaičnim riječima teško se može točno opisati život božanske inkarnacije”, rekao mi je jednom Panchanon Bhattacharya.

Drugi bliski učenici također su bili zadovoljni time da besmrtnog učitelja čuvaju u srcima. Usprkos tome, imajući na umu proročanstvo Lahirija Mahasaye o njegovoj biografiji, nisam se štedio kako bih pronašao i sakupio činjenice iz njegovog izvanjskog života.

Svami Keshabananda nas je srdačno pozdravio u Brindabanu, u svom Katyayani Peith ašramu, impozantnoj građevini od cigle s masivnim crnim stupovima nasred predivnog vrta. Tiho nas je uveo u sobu za primanje, ukrašenu uvećanom fotografijom Lahirija Mahasaye. Svami se približavao devedesetoj godini života,

ali njegovo mišićavo tijelo zračilo je zdravljem i snagom. Dugačke kose i snježno bijele brade, s očima koje su sjale od radosti, bio je pravo utjelovljenje patrijarha. Rekao sam mu da želim  spomenuti njegovo ime u svojoj knjizi o učiteljima Indije.

“Molim vas, kažite mi nešto o svom životu.” Srdačno sam se smiješio - veliki jogiji često nisu baš komunikativni.

Keshabananda je ponizno odmahnuo rukom. “Nemam mnogo reći o vanjskim događajima.

Praktično sam cijeli život proveo u samoći Himalaja, putujući pješice od jedne do druge pećine. Jedno vrijeme sam imao mali ašram u blizini Hardvara usred gaja visokog drveća. Bilo je to mirno mjesto koje su putnici rijetko kad posjećivali zbog mnogobrojnih kobri.” Keshabananda se nasmijao: “Kasnije je bujica Gange odnijela i ašram i kobre. Učenici su mi pomogli sagraditi ovaj ašram u Brindabanu.”

Netko iz našeg društva upitao je svamija kako se branio od himalajskih tigrova.296 Keshabananda je odmahnuo glavom. “U tim spiritualnim visinama,” rekao je, “divlje zvijeri rijetko uznemiravaju jogije. Jednom sam se u džungli sreo sa tigrom licem u lice. Naglo sam kriknuo i životinja je stala kao okamenjena.” Svami se opet

nasmijao pred svojim uspomenama.

“Ponekad bih izlazio iz svoje usamljenosti da posjetim svog gurua u Benaresu. On me je zadirkivao zbog mojih neprekidnih putovanja po himalajskim divljinama.

“Imaš crva u stopalima”, rekao mi je jednom prilikom. “Sreća što su svete Himalaje dovoljno prostrane, pa uvijek imaš kuda ići.”

“Mnogo puta i prije i poslije svoje smrti, Lahiri Mahasaya bi se pojavio preda mnom u svom tijelu”, nastavio je Keshabananda. “Nijedna himalajska visina nije mu bila nedostupna!”

Dva sata kasnije Keshabananda nas je poveo u unutrašnje dvorište koje je služilo kao trpezarija. U sebi sam uzdahnuo. Još jedan obrok od petnaest posluživanja! Za manje od godinu dana indijske gostoljubivosti ugojio sam se pedeset funti! Ali smatralo bi se vrhuncem neučtivosti odbiti bilo koje od jela pripremljenih za bezbrojne bankete u moju čast. U Indiji (nažalost nigdje drugdje) ljudi vole vidjeti dobro uhranjenog svamija.297

Nakon večere Keshabananda me je pozvao na stranu. “Tvoj dolazak nije bio neočekivan,” rekao mi je, “imam poruku za tebe.”

Iznenadio sam se. Nitko nije znao za moj plan da posjetim Keshabanandu.

“Dok sam prošle godine lutao sjevernim Himalajama u blizini Badrinarayana, izgubio sam se”, nastavio je on. Sklonio sam se u veliku pećinu koja je bila prazna, iako sam na stjenovitom podu pronašao žar.

Razmišljajući o stanovniku ovog usamljenog skloništa, sjeo sam kraj vatre, pogleda uprtog na ulaz u pećinu.

“Radujem se što te vidim, Keshabananda.” Čuo sam te riječi iza leđa. Okrenuo sam se trgnuvši se i bio zaslijepljen pogledom na Babađija! Veliki guru materijalizirao se u jednom uglu pećine. Bio sam presretan što ga poslije toliko godina opet vidim, i bacio sam se pred njegova sveta stopala.

“Ja sam te pozvao ovamo”, nastavio je Babađi. “Zato si se izgubio i našao moje privremeno boravište u ovoj pećini. Prošlo je dosta vremena od našeg posljednjeg susreta. Radujem se što te opet mogu pozdraviti.”

296 Izgleda da postoje mnogi načini za nadmudrivanje tigrova. Australijski istraživač Francis Birtles kaže da su Indijske džungle “lijepe, raznolike i sigurne”. Njegovo tajno sredstvo bio je papir premazan ljepilom za muhe. “Svake noći raširio bih oko šatora određenu količinu tog papira, i nikad mi nitko nije smetao. Razlog je psihološki”, objašnjava Birtles. “Tigar je veoma dostojanstvena životinja.

Šulja se uokolo i izaziva čovjeka sve dok ne dođe do papira, a onda odlazi. Nijedan tigar koji drži do sebe ne bi se usudio pogledati neko ljudsko biće nakon što je stao na ljepljivi papir za muhe!”

297 Kada sam se vratio u Ameriku smršavio sam 65 funti.

Besmrtni učitelj blagoslovio me je sa nekoliko riječi duhovne podrške, a zatim je dodao: “Predajem ti poruku za Joganandu. On će te posjetiti kada se vrati u Indiju. Poslovi vezani za njegovog gurua i za još žive Lahirijeve učenike potpuno će ga preokupirati. Dakle, reci mu da se ovaj put neću s njim vidjeti, kao što se on tome nestrpljivo nada, ali srest ću se s njim nekom drugom prilikom.”

Bio sam duboko dirnut što iz Keshabanandinih usta čujem to utješno obećanje. Nisam više žalio što se Babađi nije pojavio na Kumbha-meli, kao što je Šri Juktešvar i predvidio.

Pošto smo noć proveli kao gosti u ašramu, slijedeće poslije podne smo krenuli u Kalkutu. Vozeči se preko mosta na rijeci Yamuni, uživali smo u predivnom pogledu na Brindaban upravo u trenutku kada je sunce zapalilo nebo - bila je to prava vulkanska peć koja se presijavala na mirnoj vodi.

Obala Yamune posvećena je uspomenama na dijete Šri Krišnu. Ovdje se s bezazlenom ljupkošću upuštao u svoje lile (igre) s gopima (pastiricama), predstavljajući nadzemaljsku ljubav koja postoji između božanske inkarnacije i njegovih poklonika. Veliki broj komentatora sa Zapada pogrešno je razumio Krišnin život.298

Alegorija svetih spisa zbunjuje prozaične umove. Neka to ilustrira smiješna greška prevodioca. Radi se o nadahnutom srednjovjekovnom svecu, obućaru Ravidasu, koji je jednostavnim riječima svog zanata pjevao o duhovnoj veličini skrivenoj u svakom čovjeku:

Pod prostranim plavim svodom

živi božanstvo odjeveno čovječjom kožom.

Čovjek se mora okrenuti da bi sakrio osmijeh kad čuje kako je učeni pisac sa Zapada doslovno preveo Ravidasovu pjesmu.

Zatim je sagradio kolibu, postavio u nju idola kojeg je načinio od kože, i počeo mu se klanjati.

Ravidas, učenik velikog Kabira, bio je guru napredne učenice, Rani od Chitora. Na gozbu koju je priredila u čast svog učitelja, pozvala je velik broj brahmana, ali oni su odbili jesti s obućarom niskog roda.

Kad su dostojanstveno držeći sa strane počeli jesti svoje “čisto” jelo kraj svakog brahmana se našao po jedan Ravidas. Ta masovna vizija izazvala je u Chotoru veliki duhovni preporod.

Poslije nekoliko dana naša mala grupa vratila se u Kalkutu. Bio sam nestrpljiv da vidim Šri Juktešvara, i s razočarenjem sam primio vijest da je otišao iz Seramporea i da je sad u Puriju, oko tri stotine milja na jugu.

“Odmah dođi u ašram u Puri.” Taj telegram poslat je 8. marta Atulu Chandri Royu Chovdhryu, jednom od učiteljevih učenika u Kalkuti. Novosti o tome doprle su do mojih ušiju. Preplašen njihovim mogućim posljedicama, pao sam na koljena i preklinjao Boga da poštedi život mog gurua. U momentu kada sam se spremao da

napustim očevu kuću, polazeći prema željezničkoj stanici, u meni je progovorio Božanski glas. “Ne idi večeras u Puri. Molitva ti ne može biti uslišena.”

“Gospode,” zavapio sam slomljen bolom, “ne želiš se u Puriju upustiti sa mnom u “bitku” jer znaš da mi ne možeš ispuniti neprekidne molitva za učiteljev život. Mora li on, na tvoj nalog, preuzeti uzvišenije dužnosti?”

Poslušavši unutrašnju zapovijest nisam krenuo u Puri te večeri, nego sutradan uvečer. Na putu prema željezničkoj stanici nebo je u sedam sati iznenada prekrio crni astralni oblak.299 Kasnije, dok je vlak tutnjao

298 Indijske šastre, kao ni Biblija ni ostale svete knjige, ne otkrivaju spremno svoja unutrašnja značenja. Rani kineski naučnici pokazivali su prema indijskim svetim spisima poštovanje vrijedno divljenja. Težeći da prouče religiozne tekstove, rado su kretali na duga i opasna putovanja iz Kine u Indiju. I-Tsing (VII vijek) proveo je na redovničkom univerzitetu u Nalandi deset godina i vratio se u Kinu ponijevši sa sobom 500 000 budističkih sloka (stihova).

Nalanda (“nezasitan u davanju”) univerzitet u Biharu, na kojem je među tisućama studenata bilo i mladih ljudi iz Kine i iz ostalih dijelova Azije. To je samo jedna od mnogih obrazovnih institucija drevne Indije.

Benares je od davnina bio veliko središte znanja. Univerzitetu u Taxili na sjeverozapadu, gdje su poučavali “Vede i osamnaest savršenstava”, divili su se grčki naučnici koji su pratili Aleksandra Velikog (IV vijek prije nove ere). Svaki od velikih univerziteta bio je po nečemu poznat - Ujain po matematici i astronomiji; Taxila po medicini, pravu, umjetnosti i zanatstvu; Benares, Nalanda, Jetavana manastir u blizini Pataliputre i Kanchipurama u Južnoj Indiji po teologiji logici, književnosti i filozofiji.

Huisen Tsang o studentima u Nalandi kaže da su “bez mane i kako se njihovom ponašanju ne može ništa zamjeriti; iskreno slijede moralne zakone, a  samostanska pravila su stroga.” U periodu od sedamsto godina samo je nekoliko puta trebalo izreći kaznu.

Naziv “brat iz Nalande” izazivao je poštovanje u svim dijelovima svijeta. Kineski student opisuje i ljepotu Nalande: “Bogato izrezbareni tornjevi i bajkoviti minareti guraju se jedan do drugog poput šiljatih brežuljaka dok se gornji katovi i opservatoriji gube u jutarnjim maglama.” Kineski putnici ostavili su nam mnoge zanimljive opise indijskog društva. Budistički svećenik Fa-Hsien je devet godina proveo u Indiji za vrijeme vladavine Šandragupte II (početak V vijeka) i o tome je napisao izvještaj gdje kaže: “U cijeloj zemlji nitko ne ubija ništa živo i ne pije vino… Ne drže ni svinje ni živinu; nema trgovine stokom, ni mesara, ni ribara. Za sve svećenike, bez razlike, uvijek su osigurane sobe s posteljama i strunjačama, hrana i odjeća, i to u svim mjestima. Svećenici obavljaju dobrotvorne službe, bave se pojanjem liturgija ili sjede meditirajući.” Fa-Hsien kaže još da su Indijci sretni, pošteni i bogati. Smrtna kazna im je nepoznata.

prema Puriju, ispred mene se pojavila vizija Šri Juktešvara. Sjedio je ozbiljnog izraza lica, a sa svake strane gorjela mu je svijeća.

“ Je li sve gotovo?” Podigao sam ruke preklinjući ga.

Klimnuo je, a zatim polako nestao.

Kad sam slijedećeg jutra stajao na peronu u Puriju još uvijek se nadajući nemogućem, prišao mi je neki neznanac.

“Jesi li čuo da ti je učitelj umro?” Otišao je ne rekavši više ni riječi. Nikada nisam saznao tko je on, ni kako je uspio saznati gdje će me naći.

Omamljen, naslonio sam se na zid, shvativši kako mi moj guru na različite načine pokušava saopćiti poraznu vijest. U meni je kipjela pobuna, duša mi je bila kao vulkan. Kad sam stigao u ašram u Puriju, bio sam blizu sloma. Unutrašnji glas blago mi je ponavljao: “Saberi se. Budi miran”. Ušao sam drhteći u sobu gdje se

učiteljevo tijelo, nezamislivo živo, nalazilo u položaju lotosa - slika zdravlja i ljepote. Kratko vrijeme prije nego što je umro, moj guru je obolio od lake groznice. Ipak, dan prije svog uznesenja u beskonačno, tijelo mu je potpuno ozdravilo. Koliko god da sam gledao njegov dragi lik, nisam mogao razumjeti da je život iz njega izašao.

Koža mu je bila glatka i meka, a na licu je imao izraz blaženog spokojstva. Svjesno je napustio tijelo u času mističnog poziva.

“Napustio nas je bengalski lav”, povikao sam kao omamljen.

Svečane pogrebne obrede vodio sam 10. marta. Uz drevne rituale reda svamija, Šri Juktešvar je pokopan u vrtu300 svog ašrama u Puriju. Na dan proljetnog ekvinocija, prilikom komemoracije, stigli su učenici izbliza i izdaleka iskazati čast svom guruu. Amrita Bazar Patrika, vodeće novine u Kalkuti, donijele su njegovu sliku i

nekrolog iz kojeg citiram: „Odlaskom tako velikog čovjeka, Indija je danas zaista siromašnija. Neka svi oni koji su imali sreću biti u njegovoj blizini, budu ispunjeni istinskim duhom indijske kulture i sadhane (duhovne discipline) koja je u njemu bila utjelovljena.“

Vratio sam se u Kalkutu. Nisam se još usuđivao otići u ašram u Seramporeu, jer sam bio ispunjen svetim uspomenama. Pozvao sam Prafullu, Šri Juktešvarovog malog učenika, i sve pripremio za njegov odlazak u školu u Rančiju.

“Onog jutra kad ste otišli na Melu u Allahabad,” rekao mi je Prafulla, “učitelj se teško spustio na sofu. “Jogananda je otišao,” povikao je, “Jogananda je otišao!” Zatim je zagonetno dodao: “Morat ću mu reći na neki drugi način”. Zatim je satima sjedio šuteći.”

Dani su mi bili ispunjeni predavanjima, nastavom, intervjuima i susretima sa starim prijateljima. Ipak, iza osmijeha i neprestanog rada, crne misli su mi prljale unutrašnju rijeku blaženstva koja je tolike godine krivudala pod pijeskom svih mojih percepcija.

”Kuda je otišao taj božanski mudrac”, nijemo sam vikao iz dubina izmučenog duha. Odgovora nije bilo.

“Dobro je što se učitelj potpuno sjedinio s Kozmičkim Ljubljenim”, uvjeravao me je moj um. “Sada vječno blista u besmrtnom kraljevstvu.”

“Nikad ga više nećeš vidjeti u staroj kući u Seramporeu”, plakalo je moje srce. “Ne možeš više  dovoditi prijatelje da ga vide, ni ponosno govoriti: “Gledajte, ovdje sjedi đnanavatar Indije!”

Gospodin Wright je sve pripremio da naše društvo početkom juna otplovi iz Bombaya na Zapad. Pošto smo u maju četrnaest dana proveli u Kalkuti na oproštajnim banketima i držeći oproštajne govore, gospođica Bletch, gospodin Wright i ja krenuli smo Fordom u Bombay. Kad smo stigli, uprava broda nas je zamolila da otkažemo putovanje jer nema mjesta za Ford koji će nam opet biti potreban u Europi.

“Nije važno”, rekao sam zlovoljno gospodinu Wrightu. “Želim se još jednom vratiti u Puri.” U sebi sam dodao: “Neka moje suze još jednom orose grob mog gurua.”

299 Šri Juktešvar je umro u sedam sati uvečer, 9. marta 1936.

300 Hinduistički pogrebni običaji nalažu spaljivanje za kućedomaćina. Svamiji i redovnici ostalih redova ne spaljuju se, nego se zakopavaju u zemlju (ima naravno izuzetaka). Smatra se da su tijela redovnika simbolično spaljena vatrom mudrosti u trenutku kada se zarede.

Poglavlje 42.

Šri Yuktešvarovo uskrsnuće

“Gospode Krišna!” Avatarov blistavi lik pojavio se u svjetlucavom sjaju dok sam sjedio u sobi hotela “Regent” u Bombayu. Preko puta, nad krovom visoke građevine, blistala je neizreciva vizija koja je iznenada došla u moje vidno polje dok sam gledao kroz prozor na trećem katu. Božanski lik mi je mahnuo osmjehujući se i klimajući mi glavom na pozdrav. Dok sam još razmišljao kako glasi točna Gospodinova poruka, otišao je blagoslovivši me pokretom. Čudesno oraspoložen, osjećao sam da mi predstoji neki spiritualni doživljaj. Moje putovanje na Zapad za sada je bilo otkazano. Prije ponovnog odlaska u Bengal trebao sam u Bombayu održati nekoliko javnih govora. Sjedeći na krevetu svog hotela u Bombayu 19. juna 1936. godine u tri sata poslije podne - nedjelju dana nakon što sam vidio Krišnu - iz meditacije me je prenulo blaženo svjetlo. Pred mojim otvorenim i začuđenim očima cijela soba se preobrazila u neki neobičan svijet, a sunčevo svjetlo u nadzemaljski sjaj. Preplavili

su me valovi ushićenja kada sam ugledao Šri Juktešvarov lik od krvi i mesa!

“Sine moj”, rekao je učitelj blago, a na licu mu je titrao očaravajući anđeoski osmijeh.

Prvi put u životu nisam kleknuo kako bih ga pozdravio, već sam mu prišao da ga željno zagrlim.

Jedinstvenog li trenutka! Sva bol prošlih mjeseci bila je danak koji sam smatrao beznačajnim u usporedbi s bujicom blaženstva koja me je sad preplavila.

“Voljeni moj učitelju, zašto ste me ostavili?” Od pretjerane radosti govorio sam nesuvislo. “Zašto ste me pustili da odem na Kumbha-melu? Tako sam se gorko kajao što sam vas napustio!”

“Nisam želio remetiti tvoju želju da vidiš mjesto hodočašća gdje sam prvi put sreo Babađija. Osim toga, ostavio sam te samo na kratko. Zar nisam opet sa tobom?”

“Ipak, jeste li to vi, učitelju, isti onaj božanski lav? Je li vam tijelo jednako onom koje sam zakopao pod surovim pijeskom Purija?”

“Da, dijete moje, isto je. To je tijelo od krvi i mesa. Iako ga ja vidim kao etersko, ti ga vidiš kao fizičko.

Od atoma iz kozmosa stvorio sam potpuno novo tijelo, točno onakvo kakvo je bilo ono fizičko snovito tijelo koje si položio u snoviti pijesak u Puriju, u svom snovitom svijetu. Ja sam zaista uskrsnuo - ne na zemlji, nego na jednoj astralnoj planeti. Njeni stanovnici zreliji su za moje visoke zahtjeve nego što su to ljudi. Jednog dana i ti

i tvoji napredni učenici doći ćete ovamo da budete sa mnom.”

“Besmrtni učitelju, pričajte mi još.”

Učitelj se kratko i veselo nasmijao. “Molim te, dragi moj,” rekao je, “ malo olabavi stisak svog zagrljaja.”

“Još samo malo!” Držao sam ga kao hobotnica. Mogao sam osjetiti njegov karakterističan miris. I sada, kada se sjetim tih uzvišenih trenutaka, duž unutrašnje strane ruku i na dlanovima osjećam blaženi dodir njegovog božanskog tijela.

“Kao što su proroci poslani na zemlju da pomognu ljudima odraditi svoju tjelesnu karmu, tako je Gospod mene uputio na jednu astralnu planetu da služim kao spasitelj”, objasnio je Šri Juktešvar. “Planeta se zove Hiranyaloka, ili “Prosvijetljena astralna planeta.” Tamo pomažem naprednim bićima da se oslobode astralne

karme i tako prekinu lanac ponovnog rođenja u astralu. Stanovnici Hiranyaloke su duhovno veoma razvijeni.

Svi oni su u svojoj posljednjoj zemaljskoj inkarnaciji stekli moć da u trenutku smrti svjesno napuste tijelo. Nitko tko se na zemlji iz stanja savikalpa samadhija nije uzdigao u stanje nirvikalpa samadhija,301 ne može ući u Hiranyaloku.

Stanovnici Hiranyaloke su već prošli kroz obične astralne sfere, gdje nakon smrti moraju otići skoro sva zemaljska bića. Tamo su odradili mnoge sjemenke svojih prošlih akcija u astralnom svemiru. Otkupiteljski čin u astralnim svjetovima mogu efikasno izvršiti samo napredna bića.302 Tako su, kako bi potpunije oslobodile

dušu karmičkh tragova u astralnom tijelu, ta viša bića kozmičkim zakonom privučena da se u novom astralnom tijelu rode na Hiranyaloki, astralnom suncu ili nebu, gdje sam uskrsnuo da im pomognem. Također, u Hiranyaloki su i vrlo napredna bića koja su došla iz višeg suptilnijeg kauzalnog svijeta.”

Bio sam tako savršeno usklađen s učiteljem da mi je svoje riječi-slike prenosio djelomično govorom, a djelomično mislima, pa sam tako brzo uočavao mozaik njegovih misli.

301 U savikalpa samadhiju poklonik je duhovno napredovao do stanja u kojem je u sebi sjedinjen s Bogom, ali tu svoju kozmičku svijest ne može održavati ako nije u nepokretnom transu. Upornom meditacijom dostiže više stanje nirvikalpa samadhija u kojem se slobodno kreće u svijetu i izvršava svoje dužnosti, ne gubeći ni trenutak zajedništva sa Bogom. Kalpa znači vrijeme, eon. Savikalpa znači podložan vremenu ili promjeni - zadržana je veza sa prakrti ili materijom. Nirvikalpa znači bezvremen, nepromjenljiv, “bez sjemena”.

302 Većina ljudi toliko bi uživala u ljepoti astralnih svjetova, da bi spiritualni napredak smatrala nepotrebnim.

“Čitao si u svetim spisima,” nastavio je učitelj, “da je Bog ljudsku dušu obukao redom u tri tijela - ideju, ili kauzalno tijelo, suptilno astralno tijelo, sjedište čovjekovog uma i osjećanja, i grubo materijalno tijelo. Čovjek na zemlji snabdjeven je materijalnim čulima. Organi astralnog bića su svijest i osjećaji, i tijelo načinjeno od biotrona.303

Biće s kauzalnim tijelom ostaje u blaženom carstvu ideja. Ja radim sa onim astralnim bićima koja se pripremaju da uđu u kauzalni svijet.”

“Obožavani učitelju, pričajte mi, molim vas, još o astralnom svemiru.”

Iako sam na Šri Juktešvarovu molbu malo olabavio stisak, i dalje sam ga držao zagrljenog. Moje najveće blago, moj guru, koji je nadmudrio smrt kako bi se sreo sa mnom!

“Postoji veliki broj astralnih planeta na kojima sve vrvi od astralnih bića”, počeo je učitelj. “Stanovnici koriste ravnine ili mase svjetla koje su brže od elektriciteta ili radioaktivne energije, kako bi putovali s jedne planete na drugu.

Astralni svemir koji se sastoji od različitih suptilnih vibracija svjetla i boje, nekoliko stotina puta je veći od materijalnog svemira. Cijela materijalna kreacija kao mala čvrsta korpa visi pod golemim blistavim balonom astralne sfere. Kao što svemirom lutaju mnogobrojna materijalna sunca i zvijezde, tako postoje i bezbrojni astralni

sunčevi i zvjezdani sistemi. Astralni svijet je nepojmljivo lijep, čist skladan i sređen. Nema mrtvih planeta ni pustoši. Zemaljske mrlje, kao što su korov, bakterije, insekti i zmije ne postoje. Suprotno različitoj klimi i godišnjim dobima na zemlji, na astralnim planetima uvijek je proljeće. Ponekad padne blistav snijeg i šarena kiša.

Astralne planete obiluju jezerima boje opala, providnim morima i rijekama duginih  boja.

Običan astralni svemir - ne visoko astralno nebo Hiranyaloke - nastanjen je milijunima astralnih bića koja su prije ili kasnije stigla sa zemlje, a također i mnoštvom vila, morskih sirena, riba, životinja, goblina, gnoma, polubogova i duhova koji borave na različitim planetima u skladu sa svojom karmom. Dobri i zli

duhovi ne stanuju u istim vibratornim sferama. Dobri se mogu slobodno  kretati, dok su zli ograničeni na određeno područje. Isto kao što ljudska bića žive na površini zemlje, crvi u zemlji, ribe u vodi, a ptice u zraku, tako i različita astralna bića, već prema stupnju razvoja, žive u području vibracija koje im odgovaraju.

Pali crni anđeli koji su protjerani iz drugih svjetova međusobno se bore i ratuju biotronskim bombama i vibracijama mentalnih mantri.304 Ta bića borave u mračnim područjima nižeg svemira, odrađujući lošu karmu.

U prostranim područjima iznad mračnog astralnog zatvora sve je blistavo i lijepo. S Božjom voljom i s njegovim planom savršenstva, astralni svemir je usklađeniji od zemlje. Svaki astralni predmet manifestira se uglavnom Božjom voljom, a tek djelomično voljom astralnih bića. Ona imaju moć da izmijene ili povećaju draži i

oblike svega što je Gospod već stvorio. Svojoj astralnoj djeci dao je sretnu priliku da mijenjaju ili ponovo slažu astralnu materiju. Na zemlji se čvrsto stanje materije u tekuću ili neku drugu formu mora transformirati prirodnim ili kemijskim procesima, dok se astralna kruta tijela mijenjaju u astralnu tečnost, gas ili energiju trenutno i

isključivo voljom astralnih bića.

Zemlja je zamračena ratovanjem i ubijanjem u vodi, na kopnu i u zraku,” nastavio je moj guru, “ali astralna bića žive u harmoniji sreće i jednakosti. Astralna bića mogu po želji materijalizirati ili dematerijalizirati svoj oblik. Cvijet, riba ili životinja može se neko vrijeme preobraziti u astralnog čovjeka. Sva astralna bića mogu poprimati svaki oblik i lako međusobno komunicirati. Ne ograničava ih nikakav utvrđeni prirodni zakon – svako astralno drvo moguće je npr. zamoliti da rodi astralni mango ili drugo željeno voće, cvijet ili ma kakav drugi plod. Postoje neka kozmička ograničenja, ali u astralnom svijetu svi oblici su podjednako poželjni. U svemiru vibrira stvaralačko Božje svjetlo.

Nitko se ne rađa od žene. Astralna bića kozmičkom voljom materijaliziraju potomstvo u kondenzirane astralne oblike. Biće koje je tek nedavno napustilo svoje materijalno tijelo, stiže u astralnu obitelj koja ga je pozvala, privučeno sličnim mentalnim i duhovnim sklonostima.

Astralno tijelo nije osjetljivo na hladnoću, ni na vrućinu, a ne podliježe ni ostalim prirodnim uvjetima.

Njegova anatomija uključuje astralni mozak ili tisućulatični lotos svjetla i šest probuđenih centara u astralnoj cerebrospinalnoj osi. Srce crpi kozmičku energiju i svjetlo iz astralnog mozga i pumpa je u astralne živce i tjelesne ćelije ili biotrone. Astralna bića mogu na svoje tijelo djelovati biotronskom silom ili vibracijama mantri.

303 Šri Juktešvar je upotrebljavao riječ prana koju sam preveo riječju biotroni. Hinduistički sveti spisi ne spominju samo atom, anu, nego i paramanu, “ono što je s one strane atoma”, finije elektronske energije, a također i pranu, “stvaralačku biotronsku silu”. Atomi i elektroni su slijepe sile. Prana je po svojoj suštini inteligentna.

304 Takve mantre su zvučne sjemenke kojima se mentalno puca iz puške koncentracije. Purane (drevne šastre ili rasprave) opisuju ratove mantrama između deva i asura (bogova i demona). Jednom je neki asura pokušao ubiti nekog devu moćnim pojanjem. No, zbog pogrešnog izgovora, mentalna bomba je djelovala kao bumerang i ubila demona.

Astralno tijelo je točna kopija posljednjeg materijalnog tijela na zemlji. Astralna bića zadržavaju izgled koji su imala u mladosti prilikom svog posljednjeg boravka na zemlji. Ponekad neko astralno biće odluči zadržati svoj izgled iz starijeg doba kao, na primjer, ja”. Učitelj, koji je zračio kao u cvijetu mladosti, veselo se nasmijao.

“Astralne sfere mogu se vidjeti sveobuhvatnim šestim čulom - intuicijom - a ne spoznaju se samo sa pet čula, kao trodimenzionalni prostor materijalnog svijeta”, nastavio je Šri Juktešvar. “Sva astralna bića vide, čuju, mirišu, probaju ukus i dodiruju isključivo intuicijom. Imaju tri oka od kojih su dva djelomično zatvorena.

Treće, glavno astralno oko smješteno je okomito na čelu i otvoreno je. Astralna bića imaju sve vanjske čulne organe - uši, oči, nos, jezik i kožu - ali koriste moć intuicije da bi doživjeli osjete putem bilo kojeg dijela tijela.

Mogu vidjeti uhom, nosom ili kožom, itd.305

Čovjekovo fizičko tijelo izloženo je bezbrojnim opasnostima i lako ga je povrijediti ili osakatiti. Astralno tijelo može ponekad da se posiječe ili zgnječi, ali se odmah iscjeljuje jednostavno - htijenjem.”

“Gurudeva, da li su sva astralna bića lijepa?”

“U astralnom svijetu ljepota je spiritualni kvaliteta, a ne izvanjski oblik”, odgovorio je Šri Juktešvar.

“Stoga astralna bića slabo mare za crte lica. Ona, međutim, imaju priliku da se po volji obuku novim šarolikim astralnim tijelima. Baš kao što ljudi na zemlji u nekim prilikama oblače svečana odijela, tako i astralna bića nalaze prilike da se obuku u posebno smišljene oblike. Na višim astralnim planetima, kao što je Hiranyaloka, održavaju se velike svečanosti kada se neko biće duhovnim napretkom oslobodi astralnog svijeta i postaje spremno da uđe u nebo kauzalnog svijeta. U takvim prilikama nevidljivi nebeski otac i s njim sjedinjeni sveci materijaliziraju se u

tijelima koja sami odaberu, i pridružuju se astralnom svijetu. Kako bi ugodio voljenom pokloniku, Gospod poprima svaki željeni oblik. Ako je poklonik išao putem predanosti, vidi Boga u liku Božanske Majke. Isus je prvenstveno vidio Boga u očinskom aspektu Onoga koji je beskonačan. Stvoritelj je sva svoja stvorenja obdario individualnošću, pa sada mora udovoljavati svim zamislivim i nezamislivim zahtjevima!” Moj guru i ja veselo smo se nasmijali.

“Prijatelji iz drugih života u astralnom svijetu lako se prepoznaju”, nastavio je Šri Juktešvar svojim lijepim melodičnim glasom. “Raduju se besmrtnosti prijateljstva jer shvaćaju da je ljubav neuništiva, u što su često sumnjali prilikom tužnih varljivih susreta svog zemaljskog života. Svojom intuicijom astralna bića mogu

promatrati ljudske aktivnosti na zemlji, ali čovjek ne može vidjeti astralni svijet ako mu šesto čulo bar donekle nije razvijeno. Tisuće zemaljskih stanovnika su za trenutak ugledali neko astralno biće ili astralni svijet.306

Napredna bića Hiranyaloke provode duge astralne dane i noći uglavnom u budnoj ekstazi, pomažući u rješavanju složenih problema kozmičke uprave i oslobađanju “izgubljenih sinova” - duša vezanih za zemlju. Kada bića sa Hiranyaloke spavaju, imaju ponekad astralne vizije slične snovima. Duh im je obično u svjesnom stanju

najvišeg nirvikalpa blaženstva.

Posvuda u astralnim svjetovima stanovnici još osjećaju duševne patnje. Osjetljiva bića na planetima kao što je Hiranyaloka osjećaju duboku bol zbog svake greške u ponašanju, ili pri spoznavanju istine. Ta napredna bića nastoje da im svaki čin i svaka misao budu u skladu sa savršenim duhovnim zakonom.

Stanovnici astralnog svijeta komuniciraju isključivo astralnom telepatijom i televizijom. Zbrke i nesporazumi koje na zemlji izaziva pisana ili izgovorena riječ, tamo su nepoznati. Kao što posredovanjem niza svjetlosnih slika izgleda da se ljudi na filmskom ekranu kreću i rade, ali zapravo ne dišu, isto tako i astralna bića

hodaju i rade kao inteligentno i koordinirano vođene svjetlosne slike, a da im pri tom nije potreban kisik.

Čovjek ovisi od čvrstih tijela, tekućina, plinova  i energije. Astralna bića se održavaju u životu uglavnom kozmičkom svjetlošću.”

“Učitelju, da li astralna buća uopće nešto jedu?” Upijao sam njegova čudesna objašnjenja svim svojim sposobnostima - umom, srcem i dušom. Nadsvjesne percepcije istine su trajne i nepromjenljive, dok su prolazna čulna iskustva i utisci uvijek samo privremeni i relativno istiniti, a u sjećanju brzo blijede. Riječi mog gurua toliko su se utisnule u moje biće, da mogu jasno doživjeti taj božanstveni osjećaj u svako doba, prenoseći se u nadsvjesno stanje.

“Blistavo sjajno povrće obilno rađa na astralnom tlu”, odgovorio mi je. “Astralna bića jedu povrće i piju nektar iz astralnih rijeka i potoka. Kao što se nevidljive slike osoba na zemlji mogu izvući iz etera i  televizijskim aparatom učiniti vidljivima, da bi se opet poslala u prostor, tako i nevidljive astralne sheme povrća i biljaka koje je Bog stvorio, lebde u eteru i silaze na astralnu planetu voljom njenih stanovnika. Svojom razigranom maštom ta bića materijaliziraju cijele vrtove mirisnog cvijeća, da bi ih kasnije vratila u etersku nevidljivost. Stanovnici nebeskih planeta kao što je Hiranyaloka, skoro su oslobođeni potrebe za jelom. Još

305 Primjera takvih moći ima i na zemlji, kao u slučaju Helen Keller i drugih rijetkih bića.

306 Čista djeca na zemlji mogu ponekad vidjeti graciozna astralna tijela vila. Drogama ili pićem koje svi sveti spisi zabranjuju, čovjek može toliko poremetiti svoju svijest da vidi ogavne likove u astralnom paklu.

nezavisnije su, međutim, skoro sasvim oslobođene duše u kauzalnom svijetu koje ne jedu ništa osim mane blaženstva.

Astralno biće koje dolazi sa zemlje susreće mnoštvo djece, majki, žena, muževa i prijatelja koje je steklo tijekom različitih inkarnacija na zemlji307 i koji se s vremena na vrijeme pojavljuju u različitim dijelovima astralnog područja. Ono tako ne razumije koga treba voljeti, pa uči voljeti sve podjednako, kao djecu Božju i kao individualni izraz Boga. Iako se vanjski izgled voljenih osoba može  promijeniti prema razvoju novih svojstava u posljednjem životu neke duše, astralno biće nepogrešivom intuicijom prepoznaje sve one koje je nekad voljelo na drugim nivoima postojanja i želi im dobrodošlicu u njihov novi astralni dom. Pošto je svaki atom obdaren

neuništivom individualnošću,308 astralni prijatelj će biti prepoznat bez obzira na odijelo, kao što na zemlji glumac biva prepoznat usprkos kostimu i maski.

Vremenski raspon života mnogo je duži nego na zemlji. Prosječni životni vijek naprednog astralnog bića, mjereno zemaljskim mjerilima, traje između pet stotina i tisuću godina. Isto kao što neko drveće živi i po tisuću godina duže od ostalog, a neki jogiji nekoliko stotina godina, iako većina ljudi umire prije navršene šezdesete

godine života, tako i određeni broj astralnih bića živi mnogo duže od uobičajenog trajanja astralne egzistencije.

Posjetioci astralnog svijeta borave tamo kraće ili duže vrijeme u skladu sa svojom tjelesnom karmom koja će ih u određenom trenutku privući natrag na zemlju.

Astralna bića ne poznaju samrtne muke kad dođe vrijeme da odbace svoje svjetlosno tijelo. Neka među njima ipak blago strepe pri pomisli da će napustiti svoje astralno obličje i zamijeniti ga finijim kauzalnim. U astralnom svijetu nema bolesti, starosti ni smrti protiv volje bića. To su tri prokletstva na zemlji, gdje je čovjek

dozvolio svojoj svijesti da se skoro potpuno poistovjeti s krhkim fizičkim tijelom kojem je, da bi uopće postojalo, stalno potreban zrak, hrana i san.

Tjelesna smrt praćena je prestankom daha i raspadanjem tjelesnih ćelija. Astralna smrt sastoji se u raspršivanju biotrona, tih manifestiranih jedinica energije koje sačinjavaju život astralnih bića. Prilikom smrti čovjek gubi svijest o fizičkom tijelu i postaje svjestan svog finijeg tijela u astralnom svijetu. Doživjevši astralnu smrt,

kada za to dođe vrijeme, biće tako prelazi iz svijesti astralnog rođenja i smrti u svijest tjelesnog rođenja i smrti. Ti ciklusi astralnog i fizičkog utjelovljivanja koji se stalno ponavljaju, su neizbježna sudbina svih neprosvijetljenih bića. Definicije raja i pakla u svetim spisima mogu u čovjeku probuditi uspomene na dugi niz doživljaja u

blaženom astralnom, i patnjom ispunjenom zemaljskom svijetu, uspomene koje dolaze iz još dubljih slojeva nego što je podsvijest.”

“Ljubljeni učitelju, hoćete li mi, molim vas, detaljnije opisati razliku između ponovnog rođenja na zemlji i ponovnog rođenja u astralnim kauzalnim sferama?” zamolio sam.

“Čovjek kao individualna duša ima kauzalno tijelo”, objasnio mi je moj guru. “To tijelo je matrica trideset i pet Božjih ideja - osnovnih ili kauzalnih misaonih sila - koje je Bog kasnije podijelio, kako bi stvorio suptilno astralno tijelo od devetnaest elemenata i grubo materijalno tijelo od šesnaest elemenata.

Elementi astralnog tijela su mentalni, emocionalni i biotronski. Devetnaest komponenti su: inteligencija, ego, osjećaji, um (čulna svijest), pet instrumenata spoznaje koji odgovaraju čulima vida, sluha, njuha, ukusa i dodira, pet instrumenata akcije koji mentalno odgovaraju sposobnostima produženja vrste, izlučivanja, govora, hodanja i manualnim sposobnostima, i pet instrumenata životne sile koji u tijelu vrše funkcije kristalizacije, asimilacije, eliminacije, metabolizma i cirkulacije. Suptilno astralno tijelo nastavlja da živi i poslije smrti fizičkog tijela koje je sačinjeno od šesnaest grubih organskih elemenata.

U trideset pet misaonih kategorija kauzalnog tijela, Bog je razradio sve složenosti čovjekovih devetnaest astralnih i šesnaest fizičkih elemenata koji se međusobno dopunjavaju. Kondenzacijom vibratornih sila, u početku suptilnih, a zatim grubljih, stvorio je čovjekovo astralno tijelo i najzad njegov fizički oblik. U skladu sa zakonom

relativnosti prema kojem prvobitna jednostavnost postaje zbunjujuća složenost, kauzalni kozmos i kauzalno tijelo razlikuju se od astralnog kozmosa i astralnog tijela, a isto tako se i fizički kozmos i fizičko tijelo razlikuju po svojim svojstvima od ostalih oblika kreacije. Bog je u sebi smislio različite ideje i projektirao ih u snove.

Gospa kozmičkog sna rodila se tako ukrašena beskonačnim brojem uresa relativnosti.

Tijelo od krvi i mesa načinjeno je od Stvoriteljevih čvrsto objektificiranih snova. Na zemlji je uvijek prisutna dualnost: zdravlje i bolest, uživanje i bol, dobitak i gubitak. Ljudska bića su ograničena trodimenzionalnom materijom koja im pruža otpor. Kada je čovjekova želja za životom duboko pokolebana bolešću ili nekim drugim uzrokom, nastupa smrt. Duša privremeno odbacuje svoj kaput od mesa, ali ostaje

307 Jednom su upitali Buddhu zašto treba sve jednako voljeti. “Zato što je svaki čovjek u svojim brojnim inkarnacijama bio blizak svakom drugom biću”, odgovorio je veliki učitelj. Istu misao Isa-upanišad izražava drugim riječima: “Onaj koji u sebi samom vidi sva bića, a samog sebe u svima njima, ne može nikome nanijeti zlo.”

308 Osam elementarnih sila sadržanih u svakom stvorenom životu, od atoma do čovjeka su: zemlja, voda, vatra, zrak, eter, kretanje, um (čulna svijest) i individualnost (Bhagavad gita VII, 4).

obučena u astralno i kauzalno tijelo.309 Privlačna sila koja sva tri tijela drži na okupu, jest želja. Neispunjene želje su u korijenu svakog čovjekovog ropstva.

Fizičke želje izviru u egoizmu i čulnim uživanjima. Prisila ili iskušenje čulnog doživljaja snažnije je od želje za astralnim ili kauzalnim percepcijama.

Središte astralnih želja je uživanje u vibracijama. Astralna bića slušaju etersku muziku sfera i opčinjena su pogledom na kreaciju kao neiscrpan izraz promjenljivog svjetla. Astralna bića mogu da mirišu, kušaju i dodiruju svjetlost. Astralne želje su prema tome povezane sa sposobnošću astralnog bića da sve predmete i doživljaje

percipira kao svjetlosne forme ili kao kondenzirane misli ili snove.

Kauzalne želje ispunjavaju se isključivo percepcijom. Skoro sasvim slobodna bića koja su obavijena samo još kauzalnim tijelom, vide cijeli svemir kao ostvarenje Božjeg sna - ideje. Ona sve doživljavaju u mislima.

Stoga kauzalna bića smatraju da čulna uživanja i astralne radosti guše senzibilitet duše. Svojih želja oslobađaju se tako što ih trenutno materijaliziraju.310 Oni koji su obavijeni samo tankim velom kauzalnog tijela mogu  stvarati svjetove baš kao i sam Stvoritelj. Pošto je sve stvoreno načinjeno od kozmičke materije snova, duša koja

je pokrivena samo još finim kauzalnim tijelom posjeduje veliku stvaralačku moć.

Duša koja je po prirodi nevidljiva, može se opaziti samo ako je odjevena u jedno ili više tijela. I samo postojanje tijela znači da je ono nastalo zbog neispunjenih želja.311

Sve dok je čovjekova duša obavijena sa jednim, dva ili tri tjelesna omotača koji su čvrsto zapečaćeni pečatima neznanja i želje, on se ne može stopiti s morem duha. Kada čekić smrti razori grubi fizički omotač, ostala dva omotača - astralni i kauzalni - i dalje sprječavaju dušu da se svjesno pridruži Sveprisutnom Životu.

Kad čovjek putem mudrosti stigne u stanje bez želja, moć toga stanja razara preostala dva ogrtača. Sićušna ljudska duša konačno je slobodna. Sjedinila se s Neizmjernom Amplitudom.”

Zamolio sam svog božanskog gurua da mi detaljnije objasni uzvišen i tajanstven kauzalni kozmos.

“Kauzalni svijet je neopisivo suptilan”, odgovorio mi je. “Da bi ga razumio, čovjek bi morao posjedovati tako jaku moć koncentracije da zatvorenih očiju može vizualizirati cijeli astralni i fizički kozmos – svijetleći balon i čvrstu košaru na njegovom dnu - samo kao ideje. Kad bi tom nadljudskom koncentracijom ta dva kozmosa i sve njihove složenosti uspio pretvoriti u čiste ideje, dosegao bi kauzalni svijet i stao na granicu gdje se spajaju duh i materija. Tamo čovjek sve stvoreno - čvrstu materiju, tekućine, plinove, elektricitet, energiju, sva bića, bogove, ljude, životinje, biljke, bakterije - opaža kao oblike svjetlosti, baš kao što kada zatvori oči shvaća

da postoji, iako svoje tijelo ne vidi tjelesnim očima nego mu je ono samo u mislima.

Sve što ljudsko biće može zamisliti, kauzalno biće može ostvariti. Inteligentniji ljudi žive mašte mogu (naravno, samo u duhu) obuhvatiti sve krajnosti misli, lebdjeti s jedne planete na drugu,  baciti se u bezdani ponor vječnosti ili poput rakete sunuti među galaksije te kao reflektor prelaziti mliječnim stazama i zvjezdanim prostorima. Bića u kauzalnom svijetu uživaju i u mnogo većoj slobodi, te bez napora mogu

lako i trenutno misao pretvoriti u stvarnost, bez ikakvih materijalnih ili astralnih prepreka ili karmičkih ogranićenja.

Kauzalna bića shvaćaju da materijalni kozmos nije prvenstveno sačinjen od elektrona, kao ni astralni od biotrona. Oba su zapravo stvorena od najsitnijih čestica Božje misli usitnjene i razdijeljene mayom – zakonom relativnosti koji prividno odvaja stvoreno od njegovog Stvoritelja.

Duše u kauzalnom svijetu prepoznaju se međusobno kao individualizirane iskre blaženog Duha. Njihove misli-slike su jedini predmeti koji ih okružuju. Kauzalna bića vide da je razlika između njihovog tijela i njihovih misli samo pojmovna. Kao što čovjek kada zatvori oči može vizualizirati blještavo bijelo svjetlo ili nježno plavičastu sumaglicu, tako i kauzalna bića mogu samo u mislima vidjeti, čuti, osjećati ukus, mirisati i dodirivati. Sve stvaraju i razaraju snagom svog kozmičkog duha.

U kauzalnom svijetu smrt i ponovno rođenje događaju se u mislima. Kauzalna bića goste se samo ambrozijom vječno novog znanja. Piju sa izvora mira, lutaju po djevičanskom tlu percepcija, plivaju u beskrajnom oceanu blaženstva. Njihova sjajna misaona tijela jure pored trilijuna duhom stvorenih planeta, mjehurića iz kojih će

nastati novi svemiri, pored zvijezda mudrosti i snovitih zlatnih maglica koje se odmaraju na nebeskim grudima beskonačnosti! Mnoga bića ostaju u kauzalnom kozmosu tisućama godina. Prolazeći kroz sve dublje ekstaze, oslobođena duša izvlači se iz malog kauzalnog tijela pa se oblači u prostrani kauzalni kozmos. Svi odvojeni vrtlozi ideja, individualni valovi moći, ljubavi, htijenja, radosti, mira, intuicije, spokojstva, samokontrole i

309 Tijelo znači svaki omotač duše, bio on grub ili suptilan. Tri tijela su kavezi za rajsku pticu.

310 Kao što je Babađi pomogao Lahiriju Mahasayi da se oslobodi podsvjesne želje za palačom, želje koju je donio iz nekog prošlog života. To je opisano u 34. poglavlju.

311 “Gdje je strvina onamo će se i orlovi skupljati.” - Luka 17, 37. Gdje god je duša zatvorena bilo u fizičko, bilo u astralno, bilo u kauzalno tijelo, tamo će se skupljati i orlovi želja koji vrebaju na ljudske čulne slabosti ili na astralne i kauzalne vezanosti, kako bi dušu zadržali u zarobljeništvu.

koncentracije, stapaju se u neiscrpnom moru blaženstva. Duša više ne doživljava radost kao individualizirani val svijesti, nego je uronjena u jedan jedini kozmički ocean sa svim njegovim valovima - vječnim smijehom, ushitom, životom - sa dugo žuđenom raznolikošću u jedinstvu.

Kad duša izađe iz omotača tri tijela, zauvijek je izbjegla dosegu zakona relativnosti i postala je neprolazno vječno Postojanje.312 Pogledaj leptira Sveprisutnosti - krila su mu posuta zvijezdama, suncima i mjesecima! Duša proširena u duh ostaje sama u području svjetla bez svjetla, tame bez tame, misli bez misli, opijena ekstazom radosti u Božjem snu kozmičkog stvaranja.

“Oslobođena duša”, povikao sam sa strahopoštovanjem.

“Kad duša konačno odbaci tri sloja tjelesnih obmana,” nastavio je učitelj, “sjedinjuje se s Beskonačnim, a da pritom ne gubi ništa od svoje individualnosti. Krist je zadobio tu konačnu slobodu čak i prije nego što se rodio kao Isus. U tri faze svoje prošlosti, koje su u njegovom zemaljskom životu simbolizirane sa tri dana između njegove smrti i uskrsnuća, postigao je moć da uskrsne u Duhu.

Nerazvijeni čovjek mora proći kroz bezbroj zemaljskih, atralnih i kauzalnih inkarnacija kako bi se oslobodio svoja tri tijela. Kad postigne tu najveću slobodu, može izabrati da se vrati na zemlju kao prorok kako bi druga ljudska bića vodio natrag Bogu, ili može, kao ja, odabrati da boravi u astralnom svemiru. Tamo

spasitelj preuzima dio karmičkog tereta313 stanovnika i tako im pomaže da završe ciklus reinkarnacije u astralu, te zauvijek odu u kauzalne sfere. Oslobođena duša može ostati u kauzalnom svijetu pomoći njegovim stanovnicima da skrate boravak u kauzalnom tijelu i postignu apsolutno blaženstvo.”

“O, uskrsnuli učitelju, želio bih saznati još o karmi koja nagoni duše da se vraćaju u tri svijeta.”

Mogao bih stalno slušati svog sveznajućeg učitelja. Tijekom njegovog života na zemlji nikada nisam uspio u jednom danu usisati toliko njegove mudrosti. Sada sam prvi put dobio jasan i točan uvid u zagonetne međuprostore na šahovnici života i smrti.

“Prije nego što može zauvijek ostati u astralnim svjetovima, čovjek mora do kraja odraditi fizičku karmu, tj. ispuniti sve svoje želje”, obavijestio me je moj guru svojim melodičnim glasom. “U astralnim sferama žive dvije vrste astralnih bića. Oni koji se još moraju osloboditi zemaljske karme (pa se, prema tome, moraju ponovo nastaniti u grubom materijalnom tijelu kako bi otplatili svoje karmičke dugove), poslije tjelesne

smrti postaju privremeni posjetioci astralnog svijeta, a ne njegovi trajni stanovnici.

Bića koja se nisu iskupila na zemlji, ne mogu poslije astralne smrti otići u višu kauzalnu sferu kozmičkih ideja, nego se moraju kretati ovamo-onamo, iz fizičkog u astralni svijet i obratno, naizmjenično svjesni fizičkog tijela od šesnaest grubih elemenata, i astralnog tijela od devetnaest suptilnih elemenata. Svaki put

kad izgubi fizičko tijelo, nerazvijeno biće sa zemlje veći dio vremena provodi duboko omamljeno snom smrti i jedva da je svjesno predivne astralne sfere. Poslije astralnog odmora takav čovjek se vraća na materijalnu ravan kako bi dalje učio. Ponavljanjem putovanja u astral, postupno se navikava na suptilni astralni svijet. Stalni stanovnici astralnog univerzuma su oni koji su oslobođeni svih materijalnih želja, te se  ne moraju više vraćati u grube zemaljske vibracije. Takva bića moraju odraditi samo još astralnu i kauzalnu karmu. Prilikom astralne smrti prelaze u beskrajno finiji kauzalni svijet, kako bi poslije izvjesnog vremena, određenog karmičkim zakonom, odbacili misaoni oblik svog kauzalnog tijela i vratili se na Hiranyaloku ili sličnu planetu ponovo rođeni u novom astralnom tijelu, da iskupe ostatke svoje astralne karme.

“Sada ćeš, sine moj,” nastavio je Šri Juktešvar, “bolje razumjeti kako sam uskrsnuo po Božjem nalogu da budem spasitelj duša koje se iz kauzalne sfere vraćaju u astralnu, a ne onih astralnih bića koja dolaze sa zemlje.

Bića sa zemlje koja još nose tragove materijalne karme, ne dolaze na tako visoko razvijene planete kao što je Hiranyaloka. Kao što većina ljudi na zemlji nije meditacijom stekla sposobnost da cijeni uzvišene radosti i prednosti astralnog života, pa se u trenutku smrti žele vratiti ograničenim i nesavršenim zemaljskim uživanjima, tako ni veliki broj astralnih bića tijekom normalnog raspadanja svog astralnog tijela ne uspijeva zamisliti uzvišeno stanje spiritualne radosti u kauzalnom svijetu, pa obuzeti mislima o nesavršenoj i šarolikoj astralnoj sreći čeznu za tim da se ponovo vrate u astralni raj. Takva bića moraju još odraditi tešku astralnu

karmu prije nego što poslije astralne smrti mogu trajno ostati u kauzalnom misaonom svijetu, tako blizu Stvoritelja.

Tek kad čovjek više ne žudi za iskustvima u astralnom kozmosu i ne može doći u iskušenje da se tamo vrati, ostaje u kauzalnom svijetu. Kad tamo iskupi svoju kauzalnu karmu (sjeme prošlih želja), zarobljena duša izbacuje posljednji od tri čepa neznanja pa se, izašavši iz posljednjeg kauzalnog tijela, stapa sa Vječnim.

312 “Pobjednika ću učiniti stupom u hramu moga Boga odakle sigurno neće izići ( tj. neće se više reinkarnirati ). Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju.“ - Otkrivenje 3. 12, 21.

313 Šri Juktešvar je time želio kazati da je, kao što je u svojoj zemaljskoj inkarnaciji ponekad na sebe preuzimao bolest učenika kako bi mu olakšao karmu, njegova misija spasitelja u astralnom svijetu povezana s mogućnošću da preuzme određenu astralnu karmu stanovnika Hiranyaloke, i time ubrza njihovo napredovanje u viši, kauzalni svijet.

“ Razumiješ li sada“, upitao me je učitelj smiješeći se!

“Da, vašom milošću. Ne mogu da govorim od radosti i zahvalnosti.”

Nikada me nijedna pjesma ni priča nije inspirirala takvim znanjem. Iako hinduistički sveti spisi spominju kauzalne i astralne svjetove kao i čovjekova tri tijela, u usporedbi sa svježom autentičnošću mog uskrslog učitelja te stranice su mi se činile daleke i beznačajne. Za mog učitelja zaista nije postojala “neotkrivena zemlja s obala kojih se putnik ne vraća.”314

“Međusobno prožimanje čovjekova tri tijela, na mnoge načine je izraženo u njegovoj trostrukoj prirodi”, nastavio je moj veliki guru. “U budnom stanju na zemlji, ljudsko biće je manje ili više svjesno svoja tri tijela.

Kada su mu čula zauzeta osjećajem ukusa, mirisa, dodira, slušanja ili gledanja, čovjek pretežno djeluje svojim fizičkim tijelom, a kada nešto vizualizira ili hoće, djeluje pretežno astralnim. Njegovo kauzalno tijelo dolazi do izražaja kada razmišlja ili duboko uranja u introspekciju ili meditaciju. Stvaralačke kozmičke misli dolaze čovjeku koji je navikao biti u vezi sa svojim kauzalnim tijelom. U tom smislu moguća je gruba klasifikacija ljudi na “materijalne”, “energične”, i “intelektualne” tipove. Čovjek se oko šesnaest sati dnevno poistovjećuje sa svojim fizičkim tijelom. Zatim spava. Ako sanja, ostaje u astralnom tijelu stvarajući bez napora svaki predmet, kao što to čine astralna bića. Ako spava duboko i bez snova, onda može nekoliko sati da prenese svoju svijest ili osjećaj “to sam ja” u kauzalno tijelo. Takav san okrepljuje. Čovjek koji sanja nije u vezi sa svojim kauzalnim tijelom nego sa astralnim, pa ga san ne osvježava potpuno.” S ljubavlju sam promatrao Šri Juktešvara, slušajući njegovo čudesno tumačenje. “Anđeoski učitelju,” rekao sam, “vaše tijelo točno je onakvo kakvo je bilo kad sam nad njim plakao u ašramu u Puriju.”

“O, da, moje novo tijelo je savršena kopija starog. Materijaliziram ga ili dematerijaliziram kada god zaželim, mnogo češće nego što sam to činio dok sam bio na zemlji. Brzom dematerijalizacijom sada mogu trenutno, svjetlosnim ekspresnim vlakom  putovati s planete na planetu ili iz astralnog u kauzalni ili fizički kozmos.”

Moj božanski guru se smiješio. “Iako si ovih dana toliko putovao, nije mi bilo teško da te nađem u Bombayu!”

“O, učitelju, toliko sam patio zbog vaše smrti!”

“Zar sam, dakle, mrtav? Je li tu nešto proturječno?” Oči su mu svjetlucale razigrano i s ljubavlju.

“Na zemlji si samo sanjao. Na toj zemlji vidio si samo moje tijelo od sna”, nastavio je. “Kasnije si taj san zakopao. Sad je moje finije tijelo od krvi i mesa, koje u ovom trenutku gledaš, pa čak i držiš u prilično čvrstom zagrljaju, uskrsnulo na jednoj drugoj Božjoj planeti, također od snova. Jednog dana nestat će i to tijelo i ta planeta, ni oni nisu vječni. Svi mjehurići od snova moraju se na kraju  rasprsnuti od Božjeg dodira. Sine moj, Jogananda, razlikuj snove od stvarnosti!”

Ta ideja o uskrsnuću koja potječe iz vedante,315 duboko me je pogodila. Stidio sam se što sam žalio za učiteljem kada sam vidio njegovo beživotno tijelo u Puriju. Konačno sam shvatio da je moj guru bio uvijek budan u Bogu, gledajući na svoj zemaljski život i smrt, kao i na svoje sadašnje uskrsnuće, samo kao na relativne

božanske ideje u kozmičkom snu.

“Sada sam ti, Jogananda, otkrio istinu o svom životu, smrti i uskrsnuću. Ne žali za mnom. Radije proširi svuda vijest da sam s ove zemlje, koja je Božji san, uskrsnuo na jednoj drugoj, astralnoj planeti, koja je također Božji san! To će uliti novu nadu u srca zemaljskih sanjača pritisnutih bijedom i uplašenih smrću.”316

“Da, učitelju!” Rado ću podijeliti s drugima svoju radost zbog njegovog uskrsnuća! “Moji standardi na zemlji bili su neugodno visoki, neprikladni za većinu ljudi. Često sam te grdio više nego što je trebalo. Prošao si na mom ispitu: tvoja ljubav je sjala kroz oblake svih mojih prijekora.” Blago je dodao: “Danas sam ti došao   kazati da te neću nikad više pogledati strogo i prijekorno. Neću te više grditi.”

Kako su mi nedostajali ti prijekori mog velikog učitelja! Svaki od njih bio mi je anđeo čuvar.

314 Hamlet, III čin, scena 1

315 Život i smrt su samo relativni pojmovi. Vedanta ističe da je Bog jedina stvarnost, a sve stvoreno, tj. svako individualno postojanje je maya ili obmana. Filozofija monizma dostigla je svoj najviši izraz u Šankarinim komentarima Upanišada.

316 Iz života u život svaki čovjek vlastitim tempom (ma koliko nepravilan bio) napreduje prema cilju svog obogotvorenja. Smrt koja zapravo ne prekida njegovo kretanje prema naprijed, jednostavno mu nudi pogodniju atmosferu astralnog svijeta, da se u njoj očisti od svojih nečistoća. “Neka se ne uznemiruje vaše srce!...U kući Oca moga mnogo je stanova“ - Ivan 14, 2. Ne postoji nikakva osnova za često

izražavan strah da je Bog, iskoristivši svu svoju domišljatost za organizaciju ovoga svijeta, za drugi ostavio samo svirku na harfi, a ne i nešto zanimljivije!

Smrt nije ukidanje postojanja, konačni bijeg od života, a ni vrata koja vode u besmrtnost. Onaj koji je svoje Jastvo izbjegavao u zemaljskim užicima, neće ga ponovo naći ni u paučinastim dražima astralnog svijeta. Tamo će samo prikupiti finije percepcije i osjetljivije reakcije na lijepo i dobro (što je zapravo jedno te isto). Čovjek koji se bori mora baš na nakovnju ove grube zemlje iskovati neuništivo zlato svog spiritualnog identiteta. Držeći u ruci teško stečeni grumen samorodnog zlata, kao jedini dar što ga pohlepna smrt prima, ljudsko biće se konačno oslobađa tjelesnih inkarnacija.

“Najmiliji učitelju, prekorite me milijun puta, izgrdite me odmah!”

“Neću te više grditi.” Božanski glas zvučao je ozbiljno, ali se u njegovoj pozadini osjećao smijeh. “Ti i ja zajedno ćemo se smiješiti sve dok se naša dva lika u Božjem snu budu činila različitim. Na kraju ćemo se zajedno stopiti s Kozmičkim Ljubljenim. Naši osmjesi bit će njegov osmijeh, naša jednoglasna pjesma radosti vibrirat će vječnošću da je čuju sve duše koje traže Boga!”

Šri Juktešvar objasnio mi je još nešto što ne smijem ovdje otkrivati. Tijekom dva sata koja je proveo sa mnom u hotelskoj sobi u Bombayu, odgovorio je na svako moje pitanje. Nekoliko proročanstava koja su se odnosila na svijet, a koja je on izrekao tog junskog dana 1936. Godine, već su se ispunila.

“Sada te ostavljam, drago moje dijete!” Na te riječi osjetio sam kako se učiteljevo tijelo topi u mom zagrljaju.

“Dijete moje,” zvonio je njegov glas koji mi je prodirao do dna duše, “kad god uđeš u nirvikalpa samadhi i pozoveš me, ja ću ti doći u tijelu od krvi i mesa, kao što sam došao danas.”

Šri Juktešvar mi se izgubio iz vida izgovarajući to nebesko obećanje. Zatim sam čuo glas koji je zvučao kao melodična grmljavina iz oblaka: “Reci svima! Tko god ostvari nirvikalpa samadhi i tako spozna da je zemlja Božji san, može doći na finiju planetu Hiranyaloke (koja je također Božji san), i može me naći uskrslog u istom onakvom tijelu kakvo je bilo na zemlji. Reci svima, Jogananda!”

Nestala je sva tuga zbog rastanka. Žalost i bol zbog njegove smrti koje su mi dugo remetile san, pobjegle su silno posramljene. Blaženstvo se kao vodoskok izlijevalo kroz svježe otvorene pore moje duše.

Začepljene od neupotrebljavanja, sada ih je bujica ekstaze očistila i otvorila. Pred mojim unutrašnjim okom pojavile su se moje prošle inkarnacije u pokretnim slikama kao na filmu. Dobra i loša karma iz prošlosti rastopile su se u kozmičkom svjetlu koje je učitelj prosuo oko mene za vrijeme svoje božanske posjete.

U ovom poglavlju svoje autobiografije poslušao sam svog gurua da širim radosnu vijest o njegovom uskrsnuću, iako će ona možda opet zbuniti ravnodušnu generaciju. Čovjek dobro poznaje niskosti, a očajanje mu nije strano. To su, međutim, izopačenosti i nisu dio njegove sudbine. Onog dana kada ozbiljno odluči, krenut će

putem oslobođenja. Suviše dugo je slušao savjetnike koji kažu “ti si prah”, ne mareći za besmrtnu dušu.

Nisam jedini koji je bio povlašten da ugleda uskrslog gurua. Jedna od Šri Juktešvarovih učenica bila je i starija žena koju smo od milja zvali Ma (majka), čiji je dom bio blizu ašrama u Puriju. Učitelj bi često zastao da s njom popriča za vrijeme jutarnje šetnje. Uvečer, 16. marta 1926. Godine, Ma je došla u ašram da

posjeti svog gurua.

“Ali učitelj je umro prije nedjelju dana!” Svami Sebananda koji je sada vodio ašram u Puriju, tužno ju je pogledao.

“To je nemoguće”, odgovorila je ona smiješeći se.

“Na žalost nije”. Sebananda joj je ispričao detalje sa sahrane. “DođI,” pozvao ju je, “odvest ću te do njegovog groba u vrtu ispred kuće.”

Ma je odmahnula glavom. “Za njega nema groba! Jutros u deset sati prošetao je, kao i obično, pored mojih vrata! Popričala sam s njim nekoliko minuta na svjetlu dana.

“Dođi večeras u ašram”, rekao mi je.”

“I došla sam! Blagoslov se slio na ovu sijedu glavu! Besmrtni guru želio je da shvatim kako me je ovog jutra posjetio u transcendentalnom tijelu!”

Zapanjeni Sebananda kleknuo je pred nju. “Ma,” rekao je, “zahvaljujući tebi pao mi je kamen sa srca! On je uskrsnuo!”

Poglavlje 43.

Kod Mahatme Gandhija u Wardhi

“Dobro došli u Vardhu.” Mahadev Desai, tajnik Mahatme Gandhija, tim srdačnim riječima i poklonom vijenaca od rukom ispredenog pamuka pozdravio je gospođicu Bletch, gospodina Wrighta i mene. Naše društvo upravo je sišlo sa vlaka na željezničkoj stanici u Vardhi tog ranog augustovskog jutra, sretno što se oslobodilo

žege i prašine. Kad smo stavili prtljagu u volovska kola, ušli smo u otvoreni automobil sa gospodinom Desaiem i njegovim pratiocima, Babasahebom Deshmukhom i doktorom Pingaleom. Kratka vožnja po blatnjavom seoskom

putu dovela nas je u Maganvadi, ašram indijskog političkog sveca.

Gospodin Desai odmah nas je poveo u radnu sobu gdje je prekriženih nogu sjedio Mahatma Gandhi. U jednoj ruci držao je pero, a u drugoj komadić papira, dok mu je na licu titrao širok, topao osmijeh koji nas je razoružao!

“Dobro došli”, rekao je na hindskom. Bio je ponedjeljak, njegov dan šutnje.

Iako nam je to bio prvi susret, smiješili smo se jedan drugom kao stari prijatelji. Godine 1925. Mahatma Gandhi je učinio čast posjetivši školu u Rančiju, a u knjigu gostiju upisao je riječi priznanja.

Maleni svetac od svega stotinu funti zračio je fizičkim, duševnim i duhovnim zdravljem. Blage smeđe oči blistale su inteligencijom, iskrenošću i sposobnošću diskriminacije. Taj državnik ukrstio je svoju pamet u tisućama političkih borbi i izašao kao pobjednik. Nijedan vođa na svijetu nije našao tako sigurno mjesto u srcu

svog naroda kao što ga je Gandhi našao u srcima nepismenih milijuna ljudi Indije. Njihovo spontano priznanje je njegova čuvena titula - Mahatma, “Velika duša”.317 Obično obučen samo u platno oko bokova, Ghandi je želio  simbolizirati svoje jedinstvo sa potlačenim masama koje sebi ne mogu  priuštiti više od toga.

“Stanovnici ašrama su vam na raspolaganju.” Svojstvenom uljudnošću, Mahatma mi je pružio brzo napisanu bilješku kad je gospodin Desai poveo naše društvo prema gostinskoj kući.

Naš vodič nas je vodio kroz voćnjake i cvjetna polja do crijepom pokrivene zgrade sa rešetkastim prozorima. Izvor u dvorištu širok dvadeset i pet stopa koristio se, rekao je gospodin Desai, za napajanje stoke. U blizini se nalazio cementni kotač za mlaćenje riže. Ispostavilo se da naše male spavaonice sadrže smo najnužniji

minimum - krevet od ručno pravljenog užeta. Okrečena kuhinja ponosila se slavinom u jednom uglu i ognjištem u drugom. Do ušiju su nam dopirali arkadijski zvuci - kreštanje vrana i cvrkutanje vrabaca, mukanje stada i zvuk dlijeta po kamenu.

Vidjevši putnički dnevnik gospodina Wrighta, gospodin Desai otvorio ga je i na jednoj stranici napisao sve Satyagraha318 zavjete koje slijede svi Mahatmini iskreni poklonici: Nenasilje, istina, poštovanje vlasništva, celibat, fizički rad, neposjedovanje, kontrola nepca, neustrašivost, poštovanje svih religija, svadesi (domaća radinost), ukidanje nedodirljivosti. Tih jedanaest zavjeta treba slijediti poniznog duha.

(Sljedećeg dana je sam Gandhi potpisao tu stranicu stavivši također i datum - 17. august 1935. godine).

Pošto smo stigli, poslije dva sata pozvani smo na ručak. Mahatma je već sjedio pod arkadom terase, preko puta svoje radne sobe. Oko dvadeset i pet brzonogih satyagrahina čučalo je ispred šalica i tanjura od željeza. Zajednička molitva, a zatim je jelo servirano u velikim željeznim loncima. Sastojalo se od ćapatija (beskvasnog kruha od integralnog brašna) namazanog maslacem, talsarija (kuhanog i na kocke izrezanog povrća) i džema od limuna. Mahatma je jeo ćapati, kuhanu repu, nešto sirovog povrća i naranče. Na jednoj stranici tanjura stajala je velika porcija veoma gorkog lišća nima, poznatog po tome što čisti krv. Mahatma je žlicom odvojio dio i stavio ga na moj tanjur. Progutao sam ga sa vodom, sjećajući se djetinjstva kada me je majka prisiljavala da redovno uzimam taj neugodni lijek. Gandhi je, međutim, žvakao svoju nim pastu kao da je najukusnija poslastica.

Po ovom beznačajnom događaju prosudio sam Mahatminu sposobnost da odvoji duh od čula, kada to zaželi. Sjetio sam se čuvene operacije slijepog crijeva kojoj se podvrgao prije nekoliko godina. Odbio je anesteziju i veselo je čavrljao sa ljekarima dok je trajala operacija, a njegov zarazni smijeh otkrivao je da nije svjestan bola.

Poslije podne se ukazala prilika da razgovaram s Ghandijevom poznatom učenicom, kćerkom engleskog admirala, gospođicom Madeleine Slade, sada zvanom Mirabai. Njeno lice snažnih crta plamtjelo je spokojnim oduševljenjem dok mi je na besprijekornom hindu jeziku pričala o svojim dnevnim aktivnostima.

317 Porodično ime mu je Mohandas Karamchand Gandhi. On sam sebe nikada ne naziva mahatmom i čak je ponizno i duhovito protestirao protiv te titule.

318 Doslovan prijevod sa sanskrta glasi “držeći se istine”. Satyagraha je naziv čuvenog pokreta nenasilja koji je vodio Gandhi.

“Unapređivanje sela je zahvalan zadatak! Nekoliko nas svakog jutra u pet sati ide u obližnje selo i podučava seljake jednostavnoj higijeni. Dio našeg posla sastoji se u tome da očistimo njihove nužnike i blatom oblijepljene kolibe. Seljaci su nepismeni, pa se mogu obrazovati jedino primjerom!” Veselo se nasmijala.

S divljenjem sam gledao tu Engleskinju visokog roda kojoj istinska kršćanska poniznost omogućava da obavi prljave poslove koje obično obavljaju samo “nedodirljivi”.

“Došla sam u Indiju 1935. godine”, rekla mi je. “U ovoj zemlji se osjećam kao da sam se vratila kući.

Nikada se više ne bih vratila svom starom načinu života i svojim starim interesima.” Mirabaine ruke uskoro su se prihvatile razboja kojih je bilo u svim prostorijama ašrama, a zahvaljujući Mirabainim naporima i svuda u ruralnoj Indiji.

Gandhi iznosi zdrave ekonomske i kulturne razloge za oživljavanje domaće radinosti, ali ne savjetuje fanatično odbacivanje suvremenog napretka. Mašine, vlakovi, automobili i telegraf igrali su važnu ulogu u njegovom vlastitom veličanstvenom životu! Pedeset godina javne službe, što u zatvoru, što van njega, svakodnevna borba s praktičnim detaljima i sa nemilosrdnom stvarnošću političkog svijeta samo su povećali njegovu uravnoteženost, otvorenost, duševno zdravlje i smisao za humor kada je riječ o staroj pozornici svijeta.

Naš trio je večerao u šest sati, a ugostio nas je Babasaheb Deshmukh. Molitva u sedam sati zatekla nas je opet na krovu Maganvadi ašrama, gdje je trideset satyagrahina sjedilo u polukrugu oko Gandhija. On je čučao na asuri od slame, a pred njim je stajao stari džepni sat. Sunce je zalazilo i bacalo je posljednje zrake na palme i banyane. Čuli su se zvuci noći i cvrčanje cvrčaka. Atmosfera je bila spokojstvo samo. Bio sam očaran.

Gospodin Desai je poveo svečanu pjesmu, a grupa je odgovarala. Zatim se čitala Gita. Mahatma mi je rukom dao znak da povedem završnu molitvu. Kakvo božansko jedinstvo misli i težnji! Vječna uspomena: meditacija pod zvijezdama, na krovu u Vardhi.

Točno u osam sati Gandhi je prekinuo šutnju. Herkulovski posao njegovog života zahtjeva točnu podjelu vremena.

“Prije mnogo godina,” objasnio nam je, “uveo sam jedan dan u sedmici za šutnju, kako bih imao vremena za  korespondenciju. Međutim, sada su mi tih dvadeset i četiri časa postala vitalna duhovna potreba. Šutnja s vremena na vrijeme nije mučenje, već blagoslov.” Složio sam se svim srcem.319 Mahatma me je ispitivao o

Americi i Europi. Razgovarali smo o Indiji i stanju u svijetu.

“Mahadev,” obratio se Gandhi gospodinu Desaiu koji je ušao u sobu, “molim te, uredi da svamiđi sutra uvečer u gradskoj kući održi govor o jogi.” Kad sam Mahatmi poželio laku noć, uviđavno mi je pružio bocu limunovog ulja.

“Komarci u Vardhi ništa ne znaju o ahimsi,320 svamiđi”, rekao je smijući se.

Sljedećeg jutra naša mala grupa rano je doručkovala pšeničnu kašu s mlijekom i melasom. U pola jedanaest pozvani smo da s Gandhijem i satyagrahinima ručamo na terasi ašrama. Današnji jelovnik sastojao se od smeđe riže, novog izbora voća i sjemenki kardamona. Oko podneva šetao sam okolinom ašrama do pašnjaka na kojem je paslo nekoliko krava kojima se nije smjelo smetati. Zaštita krava je Gandhijeva strast.

“Za mene krava simbolizira cijeli viši životinjski svet. Ona proširuje čovjekovo suosjećanje i na ostale životinjske vrste”, objasnio je Mahatma. “Preko krave čovjek je povezan sa svime što živi. Meni je očigledno zašto su drevni ršiji izabrali kravu za predmet štovanja. Za Indiju nema boljeg simbola. Krava je bila davalac obilja. Ne samo da je davala mlijeko, nego je omogućavala i zemljoradnju. Krava je pjesma suosjećanja. Već sam pogled na tu blagu životinju izaziva suosjećanje. Milijunima ljudi ona je druga majka. Zaštita krave je zaštita cijele Božje nemušte kreacije. Poziv za pomoć stvorenju nižeg reda upravo je zato tako dirljiv, jer je bez riječi.”

Ortodoksni hindusi izvode dnevno tri žrtvena obreda - yađnje. Jedan od njih je bhuta-yađnja, poklanjanje hrane životinjskom carstvu. Taj obred simbolizira čovjekovo priznavanje obaveza prema nerazvijenim oblicima stvaranja koji su instinktivno vezani za tijelo (što se djelomično odnosi i na čovjeka), ali kojima nedostaje

kvaliteta oslobodilačkog razuma svojstvena čovječanstvu.

Bhuta-yađnja uvećava čovjekovu spremnost da pomogne slabima kao što njemu pomažu viša nevidljiva bića. Čovjek je također i dužnik prirodi, jer ga zemlja, nebo i more svakodnevno obasipaju za život potrebnim darovima. Nemogućnost saobraćanja između prirode, životinja, ljudi i astralnih anđela, ta prepreka koja je

uvjetovana evolucijom, nadilazi se nijemom ljubavlju.

Ostale dvije dnevne yađnje su pitri-yađnja i nri-yađnja. Pitri-yađnja je prinošenje žrtve precima, simbol kojim čovjek priznaje svoj dug prošlosti, jer iz njene mudrosti crpi duhovnu hranu. Nri-yađnja je poklanjanje hrane strancima ili siromašnima, simbol sadašnje čovjekove odgovornosti, njegove dužnosti prema suvremenicima.

319 U tijeku godina provedenih u Americi pridržavao sam se vremena šutnje, na veliko čuđenje svojih posjetilaca i tajnika.

320 Nenasilje, nenanošenje zla drugom - kamen temeljac Gandhijevog vjerovanja. Rano u životu na njega su utjecali đaini, koji ahimsu smatraju osnovnom vrlinom. Đainizam, ogranak hinduizma, u VI vijeku prije Krista, imao je gorljivog zagovornika u Mahaviri, Buddhinom suvremeniku. Mahavira znači “veliki junak”. Neka preko toliko vjekova pogleda svog junačkog sina Gandhija!

Rano poslije podne izvršio sam nri-yađnju, posjetivši Gandhijev ašram za djevojčice. Gospodin Wright me je pratio na toj kratkoj vožnji koja je trajala desetak minuta. Mlada lica, nalik cvjetovima na vrhu stabljika od šarenih sarija! Na kraju kratkog govora pod vedrim nebom, koji sam održao na hindskom, spustio se pljusak.

Gospodin Wright i ja ušli smo u kola i pojurili natrag u Maganvadi, kroz srebrne kišne zavjese.

Kad sam ušao u gostinsku kuću, još jednom me je dirnula stroga jednostavnost kao svuda prisutni dokazi o žrtvi. Gandhi se rano u braku zavjetovao da neće ništa posjedovati. Odrekao se dobro uhodane advokatske prakse koja mu je donosila godišnji prihod veći od 20 000 dolara, Mahatma je sve svoje bogatstvo

podijelio siromašnima. Šri Juktešvar se običavao šaliti na pogrešno shvaćanje odricanja.

“Prosjak se ne može odreći bogatstva”, govorio je učitelj. “Ako se čovjek žali: „Posao mi je propao, žena me je ostavila. Odreći ću se svega i otići ću u samostan“, na kakvu žrtvu on to misli? Nije se on odrekao bogatstva i ljubavi, oni su se odrekli njega!”

Sveci, kao što je Gandhi, nisu podnijeli samo velike materijalne žrtve, već su se odrekli svih sebičnih motiva i osobnih ciljeva, a to je još teže, stopivši svoje najintimnije biće sa čovječanstvom kao cjelinom.

Divljenja dostojna Mahatmina žena Kasturabai nije mu prigovarala kad nije dio svog bogatstva odvojio za nju i njihovu djecu. Gandhi je rano ušao u brak, a poslije rođenja četvrtog sina i on i njegova žena zavjetovali su se na celibat. Tiha junakinja u silovitoj drami njihovog zajedničkog života, Kasturabai je slijedila muža u zatvoru, sudjelovala u njegovim tronedjeljnim postovima i nosila svoj dio bezbrojnih odgovornosti. Svoje poštovanje prema Gandhiju izrazila je ovim riječima:

“Zahvaljujem ti za povlasticu što sam ti bila životni drug i pomagač. Zahvaljujem ti za najsavršeniji brak na svijetu zasnovan na brahmaćaryi (samokontroli), a ne na spolnosti. Zahvaljujem ti što si me smatrao jednakom u odnosu na svoje životno djelo. Zahvaljujem ti što nisi bio jedan od muževa koji vrijeme provodi kockajući se ili na trkama, uz žene, vino i pjesmu, umorivši se od svojih žena i djece, kao što se dječak umori od igračke. Kako sam ti zahvalna što nisi bio jedan od onih muževa koji se bogate iskorištavanjem drugih.

Kako sam ti zahvalna što si Boga i svoju zemlju pretpostavio mitu, što si hrabro stajao iza svojih uvjerenja i čvrsto i nepokolebljivo vjerovao u Boga. Kako sam ti zahvalna što si Boga i domovinu pretpostavio meni. Zahvalna sam ti za tvoju toleranciju prema nedostacima moje mladosti, kada sam gunđala i bunila se protiv promjena u našem načinu života, protiv prijelaza iz obilja u siromaštvo.”

Godinama je Kasturabai vodila brigu o javnom novcu koji je obožavani Gandhi mogao sakupiti u velikoj količini. U indijskim kućama pričaju se anegdote o tome kako muževi nisu voljeli da im žene na Gandhijevim skupovima nose nakit. Zahvaljujući Mahatminom magičnom jeziku kada sa zauzimao za potlačene,

zlatne narukvice i dijamantne ogrlice same su klizile niz ruke i vratove bogatih u košaru za priloge!

Jednog dana Kasturabai nije mogla opravdati izdatak od četiri rupije. Gandhi je o tome objavio izvještaj u kojem je bespoštedno iznio taj manjak.

Često sam taj događaj pripovijedao svojim američkim učenicima. Jednu večer neka žena u dvorani ogorčeno je viknula: “Mahatma ili ne, da je on moj muž, napravila bih mu šljivu na oku zbog te nepotrebne javne uvrede!” Poslije kratke dobronamjerne rasprave o američkim i indijskim ženama, pokušao sam to bolje  objasniti.

“Gospođa Gandhi nije smatrala Mahatmu samo svojim mužem, nego i svojim guruom, nekim tko ima prava da je prekori i za beznačajne greške”, istakao sam. “Ubrzo pošto je Kasturabai javno ukorena, Gandhi je osuđen na zatvor iz političkih razloga. Kad se mirno opraštao od svoje žene, ona mu je pala pred noge.

“Učitelju,” rekla je ponizno, “ako sam te ikada uvrijedila, molim te, oprosti mi!”321

To poslije podne u tri sata otišao sam, kao što je bilo dogovoreno, u radnu sobu sveca koji je od vlastite žene uspio stvoriti nepokolebljivog učenika - čudo nad čudima! Gandhi me je pogledao svojim nezaboravnim krezubim osmjehom.

“Mahatmađi,” obratio sam mu se čučnuvši kraj njega na tvrdu asuru, “molim vas, recite mi svoju definiciju ahimse.”

“Izbjegavanje nanošenja zla svakom živom stvorenju mišlju ili djelom.”

“Uzvišeni ideal! Ali svijet će uvijek pitati: Zar ne smijemo ubiti kobru kako bi zaštitili dijete ili sebe?”

“Ne bih mogao ubiti kobru, a da ne prekršim svoja dva zavjeta - neustrašivost i neubijanje. Prije bih u sebi pokušao smiriti životinju vibracijama ljubavi. Ne mogu sniziti svoj standard da bih se prilagodio okolnostima.” Sa razoružavajućom otvorenošću Gandhi je dodao: “Moram priznati da ne bih mogao  nastaviti ovaj razgovor ako bih sada ugledao kobru!”

321 Kasturabai Gandhi umrla je u zatvoru u Puni, 22. februara, 1944. Obično neemotivni Gandhi tiho je plakao. Ubrzo zatim njeni obožavaoci su predložili da se u njenu čast osnuje spomen fond. Skoro 4 milijuna dolara stiglo je iz svih dijelova Indije. Gandhi je uredio da se novac upotrijebi za poboljšanje životnih uslova žena i djece na selu.

Upitao sam ga o najnovijim knjigama o ishrani sa Zapada, koje su se nalazile na stolu. “Da, ishrana je važna u pokretu satyagrahina - kao uostalom i svuda”, odgovorio je nasmijavši se.

”Pošto od satyagrahina zahtijevam potpunu uzdržanost, uvijek pokušavam naći najbolju dijetu za celibat.

Čovjek mora savladati nepce prije nego što može da kontrolira instinkt za produženje vrste. Gladovanje ili neuravnotežena ishrana nisu rješenje. Kad prevlada unutrašnju pohlepu za hranom, satyagrahin dalje slijedi razumnu vegetarijansku dijetu sa svim potrebnim vitaminima, mineralima, kalorijama, itd. Unutrašnjom spoznajom i pravilnom ishranom seksualni fluid satyagrahina pretvara se u životnu energiju korisnu za cijelo tijelo!”

Usporedili smo naše poznavanje dobrih zamjena za meso. “Avokado je odličan”, rekao sam. “U blizini mog centra u Kaliforniji je mnogo voćnjaka avokada.”

Gandhijevo lice planulo je živim interesom. “Mislite li da bi raslo u Vardhi? Satyagrahini bi se radovali novom jelu.”

“Poslat ću vam iz Los Angelesa nekoliko biljki avokada.” Zatim sam dodao: “Jaja su visoko proteinska hrana. Da li ih satyagrahini smiju jesti?”

“Neoplođena jaja smiju.” Mahatma se nasmijao kao da se nečega prisjeća. “Godinama nisam dopuštao njihovu upotrebu. Ja ih ni sada ne jedem. Jedna od mojih snaha jednom je teško oboljela od neuhranjenosti. Njen ljekar uporno joj je prepisivao jaja, ali ja se s tim nisam slagao i molio sam ga da nađe neku zamjenu.

“Gandhiđi,” rekao je ljekar, “neoplođena jaja ne sadrže sjeme života, pa nema ubijanja!” Radosno sam pristao na to da moja snaha počne jesti takva jaja, i ona se ubrzo oporavila.”

Prošlu večer Gandhi je izrazio želju da nauči tehniku krija joge Lahiriya Mahasaye. Bio sam dirnut njegovom otvorenošću i istraživačkim duhom. U svom traganju za Bogom on je kao dijete, a čistoća i prijemčivost podsjećaju na Isusove riječi: “…jer njihovo je carstvo nebesko.”

Mahatma je s poštovanjem proučio sve religije svijeta. Glavni izvori njegovog učenja o nenasilju jesu đainski sveti spisi, Novi zavjet i sociološke rasprave Lava Tolstoja.322 Svoj credo izrazio je ovako:

Vjerujem kako je Bog nadahnuo stvaranje Biblije, Kurana i Zend-Aveste323 podjednako kao što je nadahnuo i Vede. Vjerujem u instituciju gurua, ali u ovom našem vremenu milijuni ljudi moraju biti bez gurua, jer je teško naći savršenu čistoću združenu sa savršenom učenošću. No nitko ne treba strahovati kako  neće shvatiti istinu svoje religije, jer su temelji hinduizma, kao i svake druge velike religije, nepromjenljivi i lako razumljivi.

Kao svaki hindus, vjerujem u Boga i njegovo jedinstvo, u ponovno rođenje i spasenje. Hinduizam nije isključiva religija. U njemu ima mjesta za poštivanje svih proroka svijeta.324 To nije misionarska religija u uobičajenom smislu riječi. Ona svakom preporučuje da poštuje Boga u skladu sa vlastitom vjerom ili dharmom,325

i stoga nije u ratu ni sa jednom drugom religijom.

Gandhi je o Kristu napisao: “Siguran sam da bi, kada bi živio ovdje i sada, blagoslovio mnoge koji nisu ni čuli za ime njegovo, kao što je napisano: “Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; nego onaj koji vrši volju Oca mojega na nebesima.”326 Primjerom vlastitog života Isus je postavio

čovječanstvu veličanstveni cilj prema kojem bi svi trebali težiti. Smatram da on ne pripada samo kršćanstvu, nego svim zemljama i rasama.”

“Čovjek treba oprostiti svaku uvredu”, piše u Mahabharati. “Rečeno je da produženje vrste zavisi od čovjekove sposobnosti praštanja. Praštanje je svetost. Praštanje drži svemir na okupu. Praštanje je moć moćnih.

Praštanje je žrtva. Praštanje je duševni mir. Praštanje i blagost su svojstva pribranog čovjeka. Oni su vječna vrlina.”

Nenasilje je prirodna posljedica praštanja i ljubavi. “Ako u pravednoj bici treba izgubiti život,” objavljuje Gandhi, “čovjek mora biti spreman da, kao Isus, prolije vlastitu krv, a ne krv drugih. Tako će se na kraju dogoditi da će se na svijetu prolijevati manje krvi.”

Jednog dana pisat će se pjesme o satyagrahinima Indije koji su se mržnji suprotstavljali ljubavlju, nasilju nenasiljem, koji su dozvolili da ih bez milosti poubijaju ne braneći se. Posljedica toga bili su historijski događaji u

322 Thoreau, Ruskin i Mazzini su još tri pisca sa Zapada čije je sociološke stavove Gandhi pažljivo proučavao.

323 Sveti spisi koje su prije nekoliko tisuća godina Perzijanci dobili od Zaratustre.

324 Jedinstvenost hinduizma među religijama svijeta jest u tome što on ne potječe od jednog jedinog velikog utemeljitelja, nego od bezličnih vedskih spisa. Prema tome, hinduizam u svoje stado s poštovanjem ubraja proroke svih zemalja i svih vremena. Vedski spisi ne određuju samo pravila bogoštovanja, nego i pravila važnih društvenih običaja, nastojeći sva čovjekova djela uskladiti sa Božjim zakonom.

325 Obuhvatna sanskrtska riječ za zakon; pokoravanje zakonu ili prirodnoj pravičnosti; dužnost u skladu s prilikama u kojima se čovjek nalazi u određenom trenutku. Sveti spisi definiraju dharmu kao “prirodne univerzalne zakone koji čovjeku koji ih poštuje omogućavaju da se spasi od propasti i patnje”. 326 Matej 7, 21

kojima su naoružani protivnici bacali puške i pobjegli posramljeni i do dna duše potreseni pogledom na ljude koji su život drugih cijenili više od vlastitog.

“Čekat ću vjekovima ako to bude potrebno,” rekao je Gandhi, “i neću slobodu svoje zemlje kupovati krvlju.” Nikad nije zaboravio veličanstvenu opomenu: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti.”327

Time što je obučio tisuće pravih satyagrahina (ljudi koji su položili jedanaest strogih zavjeta navedenih u prvom dijelu ovog poglavlja) koji su i sami širili poruku; time što je strpljivo obrazovao mase Indije da shvati spiritualne, a zatim i materijalne koristi nenasilja; time što je ljude naoružavao nenasilnim oružjem – pasivnim otporom i odbijanjem suradnje s nepravdom, spremnošću da se podnesu poniženja, zatvor, pa čak i sama smrt, a da se ne pribjegne oružju; time što je primjerima bezbrojnog mučeništva stekao simpatije svijeta, Gandhi je na dramatičan način pokazao praktičnu prirodu nenasilja, njegovu moć da sukob rješava bez rata.328

Svojom metodom nenasilja Gandhi je za svoju zemlju uspio dobiti više političkih prava nego vođa bilo koje druge zemlje, iako nije upotrijebio oružje. Nenasilje za uklanjanje zla i nepravde s uspjehom se primjenjuje ne samo u političkoj areni, nego i na osjetljivom i složenom području društvenih reformi. Gandhi i njegovi sljedbenici okončali su mnoge dugotrajne sukobe između hindusa i muslimana. Stotine tisuća muslimana smatraju Mahatmu svojim vođom. “Nedodirljivi” su u njemu našli neustrašivog i pobjedonosnog borca za svoja prava. “Ako se trebam ponovo roditi,” napisao je Gandhi, “želio bih se roditi kao parija među parijama, jer ću im tako moći najbolje služiti.”

Mahatma je zaista “velika duša”, ali su nepismeni milijuni bili ti koji su bili dovoljno pronicljivi da ga nazovu tim imenom. Tog blagog proroka poštuju u njegovoj vlastitoj zemlji. Seljak najnižeg roda mogao je  prihvatiti Gandhijev uzvišeni izazov. Mahatma svim srcem vjeruje u čovjekovu urođenu plemenitost. Neizbježni neuspjesi nisu ga razočarali. “Čak iako ga protivnik prevari dvadeset puta,” piše on, “satyagrahin mu je spreman   dvadeset i prvi put povjerovati, jer je implicitno povjerenje u ljudsku prirodu sama suština njegovog vjerovanja.”329

“Vi ste, Mahatmađi, izuzetan čovjek. Ne možete očekivati od drugih da se ponašaju kao i vi”, primijetio je neki kritičar.

“Čudno je kako se zavaravamo zamišljajući kako se tijelo može popraviti, ali da je nemoguće probuditi skrivene snage duše”, odgovorio je Gandhi. “Pokušavam pokazati, iako posjedujem neke od tih moći, kako sam slab smrtnik kao i svi ostali, i da u meni nikad nije bilo, niti sada ima, ičeg izuzetnog. Jednostavno sam

sklon greškama kao i svaki moj bližnji. Priznajem, međutim, kako sam dovoljno ponizan da priznam svoje greške i  pokušavam ih ispraviti. Priznajem da nepokolebljivo vjerujem u Boga i njegovu dobrotu, i strastveno volim istinu i ljubav. Ali zar to nije latentno u svima nama? Ako želimo  napredovati, ne smijemo ponavljati povijest, nego moramo stvarati novu povijest. Moramo dodavati nasljedstvu koje su nam ostavili naši preci. Ako možemo otkrivati i pronalaziti u vanjskom svijetu, moramo li  objaviti bankrot u duhovnom? Zar ne bi bilo moguće povećati broj izuzetaka tako da oni postanu pravilo? Zar čovjek uvijek mora prvo  biti zvijer, a tek zatim - ako uopće može - čovjek?

Amerikanci se s ponosom mogu sjetiti uspješnog eksperimenta u nenasilju, eksperimenta Villiama Penna u XVII vijeku u Pensylvaniji. Nije bilo “ni tvrđava, ni vojnika, ni policije, čak ni oružja.” Usred krvavih graničnih ratova i pokolja između doseljenika i Indijanaca, kvekere u Pennsylvaniji nitko nije uznemiravao.

“Jedne su ubijali, druge su masakrirali. Ali oni su bili sigurni. Nijedna kvekerska žena nije bila silovana, nijedno kvekersko dijete ubijeno, nijedan kveker mučen.” Kad su kvekeri najzad bili prisiljeni predati upravljanje državom, “izbio je rat i nekoliko stanovnika Pennsylvanije je poginulo. Ali stradala su samo tri kvekera, trojica

koja su se toliko udaljila od svoje vjere pa su nosila oružje za obranu.”

“Primjena sile u Velikom ratu (1914.-1918.) nije donijela mir”, isticao je Franklin D. Roosevelt. “I pobjeda i poraz su bili sterilni. To je lekcija koju je svijet trebao naučiti.”

327 Matej 26, 52

328 Kao i mnogi Indijci, i ja imam priču tipa “sad to mogu kazati”. Grupa mladih ljudi koje sam poznavao još u koledžu, pokušala me je nagovoriti da za vrijeme I    svjetskog rata povedem revolucionarni pokret. Odbio sam ovim riječima: “Ubijanje engleske braće ne može Indiji donijeti ništa dobro. Ona svoju slobodu neće osvojiti mecima, nego duhovnom snagom.” Upozorio sam prijatelje kako će Britanci u luci Diamond u Bengalu presresti njemačke brodove pune oružja na koje se oslanjaju. Usprkos tome, mladi ljudi su pokušali  izvršiti svoj plan, ali se on izjalovio upravo onako kao što sam bio predvidio. Kada su moji prijatelji na kraju pušteni iz zatvora,

napustili su ideje o nasilnoj borbi, a neki od njih su se pridružili Gandhijevom idealnom političkom pokretu. Na kraju su se radovali pobjedi Indije u tom jedinstvenom “ratu” koji je dobiven mirom.

329 “Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospode! Koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? Do sedam puta? Reče njemu Isus: Ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset.” Matej 18, 21-22. Žarko sam se molio da shvatim taj beskompromisni savjet. “Gospode,” protestirao sam, “je li to moguće?” Kad mi je božanski glas odgovorio, bio je popraćen poplavom svjetla od kojeg sam se zastidio: “Koliko puta, o, čovječe, ja svakom od vas svakodnevno opraštam?”

“Ne borim se za išta manje od svjetskog mira”, izjavio je Gandhi. “Ako u Indiji uspije pokret nenasilja, on će dati novo značenje rodoljublju, i ako smijem ponizno dodati, samom životu.” Tu kao da odjekuju Kristove riječi: “Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: Ne opirite se zlu. Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.”330

330 Matej 5, 38-39

Poglavlje 44.

Bengalska “Radosna majka”

Moja nećakinja, Amijo Bose, pogledavši me ozbiljno rekla je: “Molim vas, gospodine, nemojte otići iz Indije a da ne vidite Nirmalu Devi. Ona je velika svetica, svuda poznata kao Ananda Moyi Ma (Radosna majka)”.

“Svakako! Rado bih je sreo. O njenom visokom stupnju spoznaje Boga čitao sam mnoge članke.”

“Ja sam je vidjela. Nedavno je posjetila gradić Jamšedpur u kojem ja živim. Na molbu jednog učenika, ona je posjetila jednog čovjeka na umoru. Stajala je pred njegovom posteljom i, kad mu je rukom dodirnula čelo, prestao je njegov samrtni hropac, a bolest je odmah iščezla. Zaprepašten, čovjek je ozdravio sasvim radostan.”

Poslije nekoliko dana čuo sam da je blažena majka gost jednog učenika iz Bhovanipur četvrti u Kalkuti.

Gospodin Wright i ja smo se uputili tamo. Dok se Ford približavao kući, moj prijatelj i ja smo na ulici ugledali neobičan prizor. Ananda Moyi Ma je stajala u otvorenom automobilu i blagosiljala grupu od stotinjak učenika.

Očigledno je odlazila. Gospodin Wright je parkirao automobil malo dalje, pa me je pješice dopratio do tog tihog skupa. Svetica je gledala prema nama, izašla iz kola i brzo nam je krenula u susret.

Zagrlivši me i položivši mi glavu na rame, rekla je: “Došao si, oče!” Gospodin Wright, kojem sam upravo maločas rekao kako je ne poznajem, uživao je u toj neobičnoj dobrodošlici. Oči svih učenika iznenađeno su bile privučene tom slikom izljeva ljubavi.

Odmah sam vidio da je svetica u stanju dubokog samadhija. Zaboravivši na svoje izvanjsko žensko obličje, bila je svjesna samo svoje nepromjenljive duše. Na tom nivou, radosno je pozdravila drugog božjeg poslanika. Uzevši me za ruku, povela me je prema kolima.

Protestirao sam: “Ananda Moyi Ma, ja vas zadržavam”.

“Oče, prvi put vas u ovom životu vidim, i to poslije toliko vremena. Molim vas, nemojte odmah  otići.” Sjedili smo na zadnjem sjedištu automobila. Blažena majka je odmah postala nepokretna i ušla u stanje ekstaze. Njene lijepe oči gledale su prema nebu nepomične i poluzatvorene, zureći u unutrašnji raj. Učenici su tiho pjevali: “Pobjeda Božanskoj Majci!”

U Indiji sam sreo mnoge prosvijetljene ljude, ali nikad tako uzvišenu sveticu. Njeno blago lice zračilo je neizrecivom radošću, pa je zato dobila ime Blažene majke. Duge crne pletenice padale su joj sa glave bez marame. Krug sandalove paste na čelu simbolizirao je spiritualno oko, kod nje uvijek otvoreno. Sićušno lice, male ruke, mala stopala - kakva suprotnost njenoj spiritualnoj veličini!

Postavio sam nekoliko pitanja učenici koja je stajala u blizini dok je Ananda Moyi Ma bila u transu.

“Blažena majka putuje cijelom Indijom. U mnogim dijelovima Indije ima stotine učenika”, rekla mi je učenica.

“Svojim hrabrim nastojanjem omogućila je mnoge društvene reforme. Iako je iz kaste brahmana, svetica ne priznaje kastinske razlike. Nekoliko nas uvijek putuje sa njom, brinući se za njenu udobnost. Moramo se brinuti o njoj, jer ne obraća pažnju na tijelo. Kad je netko ne bi hranio, ne bi jela, niti bi išta pitala. Čak i kada se jelo stavi pred nju, ona ga ni ne takne. Kako bismo spriječili njen nestanak sa ovog svijeta mi, učenici, je hranimo vlastitim rukama. Često je danima u Božanskom transu, jedva diše, i ne trepće očima. Jedan od njenih najvećih učenika je njen muž. Prije mnogo godina, ubrzo poslije vjenčanja, položio je zavjet šutnje.”

Učenica je pokazala na čovjeka širokih ramena, finih crta lica, dugačke kose i guste brade. Mirno je stajao usred skupa, sklopivši s poštovanjem ruke kao odani učenik. Osvježena kupanjem u beskonačnom, Ananda Moyi Ma usmjerila je svoju svijest na materijalni svijet. “Molim te, oče, reci mi gdje boraviš.” Glas joj je bio jasan i melodičan.

“Sada sam u Kalkuti, ali se uskoro vraćam u Ameriku.”

“Ameriku?”

“Da. Tamo bi tragaoci za istinom oduševljeno dočekali sveticu iz Indije. Bi li voljela ići?”

“Ići ću ako me otac može povesti.” Taj odgovor izazvao je uzbunu među učenicima koji su stajali u blizini.

“Dvadesetak ili više nas uvijek putuje s Blaženom majkom”, rekao mi je odlučno jedan od njih. “Bez nje ne bismo mogli živjeti! Kuda god ona ide, moramo ići i mi.”

S žaljenjem sam odustao od plana koji se pokazao nepraktičnim jer se spontano proširivao!

“Molim te, dođi u Ranči sa svojim učenicima”, zamolio sam je opraštajući se sa njom. “Bit će ti ugodno u mojoj školi, jer si i sama Božje dijete.”

“Ako me otac povede, rado ću poći.”

Ubrzo zatim, Vidyalaya u Rančiju se svečano pripremila za svetičinu obećanu posjetu. Djeca su se radovala svakom danu kada se slavilo - nije bilo nastave, ni satova muzike, a kao vrhunac svega - gozba!

“Pobjeda! Ananda Moyi Ma, ki đai”, odjekivalo je iz mnoštva oduševljenih malih grla koja su pozdravljala sveticu i njene pratioce. Kiša nevena padala je po njima dok su ulazili kroz školska vrata. Radosno su zvečale činele, trubili rogovi od školjki i udarali mrdanga bubnjevi! Blažena Majka je hodala po sunčanim dvorištima Vidyalaje smiješeći se, uvijek u srcu sa sobom noseći raj.

“Lijepo je ovdje”, izjavila je ljubazno dok sam je vodio u glavnu zgradu. Sjela je kraj mene smiješeći se kao dijete. Kraj nje se čovjek osjećao kao pored najboljeg prijatelja, a ipak ju je obavijala aura nepristupačnosti - paradoksalna usamljenost sveprisutnosti.

“Molim te, reci mi nešto o svom životu.”

“Otac sve zna. Čemu ponavljati?” Očigledno je smatrala da činjenična prošlost jedne inkarnacije nije dostojna pažnje.

Nasmiješivši se, blago sam ponovio svoju molbu.

“Oče, nema se što reći.” Raširila je svoje graciozne ruke kao da se izvinjava.

“Moja svijest se nikada nije poistovjetila sa ovim privremenim tijelom. Prije nego što sam došla na zemlju bila sam ista kao i sad.331 Kao mala djevojčica bila sam ista kao i sad. Izrasla sam u ženu, ali sam i dalje bila ista. A kad mi je muž opijen strašću prišao šapućući nježne riječi, u trenutku kada me je dotaknuo doživio je snažan udarac, kao da ga je grom ošinuo, jer i tada “sam bila ista”. Moj muž kleknuo je preda mnom, sklopio ruke i molio me za oproštaj.

“Majko,” rekao mi je, “zato što sam oskrnavio tvoj tjelesni hram požudno ga dotaknuvši - ne znajući kako u njemu ne boravi moja žena, nego Božanska Majka - svečano se zavjetujem da ću postati tvoj učenik, i živjeti u celibatu, brinući se šutke za tebe kao sluga, i sve dok živim neću ni sa kim progovoriti. Možda ću tako iskupiti grijeh koji sam danas počinio protiv tebe, svog gurua.”

Dok sam šuteći prihvaćala muževljev prijedlog, bila sam ista. I sada pred tobom, oče, ja sam ista. I uvijek poslije, iako je stvaralački ples u dvorani stvaranja oko mene uvijek drugačiji, ja ću biti ista.”

Ananda Moyi Ma uronila je u duboku meditaciju. Tijelo joj je bilo mirno kao kip. Pobjegla je u kraljevstvo koje ju je bez prestanka pozivalo. Tamna jezera njenih očiju izgledala su beživotna i staklena. Takav izgled često se javlja kad sveci odvoje svijest od fizičkog tijela koje tada postaje jedva nešto više od gline bez duše. Sjedila je sat vremena u ekstatičnom transu. Vratila se u ovaj svijet kratko se nasmijavši.

“Molim te, Ananda Moyi Ma, pođi sa mnom u vrt”, zamolio sam je. Gospodin Wright će te fotografirati.”

“Naravno, oče, tvoja volja je i moja.” Njene sjajne oči zadržale su svoj nepromjenljivi božanski sjaj dok je pozirala za mnogobrojne fotografije. Vrijeme za gozbu! Ananda Moyi Ma čučala je na svojoj prostirci, a pored nje je bila učenica koja ju je hranila. Kao djetence, svetica je poslušno gutala hranu koju je učenica donosila do usta. Jasno se vidjelo da Blažena Majka ne razlikuje karije od slatkiša. Kad je pao mrak, svetica i njeno društvo otišli su praćeni kišom ružinih latica. Podigla je ruku blagosiljajući dječake. Njihova lica blistala su od ljubavi koju je ona tako lako probudila.332

331 Ananda Moyi Ma nikad za sebe ne kaže “ja”. Koristi opisne izraze kao “ovo tijelo”, “ova djevojka” ili “tvoja kći”. Njena mudrost je neosobna i ona sve ljude, nepoznate kao i bliske učenike, obasipa univerzalnom ljubavlju Božanske Majke.

332 Pronašao sam još nekoliko činjenica iz života Anande Moyi Ma, objavljenih u časopisu Istok-Zapad. Svetica je rođena 1893. Godine u Daki, u centralnom Bengalu. Tješila je očajne i na čudesan način liječila je samom svojom prisutnošću. Obrazovani ljudi divili su se njenim stihovima na sanskrtu, iako je ona sama bila nepismena. “Nepismen” u Indiji ne znači “nekulturan”, ili, prema riječima sir

Thomasa Munroa (engleskog odgojitelja koji je u XIX vijeku živio u Indiji), s kojim se potpuno slažem da “su Indijske mase zapravo najkulturnije na svijetu.”

Sanskrtski izraz za obrazovanog čovjeka je Bahusruta, “onaj koji je čuo mnogo mudrosti”. Ljudska narav prijemčivija je na utjecaj okoline nego na utjecaj knjiga.

Na Zapadu je pismenost rasprostranjena, ali prosječan čovjek, na žalost, ne poznaje Bibliju, a ni svoju kulturnu baštinu - Homera, Platona, Dantea, Miltona, Shakespearea …Indijski seljak, iako nepismen, dobro poznaje svoja epska djela. Iz usta roditelja i starijih, od putujućih pjevača koji na vjerskim sajmovima i svečanostima recitiraju moralne balade, te obavljajući obrede godišnjih doba

kojima se izražava zahvalnost za darove prirode, slušajući svakodnevne savjete seoskog svećenika i učitelja, gledajući simbole i umjetnost u hramovima kao i brojne predstave na jednostavnim seoskim pozornicama gdje su glavna tema obično događaji iz života proroka, i najsiromašnije hindusko dijete rano upija moralna, društvena i religiozna učenja svetih spisa.

Trajna veličina naroda zavisi od shvaćanja osnovnog spiritualnog tkiva života. B. K. Chatterjee s pravom kaže (u Kalyana- Kalpataru): “Te istine - da je ludost na ovom svijetu očekivati potpunu sreću; da čovjek mora snositi posljedice svojih djela; da kroz ljude, životinje, pa čak i drveće teče ista univerzalna duhovna suština; da se duša razlikuje od tijela i da je besmrtna; da u životu ispunjenje nije u bogatstvu i čulnim užicima nego u pronalaženju Boga koji je jedan, svemoguć i vječan, i da za pronalaženje Boga nije najvažnije bogatstvo ili učenost nego spoznaja njegove volje i predavanje toj volji - te pojmove u Indiji razumiju i panditi i nepismeni seljaci.”

“Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom. To je prva od svih zapovijedi”,333 obznanio je Krist.

Odbacivši svaku podređenu vezanost, Ananda Moyi Ma vjerna je samo Bogu. Djetinja svetica riješila je jedini problem ljudskog života - postizanje jedinstva s Bogom - i to ne učenim cjepidlačenjem, nego sigurnom logikom vjere. Čovjek je zaboravio tu krajnju jednostavnost, jer je sada zamagljena milijunima spornih pitanja.

Odbijajući monoteističku ljubav prema Bogu, narodi svoje nevjerovanje maskiraju u strogo propisana klanjanja pred vanjskim oltarima milosrđa. Te humanitarne geste su moralne, jer na trenutak odvraćaju čovjekovu pažnju od njega samog, ali ga ne oslobađaju glavne dužnosti u životu, dužnosti koju Isus navodi kao prvu zapovijest. Obaveza ljubavi prema Bogu preuzima se prvim udisajem zraka koji nam besplatno daje jedini Dobročinitelj.334

Još jednom sam imao priliku vidjeti Ananda Moyi Ma. Nekoliko mjeseci nakon posjete Rančiju, stajala je s učenicima na peronu željezničke stanice u Seramporeu, čekajući vlak.

“Idem u Himalaje, oče”, rekla mi je. ”Velikodušni učenici sagradili su mi ašram u Dehra Dunu.”

Dok se penjala u vlak, zadivljeno sam promatrao kako joj oči - usred mase ljudi, u vlaku, na gozbi ili u tišini - uvijek gledaju samo Boga. U sebi još čujem njen glas, odjek neizmjerne slatkoće: “Gle, sada i uvijek sjedinjena s Vječnim, uvijek sam ista.”

333 Marko 12, 30

334 “Mnogi osjećaju potrebu da stvore novi i bolji svijet. Umjesto da vam se misli time bave, koncentrirajte se na ono što pruža nadu u savršeni mir. Čovjekova dužnost je da traži Boga ili Istinu” - Ananda Moyi Ma.

Poglavlje 45.

Yogini koja ne jede

“Kuda ćemo jutros?” Gospodin Wright je upravljao Fordom. Skrenuo je pogled s puta dovoljno dugo kako bi mi upitno namignuo. Rijetko kad je znao koji dio Bengala će slijedećeg dana upoznati.

“Ako Bog da, upravo smo na putu da vidimo osmo svjetsko čudo - sveticu koja živi od zraka”, odgovorio sam predano.

“Ali to je ponavljanje čuda - mislim na Terezu Neumann.”

No gospodin Wright se nestrpljivo nasmijao, i čak je ubrzao vožnju. Bit će još neobičnog sadržaja za njegov putnički dnevnik koji uopće nije nalikovao dnevniku prosječnog turista.

Upravo smo napustili Vidyalayu u Rančiju. Ustali smo prije svitanja. Osim mog tajnika i mene, s nama su bila još tri bengalska prijatelja. Opijali smo se svježim zrakom, prirodnim jutarnjim vinom. Našem vozaču nije bilo lako voziti između seljaka-ranoranilaca i kola sa dva kotača koja su polako vukli upregnuti volovi

koji nisu bili skloni da podijele put s trubećim uljezom.

“Gospodine, željeli bismo saznati nešto više o toj svetici koja ne jede.”

“Zove se Giri Bala”, rekao sam svojim drugovima. “Prvi put sam čuo za nju prije mnogo godina od Sthitija Lala Nundya, koji je često dolazio u našu kuću na Gurpar putu  podučavati mog brata Bishnua.

“Dobro poznajem Giri Balu”, rekao mi je Sthiti babu. “Ona koristi određenu joga tehniku koja joj omogućava da živi bez hrane. Bio sam joj susjed u Navabganju kraj Ichapura335 i pažljivo sam je promatrao.

Nikad nisam uspio otkriti da li jede ili pije. Na kraju me to sve toliko zanimalo pa sam otišao do maharadže od Burdvana i zamolio ga da sprovede istragu. Začuđen pričom, on ju je pozvao u svoju palaču.

Pristala je da je testiramo i dva mjeseca je živjela zaključana u jednom dijelu njegovog doma. Kasnije se još jednom vratila u palaču na dvadeset dana, a zatim na još jedan test od petnaest dana. Sam maharadža mi je rekao kako su ga ova tri stroga ispitivanja uvjerila da ona živi bez hrane.”

Nisam zaboravio tu priču Sthitija babua, premda je od tada prošlo više od dvadeset i pet godina,” zaključio sam. “Ponekad sam se pitao hoće će rijeka vremena odnijeti sveticu prije nego što je uspijem sresti.

Mora da je već veoma stara. Ne znam ni je li živa, ni gdje živi. Ali za nekoliko sati stići ćemo u Puruliu gdje njen brat ima kuću.” U pola jedanaest naše društvo je razgovaralo s bratom, Lambadarom Deyom, pravnikom u Puruli.

“Da, moja sestra je živa. Ponekad je ovdje kod mene, ali sad je u našoj porodičnoj kući u Biuru.”

Lambadar babu sumnjičavo je pogledao Ford. “Ne vjerujem, svamiđi, da je automobil ikada prodro tako duboko u unutrašnjost. Možda bi bilo najbolje da se pomirite sa starinskom volovskom zapregom!”

Naše društvo jednoglasno je ostalo vjerno ponosu Detroita.

“Ford dolazi iz Amerike”, rekao sam mu. “Bila bi šteta da mu uskratimo mogućnost da se upozna sa srcem Bengala!”

“Neka vas Ganeša336 prati”, rekao je Lambadar babu smijući se, a zatim je uljudno dodao: “Ako ikad stignete tamo, siguran sam da će vam se Giri Bala obradovati. Iako je već blizu sedamdesete, savršeno je zdrava.”

“Molim vas, gospodine, recite nam je li istina da ona ništa ne jede?” Pogledao sam ga pravo u oči, te izdajničke prozore duha.

“Istina je.” Pogled mu je bio otvoren i pošten. “Više od pet decenija nikada je nisam vidio da je pojela makar samo jedan zalogaj. Kad bi iznenada nastupio smak svijeta to me ne bi iznenadilo toliko kao kada bih vidio svoju sestru da jede!” Svi smo se nasmijali nad nemogućnošću ova dva kozmička događaja.

“Giri Bala se nikada nije povlačila u samoću kako bi obavljala svoje joga vježbe”, nastavio je Lambadar babu. “Cijeli život provela je okružena porodicom i prijateljima. Oni su navikli na njeno neobično stanje. Svatko od njih veoma bi se začudio kada bi Giri Bala odlučila da nešto pojede. Sestra živi veoma povučeno, kao što to i dolikuje hinduskoj udovici. Ali u našem malom krugu u Puriliu i u Biuru svi znamo da je u pravom smislu riječi izuzetna!”

Bratovljeva iskrenost bila je očigledna. Srdačno smo mu se zahvalili i krenuli prema Biuru. Usput smo se zaustavili i kupili kari i lućije u uličnoj prodavaonici, što je privuklo djecu koja su radoznalo promatrala kako

335 U sjevernom Bengalu

336 “Onaj koji uklanja prepreke”; Bog sreće.

gospodin Wright jede prstima na jednostavan indijski način.337 Put nas je vodio prema istoku kroz suncem spržena rižina polja u Burdvan okrug Bengala, a zatim dalje, putovima uz koja je rasla bujna vegetacija.

“Dick, stani!” Na moj iznenadni zahtjev Ford je naglo zakočio. “Ono rodno drvo manga sigurno nas poziva!”

Nas petoro kao dječaci pojurili smo prema mangu koji je dobrostivo posuo zemlju svojim plodovima.

“Toga nema u Americi, svamiđi, zar ne”, nasmijao se Sailesh Mazumdar, jedan od mojih bengalskih učenika.

“Ne”, priznao sam pun soka od manga i zadovoljstva. “Kako mi je to voće na zapadu nedostajalo!

Hindus ne može zamisliti raj bez manga!” Uzeo sam kamen i skinuo ponosnog ljepotana s najviše grane.

“Dick,” zapitao sam između zalogaja ambrozije na toplom tropskom suncu, “jesu li ti kamere u kolima?”

“Da, gospodine, u prtljažniku.”

“Ako se pokaže da je Giri Bala prava svetica, želim o njoj pisati na Zapadu. Indijska jogini tako neobičnih sposobnosti ne bi smjela živjeti i umrijeti nepoznata - kao većina ovih mangoa.” Pola sata kasnije još uvijek sam šetao po tišini šume.

“Gospodine, moramo otići do Giri Bale prije nego što zađe sunce, dok još bude svjetla za fotografiranje”, primijetio je gospodin Wright. “Zapadnjaci su skeptičan soj. Ne možemo očekivati od njih da vjeruju u gospođu ako nema slika”, dodao je smijući se. Na tu mudrost nisam mogao ništa odgovoriti. Okrenuo sam leđa iskušenju i ušao u kola. “U pravu si, Dick”, uzdahnuo sam dok smo žurili naprijed. “Žrtvovat ću mango raj na oltaru Zapadnog realizma. Fotografije moramo imati!”

Put je postajao sve gori i gori. Pokazivao je žalosne znake starosti: brazde tragova, kvrge stvrdnute gline! Nas četvorica ponekad smo izlazili kako bi gospodin Wright mogao lakše manevrirati, a ponekad bi ga i gurali.

“Lambadar babu je govorio istinu”, rekao je Sailesh. “Automobil ne nosi nas, nego mi njega!” Mučna monotonija našeg izlaženja i ulaženja u auto prekidala se tu i tamo pojavom sela, prizorom starinske jednostavnosti.

Zaustavili smo se u uskoj ulici (zapisao je gospodin Wright u svom putničkom dnevniku) i našli smo se na oko sto stopa od doma Giri Balinih predaka. Približili smo se velikoj dvokatnoj kući od cigle i žbuke koja je nadvisivala okolne kuće od ćerpića. Kuća se popravljala pa je oko nje bila podignuta karakteristična tropska

skela od bambusa. U grozničavom očekivanju i savlađujući radost, stajali smo pred otvorenim vratima one, koju je Gospod blagoslovio da ne osjeća glad. Zaprepašteni stanovnici sela, mladi i stari, goli i obučeni, žene, povučene ali radoznale, muškarci i dječaci, ne ustručavajući se, sve vrijeme su nam za petama i zure u neviđen prizor. Uskoro smo na vratima ugledali lik niskog rasta - to je bila Giri Bala! Bila je umotana u maramu od tamnozlatne svile. Na tipično indijski način, približavajući se skromno i oklijevajući, virila je iz gornjeg nabora svoje svadesi marame. Oči su joj blistale kao žar. Odmah smo se zaljubili u njeno dobrodušno i ljubazno lice, lice koje je spoznalo Boga i koje sve razumije, oslobođeno svih zemaljskih veza.

Moj utisak o Giri Bali bio je jednak utisku gospodina Wrighta. Duhovnost ju je obavijala kao blagi sjajni veo. Poklonila se preda mnom uobičajenim pokretom kojim kućedomaćin pozdravlja redovnika. Njena jednostavna ljupkost i spokojni osmjeh poželjeli su nam dobrodošlicu bolje od bilo kakvih medenih riječi.

Zaboravili smo na svoje naporno prašnjavo putovanje. Mala svetica sjela je na verandu prekrštenih nogu. Iako je nosila tragove godina, nije bila ispijena. Njena koža maslinaste boje ostala je čista i zdrava.

“Majko,” obratio sam joj se na bengalskom, “više od dvadeset i pet godina nestrpljivo sam razmišljao o ovom hodočašću! O vašem svetom životu slušao sam od Sthitija Nundya babua.”

Klimnula je glavom potvrdno: “Da, mog dobrog susjeda u Navabganju.”

“Za to vrijeme prešao sam oceane, ali nikada nisam zaboravio svoju namjeru da vas vidim. Uzvišena drama koju tako neprimjetno igrate treba se prikazati pred svijetom koji je odavno zaboravio unutrašnju božansku hranu.” Svetica je na trenutak podigla oči smiješeći se zainteresirano i spokojno.

“Baba (poštovani otac) zna najbolje”, odgovorila je kratko.

Bio sam sretan što se nije uvrijedila. Čovjek nikada ne zna kako će veliki jogi ili jogini reagirati kada se nešto o njima treba objaviti u svijetu. Po pravilu to ne žele, jer bi htjeli u tišini nastaviti duboko istraživanje duše. Kad dođe vrijeme da se pokažu u javnosti kako bi pomogli onima koji traže Boga, u njima progovori unutrašnji glas.

337 Šri Juktešvar je običavao govoriti: “Gospod nam je dao plodove naše dobre zemlje. Hranu rado gledamo, mirišemo i probamo - Hindusi je vole i dodirivati!” Ne smeta nam da je i čujemo, naravno ako dok jedemo, nitko drugi nije prisutan!

“Majko, oprostite mi što vas opterećujem tolikim pitanjima”, nastavio sam. “Odgovorite samo na ona koja vam se sviđaju. Razumjet ću vaše šutnju.”

Graciozno je raširila ruke. “Rado ću odgovoriti ukoliko beznačajna osoba kao što sam ja to može.”

“O, ne, nikako beznačajna”, protestirao sam iskreno. “Vi ste velika duša.”

“Ja sam svima ponizna sluškinja. Volim kuhati i hraniti ljude”, dodala je vragolasto.

Neobična zabava za nekoga tko ne jede, pomislio sam!

“Kažite mi, majko, želim to čuti iz vaših usta, živite li zaista bez hrane?”

“To je istina”. šutjela je nekoliko trenutaka. Njena slijedeća izjava pokazala je kako se u sebi borila s aritmetikom. “Od svoje dvanaeste godine i četiri mjeseca sve do današnjeg dana, kada mi je šezdeset i osam godina - period duži od pedeset i šest godina - nisam ništa ni pojela ni popila.”

“Zar nikad ne dođete u iskušenje da jedete?”

“Kad bih imala želju za hranom, morala bih jesti.” Jednostavno, pa ipak kraljevski je iznijela aksiomatsku istinu koju svijet koji se vrti oko tri dnevna obroka i suviše dobro poznaje! “Ali vi ipak nešto jedete!” U tonu mog glasa osjećao se protest.

“Naravno!” Nasmijala se, odmah shvativši.

“Vaša hrana potječe od finije energije zraka i sunčevog svjetla338 i od kozmičke sile koja vaše tijelo puni energijom kroz medullu oblongatu.

“Baba zna.” Opet je potvrdila svojim blagim nenametljivim načinom.

“Majko, molim vas, recite nam nešto o svom životu. On veoma interesira sve nas u Indiji, pa čak i našu braću i sestre s druge strane oceana.”

Giri Bala je prekinula svoju uobičajenu suzdržanost i upustila se u razgovor.

“Neka bude.” Glas joj je zvučao tiho i čvrsto. “Rođena sam u području šuma. Moje djetinjstvo nije se odlikovalo ni po čemu drugom osim po mom nezasitnom apetitu. Zaručili su me dok sam još bila mala.

“Dijete moje,” upozoravala me je majka, “pokušaj savladati svoju pohlepu. Kad dođe vrijeme da živiš među stranim ljudima u porodici svog muža, što će oni misliti ako provodiš dane jedući?” Nesreća koju je predvidjela, dogodila se. Bilo mi je samo dvanaest godina kad sam otišla u muževljevu porodicu u Navabganj.

Ujutro, u podne i uvečer svekrva me je grdila zbog moje proždrljivosti. Njena grdnja pokazala se, međutim, kao blagoslov - probudila je moje uspavane duhovne sklonosti. Jednog jutra svekrva mi se nemilosrdno rugala.

“Uskoro ću vam dokazati da nikad više u životu neću dotaći hranu”, odgovorila sam joj živo. Svekrva se prezrivo nasmijala. “Tako, dakle,” rekla je, “kako ćeš živjeti bez jedenja kad ne možeš živjeti bez prejedanja?”

Na to nisam mogla odgovoriti. Ali u meni se stvorila željezna odluka. Na usamljenom mjestu potražila sam svog nebeskog oca. “Gospode,” molila sam se bez prestanka, “molim te, pošalji mi gurua koji me može naučiti da živim od tvoje svjetlosti, a ne od hrane.” Obuzela me je božanska ekstaza. Vođena čarolijom, krenula sam prema Navabganj gatu. Na putu sam srela svećenika porodice svog muža. “Poštovani gospodine,” obratila sam mu se s povjerenjem, “molim vas, recite mi kako da živim bez jela?”

Zurio je u mene ne odgovarajući mi. Konačno je progovorio tješeći me: “Dođi večeras u hram. Izvršit ću za tebe poseban vedski obred.”

Taj neodređeni odgovor nije bilo ono što sam tražila. Nastavila sam ići prema gatu. Jutarnje sunce prodiralo je u vodu. Okupala sam se u Gangi kao da se pripremam za svetu inicijaciju. Dok sam išla sa obale u svojoj mokroj odjeći, usred bijela dana moj učitelj se materijalizirao preda mnom.

“Drago moje dijete,” obratio mi se suosjećajno, “ja sam guru koga ti Bog šalje da ispuni tvoju hitnu molitvu. Bio je duboko dirnut njenom neobičnošću. Od danas ćeš živjeti od astralnog svjetla, a atomi tvog tijela crpit će hranu iz beskonačne struje.”

Giri Bala je zašutjela. Dohvatio sam olovku i bilježnicu gospodina Wrighta i preveo na engleski nekoliko podataka koje smo upravo čuli.

Svetica je nastavila svoju priču blagim glasom koji se jedva čuo. “Gat je bio pust, ali moj guru bacao je uokolo auru svjetla koja nas je štitila da nas slučajni kupači ne bi uznemiravali. Inicirao me je u tehniku koja oslobađa tijelo ovisnosti o gruboj hrani smrtnika. U tehniku je uključena upotreba određene mantre,339 kao i vježba

338 “Ono što mi jedemo zapravo je zračenje. Naša hrana su kvanti energije”, izjavio je George V. Crile na skupu ljekara u Memphisu 17. maja 1933. Jednog dana naučnici će otkriti da ljudi mogu živjeti direktno od sunčeve energije.

339 Pjesma, stih ili zvuk snažnih vibracija. Doslovno prijevod sanskrtske riječi mantra glasi “instrument misli” u značenju “idealni nečujni zvuci koji predstavljaju aspekt stvaranja; vokalizirana u slogovima mantra je univerzalna terminologija” (Vebster s Nev International Dictionary).

disanja tako teška, da je prosječan čovjek ne bi mogao izvoditi. Nema tu nikakvog čudesnog eliksira ni magije. Ništa osim tehnike.”

Ispitivao sam Giri Balu o mnogo čemu što bi moglo interesirati svijet, onako kao što je mene intervjuirao američki novinar koji me je, i ne znajući, naučio metodu intervjua. Malo pomalo, ona mi je dala ove podatke:

“Nisam imala djece. Odavno sam udovica. Spavam veoma malo jer su mi san i java jednaki. Meditiram noću, a danju obavljam kućne poslove. Promjene klime u godišnjim dobima skoro da i ne osjećam. Nikad nisam bila bolesna. Ako se slučajno povrijedim, jedva da i osjetim bol. Nemam tjelesnih izlučevina. Mogu upravljati

svojim srcem i disanjem. U vizijama često viđam svog gurua i druge velike duše.”

“Majko,” zapitao sam je, “zašto ne naučite i druge da žive bez hrane?”

Moje ambiciozne nade za milijune gladnih širom svijeta odmah su se raspršile. “Ne”, odmahnula je glavom. “Moj guru izričito mi je naredio da ne otkrivam tajnu. On ne želi da se ja miješam u Božju dramu stvaranja. Seljaci mi ne bi bili zahvalni kada bih naučila ljude da žive bez hrane! Sočno voće beskorisno bi ležalo na zemlji. Izgleda da su bijeda, glad i bolest bičevi naše karme koji nas na kraju natjeraju da potražimo

pravo značenje života.” “Majko,” rekao sam polako, “kakva je korist od toga što ste izabrani da živite bez jela?”

“Da se dokaže kako je čovjek duh.” Lice joj se ozarilo mudrošću. “Da se pokaže kako čovjek duhovno napredujući, postepeno može naučiti da živi od vječne Svjetlosti, a ne od hrane.”340

Svetica je uronila u duboko meditativno stanje. Pogled joj je bio usmjeren prema unutra. Blage dubine njenih očiju postale su bezizražajne. Naročitim uzdahom najavila je ekstatični trans bez daha. Na neko vrijeme otišla je u carstvo gdje nema pitanja, raj unutrašnje radosti.

Spustila se tropska noć. Svjetlo iz male petrolejke hirovito je lelujalo nad grupom seljaka koji su šuteći čučali u tami. Krijesnice i uljanice u dalekim kolibama tkale su sjajne vilinske uzorke po baršunu noći. Stigao je bolni čas rastanka. Očekivalo nas je sporo, mučno putovanje.

“Giri Bala,” obratio sam joj se kad je otvorila oči, “molim vas, dajte mi nešto za uspomenu – krpicu jednog od vaših sarija.” Brzo se vratila sa komadićem benareške svile, pa je pružajući mi ga, iznenada pala na koljena. “Majko,” rekao sam s poštovanjem, “dajte radije da ja dotaknem vaša blagoslovljena stopala!”

340 Stanje u kojem čovjek ne mora jesti je moć jogija navedena u Patanđalijevim Yoga sutrama (III, 31). Giri Bala je određenim vježbama disanja djelovala na visuddha čakru, peti centar spiritualne energije u kičmenom stupu. Visuddha čakra upravlja petim elementom, akašom ili eterom, koji prožima sve međuatomske prostore tjelesnih ćelija. Koncentracija na tu čakru omogućava pokloniku

da živi od eterske energije. Tereza Neumann ne živi od hrane, a ne vježba nijednu od naučnih joga tehnika koje to omogućavaju. Objašnjenje leži u složenosti osobne karme. Za Terezom Neumann, kao i za Giri Balom, su mnogi životi predanosti Bogu. Razlikuju se samo vanjski izrazi njihovog služenja Bogu.

Poglavlje 46.

Vraćam se na Zapad

“Održao sam mnogo tečajeva joge u Indiji i u Americi, ali moram  priznati da sam neobično sretan što kao Indijac držim tečaj Englezima.” Moji slušaoci u Londonu s razumijevanjem su se nasmijali. Nikakva politička napetost nije mogla uznemiriti naš mir. Indija je samo još sveta uspomena.

U septembru 1936. sam u Engleskoj, kako bih ispunio obećanje koje sam dao prije šesnaest mjeseci da ću opet predavati u Londonu. I Engleska je spremna primiti vječnu poruku joge.341 Novinari i fotoreporteri guraju se u mom svratištu u Grosvenor Houseu. Slijede nezaboravne nedjelje. Dani razgledavanja Londona i predivne okoline. Gospodin Wright i ja oslonili smo se na neuništivi Ford i posjetili smo rodna mjesta i grobove velikih pjesnika i junaka britanske povijesti.

Naše društvo zaplovilo je brodom Bremen prema Americi iz luke Southempton krajem mjeseca oktobra.

Veličanstveni kip slobode u luci New Yorka stvorio je radost i kneglu ne samo u grlu gospođice Bletch i gospodina Wrighta, nego i u mom vlastitom. Ford, prilično pohaban od vožnje po Starim kontinentima, bio je dovoljno snažan za put preko Novog kontinenta. Krajem 1936. godine ugledali smo voljeno sjedište na Mount

Washingtonu.

U centru Los Angelesa Božićni praznici svake godine se slave osmosatnom grupnom meditacijom, 24. decembra (duhovni Božić), a sljedećeg dana je banket (društveni Božić). Ove godine svečanosti su uveličane prisutnošću dragih prijatelja i učenika iz dalekih gradova, koji su stigli poželjeti dobrodošlicu trojici svjetskih

putnika.

Vrijeme darivanja! Pokloni sa svih strana svijeta - iz Palestine, Egipta, Indije, Engleske, Francuske i Italije. Kako smo pažljivo gospodin Wright i ja brojali sanduke na svakom graničnom prijelazu, da se neka razbojnička ruka ne bi dočepala blaga namijenjenog našim dragima u Americi! Komadići svetog maslinovog drveta iz Svete zemlje; profinjene čipke i vezovi iz Belgije i Holandije; Perzijski tepisi; kašmirski šalovi; pločice sandalovog drveta koje nikada ne gube miris (iz Mysorea); Šivino kamenje, “volovsko oko”, iz Centralnih provincija; stari indijski novčići s likovima davno nestalih dinastija; vaze i vrčevi optočeni draguljima; minijature; tapiserije; tamjan i mirisi iz hramova; svadesi, štampani pamuk; radovi u laku, rezbarije od slonove kosti iz Mysorea; perzijske papuče s radoznalim dugačkim palcem; starinski manuskripti oslikani minijaturama; baršun; brokat; Gandhijeve kape; keramika; keramičke pločice; pribor od mesinga - plijen sa tri kontinenta. Dio toga bili su pokloni koje su prijatelji iz Indije poslali svojoj američkoj braći i sestrama.

Jedan po jedan, dijelio sam pakete iz velike gomile pod drvetom.

“Sestro Gyanamata!” Pružio sam dugačku kutiju gospođi svetačkog izgleda i blagog i mudrog izraza lica, koja se brinula za Mount Washington dok mene nije bilo. Iz svilenog papira odmotala je sari od zlatne benareške svile.

“Hvala, gospodine! U tom sariju vidim sjaj Indije.”

“Gospodine Dickinson!” Sljedeći omot sadržavao je poklon koji sam kupio u nekom od bazara u Kalkuti. “To će se svidjeti gospodinu Dickinsonu”, pomislio sam. Moj dragi učenik, gospodin Dickinson, prisustvovao je svakoj božićnoj proslavi otkad je 1925. godine osnovan centar na Mount Washingtonu. Na jedanaestoj proslavi stajao je ispred mene odvezujući trake na četvrtastom malom omotu. Srebrni vrč! Boreći se sa osjećajima zurio je u poklon, visoki vrč za piće. Zatim je sjeo dalje kao omamljen. Nasmiješio sam mu se s ljubavlju, a zatim sam nastavio svoju ulogu Djeda Mraza.

Večer ispunjena radosnim usklicima završena je molitvom davaocu svih darova, a zatim su se pjevale Božićne pjesme.

Poslije nekog vremena opet sam sreo gospodina Dickinsona, pa smo razgovarali.

“Gospodine,” rekao mi je, “dozvolite mi da vam se zahvalim za srebrni vrč. Na Badnju večer nisam za to mogao naći riječi.”

“Taj poklon donio sam posebno za vas.”

“A ja sam srebrni vrč očekivao četrdeset i tri godine! To je dugačka priča koju nisam još nikom ispričao.” Gospodin Dickinson stidljivo me je pogledao pa je nastavio: “Početak je dramatičan - davio sam se. Stariji brat me je gurnuo u petnaest stopa dubok bazen, u malom gradiću u Nebraski. Tada sam imao svega pet

341 Slavni engleski biolog, dr. Julian Huxley, savjetuje znanstvenicima da istraže jogu. “Znamo da neki ljudi, ukoliko imaju dovoljno vremena i energije, mogu razviti nesvakidašnje sposobnosti”, izjavio je u jednom intervjuu. “Neki mogu pasti u trans. Neki mogu upravljati svojim disanjem. Neki ljudi mogu se uzdići do stanja mističnog zanosa. Do sada (na Zapadu) nitko nije pokušao istražiti fiziologiju takvih stanja.”

godina. U trenutku kad sam trebao drugi put potonuti, pojavilo se blještavo raznobojno svjetlo i ispunilo prostor. Usred njega ugledao sam lik čovjeka, spokojnih očiju i umirujućeg smješka. Tonuo sam po treći put kada je jedan od bratovljevih prijatelja savio visoku vrbu toliko nisko da sam je mogao dohvatiti očajničkom rukom.

Dječaci su me izvukli na obalu i uspješno su mi pružili prvu pomoć.

Dvanaest godina kasnije posjetio sam s majkom Chicago. Bilo je to 1893. godine. Zasjedao je svjetski parlament religija. Majka i ja hodali smo glavnom ulicom i tada sam opet ugledao bljesak. Nekoliko koraka dalje laganim hodom je išao isti onaj čovjek kojeg sam vidio u viziji prije dvanaest godina. Približio se velikoj zgradi i nestao kroz vrata.

“Majko,” povikao sam, “to je čovjek koji se pojavio preda mnom kada sam se davio!”

Požurili smo za njim u zgradu. Čovjek je sjedio za predavačkim pultom. Saznali smo da je to Svami Vivekananda342 i da je došao iz Indije. Pošto je održao nadahnut govor, pošao sam ga pozdraviti. Nasmiješio mi se kao da smo stari prijatelji. Bio sam tako mlad pa još nisam znao izraziti svoja osjećanja, ali u srcu sam se nadao kako će se on ponuditi da mi bude učitelj. Pročitao je moje misli.

“Ne, sine moj, ja nisam tvoj guru!” Vivekananda me je gledao duboko u oči svojim lijepim prodornim pogledom. “Tvoj učitelj će doći kasnije i dat će ti srebrni vrč.” Nakon kratke pauze dodao je smiješeći se: “On će te obasuti sa više blagoslova nego što sada možeš primiti.”

“Poslije nekoliko dana napustio sam Chicago,” nastavio je gospodin Dickinson, “i nikada više nisam vidio velikog Vivekanandu. Ali svaka riječ koju je izustio, neizbrisivo se utisnula u moju svijest. Godine su prolazile; učitelj nije dolazio. Jedne noći, 1925. Godine, žarko sam se molio Gospodu da mi pošalje gurua. Nekoliko sati

kasnije iz sna su me prenuli slatki zvuci. Oko sebe sam ugledao orkestar božanskih bića koja su u rukama držala frule i druge instrumente. Ispunivši zrak svečanom muzikom, anđeli su polako nestali. Iduće večeri prvi put sam čuo jedno od vaših predavanja ovdje u Los Angelesu, i odmah sam shvatio da mi je molitva uslišena.”

Bez riječi smo se nasmijali jedan drugom.

“Vaš učenik sam već jedanaest godina”, nastavio je gospodin Dickinson. “Ponekad sam se pitao što je sa srebrnim vrčem. Skoro sam samog sebe uvjerio da su Vivekanandine riječi samo metafora. Ali na Badnju večer, kad ste mi pored Božićnog drveta pružili četvrtastu kutiju, po treći put u životu ugledao sam onaj isti bljesak.

Slijedećeg trenutka ispred mene je bio guruov poklon - srebrni vrč koji je Vivekananda predvidio prije četrdeset i tri godine!”

Dva puta mjesečno u Encinitas ašramu, sagrađenom za vrijeme moje odsutnosti, držao sam predavanje o hinduističkoj filozofiji.

“Zašto je Bog uopće spajao dušu i tijelo”, upitao me je jedne večeri neki učenik. “S kojom namjerom je pokrenuo tu dramu stvaranja i evolucije?” Bezbroj ljudi postavlja takva pitanja, a filozofi uzalud pokušavaju  na njih točno odgovoriti.

“Ostavite nekoliko tajni za vječnost, pa ćete ih ondje istraživati”, obično je, smješkajući se, govorio Šri Juktešvar. “Kako čovjekove ograničene moći rasuđivanja mogu  obuhvatiti nepojmljive motive nestvorenog Apsoluta?343 Čovjekov razum, sputan principom uzroka i posljedice, koji vrijedi u pojavnom svijetu, zbunjen je

zagonetkom Boga, onoga koji nema početak, koji nije ničim uzrokovan. Međutim, iako čovjekov razum ne može  riješiti zagonetku stvaranja, sam Bog će na kraju otkriti svom pokloniku sve tajne.

Onaj tko iskreno žudi za mudrošću, zadovoljan je kad ponizno savlada abecedu božanskog plana i ne traži odmah precizan matematički grafikon “Einsteinove teorije” života. Svi veliki proroci šutjeli su kada su od njih tražili da rasvijetle vrhunske tajne.

Kada je Pilat pitao: “Što je istina”,344 Krist nije odgovorio. Velika razmetljiva pitanja, kakva postavljaju intelektualci poput Pilata, rijetko kad izviru iz žarke želje za znanjem. Takvi ljudi često govore potaknuti bahatošću koja nedostatak vjere u spiritualne vrijednosti smatra znakom “duha bez predrasuda”.345

“Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.“346

U tih nekoliko riječi Krist je sažeo cijele tomove. Božje dijete “svjedoči” svojim životom. Ono utjelovljuje istinu. Ako je još i tumači, onda je to iz velikodušnog preobilja.

342 Glavni učenik kristolikog učitelja Šri Ramakrishne Paramahanse. Vivekananda je, prema tome suučenik majstora Mahasaye (vidi 9. poglavlje).

343 “Jer misli moje nisu vaše misli, niti su vaši putovi moji putovi, veli Gospod; nego koliko su nebesa više od zemlje, toliko su putovi moji viši od vaših putova, i misli moje od vaših misli” Izaija 55, 8-9.

344 Ivan 18, 38

345 Ateisti također sebe smatraju veoma “otvorenim” ljudima. Ali u njihovom od ega zagušenom biću nema mjesta za Boga. No, kao što plaho dijete s kojim se loše postupa reagira na topao i neočekivan osmjeh, tako i Gospod nestrpljivo čeka da uđe u svaku šupljinu ili pukotinu koja mu se ponekad ponudi. 346 Ivan 18, 37

Istina nije nikakva teorija, nikakav spekulativni filozofski sistem, nikakva intelektualna spoznaja. Istina je savršena podudarnost sa stvarnošću. Za čovjeka, istina je nepokolebljiva spoznaja njegove prave prirode, njegovog Jastva kao duše. Svakim činom i riječju svog života Isus je dokazivao da zna istinu o svom biću - svoje porijeklo u Bogu. Potpuno poistovjećen sa sveprisutnom Kristovom sviješću, mogao je tvrditi s jednostavnom konačnošću: “Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas”.

I Buddha je također odbijao osvijetliti metafizičke tajne trijezno ističući kako je najbolje da čovjek svoj kratak boravak na zemlji upotrebi za moralno usavršavanje. Kineski mistik Lao-Ce s pravom je podučavao: “Onaj koji zna, ne govori; onaj koji govori, ne zna.” Vrhovne Božje tajne nisu “predmet za diskusiju”.

Dešifriranje njegovog tajnog koda jest umijeće koje čovjek ne može  prenijeti čovjeku. Ovdje je učitelj sam Gospod.

Bog je ljubav. Njegov plan stvaranja može se temeljiti samo na ljubavi. Zar ta jednostavna misao ne pruža više utjehe ljudskom srcu od svakog učenog djela o kozmologiji? Svaki svetac koji je prodro u srž stvarnosti, posvjedočio je postojanje univerzalnog Božjeg plana, kao i njegovu ljepotu i radost. Proroku Izaiji Bog

je ovim riječima otkrio svoje namjere: “Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi   (stvaralačka vibracija aum ) ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah. Da, s radošću ćete otići, i u miru ćete biti vođeni. Gore će i brda klicati od radosti pred vama, i sva će stabla u polju pljeskati.”347

U Encinitasu u ašramu sam proveo veći dio 1938. godine, diktirajući tajnicima svoje tumačenje Novog zavjeta. Usrdno sam molio Krista da me vodi dok otkrivam pravo značenje njegovih riječi, od kojih su mnoge tijekom dvadesetog vijeka pogrešno shvaćene.

Jedne noći dok sam se molio, soba mi se ispunila opalno plavim svjetlom. Ugledao sam blistavi lik blaženog Gospoda Isusa. Izgledao je kao što izgleda mlad čovjek od oko dvadeset i pet godina, rijetke brade i brkova. Dugačka crna kosa sa razdjeljkom na sredini bila je okružena oreolom sjajnog zlata. Oči su mu bile neopisivo čudesne i neprestano su mijenjale izraz. Iz svake promjene intuitivno sam shvaćao Božansku mudrost koju su mi prenosile. U njegovim veličanstvenim očima osjetio sam moć koja podržava bezbroj svjetova. Kraj usta mu se pojavio sveti gral. Spustio se do mojih usana, a zatim se vratio Isusu. Poslije nekoliko trenutaka Isus je progovorio i umirio me je lijepim riječima, ali tako osobnim da ih čuvam u srcu.

Kako su se tridesete godine bližile kraju, a sjene rata prekrivale zemlju, opazio sam, razgovarajući s tisućama ljudi u Kaliforniji, kao i preko pisama, da veliki broj ljudi duboko ispituje svoje srce. Tragična vanjska nesigurnost probudila je u čovjeku potrebu za vječnim sidrištem.

Ratne godine izazvale su duhovno buđenje među ljudima koji nikada prije nisu u slobodnom vremenu proučavali Novi zavjet. Slatki destilat gorkih trava rata! Da bi se zadovoljila sve veća potreba, Društvo za samospoznaju sagradilo je malu crkvu svih religija, koja je 1942. godine posvećena u Hollywoodu. Univerzalna dobrota izlijevala se iz niša sa statuama348 Babađija, Lahirija Mahasaye i Šri Juktešvara, Krišne, Buddhe, Konfucija, Mojsija i sv. Franje. U jednoj niši je reprodukcija u sedefu Krista i njegovih učenika prilikom Posljednje večere.

Ljudi koji dolaze u različite centre Društva za samospoznaju, često žele da im se joga podrobnije objasni. Često čujem ovakvo pitanje: “Je li istina, kao što tvrde neke organizacije, da se joga ne može uspješno proučavati iz knjiga, već da joj se čovjek može posvetiti samo uz učiteljevo osobno vodstvo?”

U atomskom dobu jogu treba podučavati metodom kao što je metoda Društva za samospoznaju, ili će oslobodilačka nauka opet ostati ograničena na uzak krug odabranih. Naravno da bi bilo od neprocjenjive vrijednosti kada bi svaki učenik kraj sebe mogao imati gurua savršenog u Božjoj mudrosti. Ali na svijetu je mnogo “grešnika”, a malo svetaca. Kako onda jogom pomoći velikom broju ljudi, ako ne tako što će im se omogućiti da u svojim kućama proučavaju pisane upute koja potiču od pravih jogija. Jedina alternativa jest da se “prosječan čovjek” ignorira i ostavi bez znanja o jogi. Ali Božji plan za novo vrijeme nije takav. Babađi je obećao da će čuvati i voditi sve iskrene sljedbenike krija joge na njihovom putu prema cilju. Potrebno je stotine tisuća, a ne samo desetak krija jogija da bi nastao svijet mira i obilja koji

očekuje ljude kad ponovo uspostave svoj status Božjih sinova.

Sjedeći jedne večeri u hramu Svih religija u San Diegu, koji je osnovan 1945. godine, pretočio sam srce u pjesmu. Pod mojim prstima bile su tipke slatkozvučnog harmonija, a na usnama čeznutljiva tužbalica drevnog bengalskog poklonika:

Na ovom svijetu, majko, niko me ne može voljeti,

na ovom svijetu ne poznaju božansku ljubav.

Tamo gdje čista je ljubav,

tamo bi htjelo bit moje srce.

347 Izaija 55, 11-12

348 Muhamedova statua nije mogla biti postavljena, jer muslimani nemaju ni slika ni kipova velikog osnivača svoje religije. U našoj crkvi islam je predstavljen slikom Ćabe, svetišta u Meki, u smjeru kojeg se muslimani okreću dok se mole.

Moj drug u kapelici, dr. Loyd Kennell iz centra za samospoznaju u San Diegu, smješkao se slušajući riječi pjesme.

“Recite mi istinu, Paramhansađi, da li je vrijedilo truda?” Pogledao me je s ozbiljnom iskrenošću.

Razumio sam njegovo lakonsko pitanje: “Jeste li ste u Americi bili sretni usprkos lažima koje su širili zavedeni ljudi s namjerom da spriječe širenje joge, usprkos razočaranjima i jadima, voditeljima centara koji ne znaju voditi, i učenicima koji ne mogu učiti?”

“Blagoslovljen je čovjek koga Gospod iskušava”, odgovorio sam. “Nije zaboravio da mi na leđa ponekad stavi teret.” Pomislio sam na sve koji su mi bili vjerni, na ljubav, predanost i razumijevanje koje svijetli u srcu Amerike, i dodao sam polako naglašavajući:

“Moj odgovor glasi da, tisuću puta da! Bilo je vrijedno truda, vrjednije nego što sam ikada sanjao, vidjeti kako Istok i Zapad zbližava jedina trajna veza, ona duhovna.”

U sebi sam se pomolio: “Neka ne razočaram Babađija i Šri Juktešvarđija koji su me poslali.”

Veliki učitelji Indije koji su se interesirali za Zapad, dobro su razumjeli prilike. Oni znaju da se svijet ne može popraviti ukoliko sve nacije ne prihvate i vrline svojstvene Istoku, i vrline karakteristične za Zapad. Svaka hemisfera treba najbolje darove one druge. “Svijet” je veliki pojam, ali čovjek treba razvijati svoje rodoljublje i smatrati se njegovim građaninom. Onaj tko istinski osjeća: “Svijet je moja domovina, tko misli moja Amerika, moja Indija, moji Filipini, moja Engleska, moja Afrika i tako dalje”, uvijek će pronaći prostor za koristan i sretan život. Njegov prirodni lokalni ponos beskrajno će se proširiti, a on će uspostaviti vezu sa univerzalnim stvaralačkim strujama.

Hinduistički sveti spisi poučavaju da ova naša zemlja privlači čovjeka, kako bi u životima koji slijede jedan za drugim sve bolje i bolje spoznao bezbrojne načine izražavanja Duha u materijalnim uslovima, nad kojima taj Duh uvijek dominira. Istok i Zapad uče tu veliku istinu različitim putovima, pa bi ono što na njima otkriju trebalo

radosno podijeliti. Nema nikakve sumnje da je Bogu ugodno vidjeti kako njegova djeca pokušavaju stvoriti civilizaciju u kojoj neće biti neznanja, bolesti i siromaštva. U Bogu nema škrtosti, kao ni u darežljivoj prirodi.

Čovjekovo nepoznavanje vlastitog duševnog blaga, nepoznavanje koje je posljedica zloupotrebe slobodne volje, uzrok je svih oblika patnje.

Zlo koje se pripisuje antropomorfnoj apstrakciji pod imenom društvo, s većim pravom bi se moglo pripisati svakom pojedincu. Prije nego što procvjeta u društvu, utopija mora nastati u čovjekovom srcu. Samo takva unutrašnja reforma može vanjskoj osigurati trajnost. Čovjek koji je reformirao samog sebe, reformirat će tisuće drugih.

“Da, s radošću ćete otići, i u miru ćete biti vođeni”, rekao je Gospod Izaiji. Ljudi u ovom teško pritisnutom XX stoljeću čeznutljivo slušaju to čudesno obećanje! Pa ipak u njemu sadržanu istinu može ostvariti svaki Božji poklonik koji muževno pokušava zadobiti svoje božansko naslijeđe.

Na Istoku i na Zapadu kriya yoga tek što je počela igrati svoju blagoslovljenu ulogu. Neka svi ljudi znaju da postoji znanstvena tehnika samospoznaje za prevladavanje sveopće ljudske bijede!

Šaljući vibracije ljubavi tisućama kriya yogija koji su kao blistavi dragulji rasuti po zemlji, često sa zahvalnošću mislim: “Gospode, ovom si redovniku dao veliku obitelj!”

Kraj